ŽIVOT JE BIO LUTRIJA
Julijana Hajon – Ćirić
Rodjena je 01.06.1920g. u Zvorniku od oca Arona Hajona i majke Sofije rodj.Blam. Imala je četvoro braće i sestru. Sa roditeljima krila se pod tuđim imenom u Nišu do oslobodjenja.
Udala se za Ratomira Ćirića iz Niša, bila je sa njim u srećnom braku 32 godine, sve do njegove smrti 1980g. U tom braku rodila je dvoje dece Emil /1950/ i Jasna /1956/.Umrla je 1998g. u Nišu.







Moj otac Aron Hajon, rodjen je u Kozluku 1884g, a majka Sofija Blam u Zvorniku 1889g. Venčali su se po jevrejskom zakonu, 1910g. u sinagogi u Zvorniku i u braku izrodili šestoro dece: Henriha, Bracu, Emila, Isidora, Matildu i mene Julijanu.
Aron Hajon je u Zvorniku bio trgovac, zatim je držao kafanu u kojoj nije prodavao alkohol i Jevrejima je izdavao sobe. Sa porodicom prelazi da živi u Beograd 1939g., gde je držao kafanu “Složna braća”, u Njegoševoj ulici.
Aronova i Sofijina deca, Henrih i Braco su umrli još kao mali, dok je ostatak porodice srećno živeo u Beogradu sve do 6.aprila 1941g. Počeo je Drugi svetski rat. Našu porodicu nije mimoišla tragična sudbina miliona Jevreja, stradalih u vreme fašizma. Emil i Isidor ubijeni su kod Šapca 14.januara 1942g. grob im se ne zna. Ostali članovi porodice ubijeni su u Jasenovcu, Đurincima, Sajmištu.
Medjutim, život ponekad zna da bude poput lutrije, te naša četvoročlana porodica Hajon – Aron, Sofija, Matilda i Julijana, uspevamo da izbegnemo tragičnu jevrejsku sudbinu.
Rat nas je zatekao u Beogradu, nakon čega slede bežanja i skrivanja – počev od Višnjice kod Beograda, zatim Kozluka i Loznice. Krajem prve godine rata, od 1. do 15.decembra 1941g. , sledi povratak u Beograd. Medjutim, već 15. decembra te godine svim beogradskim Jevrejima stiže poziv da se sa ključevima od stana, u roku od 24 časa, jave Komandi u Palmotićevoj ulici, radi odlaska u logor. Od oko 12000 beogradskih Jevreja pozivu se odazvalo zajedno sa ženama, decom i starima , preko devet hiljada - ostali su već bili poslati u logore ili su uspeli da pobegnu iz Beograda.
Naša porodica se pozivu nije odazvala, pa krećemo u novo bežanja, ali ovoga puta ka Nišu. Tamo nikoga nismo poznavali. Krenuli smo u toku noći vozom, sa samo jednim rancem stvari, kao da smo srpske izbeglice iz Bosne. Otac, majka i ja smo u Nišu našli privatan smeštaj uz lažne legitimacije na imena Aca, Dara i Mirjana Marković.
Moja sestra Matilda i naša sestra od ujaka, Olga Blam, krile su se u Nišu takodje sa lažnim dokumentima na imena Milena i Olga Blažić. Medjutim bile su otkrivene. Beogradska policija je poslala poternicu niškoj policiji da uhvate te dve Jevrejke i da ih stražarno sprovedu do Beograda. Vest je stigla do njih pre policije i one su uspele da pobegnu iz Niša.
Naša porodica Marković tj.Hajon, živela je u Nišu od 15.decembra 1941g. do 19.februara 1945g. neotkrivena od Nemaca i domaćih izdajnika. Ali te četiri godine karakteriše samo jedna reč – strah. To da smo Jevreji, nije smeo niko da sazna, jer su nam od toga zavisili životi. Prolazila sam mnoga legitimisanja – racije, odvodjenja u policiju. Trebalo je sve to preživeti i ostati priseban. Sakrivali smo vešto svoj identitet i prošli mnoge nedaće. Desilo se da oca Arona u Nišu prepozna sreski upravnik iz Zvornika, ali ga je on ubedio da je Aca Marković.
A šta reći o situaciji kada nas je gazdarica gde smo stanovali, zamolila da pomognemo oko pripremanja slave. Dara je dobila zadatak da ispeče slavski kolač, a ja da služim na slavi. Strah je učinio svoje – Jevrejka Sofija je ispekla lep slavski kolač, a ja sam lepo posluživala na slavi. Uzgred, samo sam dobila komšijski komentar da često perem ruke , “kao da sam jevrejka”, a i gospodja Dara se nekako čudno krstila. Medjutim, jedna smo od retkih jevrejskih porodica koja nije potkazana i uhvaćena. U Nišu smo preživeli rat sve vreme krijući se pod lažnim srpskim imenima.
Mirjana Marković tj. ja Julijana Hajon, radila sam u to ratno vreme u štampariji “Car Konstantin”. Tada se kako to često u životu biva, rodila ljubav izmedju mene i tadašnjeg šefa štamparije Ratomira Ćirića. Tajna je morala i tada da se čuva, pa i kada je ljubav u pitanju, tajna je otkrivena tek pred naše venčanje 1948g.Tajna da je pod imenom Mirjane Marković u stvari Julijana Hajon, bila je stvarno dugo skrivana, ali ta tajna nije ništa izmenila u našoj medjusobnoj ljubavi. To su potvrdile i njegove reči da njemu u braku neće smetati što sam ja Jevrejka, a tajnu je zbog moje riđe kose i pega, možda i ranije otkrio.
Život je nekome u toku rata ispričao drugačiju priču, našoj porodici Hajon je ova priča i dugo skrivana tajna donela – život i spas.
Moj otac Aron umire u Nišu 1967g., majka Sofija je takodje život završila u Nišu 1973g.
Porodice Stefanović i Blagojević iz Beograda, koje su za vreme rata lažno svedočile da je porodica Hajon, u stvari Marković, tj.da su Srbi iz Bosne a ne Jevreji, proglašene su od strane države Izrael za pravednike i nagradjene medaljom Pravednika 1998g.
Matilda Hajon i Olga Blam su takodje preživele rat i još je u životu Olga Blam.
Priča zabeležena na osnovu sećanja moje majke Julijane Hajon–Ćirić.
07.07.2007g. Niš
Jasna Ćirić