ZLATNI SAT TETKE LOTIKE

Ljubo Ruben WEISS

Iznenada, ono najgore: zvuk mobil telefona i prijeteći, mumljajući glas oca:

„Zlatni sat, koji sam ti poslao, nije za prodaju. Porodične vrijednosti nisu za prodaju. Taj sat je uspomena na Beckove, tetku Lotiku. Nije za prodaju, nije za prodaju…!” Dio rečenice ponavljao je kao pokvareni gramofon.

Daniel Schwarz se uznemirio, ali je uspio odgovoriti:

“Oče, upravo sam na terapiji. Ležim na stolu za masažu. I sam znam što je za prodaju, a što nije. Zar misliš da je meni lako prodati taj sat? Pokušat ću prvo s garažom, pa ako je ne uspijem brzo prodati, bit ću prisiljen prodati zlatni sat tetke Lotike. I meni on znači mnogo, ne samo tebi. Dobio sam ga od tebe za moj pedeseti rodjendan, ali ako je u pitanju život, posao, zdravlje… riješit ćemo se te uspomene. Čemu se vezati za stvari, imovinu? Za predmete? Mi, Schwarzovi, već smo jednom u životu skupo platili tu ovisnost o stvarima – kući, mlinu, trgovini… Zar ništa ne učimo iz prošlosti?”

Da je Danielu tog trenutka medicinska sestra Christine izmjerila tlak, bio bi nenormalno visok. Terapija je bila završena, ali je osjećao glavobolju, nesnosno zujanje u ušima, klecala su mu koljena i nesigurno je hodao. Glas i riječi oca uzdrmali su ga, i nije znao da li da odmah pođe u knjižaru, ili da si priušti još sat-dva plivanja!? Odlučio se za plivanje, ali se na bazenu nije mogao opustiti. Zamišljao je tetku Lotiku, koju, zajedno sa Schwarzovima, odvode prema kamionu, udaraju je kundacima, požurujući je…Zamišljao ju je kako predaje, pred deportaciju, sat svećeniku preko puta kuće Schwarzovih, u župnom dvoru, uz riječi:

“Taj zlatni džepni sat donio je moj muž Šandor iz Amerike, poklonio ga je meni, a ja ga predajem na čuvanje vama, župniku i poštenom čovjeku. Netko se mora vratiti iz logora. Ne mogu nas sve uništiti!”

Danielov otac Markus često je pričao o tome kako je kod odvodjenja, stisnut u kamionu uz porodicu, znao da će se on sigurno vratiti. Na tzv. Kolcu gdje se skreće lijevo od Mohača prema Virvaru, slavonskom gradiću, odvojio se iz grupe i prebacio do zadnjeg dijela kamiona, želeći još jednom pogledati svoje rodno mjesto. Spazio je skupinu mještana koji su ih ispraćali pogledima nevjerice, i uzviknuo:

“Do vidjenja!”

Ostali u kamionu, napustajući Mohač, prestrašeni i s knedlom u grlu, nisu prozborili ni riječi. Tetka Lotika bila je posebno uplašena, jer se nadala da je kod rodbine, u malom Mohaču, selu sa stotinjak kuća, našla koliko-toliko sigurno sklonište. Sigurnije u svakom slučaju nego što je to bio njihov stan, uz hotel u Osijeku.

Otac se javio Danielu stoga što ga je ovaj prethodno veče nazvao i pitao za pojedinosti o satu:

“Oče, koliko je otprilike star sat, da li si ga već pokušao prodati, da li je netko procijenio vrijednost sata, zašto ne radi odnosno kakav popravak je potreban da bi sat funkcionirao?”

Markus nije bio raspoložen za razgovor. Kratko je napomenuo:

“Donio ga je Šandor Beck, kada se vratio iz Amerike, negdje 60-tih godina 19-tog stoljeća. Taj sat ne smije se prodati!”

Danielu Schwarzu motale su se čudne misli po glavi:

“Ja uopće nisam Židov. Ne znam stvoriti novac, ne znam unovčiti svoje znanje. Ja sam židovski izrod. Glup, tup, nespretan, lakovjeran, servilan… Preci i rodjaci su stvarali, Beckovi čak imali hotel u Osijeku, preko puta Željezničkog kolodvora. Danielov otac Markus obilazio ih je svake godine. Pričao je samo jednom i uzgred, kako su u okviru hotela imali bordel. Da su se Židovi bavili trgovinom i hotelijerstvom, Daniel je znao, ali da su držali bordele, nije mu bilo poznato. Mora da je dovitljivi Šandor Beck to vidio i doživio za kraćeg rada u Americi, pa zaključio:

“Ako mogu Amerikanci imati javne kuće, što ne bi imali i mi Slavonci…?!”
Danielu je pala smiješna ideja napamet: tim zlatnim satom mjerio je gazda Šandor vrijeme koje posjetitelji mogu provesti kod “dama”: 30 minuta, 60 minuta…

Kada je otpočeo priču o zlatnom satu psihoanalitičarki Weiss, ništa nije bilo smiješno: nadirale su mu suze na oči, grč u grlu nije mu dozvoljavao da kaže koju suvislu. Nije se mogao dosjetiti njemačkih riječi, zapravo nije mogao doći k sebi, jer namjera da proda taj zlatni sat kao da je simbolizirala propast, definitivnu propast njegove knjižare i njega samog, kao knjižara i prisebnog, razumnog čovjeka. Od silne tuge nije mogao ni govoriti. Riječi nisu htjele iz grla. Govor su bili jecaji, isprekidane riječi izmedju kojih je hvatao dah, glasnice nisu mogle proizvesti glasove, mišići lica bili su toliko napeti da nisu mogli pravilno artikulirati ono malo riječi koje su se probile do usana. Nije to bio plač, bilo je to grčevito ridanje. Suze su klizile niz lice, nezaustavljivo! Dr. Weiss je šutjela, motrila ga pažljivo i zatim mu, naizgled mirno, doturila kutiju s papirnatim maramicama. Kad se činilo da se smirio, pitala ga je nešto, no Daniel ništa nije čuo, a ono što je govorila, nije razumio. Brisao je suzne oči prstima, gornjim dijelom zapešća ruke, otežalu glavu uronio je u dlanove. Tresao se kao trska na vodi šibana vjetrom. Uspio je ipak izreći nekoliko rečenica, ponavljajući ih, a misleći na sat tetke Lotike:

“Za sve je kasno! Došao sam do kraja. Nista više nema smisla! Ni knjižara, ni knjige…Ako prodam taj sat, prodao sam sebe, izdao sam tetku Lotiku…”

Kasnije, kada se malo primirio, govorio je dr Weiss:

“Sat je potakao lavinu asocijacija: javljaju mi se slike stvari koje smo naslijedili od bake i djeda, stradalih u logoru, a koje su donijeli susjedi kada se otac vratio, kao jedini preživjeli od porodice: harmonika kupljena u Sloveniji, pisaći stroj, pisaći stol, stolna lampa na plin, jedan stolnjak…U kući se nije pjevalo ni sviralo: otac je znao jednu jedinu pjesmu koju je izvodio iznimno, prebirući nespretno po crno-bijelim tipkama: “Na planincah sončece sije, na planincah, lušno je…” S dvadeset godina započeo sam pisati roman, porodičnu kroniku Kuća bez pjevanja.”

Danielu se toliko vrtjelo u glavi da nije znao ima li snage da ustane. Primjetivši koliko je potresen razgovorom o satu tetke Lotike, koji ga je odveo i do drugih porodičnih stvari, dr Weiss dopratila ga je do stolca u hodniku, držeći ga za ruku. Daniel je osjetio koliko je njen dlan vlažan, hladno znojav. Doktorici ipak nije bilo svejedno što joj se dogadja s pacijentom. Pozvala je dr. Samija, primarijusa, kojem je ukratko ispričala što se dogodilo u ordinaciji, a zatim se obratila Danielu:

“Niste vi jedini suočeni s tim problemom: dvije trećine djece holokausta kad-tad suočava se s pitanjem rodjaka stradalih u konclogorima, njihovom ostavštinom, njihovim dušama, i gotovo svaka židovska porodica s djecom, rodjenom nakon Drugog svjetskog rata, ima dijete koje je spomen svijeća. Razgovarat ćemo o tome idući četvrtak.”

Šandor Beck je mogao uštedjeti za tri godine rada u Americi zlatni sat i druge dragocjenosti koje je donio iz pečalbe, a Daniel Schwarz završava knjižarsku karijeru u panici i grču, drhtureći kao da ga je zahvatila Parkinsonova bolest. Plašio se svoje sjene, zvukovi su mu bili prijeteći, zvon crkvenih zvona u ulici gdje se nalazila knjižara, iritirao ga je… Ponekad mu se činilo, ugledavši kolonu djece kako prolaze bečkim ulicama, da su to djeca iz vremena holokausta koju odvode prema vlakovima. Kada bi mu ušao u knjižaru stariji Austrijanac, pitao se nije li on bio kakav stražar u konclogoru; teoretski, mogao je biti mučitelj tetke Lotike,strica Rubena, oca Markusa , bake Katarine…

Tek nakon dugih šetnji, smirivao se, a pomoć i ohrabrenje donosila je Manja, ljepotica i medicinska sestra, porijeklom iz Beograda, koja je gotovo svako veče trčala uz staze kraj Dunavskog kanala. Ona sa svojim problemima, Daniel sa svojim – nekako su našli zajednički jezik i neko vrijeme kao da se oporavio od silnog pritiska koji je činio taj zlatni džepni sat i briga zbog likvidacije knjižare. Psihološku podršku, brigu, pažnju iskazivale su fobičnom Danielu i Jana, poslovna žena s dušom, Danuta, ljubazna susjeda, i Dražena, prijateljica i suradnica još iz vremena otvaranja knjižare.

“To su moje dobre vile koje me drže na vodi, trude se oko mene da ne potonem!”, govorio je poznanicima.

“Najbolje bi bilo da Šandor Beck nikada nije donio taj prokleti sat iz Amerike!”, zaključivao je svaki razgovor s njima, na temu sata. Jana je čak ponudila da će ona otkupiti sat, a Daniel će ga opet otkupiti od nje, kada mu se poboljša financijska situacija. Otklonio je taj ljubazni prijedlog. Osim toga, još nije znao vrijednost zlatnog sata.

U ponedjeljak, kada se približio razgovor s primarijusom dr Samijem, stanje mu se malo popravilo. Dr Sami je bio psihijatar koji nije volio klasične psihoanalitičke seanse u ordinaciji. Pozvao je Daniela u šetnju gradom i Daniel mu je odmah, još u dvorištu sinagoge, pokazao sat. Dr Sami je zadivljeno gledao u sat te upitao:

“Nije li Cartier?”

“ Jest francuski, ali bez oznake marke. Potječe iz Amerike i star je oko
140 godina!“, objašnjavao je Daniel, ne bez ponosa.

« Prelijepo su izgravirani poklopci, mora da je vrijedan !? Pazite na njega, Daniele, pazite da ga ne izgubite ili zagubite! Koncentracija vam sada nije jača strana!”

I nastavio, praktičan kakav je, s pitanjem: ”Imate li nekoga tko bi sat procijenio?”

“Pitao sam Janu, koja zna odgovore na takva i slična pitanja i ona mi je preporučila Dorotheum! Uz napomenu, ako imaš novaca da platiš procjenu!?”

“Znam da ne stojite bog zna kako dobro s novcem. Predlažem vam da koristimo židovske veze!”, bio je pragmatičan dr Sami. “Slažete li se?“

Nije mu promaklo kako je dr Sami, očekujući Danielov odgovor, uzdahnuo i promrmljao: „Eh, da je bar živ naš Goldberger!“ Samo prezime govorilo je sve o uglednom bečkom draguljaru-zlataru koji je umro prije nekoliko godina.

„Šteta što ga niste poznavali: procjenjivao je bez kataloga, mnoge satove nije ni vagao…Bio je nepogrešiv u procjenama. Iskustvo, tradicija… moj Daniele!“

„Ne poznajem nikoga iz te branše, doktore. Pomozite mi!“

Ovaj se odmah prihvatio mobil-telefona i nakon nekoliko razgovora zaključio:

„Sutra ću vam javiti gdje ga možete dati na procjenu. Otići ćete tamo i pozvati se na mene. Možda prodajom sata riješite većinu financijskih problema, možda dobijenim novcem, spasite i knjižaru?! I, onda, kod prodaje, nema plakanja…!” dodao je pomalo šaljivo.

Nakon razgovora i šetnje s dr. Samijem, Danielu je malo laknulo. Ali uznemirenu dušu nije lako smiriti. Strah od budućnosti i drugi strahovi, brisali su ispred Danijelovih očiju, drugim ljudima lijepe prizore. Osjećao je kako gubi tlo pod nogama; razdirao ga je osjećaj krivnje. Siluete drveća u parku činile su mu se sablasnim, mrak koji se spuštao na uzavreli grad, nosio je neku nemjerljivu i teško opisivu težinu.

Šošana iz Beograda poslala mu je knjigu, i u njoj je našao “Litaniju protiv straha”: “Ne smijem se bojati. Strah uništava razum. Strah je mala smrt koja donosi potpuno brisanje. Spremno ću se suočiti sa strahom. Dopustit ću mu da prodje preko mene i kroz mene. A kada bude nestao , usmjerit ću svoje unutrašnje oko da pogledam tragove koje je ostavio. Ali, tamo kuda je strah prostrujao, neće ostati ničega. Preostat ću samo ja”.

Daniel je šetao uz zelene vode Dunavskog kanala koje su ga smirivale. I pitao se:

“Adonaju, da li je moguće odvojiti strah od moga bića?”

Nedaleko ovih staza je Berggasse, gdje je nekadašnja Freudova ordinacija pretvorena u muzej, njemu posvećen. Pokušao se sjetiti kako je Freud definirao strah, i ta definicija nikako da dopluta do njegovih moždanih vijuga. Prvih pet godina za nekoga je determiniranih sto godina nesreće i patnje. Druge slike i druga pitanja: preživjeli logoraš, vraćajući se s posla, prvo što radi u kući, je da gasi radio s glazbom, u najboljem slučaju, stišava glazbu. Tišina, mora biti tišina oko njega. Jer, on nije sam - uz njega su njegovi mrtvi… I tko je vidio iritirati ih glazbom: slavonskim poskočicama ili bosanskim sevdalinkama. Zašto je Danielu sudjeno da gotovo svakodnevno doživljava “male smrti”, očekujući onu veliku i konačnu? A ona će biti spasenje, jer kakvog smisla ima život saplitan raznovrsnim strahovima, drhtavicama…Gorko, sve je to nesnosno gorko! Bolje je jednom čestito umrijeti, nego cijeli život umirati od straha, panike! Do kada ću biti miš koji se svega plaši?

Razmišljao je štoi kako može pobijediti strah? To pitanje danima i noćima visjelo je iznad njega kao Damoklov mač.

“ Može li ljubav biti jača od straha, ljubav koja je jača i od mača? Nije li i strah često dio ljubavi? Zašto se neki ljudi boje, a neki su opet hrabri? Čemu se bojati budućnosti? Ne plaše li se Židovi više nego ostali ljudi – kao da se plaše, i prošlosti, i sadašnjosti, i budućnosti!? Jesu li to posljedice višestoljetnih progona Židova? Kako bi na ova pitanja odgovorili rabini, kabalisti, oni koji su se najviše približili tajnama života?”

Ali, briga zlatni sat za strahove i meditiranja o strahu njegova vlasnika!! Računi pristižu neumoljivo, kupaca knjiga nema, novaca je sve manje. Ne samo što strah paralizira, on koči svako poduzimanje, strah najviše voli pasivnost. Ili sat prodati i s tom financijskom injekcijom spašavati knjižaru, ili ga ne prodati…Kako god odlučio, Daniela će pratiti strah od greške! Ali, ipak najveća katastrofa je baš ništa ne poduzimati. To je isto kao i pomiriti se sa porazom, smrću!

Kako mu već mjesecima ništa ne polazi od ruke, Daniel se plašio da bi mogao biti prevaren prilikom prodaje sata. Uz strah, kao sestra njegova, ide nepovjerenje prema ljudima.

Sutradan je dr Sami održao riječ i javio se telefonom:

“Zapišite adresu draguljara - draguljarska radnja je solidna, nemajte straha od prevare!”, kao da je čitao Danielove misli. Nisu ga slučajno zvali Novi doktor Freud ! Procjenu će učiniti Veliki Stefan, vlasnik radnje, a treba se pri susretu s njim pozvati na mene, ali i mog prijatelja Michaela. Michael je bliži draguljaru nego ja.“

Iako se približavalo 18 sati, vrućina je bila nepodnošljiva. Danielu se nije išlo do draguljarnice, a to je osjetila i osoba koja je tog trenutka ušla u knjižaru, primjećujući kako knjižar nervozno premeće u ruci nabreklu kovertu, napipavajući sat tetke Lotike. Kolebao se da li da podje ili ne, ali je ocijenio da će mušterija kupiti koju knjigu, a to je važnije od dogovorenog termina. Telefonirao je u draguljarnicu da će doći sutra sa zlatnim satom, pri kraju radnog vremena:

“Žao mi je, danas sam spriječen neodgodivim poslom!”, petljao je, a znoj ga je oblijevao, kao i svaki puta kada je govorio neistinu.

U stvari, odgadjao je suočenje s draguljarom-procjeniteljem, jer svaki korak njemu bliže, značio je da sat polako klizi iz Danielovih ruku.

Djevojka koja je ušla u knjižaru činila se mirna, znatiželjna. Tražila je naslove Viktora Franckla. Nije Freud - pomislio je Daniel,- ali je Franckl, osnivač logoterapije. Znao je da se u regalima krije knjiga „Zašto se niste ubili?“ i počeo ju je tražiti.

Opet niz misli u toj užarenoj tikvi: “Što se ovo dogadja? S vrućinom, očigledno, na Beč se navalila i depresija. Sigmund Freud nije slučajno u Beču došao do svojih lucidnih spoznaja o psihi i njenim devijacima. Ovaj grad i njeni stanovnici zrače napetošću. Traženu knjigu nije je našao, a mušterija je kupila drugu knjigu psihološke tematike popularnog američkog autora i – besplatno dobila kratko ispričanu priču o zlatnom satu tetke Lotike! Daniel ju je skratio, ne želeći opterećivati niti nju, ali ni sebe – detaljno pričanje o tom pomalo ukletom satu, izazivalo je u njemu nemir, mučninu , napetost.

“I ovu ženu muči strah!” zaključio je. “Strahovi, osim iznimno, ne vide se! Ne piše nikome na čelu: “Bojim se, panično se bojim!” Mogu se zamjetiti posljedice straha, ali on je, u biti, nevidljivi neprijatelj! I kad-tad mora ga se zgaziti, prevladati. Negdje je pročitao izreku Lukrecija: Često nogama radosno gazimo ono čega smo se prije jako plašili.! Znači, borili smo se protiv straha, protiv onoga što ga je izazivalo. Ali, što onda pokreće ovaj svijet? Ljubav ili strah? Sjetio se i jedne misli Ive Andrića: Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri!

Drugi dan morao je otići do draguljarnice u Landstrasser Hauptstrasse:

“Da, izvolite gospodine Schwarz, udjite samo!”, pozvala ga je žena koja je stajala blizu vratiju.

“Kako znate da sam ja Schwarz?”, pitao je iznenadjen ljubaznošću.

„Pa rekli ste da ćete doći pri kraju radnog vremena. Za četiri-pet minuta zatvaramo!”, rekla je simpatična mladja žena, smedje kose, smedjih, izražajnih očiju, lijepe figure; tijesne smedje, nisko spuštene hlače naglašavale su njen plosnati trbuh, butine, dvije skladne polutke ispod ledja…

“Ah, ta čudna ljetna moda!”, mrmljao je sebi u bradu Daniel. “Kako ne bi stariji čovjek, suočen s ovoliko izazovne golišavosti, postao erotoman!?” vrzmalo mu se u glavi.

“I dok Ti Daniele primjećuješ sve te sitnice, još te nije polomio sat tetke Lotike! Još si ti dobro ukotvljen u ovoj vrućoj stvarnosti!”, govorila je Jana, odslušavši Danielov opis ove privlačne, seksepilne žene.

“Imamo dva Stefana koji procjenjuju dragocjenosti. Jedan je “Veliki Stefan”, drugi je „Mali Stefan“. Nažalost „Veliki“ nije u radnji, a za koju minutu naići će „Mali Stefan“ i procjeniti vaš zlatni džepni sat!“

„Nije to moj sat, to je sat tetke Lotike!“, rekao je, brzo se ugrizavši za jezik.

“Pa, čekajte, jesti li vi sada vlasnik tog sata ili ne?”

“Da, jesam ali otac i ja, svi mi još govorimo, o “zlatnom satu tetke Lotike!”, objašnjavao je.

“Zaboravite tetku Lotiku! To je nasljedstvo…!”, rekla je ležerno.

„Da li biste ga vi gospodjice procijenili? Sigurno imate toliko iskustva?”, pitao je Daniel tek toliko da ne mora raspravljati o tome kako taj sat, iako njemu poklonjen, on još ne smatra svojim. Plašio se da ga takav razgovor ne odvede do sumornih misli, ne daj Bože, plača!

Daniel je sat položio na šalter, izvukavši ga prvo iz jedne, zatim iz druge koverte i ovaj je bljesnuo u punom sjaju.

«Ne, to nije moj posao. No, niste mi rekli tko vas je poslao? », zapitala ga je iznenada asistentica u draguljarnici.

“Doktor Sami i njegov prijatelj Michael, iz Židovske općine Beč”, kratko je odgovorio Daniel.

“Strpite se malo! “Mali Stefan” samo što nije tu. I nemamo puno vremena, jer žurimo na još jedan termin!”

“Mali Stefan” stvorio se odnekuda, uzeo sat i krenuo s njim u prostor iza šaltera, odvojen zastorom. Daniel je uspio zapaziti njegove sitne, pronicljive plavo-zelene oči. Jedva da ga je zanimalo što mu je Daniel pokušao reći o satu i njegovoj bivšoj vlasnici, tetki Lotiki.

“Te priče se ponavljaju, u verzijama koje se malo razlikuju jedna od druge!” zaključio je Daniel.”Stoga ga i ne zanimaju!”

Draguljar se vratio nakon-tri-četiri minute, rječit i energičan:

“Sat koji ste mi donijeli na procjenu nije Bog zna što vrijedan. Nalazim ga ovdje u Beču na prigodnim prodajama. Sat nema naziva, kazaljke stoje tj. potrebno ga je popraviti, kvačica s kojom se veže sat s lancem nije originalna. Što da vam kažem? Tisuću do tisuću i dvjesto eura, ako dobijete, odlično ste ga prodali. S tim da se prije popravi. Sada, ljeti, mi satove i ne kupujemo!”

Daniel je bio iznenadjen ovakvom procjenom jer, iskreno, očekivao je više. Ovom sumom ne može spasiti knjižaru u dugovima. Samo može produžiti njenu agoniji i izgubiti sat! Tako je to često kada čovjek u nevolji nudi nešto na prodaju – ne gleda realno što ima u rukama, nego misli na neki željeni iznos. A očekuje mnogo, mnogo kao što je i nevolja zbog koje namjerava prodati sat iz ostavštine, koji se prenosi iz generacije u generaciju, velika. Ipak, zapitao je:

“Pa zar ovaj sat nema i nekih kvaliteta? Mora da je nešto i dobro na njemu? Zašto bi ga inače netko i kupio?”

“Da, objektivno, to su dva vrlo lijepo ručno gravirana poklopca – gornji i donji! Treći, s unutrašnje strane, ima neke gravure, tekst na francuskom, koji, iskreno, ne razumijem. Sat nije nošen, gravure su odlično sačuvane, nisu izlizane.. Eto, tako!”

“Mali Stefan” imao je pred očima već slijedeći vrijedni predmet koji je trebalo procjeniti, eventualno, otkupiti. Zbunjeni knjižar htio ga je još pitati da li postoji katalog gdje bi se našli podaci o ovom satu, ali draguljar je već krenuo prema vratima. Daniel je još stigao pitati koliko košta procjena, a on je odmahnuo rukom:

“S obzirom na to tko vas je poslao, ništa. Inače, moglo bi se i o tome razgovarati!”

Povlačeći se prema vratima smušeni Daniel nije zamjetio da je rolo radnje već napola spušten. U zadnji tren spustio je glavu i izbjegao - sudar s roloom! Mlada pomoćnica sažaljivo ga je pogledala krupnim očima, zaključala radnju i žurnim korakom pošla prema modernom džipu, čiji motor je već bio uključen. Nestali su vrlo brzo niz ulicu u pravcu središta grada.

Snuždeni Daniel ušao je u svoj crveni Citroen, star više od sedam godina, izgreben, oguljen, izranjavan, zapušten. Bila je to slika i prilika samog Daniela. Sporo je vozio prema središtu grada, opipavajući u džepu sat tetke Lotike,u stalnom strahu da bi ga mogao izgubiti ili zametnuti.

“Ovaj sat neće biti tako brzo prodan. Ovom draguljaru sigurno ne! S druge strane, zašto bi on trebao uzimati u obzir povijest zlatnog sata? Njemu je to samo predmet, a meni i predmet, i simbol, i priča, i sjećanje…”, zaključio je svojevrsnu analizu ove posjete i procjene.

Nedjelja je protekla u čudnom košmaru i manijakalnom čišćenju štednjaka i drugih kuhinjskih aparata i elemenata.

“Neću cijelu nedjelju provesti kao neurotična domaćica!”, govorio je sam sebi.

“Moja Danuta! Moja susjeda – Poljakinja! Što radi jedna od mojih vila?” Stanovali su vrata do vrata, i mogao je pokucati, no nazvao ju je mobil-telefonom. Javila se iz stana i bez okolišanja prihvatila poziv za izlazak. Nije volio žene koje, kada ih se pozove, puno pitaju. Svidjalo mu se da prihvate poziv odmah, s voljom. Ništa joj nije govorio o posebnom zadatku za nju, koji je imao u glavi, u namjeri da ga zajedno obave.

Brzo su se našli na terasi uz Dunavski kanal, u čijoj vodi su se odslikavale
pompozno izgradjene zgrade, osvijetljeni mostovi, raznoboljne žarulje povješane na žice koje su obrubljivale terasu, siluete kandelabara poredanih uz staze, krošnje jablanova. Bilo je to umirujuće, romantično mjesto za razgovor dvoje još ne bliskih susjeda. Iako je Danuta stanovala gotovo treći mjesec u stanu vrata do njegovih, susreli su se tek nekoliko puta i samo dva-tri puta duže porazgovarali. Svojim izgledom i nastupom svidjela se Danielu već prilikom prvog susreta. Doživio ju je kao mladju, ležernu ženu sklonu da upoznaje ljude i brzo uspostavlja kontakt. Daniel je bio već sit uštogljenih, frustriranih Austrijanki u stalnoj trci i žurbi, a i s našim ženama nije imao najbolja iskustva, osim sa svoje četiri vile.

“Tražite nova ženska poznanstva, okrenite ledja prošlosti! Naprijed, samo naprijed…” savjetovala ga je dr. Weiss.

Dr Sami ga je jednom, u šetnji gradom, zaustavio pred ovećim prozorom i pitao:

“Koga tamo vidite, tamo u staklu!?”

“Sebe!”, odgovorio je Daniel lakonski.

„Vi znate da sam oženjen čovjek i nemam razloga udvarati se muškarcima, ali vi ste po izgledu intelektualan tip. Razbarušena, prosijeda kosa, moderni okvir naočala, pomalo odsutan pogled, stasit čovjek, nonšalatna odjeća! Jednom tipu žena vi ste vrlo privlačni! Budite svjesni toga svaki puta kada vas počinju ophrvavati strahovi, panike…”

“Div na staklenim nogama!”, komentirao je svoj lik nesigurni Daniel.

Danuta je, ugledavši ga prvi puta u liftu, na provokativno pitanje Odakle vi ovdje? , odgovorila:

“Došla sam u posjetu sestri!” I odmah upitala gdje ima naših lokala u Beču, lokala s ribama, lignjama, ćevapima, ražnjićima, janjetinom, zapravo, zabavom. Ono ribe, lignje, ćevapi, zabava izgovarala je nekim simpatičnim naglaskom.

“Pa susjedo moja, vaša sestra je Poljakinja, a vi govorite naš jezik?”, čudio se Daniel.

“Naučila!”, rekla je, smješeći se tajanstveno.

Osjetio je neku skrivenu erotičnost u ove žene, lakoću kretanja i govora nove znanice. Činila se nekompliciranom ženom, ali Daniel je iz iskustva znao da to može biti samo privid.

«Pa, Adonaju, jesam li ja konačno takve sreće da sretnem žensko stvorenje koje želi i zna voljeti i želi biti voljena?! Ili, sam naišao na kompliciranu,
nemirnu, ojadjenu dušu koja traži princa na bijelom konju?»

Gledao ju je za stolom na terasi netremice, pratio svaku njenu riječ, a njih u stvari nije bilo mnogo. Da ga netko pita što su jeli i pili to veče, ne bi se mogao sjetiti. Piljio je u njene oči čiju boju je odgonetavao još od prvog susreta. Prije nekoliko dana, oko podne, donio joj je udžbenik za učenje njemačkog jezika i zamjetio je da su joj oči zelene, ali s nekim nijansama, pa su izgledale kao kolaž gdje je svaki njegov dio reflektirao neku drugu boju. Bože, ove oči su neuhvatljive u boji i postojanosti. Ali u jednom nije bilo dileme: primjetan je bio sjaj, što veći, što manji, koji je mogao nastajati zbog uzbudjenosti, uznemirenosti…

I u tom intimnom trenutku prisjetio se očevih riječi:

“Nikada nisam imao predrasuda prema nekom narodu. Zato i nisam imao ništa protiv da živiš, kao Židov, u Austriji. Ali Poljaci, neka mi Hašem oprosti, u logoraško vrijeme nisu mi ostali u dobru sjećanju. Neiskreni, skloni da “posude” ono malo hrane što se našlo pod dekom na pritki, a čuvano za kasnije. Čak se nije lako živjelo ni s poljskim Židovima! U svakom žitu ima kukolja, ali…”

“Briga me za logoraške priče! Danuta i ja sjedimo za stolom 2004. , ne 1944. Na godinu će 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata, a njegova duga sjena još nas dotiče… Ne zaboraviti, ali i živjeti, živjeti van domašaja tih neugodnih sjena!”, ohrabrivao je sam sebe Daniel, ne govoreći Danuti koje ga misli muče.

A Danuta je sa žarom pričala o poslu koji je ranije radila u ex-Jugoslaviji: pomagala mužu u trgovini zlatom, nakitom, posebno jantarom.

“E, to me zanima, jer imam jedan problem!”, zaobilazno je počeo Daniel.

“Samo jedan problem!” Pričaj!”, rekla je sokoleći ga. Ovo Pričaj bila je uzrečica kojom je znala ohrabriti sugovornika kada su mu zapinjale riječi, ili je razgovor postajao delikatan.

“Prije nekoliko dana nosio sam na procjenu zlatni džepni sat jednom bečkom draguljaru. Volio bih čuti tvoje mišljenje odnosno tvoju procjenu!“, bio je izravan Daniel. „Sat se nalazi u knjižari, a to je prilika da vidiš i knjižaru, Danuta! Ako se ne plašiš, kasno navečer, posjećivati skrovita mjesta!?”, pomalo u šali dodao je Daniel i promatrao njeno lice i oči. Nikakve posebne reakcije nije bilo i uslijedio je jasan, očekivani odgovor:

“Hajdemo to vidjeti! Možemo krenuti odmah!”

Za nekoliko minuta našli su se u knjižari i Daniel joj je, još ponosan na svoju knjižaru-antikvarijat, pokazivao neke od mnoštva knjiga. U tom kaosu, on se lako snalazio i trebalo mu je malo malo vremena da pronadje i pokaže neku vredniju, raritetnu knjigu: Aškenazi Hagadu ili Bibliu Hebraicu, ili pak monografiju Rabinoviča Izrael. Preskočio je knjige i knjižice iz tzv. Crne biblioteke. Ova biblioteka sadržavala je knjige o holokaustu, a utemeljio ju je otac Markus neposredno nakon Oslobodjenja, kupujući gotovo svaku knjigu o konclogorima, objavljenu na našem jeziku. Daniel je nastavio “tradiciju” proširivši temu na antisemitizam i sl. Ali, Danuti nije pokazivao raritete koji su se tu mogli naći: primjerice, brošuru većeg formata koju su pripremili američki i britanski vojni fotografi, slikajući brda leševa i druge grozne prizore nakon ulaska u logore, u travnju 1945.; prvo izdanje Protokola sionskih mudraca, štampano na našem jeziku još 1929., brošuru o jasenovačkom logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz logora, tiskanu u partizanskoj štampariji 1942. Radije joj je pokazao nekoliko knjiga na poljskom , no primijetio je da je to sve skupa previše ne zanima. I ona je nestrpljivo očekivala da vidi taj zlatni sat tetke Lotike!

Izvukao ga je iz koverti i stavio na stol u garsonijeri, u okviru knjižare. Danuta ga je uhvatila pažljivo, gotovo nježno, i odmah pokazala da je upućena u baratanje vrijednim predmetima. Nikakav nagli pokret, nikakva žurba - pažljivo je odgonetavala mehanizam otvaranja i spretno podigla poklopce. Licem joj je proletio smješak, sjajem u očima pokazala je da ju je sat impresionirao te da ga smatra vrednijim nego što ga je procijenio “Mali Stefan”. Pokazala je i svoju praktičnost:

“Kažeš Daniele da sat ne ide! Pa kako bi išao kada nije navinut!?”

Spretno ga je navila i kazaljka koja pokazuje sekunde, pokrenula se. I odmah je primjetila problem: “Staklo koje pokriva brojke i kazaljke nije dobro postavljeno. Nedostaje izmedju neka sitna potplata pa staklo pritišće kazaljke i zaustavlja ih. Mali popravak i sat će kucati kao što kuca srce živa stvora!”, objašnjavala je suverena u znanju o satovima. Bilo je očigledno da Danuta nije samo žena koja plijeni pažnju zrelom ljepotom četrdesetogodišnjakinje, nego da brzo uočava probleme i još brže nalazi rješenja za njih.

Adonaju, što bi na to rekla tetka Lotika!?, otpočeo je Daniel sa svojim unutrašnjim dijalogom. Na njenu satu, tko zna nakon koliko vremena, kazaljke se miču! Vrijeme ipak nije stalo! Satu tetke Lotike Danuta je udahnula život kao što je rabi Löw udahnuo život Golemu i pokrenuo ga! Na čiju štetu ili korist je pokrenut sat? I pokrenula ga je – jedna Poljakinja! Kud i zašto baš ona?

Danuta se i dalje bavila satom, ne sluteći Daneilovo uzbudjenje i njegova razmišljanja.

“Tekst na satu možeš prevesti uz pomoć rječnika. ANCRE LEVEES VISIBLES-DOUBLPLATTEAU-SPIRAL BREGUEST-CHATONIS. Ono najvažnije ne mora se prevoditi: QUALITE EXTRA ! Serijski broj sata je 500 820, zlato je 14- karatno, arapski brojčanik… E, a ove gravure su prelijepe i one predstavljaju cvijeće, otvoreno srce…Mala je razlika u gravurama gornjeg i donjeg poklopca. “Mali Stefan” je previdio deset malih gravura poredanih u krug oko teksta na francuskom jeziku koje imaju posebnu ljepotu i daju dodatnu vrijednost satu! Neke gravure su obrubljene većim kružićima, na vrhu, a onda su se lijevo i desno kružići i glave u njima, smanjivali. Ugravirane glave? Dalo bi se lupom ustanoviti da li su obične ili predstavljaju konkretne ženske i muške osobe iz povijesti, možda mitologije… U jednom kružiću jasno se razaznaje – globus svijeta! Daniel joj je kratko ispričao storiju o tome kako je sat od Šandora Becka došao do ruku – Daniela Schwarza.

Razveselio se posjetiteljki koja se zadubila u sat. Konačno ga netko gleda kako to čini i Daniel- detaljno, pažljivo, s osjećajem, uzimajući u obzir dušu sata! Da, taj sat ima dušu, možda i više duša! Razveselio se Danuti i opustio se, što se vrlo rijetko dogadja, posebno u zadnje dvije-tri godine. Nije znao kako da zahvali ženi spretnih ruku i bistre glave. Nudio joj je piće, pa kolače, no ona ih je decentno odbila. Na trenutak je podjetinjio i počeo se prema Danuti ponašati kao da je godinama poznaje, gotovo od djetinjstva. Može li bavljenje ičim toliko zbližiti ljude da zaborave na vrijeme i prostor? Osjetio je neki treptaj za Danutu, žmarci su ga podilazili, koža mu se ježila pri pomisli na njenu skladnu figuru, njene oči, grudi i kosu. Šarm joj je davao i jedan jedva primjetni ožiljak iznad desnog oka. Adonaj, samo Adonaj ju je mogao poslati! dao je Daniel oduška svojoj mašti.

Zagrlio ju je, i ovlaš poljubio. Zagledao se u njen jednostavni privjesak na lančiću oko vrata, neke minijaturne stupiće, a ona je ispod Danielove košulje izvukla Magen David s lančićem, poigravajući se njime.

“ Davidova zvijezda najsnažniji je znak koji postoji, nerazoriv: šest krakova, dva trokuta ukrštena jedan preko drugoga; znak koji je simbol židovstva još od 10. stoljeća prije naše ere…Neki je zovu i “Salamunsko slovo”!”, objašnjavao je Danuti.

“Heksagram, običan heksagram!”, rekla je promatrajući Daniela ispod oka.

“Igraš se s vatrom, Danuta..! Ova zvijezda nije za šalu, kao što ni zlatni sat tetke Lotike, nije za šalu!”, gotovo da je planuo.

“Wirklich?”(Stvarno?) pitala je Danuta, rugajući se tako ne Danielu, nego starim bečkim gospodjama, koje u čašici razgovora, ne mogu bez te riječi.

Nasmiješio se čuvši tu riječ. Provukao je svoje ruke kroz Danutinu bujnu kosu, smedje - crvenkaste boje. Ako išta ikad na Danuti postane fetiš za Daniela, bit će to njena duga, bujna kosa.

Malo se izmakla i nagnula naprijed te pustila da joj kosa, poput vodopada, padne preko čela, a onda energičnim pokretom, prebacila kosu unatrag, praveći lepezu. Bilo je suptilne erotike, izazova, poziva u tom tipično ženskom pokretu, koji ga je na tren podsjetio na reklame za šampon na televiziji. Približio joj se pokušavajući je obujmiti rukama.

“Kako su ti tepali oni koji su te najviše voljeli?”, znatiželjno ju je pitao, tihim glasom.

Samo moj bivši muž znao mi je govoriti: “Danuta, Ti si moj zrak!”

“Ja imam nešto drugo za tebe: Ti si, Danuta, moja svjetlost, možda i spas?”
Moja svjetlost si ti, čuješ li?! Toliko svjetlosti u očima jedne žene odavno nisam vidio…!”, usplahirenim, gotovo dramatičnim glasom, govorio joj je Daniel.

Zajedno su se premjestili do kompjutera, ispisao je tu poruku velikim slovima, dodao datum, isprintao tekst, potpisao ga i predao joj. Ona mu je nježno zavukla svoje duge prste u kosu, obuhvatila njegovu glavu rukama, a on se spustio gotovo na koljena, prislonivši glavu na njen stomačić, pa malo iznad, blizu srca, osluškujući njegove otkucaje i ubrzano disanje. Osjećao se omamljen, pijan, izmožden, napola bolestan. Znojio se. Na tren se snuždio, što Danuti nije promaklo:

“Što ti je? Veseli se! Sat je proradio, sat je vredniji nego što si do sada
mislio!”, govorila je gromkim, poletnim glasom.

“Da, veseli se Daniele, ako možeš?!”, pomislio je, plašeći se da Danuta ne zamijeti tragove trauma koje je, svjesno ili nesvjesno, nosio.

Ispružio se na kauč i pozvao je:

“Dodji da isprobamo vježbu “prva pomoć u slučaju problema s tlakom!”

Lješkarili su još neko vrijeme u garsonijeri, više šuteći nego govoreći.

Šutnja, a ne govor, mjera je ljubavi!, mislio je Daniel, još crvenih obraza i zadihan. Danuta se mazno protezala na kauču, pospana i blažena izraza lica.

Spremali su se da napuste garsonijeru, a Danuta je govorila:

“Pazi na ovaj sat, čuvaj ga, sakrij ga dobro! Nemoj ga prodavati! Ne može se to činiti sa satom koji ima oznaku QUALITE EXTRA! ”

Ušli su u auto smješeći se, a Danuta je šeretski namignula:

“Mnogi dogadjaji u životu dogode se iznenada, dodju iz nekog pravca otkuda ih nismo očekivali. “

Iskreno, Daniel, poznavajući svoju (ne)sposobnost voljenja, nije bio siguran koliko će ga dugo držati opijenost osjećajem koji gotovo da je zaboravio. Poljakinja Danuta mu se svidjela, vrlo i neopozivo!

“Znaš li Ti Danuta što je to gjur?

“Onaj koji gnjura u vodi!”, rekla je poluozbiljno.

“Ne, to je ritualni prelazak u židovsku vjeru. Kada to radi jedna Poljakinja, onda to nije gjur, onda je to svojevrsno čudo. Možeš li zamisliti to čudo?, pitao je Daniel.

“Više da, nego ne!”, odgovorila je kao da je negdje, u nekoj Adonajevoj knjizi, zapisano i ovo pitanje i ovaj odgovor.

I pored pritiska u grudima, Danielu je došlo da glasno zapjeva neku židovsku pjesmu, Havu nagilu, recimo. Ali, samo je poluglasno pjevušio:

Jerušalajim šel zahav! (Jeruzalem od zlata). I rojile su mu se misli kao što se roje pčele oko košnice:

“Prodati zlatni sat tetke Lotike bilo bi isto kao i zaboraviti Jeruzalem. I dok je Danuta uz mene, ostat će u mojim rukama. Ocu ću telefonirati da bude miran!”

Telefonirao mu je živahnim glasom:

“Imam za tebe dobru vijest. Možeš biti bez brige, oče! Odlučio sam da nikako ne prodam zlatni sat tetke Lotike. I nećeš vjerovati tko ga je spasio od prodaje: jedna Poljakinja sjajnih očiju i bujne, duge kose!”

“Poljakinja? Mogu li reći MAZEL TOV!”, sine!?

“Možeš oče!”

“Onda, MAZEL TOV!”

Odložio je mobil-telefon do sata i dugo, dugo promatrao zlatni sat.

Na stolu je otkucavao vrijeme - zlatni sat Daniela Schwarza!

(Beč, 05/2005.)

(NATJEČAJ ZA KRATKU PRIČU SA ŽIDOVSKOM/JEVREJSKOM TEMOM BEJAHAD 2005“ nagrađena priča: druga nagrada)