Zivot I Obicaji Jevreja

U Travniku, kao i u drugim bosanskim građovima /vjerojatno i cijeloga Balkana/ bio je život Jevreja-Sefarada poslije izgona iz Spanij'e od 16. vijeka, strogo patrijarhalan. Dok nisu naučili jezik naroda, živili su separisano od drugih. Postepeno su se privikavali običajima i načinu života drugih gradjana, ali je vjerojatno da su lakše i slobodnije imali dodir i veze sa Muslimanima, nego sa kršćanima, i to najviše zbog hrane. Roditelji su strogo čuvali djecu, da ne bi jeli nešto sa katoličkom djecom. Kašerut se je strogo čuvao u svakome mjestu i domu. Stari su pričali, da se nije smio ni sastaviti "minjan" u provinciji, ako barem jedan Jevrejin nije znao klati "kašer" barem živad. Nijedna Keila nije mogla biti bez šoheta /ritualnog koljića/. Predmolitelj /hazan/, pa i za čitanje Tore /sefera/, mogao je biti svaki pobožniji Jevrejin koji je znao dobro moliti. Ispočetka su otac ili djed učili dijete već od pet godina čitati "Alef-bet", a kada je u mjestu bilo više od pet minjana, tj. 5o muškaraca starijih od 13 godina, onda so obično angažovao i rubi /vjeroučitelj/.
HRANA I NOŠNJA Sefarada je bila početkom XX stoljeća nalprije tipično španjolska. Muškarci su postepeno prihvatali gradsku narodnu nošnju: čakšire, fermene i fes. Žene su od udaje dosta dugo obavezno nosile t.zv. "TUKADU", posebnu kapu omotanu svilenim platnom ispod koga su bili gusto nanizani sitni zlatnici /obično grmiluci/. Po gustini niza zlatnika raspoznavale su se bogatije žene kao kod nejevrejki po ogrlicama dukata. Stariji -muški i žene- su nosili zimi kratke i duge ogrtače sa krznom od lisice ili druge zvjerke. Žene su pri udaji sa "ašugarom" /opremom/ dobivale obično i po jednu anteriju od svile ili kađife vezene zlatom ili srebrom. Te se anterije i sada čuvaju u pojedinim muzeumima. Od takvih -lijepih- anterija su pod starost bogatiji svečari dali praviti "Parohet" tj. zastor za vrata škrinje za sefarim /svitke tore/. Na tim zastorima su bila izvezena hebrejskim slovima imena darovatelja sa oznakom godine izvršene proslave. Najčešće je to bilo povodom "Hatanuta", koji se obavljao u templu na "Simhat-tora" - zadnjeg dana Sukota /praznik sjenica/. U travničkom templu je bilo sve do aprila 1941. god. 15-16 svitaka tore sa skupocenim srebrenim i pozlaćenim "rimonim" /ukrasnim kapama svitaka/ i plaštima. Ovi su svici sa većim brojem dekoracija nadjeni poslije zadnjeg rata u Muzeju jezuitskog samostana u Travniku, kome su ih ustaški pljačkaši predali. Jedan dio te -slučajem pronadjene- ostavštine travničke sinagoge se sada nalazi u Sarajevskom templu, a drugi u Muzeju Jevreja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Isto tako i način prehrane Sefarađa je bio tipičan. Jevrejske žene su sačuvale svoj način spremanja jela sve do najnovijeg vremena. Mnogo se jela spremalo od tijesta, od kojih je osobito omiljen bio "pastel" -pita od faširanog mesa čorbasto spremljenog izmedju dvije jufke- u tepsiji pečena na jakoj vatri u rerni štednjaka. Tipični su i sitni tjesteni kolači poput ruskih "piroški" sa filom od mesa, ili sira sa špinatom i sličnim, što je jako ukusno -t.zv. "burikitas". Kasnije su Jevrejke na Balkanu naučile spremati /kuhati/ i orijentalna jela, kao što su bureci, bamije, sarme i sl. Tek poslije okupacije počele su naše žene da spremaju i jela "a la franca", tj. pečenja i šnicle sa dodatkom povrća, kolačima i kompote.
Jevreji su se medjusobno gostili najviše u stanovima povodom praznika ili kada su slavili obrede -"berit-mila" - fadas, zaruke i vjenčanja, itd. Osobito dugo je ostala kao obavezna korota za umrlim roditeljima i bližom rodbinom na dan smrti, t.zv. "limud". Taj obred se je obično održavao u stanu priredjivača, gdje su pozvani -obično pobožniji i siromašniji- najprije molili /iz molitvenika/ odredjene molitve, a poslije toga su obavezno služeni kolači "lukumis", na poseban način pečena kokošija jaja sa šljivovora rakijom -pri čemu je svako glasno izrekao molitvu "mezunot", "šeakol" i dr. Taj se obred i sada još vrši, ali ne u stanu, nego obično u templu, za pokoj i mir umrlog člana. Bilo je nekada i mnogo drugih obreda i običaja /većinom religioznog karaktera/, koji su vremenom napušteni. Čuvanjem tih obreda i običaja od starina, sačuvan je i znatan dio istorije Sefarada ođ progona iz Spanije. Trgovina i zanat Jevreja u Bosni je takodjer bio za gradjane i seljake ispočetka takav, da su nastali vrlo interesantni odnosi izmeđju trgovca i kupuca. Narod je brzo dobio povjerenje u jevrejskog trgovca ili zanatliju smatrajući ih pobožnim, koji neće prevariti.
No može se tvrditi, da su se prvi Jevreji u Bosni bogatili na štetu gostoprimivih -iako primitivnih- naroda. Istina je, daje međju njima bilo već po dolasku ne samo trgovaca i zanatlija, nego i novčara, sarufa i drugih slobodnih zvanja, ali su svi bili sposobni u poslu koji su obavljali i -većinom pošteni "od riječi" i kada bi se prevarili u računu, a svi su bili marljivi tako, da je okolina mogla mnogo od njih da poprimi i nauči. Trgovci Jevreji su mnogo doprinijeli /odmah po dolasku u ove krajeve/ razvitku izmene dobara, proizvoda gradjana i seljaka. Ovi su brzo poklanjali povjerenje jevrejskim trgovcima, koji su znali dobavljati robu za poljoprivrednike. To je bio u prvom redu pamuk i bez -glavna odjeća travničkih seljaka. Nasuprot tome, vuna, stoka i poljoprivredni proizvodi su posredstvom jevrejskih trgovaca se izvozili u gradove i preradjivali za gradjane i susjedne narode.
Poznato je i to, da su mladi Jevreji -osobito od okupacije- počeli da se relativno više skoluju i da postižu viša stručna i naučna znanja, od čega je narod imao osobitu korist. Osim ljekara sa diplomom /prvi su bili Jevreji iz Galicije/, rano su i domaći Jevreji sticali znanja na fakultetima Austro-ugarskih univerziteta. Jevreji su ranogo brže naučili i njemački jezik, čime su mogli mnogo da doprinesu razumijevanju izmedju činovnika stranaca i domaćeg stanovništva.
U Travniku su bila do prvog svjetskog rata samo 3-4 bogatija trgovca-Jevreja, pa i za njih se znade, da su najviše štednjom uspjeli da izgrađe po nekoliko kuća za stanovanje i za vlastite trgovine. Poslije rata su i sinovi dobrostojećih trgovaca teško mogli da se održe trgovinom. Udaja ženske djece /djevojaka/ je predstavljala stalno najveći teret za roditelje. Bogatiji trgovci nisu trazili samo zetove iz "boljih" trgovačkih familija, nego su htjeli da se njihove djevojke zabavljaju pretežno sa školovanim i sa studentima.
Od okupacije je bilo u Travniku nekoliko sveštenika višeg ranga. Jedan od njih je bio Rav ham-Avram ABINUN, koji je iza okupacije bio izabran i postavljen za glavnog rabina u Sarajevu. Poslije prvog svjetskog rata je Travnik dao nekoliko jevrejskih teologa i hebreista, kao što su nadrabin Sefarada dr Salomon GAON, sada u Londonu i znameniti književnik-hebreista Moše D. GAON, koji je mlad iselio u Jerusalim prije prvog svjetskog rata /umro je u Izaelu 1971. godine/. Iz Travnika je bio i dr Kalmi ALTARAC, profesor filolog i hebreista /umro u Banjaluci 1973.g. kao aktivan profesor srednje škole/. Krajem XIX i početkom ovog stoljeća u Travniku je više godina služio Ham-Moše ROMANO kao vjeroučitelj i pred-molitelj /hazan/.
Vjeronauka se onda učila po starom metodu i bila je obligatna za sve učenike-Jevreje osnovnih, trgovačke škole i niže gimnazije. Svi smo znali dobro čitati molitve, a napredniji su čitali i "peraša" /toru/. Kada je ham-Moše Romano bio premješten u Bijeljinu, u Travnik je došao moderan mladi vjeroučitelj Sabetaj DJAIN, o kome je dovoljno pisano u ovom napisu pod "Nacionalno buđjenje". Poslije Djaina su opet bili angažovani sveštenici iz Sarajeva kao hazanim i vjeroučitelji. Slučajno je poslije Djaina došao ham David ALKALAJ iz Srbije, ali je on bio rodom iz Travnika i njegov brat je bio trgovac Mordehaj Alkalaj. Izučio je teologiju u raznim ješivot Srbije, oženio se i bio se zaposlio u Srbiji. Imao je 4 sina i tri kćerke, od kojih je sin Moša pohadjao s nama u Travniku gimnaziju do mature, kada je njegov otac bio otišao iz Travnika. Ham David Alkalaj je bio impozantan sveštenik sa bradom i odjećom sličnom srpskih sveštenika, pa su ga nejevreji zvali "jevrejski pop". Poslije njega ie došao ham Daniel DANON iz Sarajeva. Ova dva hahama su bili kao rabini ugledni predstavnici travničkog jevrejstva prije i poslije prvog svjetskog rata. Po nekoliko godina su služili u Travniku i drugi mladji predmolitelji /hazanim/. Kada je prva klasa pitomaca Srednje teološke škole sa seminarom u Sarajevu završila školovanje, nekoliko mladih apsolvenata je bilo angažovano i u travničkoj Jevrejskoj opštini. Zadnji hazan i vjeroučitelj u Travniku je bio Samuel ABINUN, koga su ustaše u oktobru 1941.g. takođjer ođvukli u Jasenovac odakle se nije vratio.
Iz prednjega se vidi, da su Jevreji Travnika i kao vjerska zajednica imali svoje predstavnike za bogoslužje, vjeronauku, kao i za sve druge vjerske obređe po tradiciji. Sveštenici Travnika su vršili neke vjerske obrede i u susjednim manjim gradovima /Bugojnu i Jajcu/, gdje nije bilo toliko Jevreja, da bi osnovali posebnu vjeroispovjednu zajednicu. Ti obredi su bili pretežno povodom rodjenja i pokapanja umrlih,- a za velike praznike /Roš-ašana i Kipur/ organizovana su i bogosluženja odašiljanjem pomoćnika za molitve u Bugojno i Jajce.
U "SPOMENICI" Jevrejske opštine Sarajeva povodom proslave 400-godišnjice dolaska prvih Jevreja u Bosnu i Hercegovinu je zabilježeno, da su Jevreji poslije Sarajeva postepeno naseljavali i u provincijskim gradovima Bosne. Ima dovoljno dokaza, da se tada u vezirski grad Travnik počelo useljavati nekoliko jevrejskih porodica, po prilici 200 godina poslije dolaska prvih Jevreja u Sarajevo. Osim prvih spomenika u obliku stečaka na groblju Bojne, ukazuje na to i spominjanje nobelovca Ive ANDRIĆA u "TRAVNIČKOJ HRONICI". Kod opisa dolaska prvog francuskog konzula Davila početkom XIX stoljeća Andrić navodi, da su Jevreji u Travniku predstavljali napredniji dio stanovnika grada i da je prvi smještaj toga konzula bio odredjen kod uglednog trgovca Josefa BARUHA.
Osim nekoliko trgovaca i novčara -u daljem prikazivanju života i stanja stanovništva u Travniku- Andrić spominje u Hronici i narodne ljekare - Jevreje, koii su svoje zvanje donijeli iz Španije i porodično su ga dalje prenosili na nasljednike. Istorijski je dokazano, da su i u Sarajevu bili "hećimi" većinom Jevreji. Nema sigurnog dokumenta o dolasku i zanimanju prvog Jevrejina u Travniku, ali je najvjerooatnije -kako to i nadrabin dr Moric LEVI navodi u monografiji "Die Sephardim in Bosnien", da su najprije u vezirski grad Travnik dolazili povremeno Jevreji novčari iz Sarajeva. Oni su pozajmljivali novac na kamate najviše pašama i begovima, kojih je u Travniku bilo mnogo. Možda bi se u kojim "sidžilima" /zapisnicima travničkog kadiluka/ dalo nešto otkriti o takvim poslovima, kojih je sigurno bilo u XVIII stoljeću u Travniku.
Pretpostavlja se, da je postojala jevrejska vjeroispovjedna opština najkasnije sredinom XVIII stoljeća i na osnovu podataka, koje su dali moji predji početkom ovoga stoljeća. Oni su tvrdili po predaji, da je djed moga djeda Jeruham KOHFORTI došao iz Novog Pazara i nastanio se u Travniku jer je onda bilo više jevrejskih porodica sa KOLELom, tj. Sa opštinskim odborom i sa provizornim templom. Bio je navodno vrlo pobožan i vidio je, da se u mjestu Jevreji pridržavaju svih vjerskih propisa i obreda, posebno "kašeruta" /ritualnog klanja stoke za ishranu Jevreja/. Naselio se je kao trgovac sa familijom oko 100 godina prije okupacije, a imao je dva sina i više kćeri. Stariji sin je bio Jaakov, a mladji Moše. Stariji je naslijedio oca u trgovini, a mladji je izučio vjersku nauku u sarajevskim teološkim institutima zv. "Ješivot" i postao je sveštenik - Haham.
Osim ove porodice Konforti, bile su u Sarajevu porodice KONFORTE, koje su bile u daljem srodstvu sa travničkim. I ovi su bili pobožni, pa je medju njima bilo više sveštenika. Moj pradjed Ham Moše Konforti je kao sveštenik iz Travnika iselio u Jerusalim krajem XIX stoljeća i ondje je umro iste godine na Roš-ašana oboljevši od malarije. Jedan od njegova četiri sina je bio moj djed Josef /gazda Juso/, trgovac manufakturne robe, a isto tako i njegov rodjak Jeruham /Jakova/ Konforti je bio trgovac i veoma pobožan, pa je bio šohet na dobrovoljnoj bazi -kada u mjestu nije bilo- ili je bio bolestan mjesni šohet. Taj rodjak moga djeda zv. Merkuš imao je takodjer brojnu porodicu, koja je na žalost kao i naša stradala od ustaša 1941. godine.
Slično kao porodice Konforti i drugi Jevreji Travnika su bili pretežno trgovci i zanatlije-obrtnici.
O njima ću u daljem nastojati da prikažem po srodstvu i zanimanjima uglavnom /po sjećanju preživjelih/ od početka XX stoljeća do 1941. kako slijedi:

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License