Ivan Ninić
ŽIVOT U 21. VEKU
Ratovi na Bliskom istoku, kao i oni na Balkanu krajem proslog veka, ostali su u svesti svetske zajednice kao lokalna desavanja, koja treba da razrese sami stanovnici tih podrucja. Medjutim, 9/11 radikalno je izmenio takvo misljenje. Namerno, organizovano sunovracenje putnickog aviona u zgradu Pentagona nateralo je ljude da se zamisle i upitaju: kako je tako nesto moguce i kuda to vodi? U kojoj meri je moj zivot siguran? Teska pitanja na koja niko ne moze da da zadovoljavajuci i tacan odgovor.
Sve sto se na medjunarodnoj politickoj sceni desava nakon 9/11 u nekoj je vezi sa tim dogadjajem. Mi zivimo u nesigurnom vremenu i nikakvi lavirinti Tore Bore ne mogu da nam garantuju sigurnost.
Vladari sveta nas cas umiriju, a cas plase, uzasima koje zle sile ovog sveta mogu da nam nanesu. Ali, opasnost je daleko veca od svih pretnji. Mi se nalazimo u saobracajnom metezu u kome sve vise ucesnika zeli da izazove sto gore sudare, namerno. Taj iracionalizam je ovladao i u medjunarodnom ponasanju. I deluje kao neka vrsta protesta protiv zapadnog, pre svega angolosaksonskog, racionalizma. To nije sukob civilizacija, kako neki zele da predstave ovu pojavu, niti sukob bogatih i siromasnih. To nije ni atavizam, jos manje animalizam. Zivotinje poseduju instinktivni racionalizam i ne seku granu na kojoj spavaju. Ipak, i kod njih postoji pojava koja vodi ka kolektivnom samoubistvu. Recimo, kada vodja krda bizona juri kroz preriju i surva se sa litica stenovitih planina, odvodeci u smrt copor. Na tom stanju svesti se nalazi ljudski rod u nasem vremenu.
Sedajuci u kola vi se pitate da li vam je neko podmetnuo bombu pod karoseriju. Ulazeci u avion gledate lica oko sebe, ne biste li prepoznali teroristu-samoubicu, koji takodje misli da se ukrca u letelicu. Trzni centri, te trgovacke katedrale 21. veka, prava su svetilista terorizma. Praznici, godisnjice postaju uvertire za skorasnje sahrane.
Pitanje je, naravno, kako se spasti te posasti. Kako uciniti zivot sigurnijim, lepsim, sadrzajnijim? Da li je moguce da dobri momci moraju preventivno da pobiju sve zle momke, da bi spasli svoj zivot. Kakav zivot? Zivot sa vijetnamskim sindronom? Covek moze da spase svoj zivot, ali ne i svoju dusu. Zlo se uvlaci u telo prezivelog i pocne da ga izjeda iznutra. Spasa nema!
Neki politicari, umesto istrebljenja, predlazu multieticnost. Ideja je dobra, ali malo njih veruje u nju. Potrebno je da se prevaspita dobar deo covecanstva, a to traje.
I zato, nase doba, pre multieticnosti, u jednoj opstoj drustvenoj tranziciji, morace da zivi u zatvorenim ili poluzatvorenim modernim srednjevekovnim zajednicama. Taj paradoks postaje sve vise stvarnost.
Nacionalne drzave, nastale mahom u 19. veku, zaboravile su svoju namenu. Postale su izvor sumnji i nepoverenja u ustanove koje su stvorene radi zastite gradjana. Ruralni radikalizam, najreakcionarniji deo svakog drustva, koristi situaciju da populizmom preuzme kontrolu nad drustvom. Ljudi postaju nepoverljivi prema drzavnim ustanovama, ali i jedni prema drugima. Nepoverenje u drugog sve je ocitije. Ljudi svoje stanove ne zakljucavaju, vec zabarikadiraju. Svoje kuce opremaju najsavrsenijim alarmnim uredjajima, senzorima, reflektorima.
Izraelsko drustvo je neka vrsta eksperimentalnog prototipa buduce zajednice. Vec ranih tridesetih godina proslog veka, kada je cionisticki pokret bio u punoj akciji, kibucki nacin zivota je bio ne samo simbol poljoprivrednog, vec i opstezivotnog samoodrzanja. Clanovi kibuca su bili obucavani za poljoprivredne radove, ali i za vojne vestine. Nije bilo vlasti, vlade, niti bilo koje druge organizacije, sem samoodbrane i pomoci iz susednog kibuca, koji pruza solidarnu pomoc, ako je bilo potrebna. Osamdesetak godina kasnije, izraelska drzava je primorana da svoju odbranu uskladi sa geopolitickom situacijom u kojoj se nalazi, a prema danasnjim tehnoloskim dostignucima. Zid ili ograda, koja se upravo podize, bice demarkaciona linija izmedju izraelske drzave, u kojoj ce ziveti i izraelski Palestinci, i Palestine sa jevrejskim setlerskim zivljem u svojoj sredini. Ako ljudi zele miran zivot, zasto bi to bilo nemoguce? A to privremeno stanje bi trajalo dok se neke nove generacije, sa obe strane zida, ne naviknu na multieticnost.
Ovakav zivot se ogleda i na drugim meridijanima i drugim segmentima.
Jedan od vrucih tacaka danasnjeg sveta je Kosovo i Metohija. Strah od neprijateljskog okruzenja je razumljiv, ali on se moze savladati samo ako se prihvati rizik zivota u opasnim uslovima.
U mnogim zemljama danas, kada se taksijem prilazi hotelu sa pet zvezda, ima se osecaj da se ulazi u kasarnu. Rampe, pregledi. U Izraelu je to normalna pojava ispred svake ustanove.
Aerodromi sirom sveta lice na utvrdjenja. Kontrole, sumnjicavi pogledi uniformisanih lica i ljudi sa crnim naocarima.
U nizu zemalja gde su stacionirane strane trupe, baze su male enklave svakodnevnog zivota. Okruzenje nije bezuslovno neprijateljsko, ali rizik je manji, ako se tako misli. Americke okupacione baze u Nemackoj, nakon 2. svetskog rata reorganizovale su se u NATO baze, dakle saveznicke baze, ali nisu eliminisale izolovanost od sredine u kojoj se nalaze. Slicna situacija ce biti i u Iraku, Avganistanu, gdedog budu bile buduce strane trupe, NATO ili UN jedinice sirom sveta. Vojnicki nacin zivota u danasnjim bazama malo se razlikuje od onog u bazama Legije stranaca u Sahari tridesetih godina proslog veka. Moderniji, ali u sustini zatvoren.
Tranzicija u multieticnost trajace dugo.
Apis, 10.2003
Zivot U 21 Veku