Zoran Janic U Potrazi Za Montaleom

Zoran Janić

U potrazi za Montaleom

Kako je sve to počelo sa Montaleom i mojim iznenadnim zanimanjem za njega? Probudio sam se jednog jutra i, iz nekog razloga, prva misao bila mi je upravo o ovom italijanskom pesniku i tankoj knjižici njegovih priča, posuđenoj davno od nekog i pročitanoj u istom danu (u istom dahu), iz koje se nakon toliko vremena - ima tome sigurno nekih deset godina i više -gotovo ničega više nisam sećao, čak ni naslova. Gusta magla zaborava bila je prekrila sve što se tiče nje, izuzev nekog krajnje uopštenog utiska i tek ponekog detalja, sa naročito jasno upamćenom izvesnom larmoajantnom scenom o oproštajnom susretu i razgovoru dvoje ljubavnika. - Ako se ne varam, dešavalo se to negde u nekom parku, u suton, pod bledom mesečinom; taj detalj, po kojem se prepoznaju uistinu veliki pisci, bio je nesumnjiv znak piščeve ingenioznosti i svojim prijateljima sam tada govorio (onima koje bi to zanimalo) da obrate pažnju na tu sitnu, naizgled nevažnu pojedinost. Zbirka je imala crvene korice i u pitanju je bilo džepno izdanje stare, nekad popularne biblioteke "Reč i misao", sa onim karakteristično hrapavim stranicama žućkastosive boje, budući štampano na papiru lošeg kvaliteta.

Prvi nagoveštaj da se u tome sa Montaleom krije ipak nešto više od slučaja ili zakasnele reminescencije stigao mi je već istog popodneva, u vidu nenadanog telefonskog poziva Jasmine T., moje prijateljice koja, kao fanatik putovanja i aktivnog, nesputanog života, globtroterski živi po raznim meridijanima zemaljske kugle kao slobodna umetnica, pisac i novinar. Ovog puta, kako mi je rekla, dolazi sa Novog Zelanda gde je bila na nekom seminaru ("Davno na jednom mestu nisam srela više finog, ljubaznog i, iznad svega, tako dosadnog sveta") i pre nego što nastavi dalje za Seul, gde je čeka nova konferencija o globalnom zagrevanju ("Apokaliptične teme, po pravilu, privlače najviše publike i nigde se više ne jede i ne pije nego na tim skupovima ") - u međuvremenu, može se lako desiti da skokne za kratko i do Kalifornije, kako bi zaronila u neobaveznu boemštinu njenog voljenog i uvek tako bučnog Los Anđelesa -odlučila se da napravi kratak predah kako bi stigla da obiđe i prijatelje u Beogradu. Znajući da je dugo živela i studirala u Italiji (imala je čak sreću da sarađuje sa Pazolinijem), reših da je upitam nema li možda kojim slučajem neku Montaleovu knjigu u svom beogradskom stanu, i da li uopšte voli Montalea. "O, pa ja sam bila kod njega u Milanu, posetila sam ga jednom kao studentica u njegovoj garsonjeri, zar ti nisam pričala o tome?", dopiralo je iz slušalice. "Čak sam i sama neko vreme pisala poeziju po ugledu na njega, puno mi je značio u tim mojim prvim godinama u Italiji".

Kako je Jasmina upravo radila na svojoj biografiji na engleskom, čiji je naslov Moj život bez mene bila preuzela iz jednog filma, zamolio sam je da mi pošalje svaku pojedinost vezanu za taj susret, sve čega se seti, možda se na kraju ispostavi da tu ima materijala i za njenu sopstvenu knjigu. (Zbilja ne znam po koji mi se već put to dešava da me moja prijateljica tako iznenadi, tim svojim uvek podjednako neočekivanim dogodovštinama iz prošlosti i ličnim poznanstvima u kojima se brišu granice između života i literature. Poslednji put kad smo se čuli, saznavši da radim na Zebaldu, samo je rekla: "Ah, Maks! Provela sam nekoliko nedelja u prevodilačkoj koloniji kod njega u Norviču. Strašno me je pogodilo kada sam iz novina saznala da je poginuo. Poznavala sam i njegovu kći, bila je zajedno sa njim u kolima i jedva preživela udes. Insistirao je da ga zovemo "Maks", pravo ime podsećalo ga je valjda isuviše na rodnu Nemačku. Pričao nam je kako ga je britanska policija, prvih godina kad se sa suprugom doselio u Englesku, redovno obilazila i proveravala šta radi pošto je bio sin nacističkog oficira.")

Nije dugo trebalo čekati na drugi znak, koji mi je ukazivao na to da su se ovde ipak uplele neke misteriozne sile, samo blago prerušene pod vidom slučajnosti. Nekoliko dana kasnije, telefonom mi se javio prijatelj iz Beograda da bi me obavestio kako je u antikvarnici naišao na Montaleovu zbirku pripovedaka, i to već u prvoj u koju je zašao. Setivši se da sam mu pominjao ovog pesnika (u kontekstu nedavnog razgovora sa Jasminom), šetajući se jednog popodneva dokono Knez Mihailovom, odlučio se da svrati do obližnje antikvarnice, gde su u podrumu stajali nanizani čitavi redovi knjiga iz edicije "Reč i misao", među kojima je odmah pronašao i traženu knjigu. Zbirka nosi naziv "Leptir iz Dinara", pročitao je istog dana i toliko mu se dopala da je iz Engleske naručio još nekoliko Montaleovih knjiga, što proznih tekstova što poezije; ako želim, mogu ih dobiti na čitanje čim stignu, to je najmanje što može učiniti za mene jer sam ga uputio na ovog pisca.

Stvari su u međuvremenu uzele neočekivan obrt i iskomplikovale se, pošto je majka mog prijatelja doživela infarkt, prvo jedan a nedugo zatim i drugi. "Ne može se rečima opisati onaj osećaj da negde toneš u dubinu, posmatraš sve oko sebe nekim stranim pogledom, kao da si već s onu stranu života i zakoračuješ u ono drugo, mračno carstvo", rekla mi je kada sam nekoliko nedelja kasnije otišao da preuzmem pošiljku sa Montaleovim knjigama. Nakon izlaska iz bolnice morala je da pređe da živi kod mog prijatelja, makar za prvo vreme dok se dovoljno ne oporavi. Kao i svi koji su doživeli blizak susret sa smrću, imala je opsesivnu potrebu da priča o tome. Nije mi bilo druge, morao sam da saslušam njezino bolesničko iskustvo do kraja, sa svim onim pojedinostima od kojih bi zdravi ljudi, po mogućstvu, najradije bili pošteđeni. "Nikad se nisam osećala tako umornom kao kada su me lekari vratili u život. Na odeljenju intenzivne nege, gde sam ležala, bilo nas je ukupno šest pacijentkinja u sobi. Jedne noći probudilo me neko komešanje, videla sam lekare i sestre kako stoje oko kreveta u suprotnom kutu i užurbano nešto rade, i shvatila sam da pokušavaju da reanimiraju pacijentkinju koja je tu ležala. Onda su postavili beli paravan i potpuno je zaklonili od pogleda drugih; nakon što su otišli, njena postelja ostala je da leži prazna. Od tada noću nisam mogla da zaspim, plašila sam se da neće na kraju i na moj krevet doći red da bude zakriljen paravanom".

Stiskao sam u rukama Montalea i slušao taj izveštaj iz predvorja smrti, nervozno prebacujući jednu nogu preko druge i vrpoljeći se u fotelji. Moj prijatelj trebalo je svakog časa da se vrati, osluškivao sam hoću li začuti njegove korake na stepeništu ispred ulaznih vrata. "Slučajnost ili ne, tek došla sam do zaključka da pacijenti u tom odeljenje najčešće umiru pred zoru. Gotovo svake noći, po nekoliko puta, snažno osvetljenim hodnikom prošla bi povorka u belom, gurajući ispred sebe krevet na točkićima, gde se ocrtavalo telo prekriveno belim čaršafom".

Da bih skrenuo razgovor na drugu temu, upitah je nije li možda upoznala koga zanimljivog dok je ležala u sobi. "Moja prva susetka do prozora, Dalmatinka", naglo je živnula i na licu joj se pojavio osmeh, "jedna jako fina osoba, brzo smo se zbližile. Našla bi mi se pri ruci kad god zatreba, uvek je bila tu da mi pomogne. I ona je upotrebila baš tu reč 'zanimljivo' pri našem susretu. Nakon prvog upoznavanja, rekla je kako će mi sad ispričati nešto zanimljivo, a ja sam pomislila: ne zna se hoćemo li uopšte preživeti i izići odavde, šta mi ko sad može napričati nešto zanimljivo? No, ispostavilo se ipak da može. Saznala sam od nje - tačnije, pohvalila mi se -kako je ona jedna od retkih osoba u Beogradu koja ima Čegevarin autograf. Pismo iz Kube, sa vlastoručnim potpisom ovog argentinskog revolucionara, koje čuva kući već decenijama. Sestra joj je početkom šezdesetih radila u kubanskoj ambasadi, preko nje je poslala poruku Čegevari, na koju joj je stigao odgovor sa njegovim potpisom. U ono vreme to je bilo ravno čudu".

Čegevara je bio moja slamka spasa; naš se razgovor okrenuo kubanskoj revoluciji i zlatnim danima svetskog socijalizma.

Vrativši se kući sa Montaleovim knjigama, uživajući unapred u izvesnosti saznanja da ću najzad, posle toliko godina, ponovo biti u prilici da ga čitam, hteo sam svoju memoriju da stavim na još jednu probu i iscedim iz nje poslednju kap sećanja vezanih za ovog pisca. Sem onog već pomenutog, jasno upamćenog detalja iz priče o kojoj sam govorio, prisetio sam se još nečeg, izvesne scene iz jedne druge priče u kojoj je reč o dečaku na nekom pustom ostrvu. Priča je biografska, taj dečak je Montale, no ostrvo, međutim, nije bilo robinzonovski pusto, ni udaljeno od ljudi i civilizacije, već se nalazilo (ako me sećanje ne vara) nadomak neke luke i umesto sa Petkom, dečak je imao bliski susret sa nekom neobičnom životinjom, ne sećam se više tačno sa kojom - jedino što pouzdano znam jeste da sa takvom zverkom ljudi nemaju često prilike da se sretnu. Ne sećam se, takođe, ni gde se nalazilo to ostrvo, da li je u pitanju bio morski atol ili ada, ni kako se već dečak uopšte zatekao tamo. Sad konačno o onom najvažnijem, onom već toliko pominjanom detalju što je poslužio u mom slučaju kao otponac za stavljanje u pokret čitavog asocijativnog niza uspomena ili memoire involontarie, nenamernih sećanja kako ih Prust naziva, i iz toga proisteklog lanca događaja što će me ubrzo poslati u potragu za Montaleom. Taj je detalj bio sadržan u običnoj, zapaljenoj cigareti iz koje nije bio povučen ni jedan jedini dim, ostavljenoj da dogori u pepeljari gde je stajala odložena, dok glavni junak ne završi sudbonosno važni razgovor sa voljenom ženom, nakon kojeg njihovi životi više nikad neće ostati isti. To je, dakle, bilo sve čega sam se sećao: jedna izgorela cigareta i pusto ostrvo; ništa ili tek malo više od ništa, što je opet samo delić onog velikog ništa iz kojeg svi dolazimo i gde se vraćamo, a na čijoj geneološkoj tablici, kao najbliži srodnici, stoje smrt i zaborav.

O taj varljivi rad našeg sećanja, taj Penelopin razboj na kojem su tolike niti tkanja nedostajale ili behu zamenjene novom pređom! Priču sam odmah našao, nosila je naslov "Rušenje pepela" i dešavala se na malom Indijanskom ostrvcetu, okruženom vodama Arnoa, gde se davala fašistička predstava za široke mase, koreografski bogata i slična ruskim masovkama. Kako je stajalo u prospektu, ta je predstava trebalo "konačno da polomi kičmu buržoaskom pozorištu", i to valjda uz upotrebu tenkova i avijacije, reflektora što su sekli noćno nebo i odsjaj bengalske vatre na horizontu, uz zaglušne zvuke truba i timpana što su parali uši - spektakl za mase, u ime fašističkog preporoda Italije. Daleko od bučne gomile, kraj jednog malog zida osvetljenog uljanom lampom, sedi crvenokosa žena u društvu pratioca, muškarca u večernjem odelu koji joj nešto glasno govori, nadvikujući se sa bukom predstave, dok odbija dimove iz velike, mirišljave cigare. Žena ima nekih trideset i pet godina, muškarac je znatno mlađi od nje; nedaleko od njih sedi još jedan posmatrač (Montale), koji prenosi celu povest kao svedok i narator, prateći tok predstave na ostrvcetu i, istovremeno, hvatajući odlomke iz razgovora ljubavnog para na zidu.

Sada, pročitavši iznova tu priču, slobodno mogu reći da se moje nepouzdano sećanje igralo žmurke sa mnom, ostavivši neke činjenice potpuno van mog dohvata i sakrivši ih u mraku zaborava, a neke neznatno preinačivši; tačno je da se sve to zbiva noću, ali ne u parku nego na obalama Arna; nije bila reč o zapaljenoj cigareti, već o tompusu; da, u pitanju je sudbonosno važan razgovor između dvoje ljubavnika, no ne oproštajni i ne onako kako sam to ja bio upamtio. U mom sećanju isto tako nije bilo ni traga nekim važnim detaljima s kojima priča tek dobija puni smisao. Dok su sedeli tako i pričali, crvenokosa dama je pogledom jednako pratila puža koji je puzio po zidu, ostavljajući za sobom blistavo beli trag pod svetlošću uljane lampe i reflektora; iz nekog razloga njegovo kretanje bilo je privuklo njezinu pažnju. I sledeći bitan detalj, koji sam potpuno ispustio: ona je bila ta koja je u jednom trenutku zamolila svog pratioca, dok je gledao u nakrivljeni beli stubić puhora na upaljenoj cigari, da ne otresa pepeo, da ga ostavi tako.

"Šta ti je palo na pamet?", upitao je on.

"Jedna ideja, jedna mala misao koja mi je upravo sinula. Nemoj se micati".

Utom počinje da pada kiša, nisko nad ostrvom nadleće avion praveći ogromnu buku, publika se trkom razilazi tražeći zaklon od nepogode, a onda se ona iznenada obisnula svom ljubavniku o vrat i briznula u grčevit plač, ponavljajući: "Prošao je… prošao je… U zadnji čas". Na kamenom zidu više nije bilo puža, a pepeo sa cigare njenog ljubavnika bio je pao, ostavljajući da se ponovo vidi zažareni vrh.

Tako je bilo sa prvom pričom. Najveće iznenađenje, međutim, čekalo me je sa drugom, onom o dečaku na pustom ostrvu, koje u zbirci uopšte nije bilo; kao da je nestala, kao da je neko namerno rašio povez knjige i izbacio upravo te stranice iz nje. Jednostavno, od priče nije bilo ni traga, kao da sam sve bio izmislio ili sanjao. Zar je moguće da, s jedne strane, sećanje prekriva uspomene paučinom i prašinom, zatvara ih u fijoke čije ključeve vremenom gubimo (pitao sam se), da mrtvo, sasušeno sećanje baca spore iz kojih buja plesan zaborava, dok u isto vreme, s druge, rađa potpuno nove, neočekivane oblike u tropskoj šumi imaginacije?

Jasminina poruka zatekla me je tako zbunjenog, duboko nagnutog nad bunarom uspomena, sa čije se površine zrcalio moj sopstveni lik iz davne prošlosti, sa Montaleovom knjigom u ruci. "Ne znam kako i zašto sam odlučila da napišem pesmu baš o Montaleu", stajalo je u poruci, "ipak sam skupila hrabrost i pesmu poslala na njegovu adresu. To se zbiva negde početkom sedamdesetih, bila sam veoma mlada i, kao što možeš da pretpostaviš, još uvek toliko nesigurna i povučena da mi je prelazak pod okrilje nekog stranog jezika i kulture predstavljalo problem. Čitala sam knjige danonoćno, i poezija je bila pravo mesto za lament moje duše. Tako sam došla i do Montalea i do njegove hermetičke poezije, pisane u vreme Musolinija i stoga pod snažnim diktatom autocenzure. Montale je bio maestro. Nasušno potrebna jednostavnost njegovih stihova kao da se obraćala neposredno mom srcu, i jednog dana rešila sam da sednem i napišem pesmu sa naslovom Sedom čoveku. Bila je posvećena njemu i počinjala je ovako: 'Negde u ovom velikom gradu bez duše živi Sedi Covek\ Znala sam da živi u Milanu, njegovo lice bilo mi je nekako neodređeno poznato, valjda iz novina, kao što sam znala i to da mu je kosa već davno pobelela, no belina koja me je potakla da sastavim tu pesmu i posvetim je njemu bila je zapravo mlečna belina mojih snova o njemu, tom sam se mišlju zanosila pišući je".

Pomenuo sam već kako me moja prijateljica svaki put tako iznenadi, tom povezanošću njene biografije sa umetnošću, tesnom isprepletenošću životnih fakata sa stvarima literature; za mene Jasmina odavno počinje sve više da liči na neko polustvarno, polumitsko biće što stoji na ulazu u svet između fikcije i stvarnosti i zalutale upućuje uvek u pravom smeru: one koji se otisnu previše u pravcu literature podseća da ne zaborave na realni život, one koji se isuviše prepuste životu upućuje na spasonosni korektiv umetnosti. (Anđeo-čuvar zabludelih na brisanom prostoru između umetnosti i života, i njihov brižni vodič, to bi, u najkraćem, bila ona.) U njenoj povesti sa Montaleom mogao sam čitati dalje:

"Naravno, nije mi odgovorio, a i zašto bi? Stihovi su govorili o mojoj usamljenosti i bili upućeni drugoj, još većoj usamljenosti. Nakon nekog vremena potpuno sam zaboravila na to, sve dok jednog dana nisam, obilazeći mesni kvart kao honorarni saradnik (raznosila sam neke formulare sa pitanjima na koje su građani odgovarali) svratila u ulicu Montenapoleone i na vratima jednog stana na koji sam pozvonila pojavio se on - Montale!

Drhtavim glasom objasnila sam mu razlog svoje posete, na šta me je on ljubazno pozvao da uđem, seli smo za sto, izneo je pred mene čašu sa vodom i veoma strpljivo davao je odgovore na svako pitanje koje bih postavila. Nisam sigurna da li mu je u to vreme žena bila još živa ili ne, uglavnom nikog u skromno nameštenom apartmanu sem domaćina i mene nije bilo (čak se ne sećam da li je u vreme moje posete Montale već bio dobio Nobelovu nagradu). Nisam se usudila da mu spomenem svoju pesmu, ni da povedem razgovor o poeziji - uostalom, ničega poetskog nije bilo u njegovim rečima, ni u samoj njegovoj pojavi; poezija je bila možda u vazduhu koji je udisao. Pesnici i filozofi stoje na suprotnim krajevime iste zmije i glože se večito između sebe ko je stariji: rep ili glava? Bilo mi je drago kad sam završila intervju, ispila čašu vode, pozdravila se i izišla. Ništa zajedničkog nije bilo između Montalea, običnog milanskog građanina koga sam intervjuisala, i mog Montalea, pesnika. Kasnije, doživevši i sama prokletstvo (ili sreću) da budem udata za pesnika, shvatila sam sudbinu Montaleove žene i svih ostalih pesničkih muza od krvi i mesa: osuđene su da žive tiho i nevidljivo, loveći tihe i nevidljive znake poezije u vazduhu koji ih okružuje, jer pesnici zapravo i ne postoje - postoji samo poezija."

Zaronio sam u Montaleove knjige, tragajući za njegovom tajnom i tajnom tog zova što kao da mi je nalagao da jednostavno moram ponovo da ga uzmem u ruke i iščitam, no ovog puta pažljivo i bez hitnje. Ima pisaca koje volimo i kojima se redovno vraćamo, isto kao i onih koje pročitamo samo jednom i nikad više (a ponajviše onih u koje tek jedva zavirimo), no ovde je bilo nešto sasvim drugo po sredi: poziv ili možda pre prekor što ga se, pročitavši jednu jedinu njegovu tanku knjižicu, nikad više nisam ponovo setio. "Kako si smeo da zaboravis na ovog pesnika?", kao da je govorio ceo splet okolnosti, i Montaleove fotografije optužujuće su me gledale sa korica knjiga.

„Ali, zar se prvi i osnovni zadatak memorije ne krije upravo u tome - da se zaboravi?", odgovarao sam nemo, bez glasa (kao pravi ezoterični Montaleov đak), "kako bi kasnije, iznevši na svetlost dana nešto ko zna kada viđeno i doživljeno, potvrdili zapravo vitalnost toga upamćenog i da je naše sećanje živo? Nije li tako bilo i sa ovom zbirkom priča, koje sam se setio nakon više od deset godina? Zar to ne znači da je njena istina, i istina njezinog autora, celo ovo vreme živela u meni, svih ovih godina, samo uspavana i preventivno sklonjena u stranu? Nije li to, na kraju krajeva, dokaz da je vaša umetnost živa, kao i moje sećanje? Ništa na svetu ne biva zaboravljano od onih vanrednih, intenzivnih utisaka što prelaze prag uobičajenog, sve zauvek ostaje utisnuto u unutarnjem čovekovom biću: podjednako lepota nekog stiha kao i poslednji ropac ubijenog".

Iz stranice u stranicu, od knjige do knjige otkrivalo mi se uvek jedno te isto: uopšte nije bilo mogućno razdvojiti Montalea pesnika od Montalea pripovedača, kritičara i esejiste, jer je iza svega stajala ista moćna pokretačka sila jezika - jedinstvene zgusnutosti, nesvakidašnje kompaktnosti, do tog stepena da su se misao, zvuk i slika gotovo fizički sjedinjavali i materijalizovali u objektivnom svetu, uz pregnantnost izraza koja je neretko poprimala aforističnu formu (po prvi put sam, zahvaljujući Montaleu, shvatio da je aforizam zapravo pesničko sredstvo, nusprodukt pesničkog idioma).

Seo sam i napisao odgovor prijateljici, u kojem je stajalo da običnost i uzdržanost Montaleove pojave ne treba nikoga da čudi, pa ni nju - pravi pesnici veoma retko izgledaju 'pesnički' (u što se i sama mogla dovoljno osvedočiti udavši se za pesnika). No dovoljno je oslušnuti zvuk Montaleovog glasa i njegov jezik pa da čovek shvati s kim ima posla - sa pesnikom najvišeg reda, obdarenog sposobnošću da živu magmu reči izliva u kalupe najneočekivanijeg smisla. Evo, odmah ću joj navesti, radi ilustracije, i jedan primer; govoreći o nasilno prekinutoj tradiciji i neophodnosti da se ona ponovno uspostavi, Montale koristi ovaj izraz: "potrebni su trzaji istorije geoloških razmera" - ne 'velikih', ne 'ogromnih' i ne 'kolosalnih' već upravo "geoloških', i u izboru tog jednog epiteta ogleda se sva maestrija njegvog suverenog vladanja jezikom - ali se, isto tako, mora naglasiti da je čvrstina tog jezika, pre svega, etičke prirode; celokupno biće Montaleove poezije drži se na kičmi etike.

Poruka se završavala sledećim rečima: "Uistinu, nije mala stvar utažiti žeđ kod umetnika poput Montalea. Ako ćemo pravo, nije li to možda i najviše što se može očekivati od jednog pesnika: popiti čašu vode i pročitati njegove stihove?"

Montaleova biografija, takva kakva jeste, kao da je bila vođena po zakonima prozodije a ne poezije - njegov miran i dugovečan život (doživeo je osamdeset petu) bio bi možda pre prikladniji za pisca Bildungs-romana nego za pesnika, gde bi se svega dva događaja mogli nazvati nesvakidašnjim: odlazak na austrijski front 1917. u svojstvu infanterijskog oficira (na sopstveni zahtev) i odbijanje da pristupi fašističkoj stranci uoči rata, zbog čega je uklonjen sa mesta direktora biblioteke u Firenci 1938. Kao najmlađi od šestoro braće, Montale je bio pošteđen obaveza oko uvećanja slave i imetka porodičnog imena, pa je mogao slobodno da se preda umetnosti: u mladosti prvo muzici i operskom pevanju (njegov bariton je puno obećavao), a kasnije i stihovima i kritici. Od 1948. živi i radi u Milanu, kao urednik kulturne rubrike u Korijere dela Sera, najpoznatijem italijanskom dnevnom listu, za koji redovno piše članke i kritike. Ljubav svog života, Druzilu Tanci ('Moska' ili 'Mušica' kako je zvao) susrešće početkom tridesetih i s njom će živeti u srećnom građanskom braku, bez dece, sve do njene prerane smrti 1963. (Montaleova žena, dakle, nije bila živa kad je moja prijateljica posetila pesnika u njegovom milanskom stanu.) Njegovo presudno mesto u novoj, hermetičkoj poeziji XX veka biva definitivno prepoznato 1975, kada dobija Nobelovu nagradu za književnost. I time bi uglavnom bile pobrojane sve važnije etape iz tog epski mirnog životopisa, što obuhvata raspon od gotovo jednog veka.

"Prihvatam vreme u kojem sam rođen. Ne gajim u sebi želju da živim ma u kom drugom vremenu do ovom, jer svedoci smo da je danas, možda više nego ikad, nemogućno verovati u apsolutni kontinuitet vremena", piše Montale u predgovoru Pesniku u naše doba. Ono što svakom Montaleovom čitaocu odmah pada u oči (polazim makar od sebe) jeste ovaj pesnikov per tu odnos sa epohom, kao nekoga ravnog sa sebi ravnim. Na to je polagao pravo možda više od drugih, prvo, jer je živeo dovoljno dugo i, kao drugo, i znatno važnije, njegovo je mišljenje operisalo i računalo ne u kategorijama godina i decenija, već mnogo šire, u razmerama vekova, pri čemu je širinu i dubinu tog pogleda diktirala sama tema: ljudska sudbina. "Predmet moje poezije je ljudska sudbina posmatrana sama za sebe, a ne ovaj ili onaj istorijski događaj. To ne znači odvajanje od onoga što se u svetu događa, znači jedino svest i želju da se suštinsko ne zameni prolaznim", izjavljuje Montale (ruka mi je, sama od sebe, krenula da napiše: "programski izjavljuje Montale", no pesnici ove vrste su bez programa).

Kao i kod ostalih umetnika najvišeg ranga, tako i kod Montalea zanimanje za sudbinu čovečanstva i poslednja pitanja istorije i sveta govori ne toliko o želji da se baci pogled što dalje van mračne utrobe istorijskog vremena (u kojoj je čovek zarobljen kao Jona u utrobi kita), koliko o nameri da se odmeri odnos tog konkretnog vremena sa Vremenom uopšte, da se dobije odgovor na pitanje hoće li gorka pilula njegove, Montaleove istine biti potrebna budućim pokolenjima, drugim rečima hoće li njegova umetnost preživeti. U tom pogledu mogao je Montale biti potpuno miran; uhvatio je korak sa tokom sveta, svaki redak iz njegove kolažne knjige esejističkih beleški o uslovljenostima modernog čoveka (Pesnik u naše doba) bio je podjednako aktuelan danas kao i onda kad je nastao, pre gotovo pola veka: "Nema te društvene revolucije koja će doprineti tome da se izmeni tehno-mehaničko lice današnjeg sveta. Najpogubniji aspekt današnjeg života jeste rastvaranje osećanja individualne odgovornosti. Čovek bezglavo beži od vremena, odgovornosti i istorije".

Gde se krije Montaleova tajna, pitao sam se? Svakako mora da je u poeziji, "toj najdiskretnijoj od svih umetnosti" kako je on zove, ali kako joj prići? Možda na najnepriličniji način, svetogrđem, tumačeći poeziju prozom. Na jednom mestu Montale definiše poeziju kao "iščekivanje da se desi čudo". Crvenokosa dama što je pogledom pratila hod puža preko kamenog zida, iščekujući hoće li preći s jednog kraja na drugi, zacrtano rastojanje između dve tačke pre nego što pepeo sa cigare njenog ljubavnika padne, šta je ona drugo radila do iščekivala znak milosti i čuda? Kao što puž nema predstavu o postojanju pepela na upaljenoj cigari, tako isto pepeo nikako nije u stanju da utiče na kretanje puža; u pitanju su pojave iz različitih svetova, dva potpuno odvojena plana stvarnosti koji se nigde ne presecaju. Šta je drugo bio prelazak puža preko zida pre nego što se pepeo srušio nego epifanija, proboj sakralne sfere u profano, sudar svetova, znak čuda? Čuda su moguća, čudo se desilo i zato je crvenokosa dama i zaplakala - od sreće i ushita.

Stvari su se zatim odvijale ovako. Prvo sam dobio poruku od prijatelja iz Beograda u kojoj mi javlja kako su njegovu majku, posle dva infarkta, danima uporno mučili napadi kašlja, toliko snažni da su lekari na kraju posumnjali na tumor pluća. Pregled na skeneru utvrdio je prisustvo nekog stranog metalnog tela u levom plućnom krilu, veličine između dvanaest i petnaest milimetara, što je nesumnjivo ukazivalo na to da je nekad ranije bila ranjena gelerom ili metkom iz vatrenog oružja, ali je njegova majka to uporno poricala, tvrdeći da se ne seća ničeg sličnog, takvu povredu svakako nikad nije doživela na plućima. U razgovoru s njom, u jednom trenutku upitao sam je da li se možda čula sa koleginicom sa kojom je ležala na odeljenju, onom iz Dalmacije. Rekla je da je danima pokušavala da je dobije, međutim niko nije dizao slušalicu s druge strane. Pozvala je centralu, ljubazni operater joj je rekao da broj koji poziva ne postoji, kao ni osoba pod tim imenom na toj adresi. "Nije moguće. Proverite, molim vas, još jednom", zamolila je. Nakon što joj je to još jednom potvrđeno, spustila je slušalicu i ostala da sedi kao zanemela; za to što se desilo nema nikakvog razumnog objašnjenja, kako za nestanak njene poznanice tako i za geler u plućima.

Potom sam otkrio da ipak postoji druga Montaleova priča iz zbirke, ona o dečaku na pustom ostrvu. Našao sam je u engleskom izdanju, nosila je naslov "Uspomena sa obale" i govori o četrnaestogodišnjem dečaku koji, zajedno sa dvojicom vršnjaka, odlazi na pecanje i lov, ali nakon što mu pozli, ova dvojica ga ostavljaju na nekoj pustoj plaži (ne, ipak nije bilo ostrvo kako sam bio upamtio), gde leži satima, sve dok ispred njega odnekud nije iskrsao jazavac (dakle, dobro sam upamtio da je reč o nekoj životinji), zastavši kao ukopan i upiljivši se u njega sitnim, svetlucavim očima; dečak lagano diže pušku ka životinji, nišaneći u nju iz neposredne blizine, da bi u zadnjem trenutku sklonio cev u stranu, namerno je promašivši.

Zbirka priča koju sam dobio bila je ponovljeno izdanje i jedino mogućno objašnjenje zašto je ta priča izostavljena moglo je biti sadržano u činjenici da je pri reprintu ta priča iz nekog razloga otpala, bilo greškom bilo namerno. Ili sam tu priču bio pročitao u nekoj drugoj zbirci, što je opet bilo malo verovatno.

I najzad, kao kruna svega, otkrio sam Montaleovu tajnu (ili barem mislim da sam je otkrio), i to na sasvim neočekivanom mestu: na jednoj fotografiji. Toliko je već toga izrečeno o ovom pesniku, toliko mnoštvo knjiga i studija o njegovoj poeziji postoji (presudan uticaj Dantea, bogata aluzivnost stihova, metrička shema rima itd.), no ono na šta, verujem, niko dosad nije obratio dužnu pažnju jeste onaj čudesni bestijarijum iz Monta-leova detinjstva, oni neponovljivi primerci faune što se mogu naći na krševitoj obali kraj Ligurijskog mora, gde među retkim šumarcima i kržljavim maslinjacima prednjače ptice raznih vrsta: kliktavci, pupavci, kosovi, vrapci, sokoli, grmuše, jarebice, zelenke, crni detlići i kraguji. Čitavo ovo bogatstvo vrsta pominje se samo u jednoj kratkoj biografskoj crtici iz Leptira iz Dinara i svedoči o dubokim, prisnim i prirodnim vezama Montalea, više od sveg drugog zverinja iz njegove voljene Činkva Tere, upravo sa pticama.

A na pomenutoj fotogafiji do koje slučajno bejah došao, jasno se moglo videti to o čemu ovde samo izokola govorim: da je Montale zapravo bio velika dobroćudna ptica što podjednako voli sunce, more, zvezde i vetar, kao i sva živa bića pod ovim prostranim nebosklonom kao svoju braću, zalutavši samo nekom nerazumnom greškom Tvorca na ovaj svet u ljudskom obliku:

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License