Zivot I Fikcija

Mario Kopić

Život i fikcija

“Spomenici, postavljeni za vječnost, najviše svjedoče o prolaznosti.”
Reinhart Koselleck

Reinhart Koselleck (1923-2006), filozof, historičar, svjedok vremena, utjecao je kao malo tko na poslijeratno njemačko pokoljenje. A ključ se tog utjecaja nahodi ponajprije u njegovu nastojanju da rasvijetli strukturu povijesnog doživljavanja. Iz te perspektive historiografija kod Kosellecka postaje rekonstrukcijom povijesnog doživljavanja, a budući da nam je povijesno doživljavanje u najvećem broju slučajeva ostavljeno u obliku pisanih dokumenata, ona naposljetku postaje – povijest pojmova. Pojmom ''semantika povijesnih vremena'' Koselleck je označio zadatak pred kojim se nužno nalazi svaki pokušaj razumijevanja prošlosti. Jer, kako je napisao u predgovoru za zbirku svojih radova Prošla budućnost: Uz semantiku povijesnih vremena (Vergangene Zukunft: Zur Semantik geschichtlicher Zeiten), ''izvori prošlosti nam doduše neposredno govore o djelima i mislima, o planovima i događajima, ali ništa o povijesnom vremenu''. A povijesno vrijeme nije nikakva objektivna struktura unutar koje se potom odvija naše ''subjektivno'' doživljavanje. Semantika središnjih pojmova u kojima se nataložilo iskustvo povijesnog vremena imala bi doprinijeti rasvjetlja-vanju njegove strukture, priopćenju o tome u kojemu se tipu povijesnog vremena konstituira stanovito iskustvo i nadasve što samo povijesno vrijeme jest. A ono se pita o ''povezanosti povijesti i vremena''.
Na pitanje što je vrijeme može se odgovoriti samo u kontekstu analize medija u kojem nam se vrijeme pokazuje. Izvan medija vrijeme ne postoji ili naprosto još nije označeno. Vrijeme je medij senzibilan na događanja koja se razlikuju trajanjem. Koselleck u djelu Vremenski slojevi (Zeitschichten, 2000) uvodno upozorava upravo na taj paradoksalni karakter vremena kao medija: ''Tko govori o vremenu, taj je upućen na metafore… Vremenski slojevi upućuju, poput njihova geološkog obrasca, na mnoge razine vremenom mjerena različitog trajanja i različitog podrijetla (auf mehrere Zeitebenen verschiedener Dauer und unterschiedlicher Herkunft) i sve je to istodobno prisutno (vorhanden) i djelatno (wirksam)''. S obzirom na vrstu medija u kojemu se vrijeme očituje, postoje barem četiri vrste vremenskih razlikovanja: prirodnoznanstveno, gramatičko, trans-cendentalno i egzistencijalno. U prirodnim se znanostima vrijeme označava numerički, ono je mjera trajanja nekog prirodnog procesa, primjerice trajanje ophodnje Zemlje oko Sunca ili kretanje sjene na sunčanom satu. U gramatičkim oblicima vrijeme označuje diferenciju različitih slojeva onoga što se dogodilo prije od onoga što se dogodilo poslije u odnosu na trajanje žive sadašnjosti (lebendige Gegenwart, prema Husserlu). Tako se u bibliotekama i muzejima nalaze zbirke slojevitog vremenskog prikazivanja događaja različitih trajanja u različitim prostorima. U svojim različitim mjernim sistemima vrijeme sistematizira te različite događaje pod zajed-nički nazivnik, nivelirajući i kvantificirajući sadržajne razlike trajanja. Pri čitanju ili razgledavanju spome-nutih zbirki, njihovi se posebni sadržaji iz neutralnog, nivelirajućeg vremena vraćaju u živu sadašnjost u promijenjenu obličju i tako iznova mogu utjecati na ljudska djelovanja. Za razliku od vremena kao mjere trajanja nekog događaja ili njegova lociranja u prošlost i budućnost, Kant vrijeme rabi u transcendentalnoj funkciji kao princip individuacije ili preduvjeta mogućnosti pojavljivanja neke iskustvene osjetilne danosti. Vrijeme tu kao prazna forma omogućuje pojavu neke danosti: danosti ne određuje medij, nego medij određuje danosti. To Kantovo prazno vrijeme korigira Heidegger rehabilitacijom trajanja kao egzistencijala. Čovjek nije rođenjem povijesno biće koje uranja u neko objektivno transcendentalno vrijeme, niti smrću izlazi iz vremena koje i dalje postoji, nego zato jer je čovjek (tu-bivstvovanje, Da-sein u Heideggerovoj terminologiji) izvorno ili egzistencijalno vremenit, ima on uopće povijest kao tip djelovanja i događanja različitog od drugih oblika života. Čovjek nije određen meha-ničkim, objektivnim vremenom prirodnih znanosti, niti gramatičkim vremenom, koje trajanje transkribira u prošlost i budućnost, nego zato jer je vremenit može uopće razlikovati te gramatičke i mehaničke eks-tenzije vremena. Kao egzistencijal, vrijeme utječe na ljudsko ponašanje u svijetu. Koselleck će ovaj Heideggerov uvid iz Bivstvovanja i vremena razviti u smjeru razumijevanja odnosa između trajanja i njegova prikaza u mediju vremena. Prezentni doživljaj prošlosti u sjećanju vraća prošlost u sadašnjost kao medij u odnosu prema kojem se oblikuju sva vremenska razlikovanja na prije i poslije. Vrijeme, ma kako mjereno, svagda je forma temporalizacije (modalizacije) žive sadašnjosti, odnosno onoga što doživljavamo isključivo u prezentu, sada i ovdje, kao mediju djelovanja. Vrijeme je prikaz sadašnjosti, njezino premještanje ili prebacivanje u futur ili perfekt kao literarno jezične medije. Sadašnjost prethodi budućnosti i prošlosti kao svojim gramatičkim stilizacijama: sve što je bilo i što će biti dogodilo se već prije u sadašnjosti. Vrijeme stoji upravo u funkciji diferenciranja različitih događaja kao sadašnjih, prošlih i budućih.
Mi se kao egzistencije zacijelo ne možemo vratiti u prošlost. S njom se možemo ophoditi samo kao tumači žive sadašnjosti u kojoj živi i ta ''prošlost''. To znači da za Kosellecka povijesni izvori djeluju u sadašnjosti u smislu istovremenosti neistovremenoga (Gleichzeitigkeit des Ungleichzeitigen). Drugim riječima, sadašnjost nije maska koja skriva atavizme prošlosti koji iza nje djeluju, nego prije obrnuto, prošlost je krinka iza koje nastupaju nove snage sadašnjosti. Taj je paradoks formuliran stavom o istovremenosti neistovremenog, prema kojem je i najdavnija prošlost prisutna samo ako je sastavni dio života sadašnjice. Sve drugo je mrtvi literarni simbolički historiografski materijal što tavori u bibliotekama i muzejima. Nema dakle historije u smislu davne prošlosti. Postoji samo u sadašnjosti prisutna prošlost, samo živa sadašnjost iz koje se proglašava što je živa, što pak mrtva ili prešućena prošlost, a što sadašnjost i budućnost. Prošlost i budućnost su temporalizacije sadašnjosti. U tome je, prema Kosellecku, sav smisao poruke historia est magistra vitae: samo zato što povijest živi u prisutnim ''mentalitetima'', a ne u bibliotekama i arhivima, može ona poput ''učiteljice'' djelovati na korekciju djelovanja živih aktera.
Povijesne događaje prošlosti nismo doživjeli, oni se ne pojavljuju svijesti kao njezini neposredni doživljaji. Zato je besmisleno neponovljive jednokrat-ne povijesne događaje suvremenosti tumačiti primje-rice pojmovima Aristotelove Politike ili Nikomahove etike, odnosno aplicirati Aristotelove pojmove na posve drukčije povijesne prilike. Povijest nam je dostupna samo u aktualnim doživljajima artefakata i tekstova u kontekstu aktualnog svijeta života (Lebens-welt). Tih se doživljaja historičar mora strogo držati, jer svako zaključivanje preko u doživljaju prisutnih fenomena svijesti vodi u besmisleno fabuliranje i skandaloznu neodgovornost prema humanitetu. Historičar zato treba strogo razlikovati tekst od stanja stvari unesena u tekst, gramatički prezent (gramatičku dekonstelaciju, prema Davoru Rodinu) od djelatne izvangramatičke moralne i političke djelatnosti u prezentu. Tekstovi i (moralna i povijesna) događanja što ih tekstovi prikazuju dva su posve različita, inkongruentna medija i traženje uzročnosti među njima je besmisleno. S druge strane, držeći se doživljenog teksta kao medija, historičar može slobodno nastaviti s ''ljuštenjem luka'', odnosno nastaviti slobodno interpretirati i reinterpretirati tekst sa stajališta žive sadašnjosti i tako konstitutivno proširivati njegovo značenje i time u tekstu otkrivati propuštene prilike opisane povijesti. Ta nova značenja semantički utječu na kultiviranje humaniteta, pro-mjenu ponašanja sada i ovdje djelatnog ljudstva.
Prema Kosellecku, pojam povijesne distance, navodno potrebne da bi se povijesnim događajima objektivno pristupilo, tvorevina je historicističkog pozitivizma. Nikakvom se vremenskom distancom ne može postići objektivnost spoznaje prošlih događaja, naime podudaranje (adekvatnost) tekstova i doga-đanja. Vrijeme samo povećava distancu između događaja i njegove deskripcije. Tekstovi osvještavaju nepremostivi raskorak s iskustvom i sjećanjima sudionika događanja, ali oni načelno ne mogu prići bliže onome što se jednokratno i neponovljivo događalo i dogodilo. Tekstovi su nesumjerljivi s događanjima.
A to i takvo osvještenje u ovom slučaju nije išlo bez osobnog uloga.
U dnevnim novinama Frankfurter Allgemeine Zeitung pedeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata objavio je Koselleck pod naslovom Užarena lava (Glühende Lava) intrigantnu auto-biografsku skicu. Za Kosellecka je, rođenog 1923. godine, i u vrijeme rata vojnika Wehrmachta, Dan oslobođenja, dakle 8. maj 1945., bio ujedno i dan pada u zatočeništvo. Opisuje kako su Amerikanci predali Rusima njegovu jedinicu koja je potom, u velikoj koloni zarobljenika, krenula prema Istoku. Ratni zarobljenici su promarširali pokraj Birkenaua i stigli naposljetku do Auschwitza, gdje su se porazmjestili po logorskim barakama. Za Kosellecka ime Auschwitz tada nije imalo nikakvo značenje. Njemački zatvorenici tek će od Rusa doznati da su u Birkenauu plinom umoreni milijuni ljudi. Mnogi su zatvorenici smatrali da je to sovjetska propagandna laž, ali ne i sam Koselleck. On je, kako piše, spontano (spontan) bio uvjeren u istinitost tih riječi i opisuje razmjere pod kojima ga je u Auschwitzu istina o tom mjestu pogodila gotovo fizičkom snagom. Jedan nekadašnji poljski zatočenik koncentracijskog logora, postavljen da nadzire njemačke ratne zarobljenike, tjerao ih je da rade što brže. Jednom je zgrabio neki podnožnjak (Schemel) i podigao ga prijeteći u zrak. No prije nego što će ga razbiti o Koselleckovu glavu, naglo se zaustavio i rekao: ''Was soll ich dir schlaggen Schäddel ein, ihr habt ja vergasst – Millionnen'' (Što bih ti trebao tresnuti u glavu, kad ste vi umorili plinom – milijune). Podnožnjak je odletio u kut i razbio se. Koselleck nastavlja: ''Schlagartig – wörtlich – war mir klar, daß er die Wahrheit sprach. Vergast? Millionen? Das konnte nicht erfunden sein'' (U trenu, doslovce, bilo mi je jasno da govori istinu. Umorili plinom? Milijune? To se nije moglo izmisliti).
I Koselleck zaoštrava stav o istinitosti svojih sjećanja: ''Postoje iskustva koja se kao užarena masa lave (als glühende Lavamasse) ulijevaju u tijelo i tamo zgrušavaju. Neopoziva (unverrückbar), ona se, nepromijenjena, mogu nakon toga odande prizvati u svako doba (jederzeit). Nema puno takvih iskustava koja je moguće prevesti u autentična sjećanja; ali kad to uspije, onda ta sjećanja počivaju na osjetilnoj prezentnosti (sinnliche Präsenz). Miris, okus, zvuk, osjećaji i vidljivo okolno polje, ukratko sva osjetila ponovno se bude, u ugodi ili boli, i nije potreban nikakav rad pamćenja (Gedächtnisarbeit) da bi ona bila i ostala istinita''.
Od ovih neposrednih sjećanja, koja se kao lava ulijevaju u tijelo, Koselleck razlikuje jezično posredo-vana sjećanja. Dok prva neodređeno dugo zadržavaju svoju osjetilnu evidentnost, svoju ''prezentnost istine'', dotle se druga putem ponovljena pripovijedanja (tj. historije) učvršćuju, ali pri tome vremenom gube svoju osjetilnu snagu: ''Postoje, dakako, brojna sjećanja koja sam često pripovijedao i ponavljao, ali je osjetilna prezentnost istine (sinnliche Wahrheits-präsenz) iz njih davno iščezla. Čak i za mene samog ona su još samo literarne povijesti, mogu im, slušajući samoga sebe, jedino pokloniti povjerenje. Za njihovu osjetilnu izvjesnost (sinnliche Gewißheit) više ne mogu jamčiti''.
Dok je znanje priopćivo jezikom, dotle tjelesno pohranjena iskustva, sa svojom snagom doživljenog dojma i svojim apsolutnim karakterom, ostaju na-posljetku nepriopćiva i nezamjenljiva. Doživljavaju se kao posebno vjerodostojna zato što zadržavaju radikalno individualno opažanje prošlih realnosti, a time istodobno jamče i za unikatnost vlastite egzi-stencije.
Koselleck će ovu razliku, ova dva skladišta pam-ćenja za sjećanje, privesti do teorijskog usijanja u svojoj posthumno objavljenoj knjizi Povijesti pojmova: Studije o semantici i pragmatici političkog i socijalnog jezika (Begriffsgeschichten: Studien zur Semantik und Pragmatik der politischen und sozialen Sprache) iz 2006. godine. Kao ishodišno je postav-ljeno pitanje: kako postupati s poviješću prikazanom jezikom i pismom i pritom izbjeći pad u zloćudni historizam, poistovjećenje povijesnih događanja s njihovom jezičnom i pisanom dekonstelacijom, medijem u kojemu su prikazani? Tim se naime poistovjećivanjem reificira živa subjektivnost uvje-tujući je njezinim mrtvim ostacima. Historizam živi od zaborava subjektivnih konstitutivnih izvora po-vijesti, a vlastite rekonstrukcije događaja na temelju proizvoljne interpretacije mrtvih dokumenata uzdiže u transcendentalni rang preduvjeta mogućnosti po-vijesti. Tako se od mrtvih dokumenata prošlosti proizvode ideološki klišeji koji imaju funkciju nasilnog usmjeravanja suvremenog djelovanja. Dovoljno je bilo gledati kakve je sve zloćudne konsekvence imao taj postupak u rukama propagande u nedavnim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.
Koselleck stoga razlikuje tri oblika danosti prošlosti: neposredno doživljenu, pismeno prikazanu ili re-flektiranu, i naposljetku metodološku, koja osvještava te različite oblike danosti ili medija u kojima nam je sačuvana i prezentna prošlost. Unutar pak medija, Koselleck razlikuje tri forme simboličke danosti povijesnog događanja: govor (Rede), jezik (Sprache) i pismo (Schrift). Historičar, želi li biti vjerodostojan, mora diferencirati ova tri različita simbolička oblika danosti historijskog materijala, jer se u tim različitim medijima ''materijal'' prošlosti pojavljuje na različite načine.
Govor je kao oblik danosti događaja sastavni dio situacije u kojoj se nešto zbiva. Događaj je vezan uz konkretnu situaciju (hermeneutička situacija) koja je jednokratna i neponovljiva, a govor je sastavni dio te situacije. S nepredvidivom promjenom situacije mijenja se i govor, on ne slijedi slijepo logiku jezika, nego u nepromjenljivim i nepredvidivim okolnostima situacije utječe na logiku. Govor respektira gramatiku i logiku jezika, jer bi u protivnom bio nerazumljiv, ali situacija djeluje semantički na logiku, prisiljavajući je svagda na adaptaciju situaciji. Govor je ograničen dvjema okolinama, gramatičkom i hermeneutičkom situacijom (situacijom sada i ovdje), i mora interpre-tativno reagirati na obje.
Jezik je pak neovisan o hermeneutičkoj situaciji u kojoj se odvija. Može se govoriti o atentatu u Sarajevu, bici na Neretvi ili o stanju na frankfurtskoj burzi neovisno o lociranosti govornika koji o tome govori. Jezikom se možemo osvrtati na govore kojima nismo prisustvovali ili ih nismo čuli. Jezik je odgovoran gramatici i logici, ali je kao jezični akt tematski neovisan. Jezik nije čvrsto prikovan uz neki sadržaj, ali je odgovoran pred publikom kojoj govori. To nam je dobro egzemplificirao njemački literarni teoretičar Heinz Schlaffer u knjizi Pjesništvo i znanje (Poesie und Wissen) na primjeru pjesnikinje Sapfo. Kada je deklamirala svoje stihove, aliterarni Grci su smatrali da ona zbori istinu, jer su s njom dijelili isto životno iskustvo. Kada su nakon njezine smrti glumci recitirali njezine stihove, Grci su smatrali da Sapfo laže, jer ono što su sada čuli nije više bilo u skladu s njihovim neposrednim iskustvom, budući da je ono davno minulo. Schlaffer, naime, želi pokazati kako su nepismeni recitatori grčke mitologije dijelili isto iskustvo događaja kao njihovi slušatelji (fono-centrizam), koji su svaki čas mogli intervenirati u kazivanje rapsoda, ukoliko se ono ne bi podudaralo s njihovim iskustvom događaja o kojima je rapsod pjevao, dodajući kazivanju nove aspekte koje slušatelji nisu odobravali, jer ih nisu imali u svojoj memoriji. Sve dakle što odstupa od iskustva slušatelja podložno je neposrednoj kritici: u odnosu na iskustvo publike rapsod ili laže ili govori istinu. Kada su kasnije mitovi bili zapisani, došlo je do rastakanja jedinstva između slušatelja i rapsoda koji su se preobrazili u recitatore. ''Ep pripovijeda (erzählt) mitove, tragedija interpretira mitove''. Budući da je tekst tragedije već bio napisan, a izvedba pomoću režije i spektakla pozornice služila dočaravanju zbilje, to je publika znala da je sve to samo igra ili fikcija zbilje, što nipošto nije bio slučaj u izvornoj mitologiji. ''Pjesništvo je u pisanoj predaji kao puki tekst izgubilo sve što ga je isprva okruživalo: posebne okolnosti mjesta i vremena, mentalne pretpostavke starodrevne kulture, udio tijela pri reprezentaciji, kostime, ples i muziku. Višedimenzionalnost poetske reprezentacije ne može se vratiti niti onda ako se zapisano glasno čita, što je u kasnijoj antici bilo uobičajeno. Pismo nivelira (ebnet) osjetilne diferencije. Gledatelj i slušatelj nikada ne bi mogao reći ono što je rekao Aristotel, koji je za potrebe svoje Poetike pjesništvo studirao iz knjiga: 'Tragedija djeluje, kao i epika, bez pokreta. Jer može je se prosuditi na temelju pukog čitanja'''. Zapisani mitovi bitno su se razlikovali od znanja i iskustva slušatelja (logocentrizam). Oni su čitane i recitirane mitove smatrali lažnima, jer je upravo medij pisma razorio izvorno jedinstvo. Drugim riječima, vječna mitska sadašnjost raspala se u svoje zapisane vremenske dimenzije, na prošlost, sadašnjost i budućnost, dimenzije koje vrijede jedino i samo za gramatički strukturirani medij pisma. Tamo gdje nema gramatike, dakle kod nepismenih mitskih Grka, tamo nema ni prošlosti, ni budućnosti, nego samo vječne sadašnjosti i sveprisutnosti (omniprezencije).
Jest, imamo vrijeme, ali prošlost i budućnost su gramatičke fikcije ili prikazi zbiljskog trajanja života. Ljudski život ne nastaje ni u prirodnoznanstvenom (fizikalnom, mehaničkom, numeričkom) ni u gra-matičkom vremenu, upravo obrnuto, vrijeme i njegove ekstaze – prošlost i budućnost – su gramatički prikazi ili gramatičke dekonstelacije trajanja ljudskoga neponovljivog života. Taj život može sebe gramatički prikazivati kao da je bio i kao da će biti, ali istodobno zna da ne može živjeti jučer, niti da već danas može živjeti prekosutra. O prošlom i budućem životu možemo razmišljati posredstvom gramatičkog medija koji nam omogućuje ugledati, čuti, opipati, okusiti što je nekoć bilo i što će jednom eventualno biti, ali ti gramatički prikazi života nisu identični sa zbiljskim životom.
I dok je, kaže Koselleck, govor neodvojivo priko-van za situaciju u kojoj se govori, dotle je jezik neovisan o situaciji u kojoj se govori. Publika koja sluša jezik tolerira to odsustvo zajedničkog svijeta i iskustva s pjesnikovim konstrukcijama kao licentia poetica. Dapače, u jeziku je moguće slobodno fabu-lirati i govoriti besmislice ako su one gramatički korektno formulirane. U jezičnom umjetničkom djelu najbolje se manifestira bit jezika kao medija koji se prema životnoj situaciji odnosi tek semantički ili komunikacijski, a nipošto ne teleološki (po shemi sredstvo-svrha) ili kauzalno (po shemi uzrok-posljedica). U jezičnim granicama pisac se, neovisno o životnoj situaciji, može slobodno poigravati leksikom. I zato jezična umjetnička djela nisu po—uzdano izvorište rekonstrukcije povijesnih događaja. Ono što je prikazano u jezičnim umjetničkim djelima i drugim zapisima učinak je slobodne igre autora s tim medijem. A povijesna se događanja ne zbivaju prema pravilima gramatike i logike, nego ulaze ili stupaju u ''kavez'' gramatike i logike isključivo prema struk-turnim pravilima same logike i gramatike. Riječima Ludwiga Wittgensteina iz njegove Filozofske gra-matike (Philosophische Grammatik): ''Povezanost između 'jezika i zbilje' uspostavljena je uz pomoć objašnjavanja riječi (Worterklärungen), a one pripa-daju učenju o jeziku (Sprachlehre)''. I dalje: ''Gra-matička pravila ne mogu se opravdati (rechtfertigen) time što se prikaz (Darstellung) učinjen na temelju gramatičkih pravila slaže (übereinstimmt) sa zbiljom''.
Pismo nije ni zapisan govor ni zapisan jezik, kako se dugo smatralo, nego o slušateljima, publici, hermeneutičkoj situaciji i o vremenu neovisni medij. Pismo je mrtvo i posve desubjektivizirano i kao takvo, u odnosu spram promjenljivog i fluidnog ljudskog iskustva, stabilno i nepromjenljivo. Zato pismo nipošto nije pouzdano vrelo prošlih povijesnih događaja. Kao i svaki medij, pismo je ''selektivno slijepo'' (selective blindness, prema Georgeu Spencer Brownu), pismo je prisutnost onog isključenog (Anwesenheit des Ausgeschlossenen, prema Luh-mannu) ili, riječima Jacquesa Derride, trag (trace) koji je ono odsutno ostavilo iza sebe. Ono što je zapisano, prisutno u tekstovima, nije se nikada dogodilo onako kako je zapisano, ali i, paradoksalno, samo ono što je zapisano se dogodilo, sve drugo (nezapisano) prepušteno je zaboravu ili je izloženo stalnim promjenama tumačenja i postoji i dalje kao fragilna nit prema neprozirnoj tmini prošlosti. Drugim riječima, ističe Koselleck, ''povijest se ne zbiva (vollzieht) bez jezika, ali nikada nije s njim identična niti se može na jezik reducirati''.
Jezik i ono izvan-jezično postoje usporedno kao, lumanovski rečeno, sistem i okolni svijet (Umwelt). Rođenje, ljubav i smrt, sitost, glad, pljačka, pobjeda, ubojstvo i poraz sve su to, kaže Koselleck, ''elementi i načini zbivanja (Vollzugsweisen) ljudske povijesti'' i nije moguće nijekati njihovu ''izvanjezičnu prethodnu danost (außersprachliche Vorgaben)''. Jezik kao medij jest oblik prikazivanja te izvanjezične okoline, selektivno slijep per naturam suam. ''Na jezičnim izvorima račva se put u ono što u prošlosti može biti uknjiženo kao 'jezično', a što kao 'činjenično' (tätsächliche) u događanju''. I Koselleck zaoštrava svoje sumnje u vjerodostojnost pisanih izvora prošlosti: ''Ono što se analitički može razlikovati, naime ono jezično (das Sprachliche) i ono predjezično (das Vorsprachliche), to se zahvaljujući učinku jezika može 'analogno iskustvu' (erfahrungsanalog) ponovno povezati. To je fikcija onog faktičkog. Jer ono što se činjenično zbilo (vollzogen) je, pri naknadnom osvrtu, realno samo u mediju jezičnog prikaza … Vazda dakle vlada dvostruka razlika: između povijesti koja se zbiva (vollziehende Geschichte) i njezina jezičnog omogućavanja, te između prošle povijesti i njezine jezične reprodukcije (Wiedergabe). Određenje tih razlika je dakako opet jezični učinak (Leistung), pripada poslu historičara. Našli smo se u metodički nerazrješivoj napetosti (unauflösbaren Spannung): svaka povijest jest u vremenu svojega događanja i potom, kad se dogodila, i nešto drugo nego njezina jezična artikulacija; no to drugo je opet spoznatljivo samo u mediju jezika''. U osnovi tog razlikovanja leži razlikovanje između označenog i neoznačenog mjesta ili razlika između poznate i nepoznate okoline nekog medija, čime je revidirana čitava identitetna ili to-talitarna metafizika novovjekovlja. Luhmannovim riječima iz Politike društva (Die Politik der Gesellschaft): ''Ontološko jedinstvo vidljivog svijeta, koje je isključivalo samo nebivstvovanje (Nichtsein), napušta se kao i teorija znakova koja značenja znakova mjeri po tome da upućuju na nešto drugo i time opravdavaju svoju znakovnu ulogu''. Tome naprotiv, znakovi su autoreferentni sistemi koji svijet prikazuju autoreferentno kao produkt samog medija, a ne kao odraz ili reprezentaciju nečega izvan medija. Jezik je dakle, ističe Koselleck, samo poseban oblik danosti onoga što je kadro aficirati senzibilitet jezika: ''Jer ono što je dugoročno 'činjenično' djelovalo (tatsächlich wirksam) i što se promijenilo, to se iz pismom tradiranih izvora ne može bez daljnjega izvesti''. Zato povijest pojmova ostaje upućena na rezultate drugih medija kako bi zadržala u vidu ''razliku između minule zbiljnosti (Wirklichkeit) i njenih jezičnih svjedočanstava koja se nikada ne mogu preobraziti u zamišljeni identitet''. Koselleck naprosto nastoji dokazati otvorenost povijesnog događanja, i to time što i samu njegovu rekonstrukciju smatra metodički otvorenom, naime, neovisnom o nekoj određenoj metodi rekonstrukcije. Tako za rekonstrukciju prošlih događaja mogu poslužiti ne samo činjenice, priče ili legende, nego i snovi još živućih sudionika povijesnih događaja, pa će kao legitimni historiografski materijal Koselleck uzeti semantiku snova preživjelih logoraša koncentracijskih logora, o čemu piše u eseju Teror i trauma: Meto-dološke opaske uz iskustva vremena u Trećem Reichu (Terror und Traum: Methodologische Anmerkungen zu Zeiterfahrungen im Dritten Reich).
Jacques Derrida je u fundamentalnoj knjizi O gramatologiji, ispitujući fonetsko alfabetsko pismo kao povijesnog nositelja značenja diferencije, zaklju-čio da ono suodređuje čitavo dobro zapadnjačke kulture i civilizacije u kojem je amalgamirana sva znanost, religija, politika, ekonomija, tehnika, umjet-nost, pravo itd. To znači da su sve diferencije iz svih mogućih ljudskih odnosa prema svijetu posve univerzalistički podvedene pod načelo fonetskog razlikovanja. U fonetskom pismu mi smo naše cjelokupno svjetsko povijesno znanje imali na dis-poziciji i mogli njime slobodno manipulirati. Sada se to tako apstraktno, logocentrički reducirano znanje raspršuje u mnoštvo neočekivanih neposrednih odnosa i spram svijeta i spram njegova izvornog porijekla. Time se ''gubi mit o jednostavnosti izvora (simplicité de l'origine), mit koji je vezan na pojam izvora samog: na govor (parole) koji pripovijeda (récitant) o izvoru, na mit o izvoru, a ne samo na izvorne mitove''.
Ako uzmemo, primjerice, Aristotelove tekstove, tada znamo da je grčki život u Aristotelovim tekstovima prisutan isključivo na temelju onoga na što je tekst kao medij (ili ''radar'') u svijetu života senzibilan, a ono za što je tekst načelno slijep, o tome nije moguće na temelju teksta suditi. Tekstovi kao takvi nas ne ovlašćuju da donosimo definitivne sudove o starim Grcima jer mi, recimo, nismo doživjeli da su oni poput primitivne rulje kopulirali s domaćim živo-tinjama, žrtvovali vlastitu djecu kultovima i bacali neželjenu djecu s Tajgeta u provaliju. Ista se samoobmana zbiva i u prirodnim znanostima kada one svoje uvide (zakone) poistovjećuju s istinom same prirode. Još je Wittgenstein u Traktatu o tome bio nedvosmislen i odlučan: ''U temelju čitavog modernog svjetonazora leži obmana (Täuschung) da su tako-zvani prirodni zakoni objašnjenja prirodnih pojava. Tako ljudi ostaju pri prirodnim zakonima kao pri nečem nepovredivom (Unantastbarem), kao stari pri bogu i sudbini''. U tome besmislenom slučaju možemo ''znanstveno'' raspravljati o prilikama na Zemlji u razdoblju dok još na njoj nije bilo ni života ni ljudi. Takva samouvjerena znanost prekoračuje granice vlastitog medija i znanstveno znanje identificira s predmetom koji istražuje. Znanost pritom gubi svojstvo ''radara'', jer oholo odbacuje druge medije u kojima nam se pokazuje brod koji je očima nevidljiv. Sa stajališta takve znanosti ''radar'' kao medij ne vidi ništa što ne bismo mogli vidjeti i očima.
Ukratko, zbiljnost prošlog događanja dostupna nam je samo kao fikcija. Riječima Heinza Schlaffera: ''Što nije vezano (verbunden) za život, najlakše nadživljuje (überdauern) povijest. Fikcije ne stare''. Ta je misao razumljiva samo kada se prihvati Koselleckova spoznaja da je sve napisano u odnosu prema zbilji – fiktivno. Fikcija nije ni utvara ni obmana, nego pismo ili zapis. Zbilja je u vječnom tijeku, a zapis je nepromjenljiv. Fikcije su u tom smislu nad-povijesne danosti. Aristotelova Metafizika i danas je tu u istom obliku kao i u njegovo doba. Fikcije su povezane jedinstvenim logičko-gramatičkim pravilom koje omogućuje kako vezu među samim fikcijama, tako i manipuliranje tim tekstovima prema pravilima logičko -gramatičke strukture.
Razmak između fikcije i zbilje obilježen je s dvije antinomije. Prvo, u fiktivni svijet ne možemo djelatno (praktički) zahvatiti, već samo na temelju logičko-gramatičkih pravila, u suprotnom bismo razorili granicu između igre i zbilje. Ako publika uleti u igralište da pomogne svojim ljubimcima, tada je igri došao kraj. Drugo, literarni svijet fikcija ne možemo ostvariti, ali ne zato jer bismo ih time trivijalizirali i onečistili, nego zato što ostvarenje fikcija ili njihova aplikacija na zbilju nije moguća, jer između teksta i zbilje nema kauzalne i teleološke spone, već jedino semantička ili komunikativna veza koja upozorava da fikcija i zbilja žive u inkongruentnim ili asimetričnim semantikama. Riječima Jacquesa Derride iz Politika prijateljstva: ''Ne može se učiniti ono što se kaže… Ni jedan praxis ne korespondira onome što neki lexis o njemu kaže''. O tome moraju voditi računa upravo suvremeni povjesničari ako žele izbjeći zloćudni historizam, postvarenje i ideologizaciju stvarnog povijesnog događanja: poistovjećivanje ''realiteta'' s medijem u kojem je prikazan, poistovjećivanje jezičnih, historiografskih opisa povijesti s povijesnim događanjem u prezentu. U Povijestima pojmova Koselleck primjerice kaže: ''Za teoriju i istraživanje povijesti, koja polazi od jednokratnosti svih događaja (Einmaligkeit aller Ereignisse) i od neponovljivosti (Unwiederholbarkeit) političko-socijalne ustavne zbilje, mora izgledati besmisleno da se antička teorija države primjenjuje na posve druge prilike''. Nije riječ samo o besmislenosti takvih teorija, nego o besmisle-nosti ukidanja jasnog razlikovanja između povijesnog događanja i njegova prikaza u posve drugom mediju pisma.
Građansko društvo koje je opisano medijem pisma može se u skladu s logičko-gramatičkom strukturom tog medija slobodno interpretirati. Uobičajeno pitanje koja je od mnogih interpretacija ''istinita'', a koja ''pogrešna'', u tom je slučaju promašeno: nijedna interpretacija nije ni istinita niti pogrešna, jer se povijesno događanje ne podudara ni s njegovim pisanim niti njegovim usmenim prikazom. Zapisana povijest nije se nikad dogodila onako kako stoji u historiografskim dokumentima i bilo kojoj njihovoj interpretaciji. Zato Koselleck može istaknuti: ''O građanskom društvu moguće je donositi različite sudove, a da time ipak nisu pogrešni''.
Razlika između minule zbilje i njezinih jezičnih svjedočanstava nikad se dakle ne može preobraziti u zamišljen identitet. Jer, kako u Prošloj budućnosti Koselleck naglašava, ''u povijesti se uvijek zbiva više ili manje od onoga što je sadržano u datostima (Vorgegebenheit). O ovom više ili manje prosuđuju ljudi, htjeli to oni ili ne. Ali time se datosti još ni izdaleka ne mijenjaju, a kada se mijenjaju, onda je to tako sporo i dugoročno da se sustežu izravnoj raspo-loživosti (Verfügung), načinivosti (Machbarkeit)''. Ne smije se, marksističkim rječnikom rečeno, identifi-cirati teorija i praksa, pripovijest i događaji o kojima se pripovijeda, historija (zapis onoga što se dogodilo) i povijest (ono što se upravo događa), jer to s jedne strane vodi rezignaciji, budući da se teorija ne može ostvariti, a s druge strane zločinu, jer se nasilno ostvaruje (ozbiljuje) ono što se ostvariti ne da. Oni koji su Marxov Kapital razumjeli kao prednacrt za djelovanje i pokušali ga tako ozbiljiti, okončali su u monstruoznim zločinima. Kad smo razumjeli nečiji jezik ili kad smo razumjeli neki tekst, tada smo pri-spjeli na granicu teksta i jezika. Iza te granice ne postoji u semantičkom smislu ništa: dakle ni ideja ni transcendentalni uvjeti mogućnosti onoga o čemu jezik govori. Ne postoji nikakva poznata ili nepoznata danost koja se u jeziku otkriva, nego je ono što nam jezik prikazuje jedina i isključiva danost koju nam jezik kao jezik može pružiti. U svom predavanju o etici Wittgenstein zaključuje: ''Nešto me tjera da nasrnem na granice jezika i to je, vjerujem, nagon svih ljudi koji su nastojali pisati ili govoriti o etici i religiji. To nasrtanje na zidove našeg kaveza posve je i apsolutno beznadno (aussichtlos: bezizgledno)''. Ono čega u jeziku ili pismu nema, za to ne znamo, a ono što u njemu jest, ono čega u njemu ima, to uzaludno ištemo izvan njega, jer ono što ćemo naći, slijedeći jezične ili pismene indikacije, vazda je drukčije ''kvalitete'' od jezika ili pisma. Wittgensteinovim riječima iz Traktata: ''Što se u jeziku izražava, ne možemo jezikom izraziti''. Kako nam krasno pokazuje Kafkina parabola Pred zakonom (Vor dem Gesetz), nitko u životu neće naći pravdu koja je opisana jezikom ili zapisana u zakonu. U odnosu na zakon mi živimo, dodaje Giorgio Agamben, u izvanrednom stanju, naime permanentno u prirodnom stanju, izvan ili na rubu zakona, jer načelno ne možemo po-istovjetiti zakon i život do razine zakonitog života. Ni u jednom zakonu, naime, nije opisan konkretan zločin konkretne osobe. U zakonu nitko ne može naći deskripciju svog jednokratnog, neponovljivog, posve osobnog zločina i zato su vrata zakona za pojedinca načelno zatvorena. Osobne pravde u apstraktnom zakonu uopće nema pa ipak svi ljudi žele ući u zakon tražeći ono čega nema: pravdu samo za sebe. Tko je jednom došao pred vrata zakona, taj će do smrti tu stajati i čekati na svoju pravdu. Naposljetku svi umiremo izvan zakona, jer zakon za nas osobno nije ništa predvidio. Tko je jednom imao posla sa zakonom, taj ga se nikada neće riješiti. To je jedina zaslužena i neizbježna kazna. Tko sanja san o nečemu izvan jezika i teksta, ostaje beznadno zatočen, benja-minovski rečeno, između melankolije i revolucije.
Taj je san za Kosellecka bio odsanjan. Djelujemo u svijetu koji nam je samo djelomično poznat, kojim dakle ne možemo disponirati niti ga posvema prozrijeti, jer smo nepredvidivo su-određeni svojim selektivnim sljepilom. Sve što jest, prisutno je u našem znanju, našem iskustvu i našoj osjetilnosti na odsutan način. Svijet dakako postoji i dalje, ali mi ga vidimo, budući da smo ''selektivno slijepi'', samo s naše strane. Kada bismo ga panoptički vidjeli i s druge strane, ne bismo vidjeli ništa, nestalo bi svijeta i nas u njemu. Kako je u svojoj kritici svake teorije s transcendentalnim pretenzijama primijetio Wittgen-stein, samo zato što geografska karta nije točan prikaz područja koje predočuje, ona nam omogućuje orijentaciju u prostoru. Kada bi karta bila identična prostoru koji prikazuje, bila bi nepregledna, kao i prostor koji prikazuje, i stoga bi bila besmislena. Na drugi pak način taj oprez u zaključku svog djela Realitet masovnih medija (Die Realität der Massenmedien) izriče Luhmann: ''Mi se više ne pi-tamo: što je slučaj (was ist der Fall: što je posrijedi), što nas okružuje (umgibt) kao svijet i društvo. Mi se štoviše pitamo: kako je moguće informacije (infor-macija je diferencija koja čini diferenciju, prim. M. K.) o svijetu i o društvu prihvatiti kao informacije o realitetu kada znamo kako se one produciraju''. Riječju, mi znamo kako nastaju zemljopisne karte i zato unaprijed znamo da one nisu točne, pa ih i ne prihvaćamo kao realne karte, iako se jedino i samo pomoću njih možemo dobro orijentirati. Onaj pak tko bi geografsku kartu prihvatio kao istinit (točan) prikaz terena, taj bi zacijelo, poput maršala Michela Neya, kod Waterlooa odgalopirao s kirasirima u provaliju koja na kartama nije označena.
Što naposljetku onda uopće možemo očekivati od suvremenih historičara? Jedino i samo nepouzdanu rekonstrukciju prošlosti na temelju različitih medija koji principijelno stoje u strukturalno asimetričnom ili inkongruentnom odnosu prema prošlim događajima. Prošlost je za suvremenog čovjeka reducirana na selektivno sljepilo različitih medija, odnosno različite medijske rekonstrukcije prošlosti ne prelaze i načelno ne mogu prijeći prag vjerodostojnosti (istinolikosti). Taj je prijelaz na medijski posredovan odnos prema prošlosti Koselleck u pogovoru knjizi Charlotte Beradt Treći Reich sna (Das Dritte Reich des Traums) izrazio ovako: ''Istraživački kriteriji postaju trijezniji (nüchterner), ali oni su možda bezbojniji (farbloser) – manje ispunjeni empirijom, iako obećavaju da će više spoznati ili objektivizirati. Moralna pogođenost, prikrivene zaštitne funkcije, optužbe i raspodjele krivnje (Schuldverteilungen) historiografije – sve te tehnike svladavanja prošlosti gube svoj političko-egzistencijalni odnos, blijede (verblassen) u korist pojedinačnog znanstvenog istraživanja i hipoteza koje su vođene analizama''. Istina, prošlost koju ne mo-žemo rekonstruirati iz reificiranih zapisa i drugih artefakata prošlosti može u promijenjenoj formi iznenada provaliti u sadašnjost, odnosno napredak se u promijenjenoj formi može preokrenuti u prijašnje stanje. Ili, kako bi rekao Gilles Deleuze, preokrećući Nietzscheovu tezu o vječnom vraćanju onoga jed-nakoga, vječno se vraća ono čega još nikada nije bilo: ono novo. I taj još nikad doživljeni događaj ponajbolji je ključ za razumijevanje onoga što je bilo. Djelovanje je najrazumljivije djelovanju samom. Drugim rije-čima, tek kad sami iskusimo nesreću, postaju nam razumljive bivše i tuđe nesreće.
I zato su gubitnici povijesti, prema Kosellecku, svagda bolji historičari nego pobjednici povijesti. Dok je historija pobjednika ''kratkoročno usredotočena'' na onaj ''slijed događaja koji im je, snagom njihovih uspjeha, donio pobjedu'', historiografija (Geschichts-schreibung) gubitnika je kompleksnija i instruktivnija. Iz ''njihovih iskustvenih dobiti (Erfahrungsgewinnen) što su ih morali prihvatiti'', rađaju se, naime, uvidi ''koji svjedoče o dugoročnijem trajanju, a time i o većoj snazi objašnjenja (Erklärungskraft). Mogu povijest – kratkoročno – praviti pobjednici, no historijska spoznajna dobit (Erkenntnisgewinne) – dugoročno – potječe od pobijeđenih''.
To je bio zavještaj Reinharda Kosellecka njemačkoj poslijeratnom pokoljenju. A nama ovdje i sada više no poučan.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License