Ziveti Sa Bolom

Anđelka Cvijić
Živeti sa bolom
Haruki Murakami:

Bezbojni Cukuru Tazaki
i njegove godine hodočašća
Dugogodišnji kandidat za Nobelovu nagradu za književnost, japanski pisac Haruki Murakami, posle zahtevne trotomne bajke za odrasle 1Q84 napisao je novi roman. Simbolika naslova, Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove godine hodočašća (prevela s japanskog Nataša Tomić), čitaocu je jasna već na početku; naredne stranice su u različitim ključevima njena zanimljiva razrada.
Negde na sredini studija arhitekture staničnih zgrada, Cukuru Tazaki doživljava razočaranje. Četvoro prijatelja sa kojima je nerazdvojan od srednjoškolskih dana saopštavaju mu da više ne žele da razgovaraju sa njim. Iznebuha, bez obrazloženja, a Cukuru nema hrabrosti da pita zašto. Do tada je živeo bez velikih potresa. Opčinjen železničkim stanicama, znao je svoju profesiju i naizgled se nije isticao. A ipak jeste. Po imenu. Njegovi prijatelji, svi, u korenu imena imali su ideogram koji znači boju. Samo Cukuru ne. U srednjoškolskoj grupi bili su to Crveni, Plavi, Crna i Bela. A Cukuruov ideogram bio je bezbojan, praviti.

Ne čak ni stvarati, već čisto praviti. Nomen est omen/Ime je predznak prva je simbolika koja će obeležiti glavnog junaka u Murakamijevom novom romanu: izvan sveta boja, Cukuru živi u društvu sa samoćom i kompleksom niže vrednosti, crpeći iz bezuslovnog drugarstva nešto od ostataka kolorita svog grupnog, tako misli, pravog identiteta. Ali retka su prijateljstva koja opstaju. Ona dolaze i odlaze, u mladosti češće, kad već zri „imunitet duše“. Cukuru je, međutim, sazdan za večna prijateljstva i gubitkom prvog, ogoljen, pomišlja na samoubistvo. Zatim će upoznati Haidu (boja Siva), dve godine mlađeg studenta fizike, maštara koji citira Voltera i sluša klasičnu muziku od koje do besvesti Žal za domovinom, osmi deo prve svite Franca Lista Godina hodočašća: Švajcarska, u izvođenju ruskog pijaniste Lazara Bermana.
Cukuru, realista, funkcioniše kroz navike: redovna ishrana i higijena, plivanje, seks i seksualne fantazije (uvek sa Belom) ali mu ni homoseksualna uobrazilja nije strana. U njega Haida unosi nemir - taj Listov zvuk klavira dočaravala je Bela te se tako u romanu uspostavlja drugi simbolički stub koji drži prozno štivo. Nostalgija. Melanholija. Uz Ime… eto magije kojom japanski pisac, poznat po sklapanju mističnog mozaika života svojih junaka, razvija priču o usam-ljenosti čoveka koji se navikao na tugu i koje se sada, sve i da može, ne bi odrekao. Kad i Haida naglo i bez reči nestaje, Cukuru prihvata ideju svoje devojke da krene u potragu za razlogom prekida prvog prija-teljstva, u nadi da će se rešiti balasta prošlosti. Putuje u rodno mesto, i u Finsku čak, da bi od Crvenog, Plavog i Crne (Bela je u međuvremenu mučki ubijena) saznao da je Bela rekla kako ju je on silovao. Činjenica da joj niko od njih nije poverovao, ali da jeste pristao da u to veruje, obrće perspektivu i odjed-nom otkriva grupni kompleks inferiornosti u odnosu na Cukurua. On je, pak, smatrajući sebe niže vrednim celi svoj život izgradio u senci bezbojnosti i sada mu je „kasno da se menja“; on ne dopušta zdravom jezgru u svom biću da se osokoli i nadjača svakodnevnu „listovsku“ potištenost i jad.
Omotač tuge obujmljuje i sve nas dok, kao u nekom krimiću, čekamo da nam pisac otkrije kako ćemo ga i kada strgnuti sa sebe. Avaj, rešenja nema iako iz jedne priče, poput zečeva iz šešira ili ruskih babuški, jedna za drugom iskaču nove. Čarobnjak pripovedanja kao da se malo umorio pa nam ponekada i ex catedra docira o slobodi i slobodnoj volji, o kreativnosti odnosno originalnosti, o umetnosti i muzici. Onaj Murakami na koga smo navikli, a koji se najbolje snalazi na magličastom terenu izvan svake logike gde u jednom kolu pocupkuju zli patuljci naše svesti i podsvesti a ritam drže arhetipovi, u romanu Bezbojni Cukuru… najupečatljiviji je u priči o đavolu i smrti. U njoj se vremenske dimenzije tako sjajno preklapaju da se više ne zna šta je mašta a šta zbilja, i da li je onaj koji sluša zaista taj koji sluša, i tu gde sluša, ili je postao (oduvek bio?) ličnost o kojoj sluša i na nekom je sasvim drugom mestu.
Ovaj sfumato na razmeđi razuma i magme emocija prirodni je i najzavodljiviji elemenat Murakamijeve proze. Iz tih senki sluti se da je čoveku smrt data da bi shvatio tajnu života. Prihvatanjem smrti ulazimo u naše metafizičko biće i, kako pisac kaže, pretvaramo se u čisti intuitivni osećaj koji govori da je život jednoličan i dosadan, ali da ga svejedno vredi živeti. Ali tada nema nazad…
Čas ulaska s one strane jave Murakami ne obznanjuje ali se pretvara kao da hoće. Stoga pitanje „dokle se proteže realnost“ zbunjuje njegove junake pa oni tumaraju tamnom stranom svoje svesti, kojom vladaju izvitoperene fantazije, prevare, silovanja i ubistva. Trenutak ove strane, pak, pisac sa gorčinom precizno prepoznaje u sadašnjem vremenu i na njega besno odapinje strelu: u kombinaciji sa savetima iz priručnika američkih marinaca i SS trupa za obuku novih regruta, nju ejdž danas bestidno stvara novu religiju koja, kroz firme za seminare poslovne obuke i treninge kreativnog biznisa, ispira mozak sa mon-struoznim ciljem stvaranja vojnika kompanija i pot-činjavanja zaposlenih.
Haruki Murakami je ipak pisac atmosfere koja snagom nadilazi temu. Tako boje u imenima u naj-novijem romanu ostaju samo na nivou mogućih belega naše sudbine, izdaleka budeći sećanje na Heseovo, temeljitije izvedeno, poistovećivanje čove-kovog karaktera sa osobinama životinje na koju liči. I jednom i drugom izvor je u psihoanalizi, s tim što je Murakamiju dovoljno da samo zatalasa njegovu površinu. U tome mu pomaže muzika po čijem je pominjanju u svojim delima prepoznatljiv (i na ivici klišea). Možda je, baš znajući to, najnoviji roman namerno zamislio kao književnu parafrazu Listovih Godina hodočašća. Ako se zna da su Lista za njih inspirisale Geteove Godine učenja Vilhelma Majstera, onda neka nam - s obzirom na gore pomenutu oštricu uperenu na naše doba - bude dozvoljeno da u godi-nama hodočašća Cukurua Tazakija u prošlost nazremo buduće hodočašće Harukija Murakamija u doba romantizma.
Danas

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License