Ivan Ninic
ZLATAN BUNAR
Mukadasi, arapski geograf iz desetog veka: Jerusalim je zlatan bunar pun skorpiona
Ariel Saron, sadasnji predsednik izraelske vlade, ne postuje izuzetno Talmud, koji zabranjuje Jevrejima da ulaze u Hram na Brdu, dok se ritualno ne ocisti svetiliste i prostor oko njega, sto se cini pepelom crvene krave, retke vrste, sada vec izumrle. On je, uprkos preporuci Talmuda, hrabro prosetao platoom ispred Hrama, 28. septembra 2000, okruzen telohraniteljima i time povukao velemajstorski bilijarski potez: izbacio je iz sedla svog rivala u sopstvenoj partiji Likud, Benjamina Natanijahua, pokazao celom svetu lazno lice mirotvorca Jasera Arafata i dokazao svom rivalu za premijersko mesto Izraela, Ehudu Baraku, da ovaj gradi mir na himeri, a ne na realnosti. Saron je postao premijer, Izrael ima najgoru varijantu intifade do sada, a Palestinci dobijaju svoju drzavu.
Tako izgleda krajem juna 2002. godine, skoro dve godine nakon Saronove setnje platoom, situacija u ovom delu sveta. Po svemu sudeci Bliski istok se nalazi pred medjunarodnom konferencijom. Svet je saglasan, vise nego ikada, da je ona neophodna da bi se razresio krvavi izraelsko-palestinski klinc. Sjedinjenim Drzavama je razresenje bliskoistocne situacije potrebno radi sire svetske strategije protiv terorizma; Evropskoj Uniji zbog zavisnosti od americke politike i sirovinske vezanosti za Istok; Rusiji zbog sopstvenih problema sa muslimanskim svetom u juznim delovima svog carstva, a Kina, koja ulazi punim zamahom u medjunarodnu zajednicu, potreban je harmonicniji svet. Arapi, na celu sa Saudijcima, traze medjunarodni skup da bi prezentovali svoju verziju moguceg mira na Bliskom istoku: mir sa Izraelom i priznanje svih arapskih zemalja na njegovo postojanje, uz prethodno povlacenje te zemlje na granice od 1967. godine, u potajnoj nadi da se to nece desiti. Izrael nevoljno pristaje na konferenciju, jer nema poverenja u medjunarodnu zajednicu. Pristaje jer je iscrpljen ratom i pred ekonomskim kolapsom. Glavni subjekat tog medjunarodnog skupa, palestinski Arapi, su u opasnoj situaciji, koja, zavisno od njihovog ponasanja, moze da ih nagradi drzavom ili da se ta nada pretvori u fatamorganu i gurne ih u pustinjski ambis.
Konferencija treba da se odrzi krajem leta.
Prva tacka dnevnog reda bice ustanovljenje ko su pregovaraci sa palestinske strane, Arafatov PLO ili neko ko stvarno drzi centar moci. Medjutim, centralna tema ce svakako biti stvaranje palestinske drzave. Arapska strana zeli da ustanovi prvo drzavu, koja ce imati medjunarodnu garanciju, a izraelska strana insistira na tome da se palestinski i ostali Arapi prvo odreknu terorizma, jer Izrael ne pregovara sa teroristima. Pod pretpostavkom da se postigne dogovor o tome sta je prece, prekid terorizma ili stvaranje drzave, doci ce do nagadjanja oko granica. Jer, kakva je to drzava ako nema medjunarodno priznate granice? Dve su vruce tacke na liniji granicnih sporova: Golan i Jerusalim. U vezi sa Golanom, Sirija insitira na granici od 1967, a Izrael na planiranu granicu Palestine iz 1923, po kojoj bi ceo Kineret ostao u okviru jevrejske drzave.
Pitanje granica usko je povezano sa pitanjem setlera i njihovog povlacenja u uzi deo Izraela, na zapadnu stranu zelene linije. Sada, na Teritorijama gde ima oko 600.000 Arapa, zivi 200.000 do 250.000 setlera. Postoji ideja da se Izrael pobrine za setlere, a arapska strana da naseli palestinske izbeglice iz raznih zemalja iskljucivo na Teritorijama. Time bi se skinula sa dnevnog reda konferencije dva ozbiljna problema.
Ali, kljucni psiholoski problem celog bliskoistocnog kompleksa je Jerusalim. Barak je velikodusno ponudio Arafatu pristup svetim mestima tog grada. Medjutim, Arafat, vec umoran od beskrajnih pregovora, pritisnut od ekstremista u sopstvenim redovima, vratio se svojoj strasti iz mladosti - terorizmu. Ta politika diktatora, da uz pomoc mladih koristi ekstremne mere, podseca na Mao Ce Tunga, koji je sa ultra-levom omladinom Kine izazvao kulturnu revoluciju i time unazadio svoju zemlju za nekoliko desetina godina. Sada Arafat, taj lukavi terorista, koji se dobrom delu sveta uspesno predstavlja kao golub mira, primorava sopstvenu omladinu na jedan danse macabre nevidjenih razmera. Ljubav prema smrti radi boljeg zivota drugde, u nekom drugom svetu, to je izvan shvatanja i drugih ekstremnih revolucionarnih nazora. I po moralnom kodeksu narodnooslobodilacke borbe u Jugoslaviji bilo je vrlo plemenito zrtvovati sopstvenu decu radi partizana koji se kukavicki krio u kuci domacina sa decom. Po kom kriterijumu je jedan partizan vredniji od dvoje nejake dece? Taj nakaradni, izvrnuti moral partizanskog ratovanja nazire se i u ovoj fazi intifade palestinskih Arapa. Medjutim, smrt nije jaca od zivota, vec je samo njegov zavrsni cin. Smrt zavedene omladine palestinskih Arapa utvrdice odlucnost Jevreja da istraju u svojoj nameri da zive i stvaraju u ovim prostorima.
Pitanje Jerusalima nece moci da se resi ubijanjem, uprkos misljenju americkog pisca Hermana Melvila da je taj grad opsednut armijom mrtvih. Otpor prema Jerusalimu su izrazili mnogi velikani proslosti, ali najiznenadjujuci je, mozda, izgovorio idejni tvorac cionizma, Teodor Hercl, koji je za prestonicu novo-stare jevrejske drzave preferirao Haifu, sa divnim pogledom na Mediteran. Jerusalim je, po Herclu, suvise bio natopljen dvehiljadegodisnjom nehumanoscu i netolerancijom, a Nazaret samo izaziva povecanu tenziju sveta.
Cak ni prvom predsedniku Izraela, Haimu Vajcmanu, koji lezi na onom divnom proplanku u jerusalimskom gorju, nije mnogo bilo stalo do tog grada. Ljutile su ga religiozne vodje koje se mesaju u politiku i politicari koji su koristili religiozna osecanja mase. Kada se jos 1937. godine razmatrao plan o podeli Palestine, Vajcman se zalagao da buducoj jevrejskoj drzavi pripadne moderni deo Jerusalima, uglavnom naseljen Jevrejima. Stari deo grada, rekao je Vajcman, ne bih prihvatio ni kao poklon. Kao racionalno bice, shvatio je da bi to izazvalo suvise komplikacija i teskoca.
Kada su 1967. godine izraelski generali Mose Dajan, Jichak Rabin i Uzi Narkis ulazili u stari deo Jerusalima, ponosni i zadivljenog pogleda, ni sami ne verujujuci da su tako lako i uspesno oslobodili i ujedinili grad, nisu izgubili iz vida da njegovim osvajanjem ne treba da se poigravaju sa sentimentom porazenih Arapa. Po izricitoj Dajanovoj naredbi, sveta mesta Hrama na Brdu (Omerova dzamija) i Al Aksa ostala su u kompetenciji arapskih snaga, tada transjordanskih. Na zalost, ta zica za prefinjeniju diplomatiju istopila se u ratnim pozarima kod izraelskih generala sledecih generacija. Smisao za realnost ustupila je mesto arhaicnoj zagledanosti u proslost. Izgradnja Treceg hrama, a ne mir sa susedima, palestinskim Arapima, je bio njihov cilj.
Svaki istinski savremeni politicar, politikolog, vojnik ili diplomata, zna da se gledanjem unazad ne moze ici u buducnost.
Srecom, Izrael nije zemlja naoruzana samo Biblijom. To je zemlja vojske visoke tehnologije, gde racionalnost Haima Vajcmana jos uvek preovladava.
Kada se jerusalimski bunari budu oslobodili aveti i kreatura proslosti, bice to divno mesto pod svodom nebeskim!
Apis, jul 2002.