Zivot Bijeljinskih Jevreja

ŽIVOT BIJELJINSKIH JEVREJA

Film učenika Gimnazije „Filip Višnjić” iz Bijeljine,
Autor – prof. Karmela Rakić

„Jedan od načina zaborava jeste i da se na mestu ruševine podigne moderna, evropska zgrada.”
Orhan Pamuk, Istanbul

Ovo je jedna od priča iz prošlosti našeg grada koja još uvijek nekako uspijeva da se otme zaboravu, ali koja je istovremeno mnogima nepoznata. To je priča o ljudima koju su mnogi htjeli da prećute, koje se mnogi srame, koja se mnogih ne tiče. Umjesto nje češće se pričaju izgovori, smišljaju opravdanja, a najčešće se ćuti. Nešto, vrlo malo, ipak je preteklo i podsjeća na postojanje tih ljudi, ljudi kojih više nema, ali čije su sudbine nadrasle mnoge druge. Ove ljude, njihove živote, Hronos guta halapljivije i brže nego svoju ostalu djecu.
Danas su na korak od potpunog zaborava, držeći se za pokoju nit nad ponorom prošlosti. Zaborav potpomaže i to što je za njima ostalo vrlo malo pisanih tragova. Čak je i njih vrlo teško slijediti, jer su neprecizni, konfuzni, nejasni, nedorečeni. Imena ljudi se ponavljaju, teško se slijede njihove sudbine, naglo se prekidaju, tragovi se gube. Podaci su nesigurni, neprovjereni, sjećanja rijetka i blijeda, svjedoci malobrojni. Priča o njima je nepouzdana. Poslije njih je ostalo vrlo malo predmeta, fotografija, dokumenata, zapisa i gotovo je nemoguće u potpunosti rekonstruisati vrijeme prije nego što su zauvijek nestali. Grad je mijenjao države, vlast, ulice su često mijenjale imena, kuće su mijenjale vlasnike, prošli život je kopnio zatirući se zauvijek, a sjećanje na njih danas je tkanje od paučine.
Čovjekov strah od zaborava je strašan, ali je još strašnije što njih više nikad niko ne spomene, niko ne priča o njima, niko ih se ne sjeća, jer niko njihov nije pretekao. A oni su i naši i dio naše kulture, jer se kultura jednog naroda ne svodi samo na brigu o sebi i svome, već i o svima sa kojima dijelimo ovo malo vremena i prostora dok trajemo. Zaboravljajući s kim i kako smo živjeli u prošlosti, odbacujemo i dio sopstvenog bića, sopstvenih uspomena i spona sa drugima. Gaseći svjetla i putokaze iz prošlosti gasimo i vodilje budućnosti.
Rijetki stari Bijeljinci sa nostalgijom se sjećaju svojih dragih sugrađana, gospodskog i raskošnog duha koji su prenosili i na ostale, dobrih komšija, uglednih građana, vrijednih trgovaca, zanatlija, kulturnih i obrazovnih radnika. Sjećaju se vremena u kojima su složno živjeli i radili, poštovali se i pomagali, u kojima je i do ovih naših zabačenih krajeva stizao svjetski dah različitosti i ljepote življenja u kojoj se otkrivaju drugačiji ljudi, običaji, razmišljanja, jezici. Jedino što još uvijek traje i što je ostalo poslije njih jesu građevine koje su podizali kao svoje domove, ne sluteći da će u njima uskoro sačekati svoju najstrašniju sudbinu, građevine koje kriju stare priče i sjeni, a koje su već sada i same na izmaku trajanja. Ovo je pokušaj da poslušamo priču koju naš grad priča onima koji hoće i umiju da slušaju, da otkrijemo živote ljudi iza kojih je preostalo samo ono što nisu ponijeli u vječnost i nije moglo da se raznese, ali i da se sjećamo naših sugrađana na čijoj ostavštini i mi danas trajemo, na čijem smo životnom trudu izgradili temelje svoje sadašnjosti. Zbog onoga što su i nama ostavili dugujemo im da ih ne zaboravimo, jer oni više nemaju nikoga osim svojih Bijeljinaca da ih se s ponosom sjećaju. I nažalost nisu jedini koji su na ovim prostorima doživjeli takvu sudbinu, ali je njihova u tom užasu specifična jer su svi njihovi najbliži koji bi ih se mogli sjećati otišli zajedno s njima, zauvijek, do posljednjeg. A upravo su oni oživljavali ovaj grad, udahnuli mu živost, unijeli dah svoje kulture, obrise svojih navika, svojom različitošću ga učinili kosmopolitskim još sredinom tog davnog devetnaestog vijeka.

Naša priča smještena je u Bijeljinu, gradić na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine, odnosno, Republike Srpske. U gradu danas živi oko 45 000 stanovnika, dok ih je na teritoriji opštine nešto više od 100 000. Grad ima povoljan geografski položaj, na stecištu je puteva, u plodnoj ravnici Semberiji što mu omogućava dobre uslove za razvoj poljoprivrede. Danas se od Bijeljine očekuje mnogo, jer je jedno od rijetkih mjesta kod nas gdje se slivaju doseljenici iz drugih siromašnijih sredina, u potrazi za poslom i boljim životom. U njemu vide i univerzitetski centar i mjesto pogodno za trgovinu. Život u Bijeljini i ranije je bio organizovan uglavnom oko poljoprivrede i trgovine, te su se i u prošlosti u naš grad zbog povoljnijih uslova za život i rad doseljavali mnogi. Tragovi koje su došljaci prošlih vremena ostavljali sasvim su različiti, a one koji su dotrajali i do našeg vremena moramo shvatiti kao vrata budućnosti. Slijedeći preostale tragove jedne takve grupe doseljenika ispričaćemo priču o našim sugrađanima sa kojima smo, da su ostali sa nama, sigurno mogli biti i bolji i drugačiji, a koje smo zauvijek izgubili, o bijeljinskim Jevrejima. Sve je počelo njihovim dolaskom još sredinom XIX vijeka, a biti došljak nikada i nigdje nije lako. Ovako je bilo.

Te davne 1850. povoljna pozicija naše varošice privući će, pored Sarajeva i Travnika, prve Jevreje u Bosni i Hercegovini, koji tada i ne slute da će ovdje ostati svega 90 godina. U prvom talasu jevrejskog doseljavanja dolaze sefardske porodice Altarac, Alkalay, Danon, Salom, Papo i Baruh iz Sarajeva, Skoplja i Soluna. Sefardi su porijeklom španski Jevreji, protjerani iz Španije još u XV vijeku za vrijeme inkvizicije. Specifične su kulture, običaja, govore jezikom koji se zove ladino. Kao i svi koji ostaju bez svoje zemlje, gradova, zavičaja, domova, koji su prinuđeni da se sele, traže dobro mjesto za život, i Bijeljina im baš zato odgovara. Tu će se zaustaviti i zasnovati svoje živote, počeće poslovati, graditi kuće, kupovati zemlju, zasnivati porodice. Isprva se mahom bave trgovinom, koristeći se povoljnom pozicijom mjesta, plodnom zemljom, izvoze voće, povrće, stoku i žitarice, a uvoze industrijsku robu iz Evrope. Ti prvi bijeljinski Jevreji pretežno žive u dijelu grada koji se zove Šabića mahala, prostoru u samom centru grada u krugu oko današnje Osnovne škole Sveti Sava, gdje će prvu kuću već 1869. kupiti porodica Danon za 1000 turskih groša. I drugi će slijediti njihov primjer, a uskoro će se steći uslovi da se u ovom kraju podigne i škola za jevrejske dječake meldar, po značaju prvi poslije sarajevskog.
Uskoro će i 1878. godina, u velikoj Evropi desiće se velike političke promjene, koje će kao i uvijek imati najveći uticaj na dalekog, malog čovjeka. Bijeljina će od tada postati dom nekim novim jevrejskim porodicama. Tada se doseljavaju i Aškenazi iz istočne Evrope, među njima Gabor Grünfeld, Arpad Weill, Wilhelm Schwitzer, porodica Kaff, porodica Malz i dr. Iako su i Aškenazi Jevreji, značajno se razlikuju od svojih sunarodnika Sefarda prema izgledu, nošnji, običajima, hrani, a njihov jezik je jidiš. I Aškenazi će se brzo prilagoditi i pretežno baviti trgovinom. Jevrejska zajednica će rasti i Bijeljina će, prema zvaničnim podacima popisa, najviše Jevreja imati 1910. godine, 429 od čega je 389 Sefarda.
Ubrzo će se pokazati da su novajlije veoma važna i vješta zajednica, uprkos tome što su malobrojni prema ostalom stanovništvu. Neće proći mnogo vremena i oni će steći povjerenje svojih sugrađana koji će ih birati u gradsku vlast, postaće važan dio političkog, ekonomskog i kulturno-društvenog života u varošici.

U gradu se danas malo zna da je jedan Jevrejin Jakob Kohut bio prvi ljekar u Bijeljini. Bio je Bečlija, rođen 1836., a oko 1865. je kao ljekar dobio službu u bijeljinskom garnizonu. Možemo samo naslutiti kako mu je Bijeljina tada mogla izgledati u poređenju sa sjajem i bogatstvom njegovog rodnog Beča, ali je on odlučio ostati i boriti se da i ovo mjesto učini boljim, te će već 1868. osnovati prvu stalnu ambulantu. Učestvovao je i u izradi odredaba prvog opštinskog statuta iz 1879. U Bijeljini je otvorena bolnica 1880., a njen upravnik i prvi i jedini ljekar bio je upravo on, što je radio sve do smrti 21. februara 1905. Kao i danas i tada je naš svijet naročito držao do ovog poziva, a dr Kohut je brzo stekao povjerenje u narodu. O tome svjedoči i činjenica da su, naročito po selima, u govoru za ljekara još dugo koristili riječ kohut, kao i hajvanski kohut za veterinara. O pionirskom radu ovog velikog čovjeka gotovo da nema više tragova, osim jednog spomenika u zadnjem dvorištu Muzeja. Ostalo je još nešto malo sačuvanih dokumenata koji svjedoče o njegovom radu i jedan pisani trag da je na Svetosavskoj proslavi 14. januara 1892. godine ovaj ugledni ljekar darovao 3 forinte priloga.

Zaboravila je Bijeljina i svog Haima Pintu, slikara, rođenog Bijeljinca koji je stekao svjetsku slavu.

Ljepota toga vremena bila je i u rađanju i nicanju grada. Varošica lijepo i lagano raste. Bijeljina dobro prihvata Jevreje, a oni će joj još ljepše vratiti. Kako raste i razvija se njihova zajednica, šire se i jačaju njihovi poslovi, tako polako stasava i bijeljinska čaršija. Najpoznatije trgovačke porodice tada su: Almoslino, Papo, Finci, Baruh, Malz, Elijau, Alkalaj, Grünfeld, Schwitzer, Weill, Danon…

Život nije podrazumijevao samo posao i zaradu, već i društvene odnose, koji su iz naše perspektive bili nezamislivo bogati. Svi članovi zajednice bili su aktivni u društvenim djelatnostima, vodeći se specifičnom filozofijom života koja se prelivala na cijelu sredinu, da čovjek mora i sam nešto da preduzme ako želi da živi u boljem okruženju, i da radeći za društvo istovremeno radi i za sebe. Tako su, bogateći sebe, bogatili i grad. Upravo ovakav duh donio im je brzu integraciju, postaju ljekari, profesori, učitelji, zanatlije, trgovci, zemljoradnici, akcionari, članovi vatrogasnog drštva, donatori, članovi gradske uprave, kulturnih i sportskih društava. Nastoje sebi oplemeniti svakodnevicu, pa tako organizuju žureve, priredbe, svečanosti, predavanja, zanimaju se kulturom, obrazovanjem. Prema nekim podacima do 1929. među Jevrejima u BiH je bilo preko 70% pismenih od kojih su mnogi bili već tada i visokoobrazovani, dok se kod ostalih naroda taj procenat kretao od 12 do 28. Iako su bili daleko najpismeniji i među najobrazovanijim Bijeljincima, ipak nisu, poput ostalih, pisali o sebi, što djelimično objašnjava nedostatak tragova o njihovom postojanju, dok je drugi dio tog objašnjenja u očiglednoj namjeri drugih da se zaborav ubrza. Tako su uspomene na njihovu sjajnu i bogatu prošlost zauvijek izgubljene.
Ne ustežu se od davanja priloga, darova, donacija i rada za opšte dobro, što se nikada nije odnosilo samo na jevrejsku zajednicu, već su pomagali rad svih u gradu. Bogatiji Jevreji ne pokazuju se kao skorojevići, već u najboljim dijelovima varoši postepeno podižu kuće, ukusno projektovane, sa prostranim dvorištima, igračkama za djecu, gdje će se družiti sa svojim susjedima. Ostala su zapisana sjećanja o srećnim i bezbrižnim djetinjstvima ovih naraštaja. Jevreji u Bijeljini gaje dobre odnose sa svima, a i drugi sa njima. Tako će proživjeti period do početka Prvog svjetskog rata, pregurati i rat, i opet nastaviti sa svojim gradom da liječe ratne rane i gubitke. Vrhunac će doseći pred sami početak Drugog svjetskog rata.
Pored poslovanja su razvijali sve sfere građanskog života, kulturu, obrazovanje, tradiciju, zabavu, sport, humanitarni rad. Imali su svoju biblioteku pri sinagogi, ali su donacijama pomagali i rad gradske biblioteke. Njihovo je kulturno društvo „La Benevolencija“. Jevrejke su bile članice „Jevrejskog gospojinskog društva“, ali su sarađivale u svim akcijama sa „Kolom srpskih sestara“. Osnovali su sportsko društvo. Aktivno su učestvovali u radu pozorišta „Scena“.

Tih tridesetih godina XIX vijeka, pred početak kraja, Jevreji žive sasvim lijepo u bijeljinskoj čaršiji. Već su izgradili uzajmano povjerenje i poštovanje sa svojim sugrađanima. Stekli su značajan imetak, što ne služi na korist samo njima, već i zajednici u kojoj žive. Njihove firme su najveće i najbogatije, naročito u manufakturi i trgovini poljoprivrednim prozvodima. Ne slute da će i zbog toga vrlo brzo postati plijen u bezumlju onih koji uvijek čekaju vremena bezumnih, iz čijih ruku je malo ko pretekao. Mi ćemo ispričati priče o onima na koje nas može podsjetiti poneka građevina koju su ostavili za sobom. Naći će se tu i poneki trag o dobrotvorstvu, svakodnevnom životu, rodbinskim i prijateljskim odnosima. Biće tu još koječega, ali neće biti lica, njihovih slika, jer su se neki bivši ljudi pobrinuli da ne ostane ni sjena od života više od 320 ljudi.

ARPAD WEILL

Godine 1895. Jevreji žive u Bijeljini već gotovo pola vijeka, a sada se doseljava i nova grupa Jevreja, Aškenazi. Među njima je došao i Arpad Weill. Kao i njegovi sunarodnici ovaj naš sugrađanin odmah se latio trgovine, i sudeći po tragovima koje pratimo on je veoma sposoban i spretan. Arpad će u Bijeljini svega dvije godine po dolasku, 1897. registrovati svoju špecerajsku radnju. Neće proći mnogo vremena, radio je nešto više od decenije, a Arpad će osjetiti da je posao sa trgovinom dobro krenuo i doći će na ideju da trajno ostane u Bijeljini. Lijepo je prihvaćen u novoj sredini, zajednica dobro napreduje, te će shvatiti da je stekao kapital dovoljno veliki da sagradi kuću. Sa gradnjom će početi već početkom XX vijeka. Izabrao je izvrsno mjesto za svoj dom, srce varoši, glavnu ulicu Wilmastrasse. Sagradiće i za današnje prilike raskošan i veliki objekat sa prizemljem i jednim spratom. U prizemlju kuće Arpad drži novu radnju delikatesnih proizvoda, a na spratu u velikom stanu od šest soba živi porodica Weill. To je druga radnja koju ovaj trgovac otvara, prvu već drži u staroj čaršiji, nedaleko od novog doma, na prostoru današnjeg Trga kralja Petra Karađorđevića, ispred zgrade današnje biblioteke. Tu se nalazila Stara čaršija, srušena šezdesetih godina XX vijeka, u kojoj su bile brojne trgovine, mahom jevrejske. Pregrmio je Arpad Weill i nemirne godine Velikog rata i nastavio sa svojim poslovima, iako su mnogi njegovi sunarodnici, naši sugrađani, stradali kao borci. Pošto se zlu već nazire kraj 1918. u Tuzli će se osnovati Židovska trgovačka i obrtna banka, a biće filijala i u Bijeljini, jer je jevrejska zajednica već narasla i dovoljno je imućna, zapravo je jedna od bogatijih u Bosni i Hercegovini. Arpad Weill će ući i u ovaj posao kao jedan od dioničara što nam kazuje o njegovim poslovnim sposobnostima. Tako Bosanski glasnik 1918. bilježi špecerajsku i delikatesnu radnju Arpada Weilla.
Njegova radnja je krcata i nudi bogat izbor artikala iz uvoza, ali je uvijek u vrijeme praznika Tubišvat ili Hamišoši potpuno isprazne, jer roditelji kupuju djeci velike količine južnog voća, sedam vrsta najmanje, kojim će prema običaju puniti vrećice.
Bogatstvo se tada drugačije stiče, drugačije se prema njemu odnosi, drugačije se cijeni, a drugačije se njime i vlada. Ljudi su vladali novcem, a manje novac ljudima. Oni koji su bogati, nisu bogati samo za sebe, već i za sredinu u kojoj žive.
Arpad Weill dobro zarađuje, ali se ne libi da daje i drugima i razumije životnu filozofiju po kojoj i njemu mora biti bolje ako napreduje zajednica u kojoj živi. On je i dobrotvor svoje zajednice, što će ostati zapisano u nekoliko navrata. Tako će Arpad 1897. godine dati prilog od 50 novčića povodom Svetosavske besjede. Glas Semberije će objaviti 2. juna 1936. godine da je Arpad Weill darovao prilog od 50 dinara Odboru Kola srpskih sestara u Bijeljini. Arpadu Weillu je život dobar koncem tridesetih, ali ne sluti da će tako biti još svega nekoliko godina. Mrak Drugog svjetskog rata odnijeće zauvijek iz Bijeljine svaki trag o porodici Weill. Ostaće samo njegova kuća kao krajputaš da podsjeti na njegove sposobnosti, bogatstvo i gospodstvo.

WILHELM SCHWITZER

Wilhelm Schwitzer je Jevrejin iz grupe Aškenaza, i zajedno sa Arpadom Weillom dobrim radom i poslovnim uspjesima obilježiće svoje vrijeme. Doseliće se u Bijeljinu nakon 1895. godine, i počeće da se bavi trgovinom. Očito taj posao obavlja veoma uspješno jer već od 1908. godine pratimo u spisima da protokoliše svoju radnju. Poput Arpada Weilla i Wilhelm Schwitzer će ubrzo u centru grada podići lijepu, veliku kuću. I njegova kuća je moderna građevina svoga vremena, mada i danas prednjači svojom jednostavnošću i elegancijom pred mnogim modernim, bezličnim arhitektonskim ostvarenjima. On je pratio i druge inovacije u životu Bijeljinaca, pa je tako 1918. godine zapisan i kao jedan od 50 pretplatnika na telefonsku mrežu, od čega su svega 23 privatna lica. Očito je uživao povjerenje svojih sunarodnika, te je predstavljao Jevreje u Gradskom vijeću do 1918. godine. Bosanski glasnik 1918. bilježi manufakturnu i pomodnu radnju Vilima Schwitzera. Zajedno sa Arpadom Weillom jedan je od dioničara Židovske banke. Ovaj veoma umješni trgovac je u samom centru grada, koji je i danas prestižna poslovna lokacija, na mjestu današnje zgrade na Trgu kralja Petra, imao veliku radnju. Ni njemu nije strano da učestvuje kao dobrotvor, pa je Glas Semberije objavio 2. juna 1936. godine da je Wilhelm Schwitzer darovao prilog od 300 dinara Odboru Kola srpskih sestara u Bijeljini. Međutim, ovaj trgovac kao član Gradskog vijeća upisaće se u istoriju kao jedan od ljudi koji su za Bijeljinu učinili najvažniji korak za obrazovanje. Trgovce danas možda drugačije doživljavamo, pa nam je izuzetna činjenica da je upravo Wilhelm Schwitzer jedan od potpisnika molbe za osnivanje Gimnazije od 5.9.1919. godine, što navode kao „neodgodivu potrebu”.
Drugi svjetski rat odnio je svaku česticu života Wilhelma Schwitzera. Od svega što je učinio, ne samo za sebe već i za grad, danas je ostala samo nekadašnja njegova kuća.

RIFKA ALKALAJ

Za ovu građevinu znaju svi koji žive u Bijeljini. Naizgled to je jedna sasvim obična kuća, jedna u nizu mnogih, danas čak pomalo oronula, ali kada je sagrađena prije nekih 80 godina, to je bila prava ljepotica. Svakodnevno prolazimo pored nje ne znajući i ne sluteći kakvu priču bi mogli da ispričaju ovi zidovi kad bi progovorili. Danas je u njoj najčešće jedan od brojnih bijeljinskih kafića, nekada je bila i Dom vojske, ali je najzanimljiviji dio njenog trajanja zapravo sami početak tih dalekih tridesetih godina XX vijeka. Tamo nas čeka naša sugrađanka Rifka Alkalaj.
Rifka Alkalaj rodila se kao Rifka Danon pod kraj XIX vijeka, davne 1882. godine u Bijeljini. Rođenje ovog djeteta donijelo je radost u čuvenu trgovačku porodicu Danon koja je među prvim sefardskim porodicama stigla u Bijeljinu tridesetak godina ranije. O Rifkinom životu ne znamo mnogo, ali je pretpostavka da živi životom kakvim žive i drugi Jevreji u to vrijeme u Bijeljini. Odrasta i postaje nevjesta porodice Alkalaj, takođe sefardske grupe Jevreja. Bez obzira na to što je žena u jednoj veoma patrijarhalnoj sredini, nije joj strano da vodi sopstveni posao. Vrijedna je i spretna trgovkinja, te veoma uspješno posluje. Očito ispred svoga vremena, prodornog i preduzimljivog duha, ova neobična i sposobna žena, ne prezajući od životne dobi, odlučuje se za novi poslovni poduhvat. U pedesetim godinama svog života došla je na ideju da sagradi i otvori hotel. Izgradnju je započela 1933. u samom centru varoši. Naredne dvije godine potrajaće taj posao i 1935. godine Bijeljina je ugledala novu zgradu hotela Evropa, najreprezentatitvnijeg hotela tog vremena.
Bijeljincima to donosi novu radost, postaje mjesto okupljanja i važan dio noćnog života u Bijeljini, tu dolaze na žureve, slavlja, veselja. Tako će hotel raditi i u narednom periodu. Rifka tada, na otvaranju hotela nije mogla znati da će biti njen i da će ga voditi još svega šest godina.

PORODICA PERERA

Jedna od sefardskih porodica koje dolaze u Bijeljinu među prvima 1850. jeste i porodica Perera koja se još u XV vijeku za vrijeme inkvizicije pokrenula iz Španije. Iako je porodica bila brojna, pred Drugi svjetski rat ima čak 42 člana, i uspješna, neće u Bijeljini ostati mnogo pisanih tragova o njima, zbog čega je veoma teško rekonstruisati njihov život. Jedan od zanimljivijih tragova jeste zapis o tome da su braća Perera držala knjižaru još u prvoj polovini XX vijeka u samom centru današnjeg grada, u blizini Rifkinog hotela Evropa. Odmah pored njega Perere će sazidati svoj dom, jedan od nekoliko objekata koje su posjedovali. Poštovali su arhitektonski sklad jer se dva objekta veličinom, stilom, i konstrukcijom nadovezuju jedan na drugi. Jedan od zapisa potvrđuje da je Jakob Perera imao registrovanu radnju nakon Prvog svjetskog rata, a pred Drugi svjetski rat bio je registrovan kao trgovac papirom i vlasnik parfimerije. Iako malo tragova, jedan od njih govori i o njegovoj nesebičnosti. Povodom rođendana njegovog kraljevskog visočanstva prestolonasljednika Petra održava se svečanost, a dobrotvorne priloge daje i Jakob Perera, 50 dinara. Pred sami početak Drugog svjetskog rata Josip Perera imao je šest kuća i radnji u Bijeljini. Danas se pouzdano zna jedino to da je upravo ova kuća nekada bila dom porodice Perera. Od svih bijeljinskih Perera, njih 42, jedino je David Perera preživio Holokaust. Njegov sin Josip Braco Perera, ugledni beogradski arhitekta, jednom prilikom je potvrdio: „Porodica moga oca imala je 42 člana. Svih ostalih 41 je ubijeno u Jasenovcu”, i dodaje: „Za moju porodicu Bijeljina je bila crna rupa. Mi nikada nismo bili za života mog oca u Bijeljini. Ja sam tamo otišao tek kada je moj otac umro. Za njega je to bila, jednostavno, jedna vasionska crna rupa.”

PORODICA PAPO

I velika porodica Papo je jedna od sefardskih porodica koje među prvima dolaze u Bijeljinu još 1850. i podižu svoje kuće u mahali Bukreš. Uključiće se u trgovačke poslove, i vrlo brzo će postati među najbogatijim građanima. Porodica Papo ne samo da je bila bogata, već je bila i naročito cijenjena u varoši. Njihove članove biraju u gradsku upravu, oni učestvuju u svemu što se organizuje u gradu, a cijeli niz njihovih dobročinstava ostaće zapisan po raznim spisima. Više od tragova o njihovom bogatstvu ostaće tragovi građanske i duhovne svijesti.

Poznate trgovačke firme tada drže Lezo Papo, Haim Papo, Mosko Papo. Braća Haim i Lezo Papo su veletrgovci žitom i najimućniji Bijeljinci, a imaju protokolisane radnje i nakon Prvog svjetskog rata. U Bosanskom glasniku 1918. je upisan trgovac žitom Lezo Papo. Lezo Papo je bio i jedan od telefonskih pretpaltnika 1918. Haim, Isak i Lezo Papo uložiće 1918. dio svoga kapitala i u Židovsku banku. Rahelika Papo i Muško Papo, trgovac žitom, imali su kuću na čijem mjestu se danas pored bioskopa nalazi vrtić Čika Jova Zmaj.
Kada je 1931. kupljen zanatski dom, Haim Papo stariji i mlađi su priložili po 500 dinara.
Haim Papo stariji je do 1918. bio među predstavnicima u Gradskom vijeću. U zapisniku Gradskog vijeća od 15. 12.1910. stoji da je bio u sazivu odbora kada se birao projekat i izvođač radova za novu opštinsku zgradu. Mlađi Haim Papo je jedan od potpisnika molbe za osnivanje Gimnazije od 5.9.1919., a kasnije je bio među onima koji su u ime Saveta Gradskog poglavarstva u Bijeljini, kao odbornici, donijeli 1925. godine odluku o gradnji nove zgrade za Gimnaziju.

Najviše zapisa ostalo je o njihovim darovnicama. Tako je Haim Papo stariji darovao o Svetosavskoj besjedi 1897. godine 4 forinte, Glas Semberije je objavio 2. juna 1936. godine da je mlađi Haim Papo darovao prilog od 50 dinara Odboru Kola srpskih sestara u Bijeljini. Bio je 1941. predsjednik Jevrejske opštine u Bijeljini. Povodom rođendana njegovog kraljevskog visočanstva prestolonasljednika Petra održava se svečanost, a dobrotvorne priloge daje trgovac Hajim M. Papo, 100 dinara, a Mosko Papo Hajim J. Papo i Jakob Perera po 50 dinara.
Jevrejsko i srpsko žensko udruženje uvijek su radili zajedno. Dona Papo je bila predsjednik tog udruženja 1939.

Najkonkretniji podaci tiču se bogatog trgovca koji se zvao Mosko Papo i imao je kuću u današnjoj Karađorđevoj ulici. U Bosanskom glasniku 1918. je upisan kao trgovac žitom. Mosko Papo darovaće i knjige za knjižnicu i čitaonicu kulturno-prosvjetnog društva Filip Višnjić. Prije rata svoju kuću je prodao advokatu Mariću i preselio se u Beograd. Drugi svjetski rat odnijeće mu cijelu porodicu, ženu i troje djece. Jedino je on uspio da preživi. Nikada se više nije vratio u Bijeljinu.

PORODICA MALZ

O porodici Malz zaista se zna izuzetno malo. Oni dolaze u Bijeljinu zajedno sa drugim Aškenazima nakon 1878. Jedan od njih bio je i Abraham Malz. Počeo je da se bavi trgovinom i prvi je iz svoje porodice koji će protokolisati radnju 1901. godine. Smatra se da je jedna od gradskih jevrejskih kuća pripadala porodici Malz, možda Abrahamu ili nekome od njegovih rođaka. Nakon Drugog svjetskog rata, koji Malzovi nisu preživjeli, kuća je po zasluzi dodijeljena drugoj porodici, a zanimljivo je jedno svjedočanstvo Jasne Ćirić, unuke Arona Hajona, o nedavnoj posjeti toj kući kada je domaćica, objašnjavajući istoriju građevine, pokazala jevrejske tragove, te je „počela da podiže tepihe a ispod tepiha su se ukazali mozaici rađeni u granitu gde je dominirao Magen David, pokazala mi je jedan mozaik u holu, jedan ispred njenih ulaznih vrata kao i mozaik u samoj kući, prekrila ih je tepihom.”
Iz ove porodice ostao je još trag o imenu Irene Malz, gimnazijske maturantkinje i profesorke.

PORODICA GRÜNFELD

Jedan od pisanih tragova koji se mogu pratiti vodi i do aškenaskog Jevrejina Gabora Grünfelda. On će se doseliti u Bijeljinu 1887. ili 1890. godine, i odmah će protokolisati trgovinu obućom, a od 1909. godine drži i trgovinu modnom robom. Dalje u Bosanskom glasniku pratimo 1918. godine njegovu manufakturnu i pomodnu radnju, a imaće protokolisanu radnju i nakon Prvog svjetskog rata. Gabor Grünfeld imao je trgovinu blizu starog pozorišta u kojoj je prodavao bicikle i motor-kotače.
Kao da se u to vrijeme dobročinstvo podrazumijevalo, pa je i Gabor Grünfeld ostao upisan kao jedan od darodavaca o Svetosavskoj besjedi 1897. godine, kada je dao prilog od 3 forinte. Gabor će dobiti sina Maksa 1889. godine, a 1903. u Bijeljini će mu se roditi i drugi sin Arman. Braća će nastaviti očev posao sa trgovinom, trgujući šivaćim mišinama, motorkotačima, biciklima. Bijeljina je već tada imala zastupništvo za Philips Radio, koje su vodila upravo braća Grünfeld.
Stariji brat Maks je bio i predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva od 1936. do 1941. Kao izvrstan violinista i dirigent našao je svoje mjesto i u Jevrejskom pjevačkom društvu Hazimre. Slijedeći očev primjer dobročinstva i on je ostao upisan kao darovalac priloga, te je Glas Semberije objavio 2. juna 1936. godine da je Maks Grünfeld darovao prilog od 50 dinara Odboru Kola srpskih sestara u Bijeljini.
Jedan od preživjelih potomaka ove porodice bio je Geza Grünfeld. Očito je i on naslijedio muzički dar, te je pjevao bas u srpskom horu „Srbadija”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dopao je ropstva, ali je preživio zahvaljujući tome što je sakrio svoj jevrejski identitet. Nakon rata je pjevao u horu opere Narodnog pozorišta, a Srbiju je napustio po formiranju države Izrael gdje se preselio.
Posljednji bijeljinski trag porodice Grünfeld je zapis rukom Armana Grünfelda od 28.6.1941. „Dne 15. i 16. travnja 1941. radnja mi je bila provaljena i roba skoro sva raznešena”. 17.4.1941. predao je ključeve mjesnim vlastima, te nakon toga do 28.6. 1941. nije imao pristup u svoju radnju.

LEON NUSSBAUM

Leon Nussbaum je jedan od najuspješnijih zanatlija u gradu. Drži pekaru i jedan je od omiljenih djelatnika. Njegovi prozvodi su, već pečeni, sačekivali Bijeljince svakog jutra, a razvozio ih je i dostavljao i po varoši. On će sačuvati svoju protokolisanu radnju i nakon Prvog svjetskog rata. Mještani ga cijene što dokazuje i činjenica da je Leo Nussbaum predstavnik u Gradskom vijeću do 1918. Dio svog stečenog novca i on ulaže 1918. godine u novi posao kao dioničar Židovske banke. Leon Nussbaum je imao i telefon 1918. Preko puta garnizona, prije starog Vanekovog mlina bila je kuća Herte Nusbaum, čiji je otac bio Leon.

PORODICA SEMO

Nešto malo zapisa ostalo je i o jednoj od najbogatijih porodica, Semo. Moric Semo bio je trgovac, vlasnik prvog bioskopa Edison, sajdžijske radnje, kažu najbogatiji od svih. Oženio se 1921. godine Ninom Hajon, sestrom Arona Hajona, i iz tog braka rođena je djevojčica Regina Semo. I porodica Semo je podigla kuću u centru grada, u ulici Svetog Save br. 7, gdje se i danas nalazi, ali je nakon Drugog svjetskog rata, izgubivši vlasnike, dodijeljena drugoj porodici.

Današnja kuća advokata Todorovića bila je vlasništvo sajdžije Semo Jakova, a preko puta današnjeg zabavišta bila je kuća Izidora i Judite Hajon.

Jedan zapis ostavila je i Jasna Ćirić, unuka Arona Hajona, koja je zabilježila riječi Bijeljinke Angeline Kazandžić: „Ja nisam nikada pričala o stradanju Jevreja u Bijeljini, saslušajte me molim vas. Rekla mi je da je Moša Levi bio prvi obešeni Jevrejin u Bijeljini, na početku II sv. rata, da je tako obešen visio par dana u centru i da nisu nikome dozvoljavali da ga skine i sahrani. U toku jedne noći su sve Jevreje iz Bijeljine odveli na železničku stanicu, bilo je pet ujutru. Ja sam bila devojčurak koji se skrivao ali kada sam čula žamor na ulici, isekla sam makazama za nokte tešku zavesu od tafta, napravila malu rupu da vidim šta se dešava. Videla sam da odvode Jevreje i među njima moju najbolju drugaricu Reginu Semo, sve su ih odveli na stanicu i potrpali u voz koji ih je odveo u smrt, nikada se više nisu vratili u Bijeljinu. Još jednom mi je ponovila priču i rekla da odvođenje Jevreja Bijeljine i ophođenje prema njima nikada ne može da zaboravi.

JEVREJSKA OPŠTINA

Jedna od kuća koje još uvijek postoje u Bijeljini pripadala je nekada imovini Jevrejske opštine. U ulici Knjeginje Milice na broju 50-52, stoji zgrada obojena u žutu boju sa Davidovim zvijezdama na vrhu fasade. Ova kuća je služila kao Jevrejska opština.

SRUŠENI OBJEKTI

Još su se nekako dale pratiti sudbine onih za kojima je ostao pokoji zapis, ili onih za kojima je pretekla poneka kuća, iako bez fotografija, lica. Tek je muka uhvatiti od zaborava ljude za kojima su i kuće srušene, tragovi utabani zauvijek sa njihovim životima, licima, svakodnevicom, brigama, ljubavima.

Prve kuće su Jevreji kupovali i podizali u Šabića mahali. Nažalost, u tom kraju nije ostalo ništa od jevrejskih kuća.

Ovdje je nikla nova zgrada koju i dalje zovu Garulja. Donedavno je ovdje i bila neugledna drvena baraka sa istim imenom. Tu baraku podigli su tridesetih godina XX vijeka bijeljinski Jevreji, veletrgovci žitom, koja im je služila kao skladište i kupoprodajna stanica za žito.

Na prostoru današnjeg Trga Kralja Petra Karađorđevića bila je trgovačka Stara čaršija koja je srušena u vremenu 1959-1964. Na prostoru Stare čaršije bile su zanatsko-trgovačke radnje – Volah, Vajs, Fircezer. Takođe, jedan od većih trgovaca, Gidalja Danon imao je radnju u Staroj čaršiji blizu Rifkinog hotela. Zgrada nekadašnjeg generalštaba Vojske Republike Srpske pripadala je bogatom trgovcu tekstilom Gidalju Danonu, a do nje je bila kuća porodice Papo.

Na mjestu današnje biblioteke bilo je nekoliko jevrejskih trgovina, iza bivše kafane „Korzo“ bila je kuća porodice Hajmači, a do nje kuća u kojoj je stanovao bijeljinski rabin Altarac Aron. U sokaku iza kafane „Korzo“ živio je Semo Jakov, a magaza porodice Papo bila je u dvorištu.
Idući dalje Karađorđevom ulicom, poslije današnje zgrade osiguranja nalazi se mala prizemna kuća, nekad u vlasništvu Laure Pinto. Preko puta te kuće, takođe prizemna, nalazi se kuća koja je pripadala doktoru Mento Salomu.

Odmah do bivše sinagoge nalazi se velika kuća na sprat bijele boje u kojoj je živjelo više jevrejskih porodica, od kojih je nama poznata familija Mojsija Alkalaja.

U velikoj žutoj kući preko puta hotela „Drina“ živjela je porodica Vajs. U sokaku do te kuće bila je velika kuća Gabora Grünfelda. Preko puta hotela bila je kuća Rifke Alkalaj. Preko puta Bioskopa bio je niz jevrejskih kuća. Od ulaza u sokak preko puta Bioskopa pa do sokaka prema hotelu nama su poznate kuće Bare Baruha i Bukus Jozefa. Današnja apoteka u kući Trifkovića u Galcu bila je nekada vlasništvo Ozmo Hajmika.

GIMNAZIJA

Naročito mjesto u životu naših Jevreja imalo je obrazovanje. Isprva se odvijalo u vjerskoj školi za dječake, kojom su bili ouhvaćeni svi. Kasnije je to bila prva osnovna škola, a potom i gimnazija. Jevreji su bili među osnivačima škole, predavačima i đacima.

„Potpisani građani mole s požurenjem molbe, jer je pitanje velike gimnazije za nas neodgodiva potreba.”

Gotovo sva jevrejska djeca bila su obuhvaćena školovanjem. U prvoj osnovnoj školi koja je otvorena u Bijeljini pored pedesetak đaka Jevreja bili su i učitelji David i Josefina Levi. Bijeljina je 1919. godine dobila i gimnaziju. Naravno da su je pohađala i jevrejska djeca, sva obučena jednako, gimnazijalci u mantilićima i kačketima, a gimnazijalke u keceljama i beretkama sa oznakom razreda, ali su i neki od profesora bili Jevreji. Salamon Kalderon bio je profesor istorije i geografije, Daniel Kabiljo profesor hemije, još su radili i Irena (Hermana) Malz, Isak Papo, i Rašela (Jozefa) Perera, vjeroučitelji Avram Romano i Aron Altarac koji je predavao od prve generacije sve do 1940. Njegovo ime se nalazi posljednji put na popisu nastavnog osoblja za školsku 1939/1940. godinu. Sljedeći popis na kome ga nalazimo je popis žrtava u centru Yad Vashem.

Aron Altarac was born in Bijeljina, Yugoslavia in 1899. He was a cantor and married to Erna. Prior to WWII he lived in Bijeljina, Yugoslavia. During the war he was in Bijeljina, Yugoslavia. Aron was murdered in the Shoah. (1899 BIJELJINA -1941 JASENOVAC), ŽENA ERNA (ROĐENA GAON, 1915. U VIŠEGRADU, UBIJENA…

Bijeljinsku Gimnaziju završilo je 18 Jevreja u periodu Kraljevine. Profesora Jevreja nije bilo na popisu otpuštenih 8. maja 1941. godine, kao ni nakon toga. Na popisu nastavnog osoblja za školsku 1940/1941. godinu nalaze se Isak Papo i Irena Malc. Naredne školske godine njihovih imena nema na popisu nastavnog osoblja. Nema ih ni među imenima otpuštenih iz službe. Oni su na jednom drugom popisu. U bijeljinskoj gimnaziji više nije bilo Jevreja među profesorima.

SINAGOGA

Dvije grupe bijeljinskih Jevreja ujedinila je izgradnja sinagoge 1899. godine. Ovaj nesvakidašnji objekat imao je dva velika tornja na pročelju zgrade, lijepo, popločano i veliko dvorište. To je bila prava ljepotica među bijeljinskim građevinama, prostrana, sa galerijom, tornjevima na sjevernom pročelju, kupolama u obliku lukovice, elementima koji su podsjećali na arhitekturu istoka. Imala je površinu od 625m, dvorište od 388m, kao i vrt, a nalazila se u području mahale Bukreš, odnosno, Ćoralića mahali, tadašnjoj glavnoj ulici Wilmastrasse. Sa izbijanjem Drugog svjetskog rata razorena je i opljačkana u potpunosti. Odneseno je osam Mojsijevih knjiga sa zlatnom izradom, pisanih na pergamentu. Potom je sinagoga pretvorena u konjušnicu. Poslije rata srušena je do kraja. Kažu da su Bijeljinci još dugo nakon toga ovo mjesto zvali jevrejska meraja.

GROBLJE

Jevrejsko groblje je prije Drugog svjetskog rata imalo površinu od oko 1000 m2. Uspostavljeno je u periodu između 1860. i 1878. godine. Malo po malo, oduzimali su mu prostor. Danas ima površinu od 460 m2, gdje se nalazi oko 75 grobova, a većina je iz XX vijeka. Spomenici su oštećeni. Posljednja osoba je sahranjena na ovom groblju 1940. godine. Uspomene na Jevreje počivaju kod malobrojnih starijih sugrađana i u dokumentima arhivskih zbirki. Savjest odgovornih počiva na nepoznatom mjestu.

HOLOKAUST

Prema nekim podacima na spisku stradalih Jevreja iz Bijeljine je 217 imena. Smatra se da je Holokaust preživjelo 26 Jevreja iz Bijeljine. Drugi svjetski rat Jevrejska opština i Jevrejska zajednica u Bijeljini dočekale su kao jedne od najbogatijih u Bosni i Hercegovini, stoga ne čudi što će postati prvi plijen. Neko je lijepo primijetio da rušilačke snage uvijek idu u stopu za snagama stvaralaštva. Po preuzimanju vlasti u gradu, odmah će zauzeti i jevrejske radnje, izbaciti vlasnike, mučeći ih, tjerajući na prisilne radove, tretirajući ih kao robove. Radnje će provaliti, porazbijati, robu raznijeti, opljačkati, rasturiti. U sopstvene radnje i domove Jevreji više nikada neće moći. Prijete im strijeljanjem ako ne predaju svoje zlato, novac i dragocjenosti. To će prvo izgubiti, imovinu. Uskoro će izgubiti i posljednje što im je ostalo, očeve, majke, braću, sestre, muževe, žene, djecu, i na kraju i sopstvene živote.

Nakon rata kuća Arpada Weilla, kao i mnogi drugi jevrejski objekti koji su ostali bez vlasnika, prešla je u vlasništvo države. Danas se u raskošnim sobama njegovog doma, kao i u nekadašnjoj delikatesnoj radnji, nalazi nešto mnogo prozaičnije, dio opštinskih prostorija u kojima su smještene kancelarije.

Na spisku ubijenih su Artur i Olga Švicer, kojima je otac bio Viljem. Artur je rođen 1904. a Olga 1912. Oboje su ubijeni 1941. godine u nepoznatom logoru.

Godine 1941. Rifkina Evropa ostaje bez svoje gazdarice, a naredne godine Rifka Alkalaj ostaje bez jedinog što joj je preostalo, jer 1941. godina nije ista za sve, naročito ne za nekoga ko se zove Rifka Alkalaj. Naša Rifka će imati šezdesetak godina kada je budu ubili u logoru Jasenovac 1942. godine.

- AVGUST 1942. BIJELJINA JUDENFREI –

Pošto smo ostali bez svojih sugrađana, izgubili smo i svi mi koji živimo u Bijeljini danas, propuštajući priliku da uživamo plodove različitosti i kosmopolitskog duha kakav je nekada u Bijeljini vladao i za koji smo se postarali da bude protjeran iz našeg grada. Zauvijek nam je oduzeta prilika da spoznamo ljepotu življenja sa drugima i drugačijima, da spoznamo gospodski evropski duh koji su naši sugrađani donijeli sa sve četiri strane svijeta. Po onome što je samo u naznakama preteklo do nas možemo samo slutiti koliko je ljepote tada moralo biti.

ZAVRŠETAK

Završićemo sa još jednim našim sugrađaninom vrijednim pomena. Bijeljinac Risto Ristić je u kasno veče 2.8.1942. išao po jevrejskim kućama i upozoravao preostale Jevreje, uglavnom žene i djecu, na predstojeću ustašku raciju. Tako je ušao i u kuću Rahele Altarac. Ona, njena majka, tetka, troje braće i sestara sakrili su se u susjedstvu. Nastavio je dalje i spasao dvadesetak ljudi od deportacije i smrti. Kasnije im je pomagao donoseći im hranu i nadu. Zahvaljujući njemu preživjeli su i neki od članova porodica Volah, Malz, Montiljo, Levi, Perera i dr.

Risto Ristić je rizikovao da bude otkriven i ubijen zbog ovog čina. Zato je proglašen za pravednika među narodima 31.8.1994. Preminuo je 2002. Kada su ga pitali da objasni kako je pomagao Jevrejima, jednostavno je rekao: „Učinio sam sve što sam mogao da spasem Jevreje jer sam ih volio.”

KRAJ

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License