Zidovski Automobil

Franz Fühmann

Židovski automobil

Do kojih dubina doseže spomen? Neko toplo zelenilo, to je u mojemu pamćenju valjda naj-starija slika: zelenilo kalijeve peći oko čijeg se gornjeg ruba ocrtava reljef kao od ciganskog logora; no, to znam samo po pričanju moje majke. Tu sliku ne mogu vidjeti, neovisno o tomu koliko mozak naprezao. Ali zelenilo je ipak osta-lo u meni: toplo zelenilo vinske boce tupa sjaja. Kad god u mislima ugledam to zelenilo, vazda se ćutim kao da lebdim u zraku, ponad poda: Cigane sam, kako mi je majka pričala, mogao vidjeti samo kad bi otac, mene, dvogodišnjeg čovje-čuljka, podigao uvis.
Potom u mom pamćenju uslijedi nešto meko i bijelo, na čemu beskrajno dugo mirno sjedim i za to vrijeme moram ukočeno gledati u nešto crno što se uvija gore-dolje, i potom jedno udubljenje, bazga i klupa s čovjekom, koji miriše na avanture i pušta me jahati na njegovim koljenima, a u usta mi stavlja komad izvanredno slatke kobasice koju pohlepno žvačem, i taj spomen vezan je za jedan krik i vihor što odjednom krade od mene čovjeka i lišće i naprasno ih odnosi u neznano. Nije to, naravno, bio nikakav olujni vjetar, nego ruka moje majke koja me naglo izvukla iz zelene špilje, a krik je bio krik njezina užasa: Čovjek na čijim koljenima sam se zibao bio je neki propali zemljoposjednik kojemu se cijelo selo rugalo: koji je, teturajući se kao sablja na krivim nogama, hodio kroz sela moljakajući za kruh i rakiju, miris divlje avanture bio je njegov zadah od špirita, a kobasica otpadnik iz mesnice za konjsko meso. U svakom slučaju mora da je bilo divno jahati na njegovim koljenima: To je prva slika koju još danas jasno vidim pred sobom, i tada sam imao tri godine.
Odonda se slike sve češće nižu jedna za drugom: gorje, šuma, bunar, kuća, potok i livada; kamenolom u čijim špiljama su živjeli duhovi što sam ih izmislio; žabe, stršljeni, zov ćuka, aleja oskoruša ispred sive tvornice, sajam s mirisom turskog meda i verglanje i uzvici ljudi pred šatorima i naposljetku škola sa svojim okrečenim i unatoč visokih prozora vazda mračnim hod-nikom kroz koje je iz svih razreda strah izbijao poput pramenova magle. Lice sam učitelja zaboravio; vidim još jedino dva žmirkava, siva oka iznad dugačka, vrlo oštra nosa, jedan bambusov štap pun prstenja, a i lica školskih drugova postala su blijeda i nejasna, sva osim lica jedne djevojčice kestenjastih očiju s tankim usnama, kratkom svijetlom kosom ponad visoka čela: To lice pred čijim očima, zbunjen nekom zagonetnom silom, prvi put obaraš pogled nikad ne možeš zaboraviti, koliko god gorkih stvari se nakon toga dogodilo…
Jednoga jutra, bilo je to u ljeto 1931, imao sam tada devet godina, u učiniocu je, kao i obično, nekoliko minuta prije zvona utrčala glavna ala-pača našega razreda, Gudrun K. s crnim kikama, brbljiva kao bara puna žaba, vičući: ''Ljudi, hej ljudi, jeste li već čuli!'' Dok je to vikala dahtala je i divlje mahala rukama: izgubila je dah, ali je ipak vikala: ''Ljudi, hej ljudi!'' i vičući, usplahireno se borila udahnuti zrak. Djevojke, kao i obično, smjesta jurnuše k njoj i okružiše je kao jato pčela maticu; mi dječaci nismo, međutim, uopće obraćali pažnju na njezine petljavine, odveć bi često ta alapača nešto proglasila senzacijom što bi se kasnije pokazalo posvema beznačajnim. Zato joj nismo dopustili da nas ometa u našem poslu; upravo smo diskutirali o najnovijoj avanturi našeg idola Toma Sharka, i Karli, glavni u našoj družbi, pokazivao nam je kako uspijeva učas oka svladati i najopasnijeg vučjaka: čvrsto ga uhvatiš za čeljusti, tamo gdje su zubi najistureniji, držiš ga za donju vilicu, donju vilicu povučeš nadolje, uvrneš mu glavu i udariš zvijer nogom u grkljan – u to se iz gomile djevojčica začu prodoran krik. ''Iiii, kako je užasno!'' Jedna djevojčica ispusti jedno posve piskavo, ciktavo Iiii obuzeta panič-nim strahom; mi se naglo okrenusmo i ugledasmo je kako stoji i drži ruku pred široko otvorenim ustima i s čistim užasom u očima, dok su ostale djevojčice stajale obuzete užasom. ''I onda pomiješaju krv s bijelim brašnom i od toga peku kruh!'' čuli smo kako im Gudrun priča, i vidjesmo kako se djevojčice ponovno tresu. ''Kakve ti to gluposti pričaš!'' viknu glasno Karli. Djevojčice ga nisu čule. Mi se oklijevajući primaknusmo. ''I onda oni to jedu?'', upita promuklim glasom jedna od njih. ''Potom to jedu za svoj praznik, svi se okupe u ponoć i upale svijeće i potom izgovore kao neku čaroliju i potom to jedu!'', potvrdi Gudrun dašćući od uzbuđenosti. Oči su joj gorjele. ''Kakva je to čarolija?'' upita Karli i na-smija se, ali mu smijeh nije zvučao prirodno. Odjednom osjetih kako me podilazi neki čudni strah. ''Pa govori već jednom'', povikah na Gudrun, i drugi dječaci počeše vikati i počesmo se stiskati oko djevojčica što su se tiskale oko Gudrun, i Gudrun preplićući jezikom i kriješteći ponovi svoju priču: U gorju se, počne brbljati, pojavio židovski automobil koji navečer vozi sporednim putovima kako bi uhvatio djevojčice i zaklao ih i od njihove krvi napravio čarobni kruh; to je jedan žut, posve žut automobil, tako je govorila, i usta joj bjehu iskrivljena, a oči iskolačene od užasa: žut, posve žut automobil u kojem sjede četiri Židova, četiri crna, krvoločna Židova s dugim noževima, i svi su noževi bili krvavi, i s papuče auta je kapala krv, ljudi su to jasno vidjeli, i dosad su zaklali četiri djevojčice, dvije iz Witkowitza i dvije iz Češke Krumme; objesili su ih za noge i odsjekli im glavu te pustili da im krv isteče u tavu. A mi smo se tiskali jedan preko drugog, kao jedna grudva užasa što je kriještala i tresla se, i Gudrun je svojim piskavim glasom, kao u ćuka, nadglasala naš strah i prisezala, iako nitko nije sumnjao u njezinu priču, da je to doista istina. Da je jučer pošla u Češku Krumu uraditi domaću zadaću, mogla je vlastitim očima vidjeti židovski automobil: žut, posve žut, a s papuče kaplje krv, i ja sam buljio u njezino lice, koje je bilo zajapureno, i zadivljeno mislio kako je imala strašnu sreću što je nisu zaklali, jer je židovski automobil vozio kroz polja i lovio djevojčice, u to nisam posumnjao ni za tren.
Nisam doduše još nikada vidio nekog Židova, ali sam iz razgovora odraslih o njima već podosta znao: Židovi su imali krivi nos i crnu kosu i bili su krivi za sve što ne valja. Poštenim su ljudima prljavim trikovima uzimali iz džepa novac, napra-vili su krizu koja je prijetila uništiti drogeriju mojega oca; naređivali su da se seljacima oduzme stoka i žito i sa svih su strana kupovali žitarice, prelijevali ih špiritom i onda ih bacali u more, eda bi Nijemci umrli od gladi, jer su nas Nijemce mrzili iznad svega i htjeli su nas sve uništiti – i zašto onda da ne vrebaju u žutom automobilu na poljskim putovima, da bi uhvatili i zaklali njemačke djevojčice? Ne, ni za trenutak nisam posumnjao u to da židovski automobil postoji; ni riječi našeg učitelja koji je u međuvremenu ušao u razred i vijest o židovskom automobilu, koju smo iz svih usta dovikivali, proglasio malo vjerojatnom, nisu ništa promijenili. Vjerovao sam u židovski automobil; vidio sam ga kako žut, posvema žut vozi između dva žitna polja, četiri crna Židova s dugim, oštrim noževima i od-jednom sam vidio kako se automobil zaustavljao i kako dva Židova trče prema žitnom polju na čijem je rubu sjedila jedna djevojčica kestenjastih očiju i plela vijenac od plavih različaka i Židovi, s noževima među zubima, uhvatili su djevojčicu i odvukli je do automobila, i djevojčica je vikala i čuo sam njezin krik, i bio blažen jer je uzvikivala moje ime. Glasno i očajno uzvikivala je moje ime; potražio sam svoj colt, ali nisam ga mogao naći, i zato sam istrčao iz svojega tajnog prolaza i golim rukama nasrnuo na Židove. Prvoga sam udarcem u bradu oborio na zemlju, drugoga sam, koji je djevojku već po-digao kako bi je ubacio u kola, udario rubom dlana u potiljak, tako da je i on pao; Židov za upravljačem dade gas, i automobil jurne pravo na mene. Ali sam naravno i na to bio spreman i brzo sam se bacio u stranu, automobil pojuri pokraj mene, ja skočih na njegov zadnji dio, jednim udarcem pesnice razbih krov automobila, Židovu na sjedištu suvozača izbih nož iz ruke kad me htio ubosti, izbacih ga iz automobila, svladah Židova za volanom, zakočih i vidjeh kako u travi ispred žitna polja djevojka leži bez svijesti i tad joj ugledah lice: smeđe oči, tanke, jedva povijene usne i kratka, svijetla kosa ponad visoka čela. Pogledah obraze i oči i usne i čelo i kosu i činilo mi se da je to lice vazda bilo skriveno i da ga sada prvi put vidim. Osjetih bojazan; htjedoh skrenuti pogled u stranu, a to nikako nisam mogao i nagnuh se nad djevojku koja je nepomično ležala u travi i dotakoh, poput daška vjetra, njezin obraz rukom i bi mi kao da sam dotakao vatru, odjednom se moja ruka upalila: naprasan bol; naglo podigoh glavu i učitelj me po drugi put redaljkom pljesnu po ruci. ''Sjedat ćeš ovdje još dva sata za kaznu'', reče on ljutito, ''odučit ću ja tebe spavanja na satu''! Razred se smijao. Učitelj me udari po treći put; ruka počinje otjecati, ali sam stisnuo zube: dvije klupe ispred mene sjedila je djevojka čije sam lice vidio u travi, i mislio sam da će ona biti jedina koja mi se neće smijati. ''Spava na satu – dečko misli da je klupa krevet!'' Učitelj je ovo rekao kao šalu, i razred se tresao od smijeha. Znao sam da mi se ona nikad neće smijati. ''Mir'', viknu učitelj. Smijeh polako nestade. Pruge na mojoj ruci pomodriše.
Nakon što sam odsjedio svoju kaznu nisam se usudio ići kući; dok sam se polagano penjao seoskom ulicom razmišljao sam kako da pronađem neki uvjerljiv izgovor i na kraju mi je palo na pamet da ispričam kako sam krenuo u potragu za židovskim automobilom i tako, da kući ne bih došao s glavne ulice nego s polja, skrenuh s puta i uputih se jednim poljskim putem što je vodio prema gorju: žitna polja s desne i livade s lijeve strane, i žito i trava su se lelujali iznad moje glave. Nisam više mislio na kaznu niti na židovski automobil; vidio sam lice djevojke u svim vlatima trave, a u žitu svijetlu osu. Livade su, zbunjujući osjetila, mirisale, plavi, jedri cvje-tovi zvončića su se njihali u visini mojih prsa; majčina dušica je širila divlje valove opojna miri-sa, jata osa su ljutito zujala, i mak pokraj plavog kukolja je plamtio, užarenim otrovom, u svom najžešćem crvenilu. Ose su divlje oblijetale oko mojega lica, sunce bijaše prekriveno izmaglicom; zrikavci su mi dovikivali neku nerazumljivu poruku, velike ptice su naglo izlijetale iz žita; mak pokraj kukolja plamtio je prijeteći i bio sam zbunjen. Dosad sam kroz prirodu hodao bezazleno kao jedno od njezinih stvorenja, kao konjic ili vlat trave, no sada mi se činilo kao da me ona od sebe odbacuje i kao da se između mene i moje okoline pojavila neka pukotina. Nisam više bio zemlja i nisam više bio trava i drvo i životinja; zrikavci su zrikali i morao sam misliti na to kako oni zriču, trljaju krila jedno o drugo i odjednom mi je to izgledalo bestidno, i odjednom se sve promijenilo i bilo kao da sve vidim po prvi put: klasje žita je zvečalo u vjetru, vlati trave su se meko priljubljivale jedna uz drugu, mak je gorio, jedna usta, tisuću usta zemlje, majčina dušica je ključala isparavajući gorke mirise, i svoje sam tijelo osjetio kao nešto strano, kao nešto što nisam bio Ja; drhtao sam i noktom prešao preko kože na prsima i vukao je; htio sam vikati ali sam samo zastenjao; nisam više znao što mi se zbiva, kad se, potiskujući u stranu žito i travu, polako vozeći poljskim putom, pojavi jedan smeđi automobil.
Kad ga zamijetih obuze me užas, kao da su me uhvatili dok činim zločin; naglo spustih ruke s prsa i krv mi navre u glavu. Nastojao sam srediti misli. Automobil? Otkud ovdje automobil, pomislih nepovezano; i tada mi nenadano sinu odgovor: židovski automobil! Obuzme me jeza; zastao sam kao oduzet. U prvom trenu mi se učinilo kao da je automobil smeđ; kad sada, užasnut i potaknut nekim groznim ravnodušjem, pogledah po drugi put, vidjeh da je bio više žut no smeđ, da je zapravo žut, blještavo žut. Ako sam na početku u njemu vidio samo tri osobe, mora da sam se prevario ili je možda jedna od njih sagnula glavu, sigurno se jedan sakrio, u automobilu ih je bilo četvoro, i jedan se sakrio da bi skočio na mene, i osjetih smrtni strah. Bio je to smrtni strah; srce je prestalo kucati; njegove otkucaje nisam nikada zamjećivao ali sada, kad više nije kucalo, to sam osjetio: mrtav bol u mesu, prazno mjesto koje je, grčeći se, isisavalo iz mene život. Stajao sam kao oduzet i buljio u automobil, a automobil je polako vozio prema meni niz poljski put, žuti automobil, posve žut, i išao pravo na mene i tad, kao da je netko pokrenuo neki mehanizam, moje srce ponovno počne kucati i udarati luđački brzo, i isto tako brzo su se preplitale moje misli: vikati, pobjeći, sakriti se u žitu, skočiti u travu, no u posljednjem se trenutku sjetih da ne smijem pobuditi nikakvu sumnju. Nisam sad smio dopustiti da se vidi kako znam: bio je to židovski automobil i tako sam hodao, tresući se od užasa, lagana koraka niz poljski put, ispred automobila koji je sporo vozio, i s čela mi je kapao znoj, i istodobno sam se smrzavao, i tako sam išao gotovo sat vremena, iako je do sela bilo samo nekoliko koraka. Koljena su mi drhtala; pomislio sam već da ću pasti u nesvijest kad začuh, kao pucanj biča iz automobila jedan glas: poziv možda ili naredbu, i tad mi se pred očima smrači; još sam samo osjećao kako noge trče i nose me sa sobom; ništa više nisam ni vidio ni čuo, trčao sam i vrištao i tek kad sam stajao nasred seoske ulice, između kuća i među ljudima, usudio sam se, zadihan, osvrnuti se i tad uočih da je židovski automobil nestao.
Dakako da sam slijedećeg jutra u razredu ispričao kako me židovski automobil satima jurio i gotovo sustigao i da sam se spasio samo zahvaljujući odvažnim skokovima u stranu, i opisao sam židovski automobil: žut, posvema žut i unutra četiri Židova što su mahali krvavim noževima i nisam lagao, sve sam to osobno doživio. Razred je slušao zastala daha, okupili su se oko mene i gledali me s divljenjem, čak i sa zavišću; bio sam junak, mogao sam sada biti kolovođa zajedno s Karlijem, ali to nisam želio, želio sam samo jedan pogled i nisam se usudio potražiti ga. Potom je došao učitelj; i mi ga saletjesmo u jedan glas priopćavajući mu ovu užasnu vijest. Grozničavo sam opisao svoje doživljaje i učitelj me upita za vrijeme i mjesto i okolnosti, i sve sam mogao odgovoriti u najtočnijim potankostima, nije bilo nikakvih varanja ni protuslovlja, nije bilo ničega do nepobitnih činjenica: žut, posvema žut automobil, četiri crna putnika, noževi, krv na papuči, poljski put, naredba da me uhvate, bijeg, potjera; a razred je slušao zastala daha.
Tada djevojčica s kratkom, svijetlom kosom podiže pogled i sad se usudih pogledati je u lice i potom se ona napola okrenu u svojoj klupi i pogleda me i nasmiješi se i moje srce odleti. Bilo je to pravo blaženstvo: čuo sam zrikanje zrikavaca i vidio mak kako plamti i majčinu dušicu kako miriše, ali sve me to više nije zbunjivalo, svijet je ponovno bio zdrav, i ja sam bio junak koji je umakao židovskom automobilu, i djevojka me pogleda i nasmiješi se i reče mirnim, gotovo opreznim glasom da im je jučer u posjetu došao njezin ujak s dva prijatelja; došli su automobilom, rekla je polagano, i riječ ''auto-mobil'' mi se poput strijele zabode u mozak; u jednom smeđem automobilu su došli, rekla je, i na brzo pitanje učitelja odgovorila: U isto vrijeme kad ja kažem da sam vidio židovski automobil vozili su se niz isti poljski put i njezin je ujak nekoga dječaka koji je stajao na rubu livade upitao za put, a dječak je vrišteći pobjegao, i ona jezikom preleti preko svojih mršavih usana i reče posve polako, da je dječak na putu nosio iste takve zelene kožne hlače kao i ja, i pritom me pogledala smiješeći se ljubazno, i svi su me, osjećao sam to, gledali i osjetih njihove poglede kako zuje ljutito kao ose, kao rojevi osa ponad majčine dušice i djevojčica se smiješila s onom mirnom okrutnošću svojstvena samo djeci. I kad se onda iz mene proderao glas da ta glupa guska trabunja, da je to bio židovski automobil: žut, posvema žut i četiri crna Židova unutra s krvavim noževima, tad, kao iz nekog drugog svijeta, kroz svoje urlanje čuh njezin smiren glas kako govori da me ona osobno vidjela kako bježim ispred automobila. Rekla je to posve mirno, i čuo sam kako je moje urlanje naglo prestalo; zatvorio sam oči, vladala je mrtvačka tišina, tada iznenada začuh smijeh, piskav, cerekajući smijeh djevoj-čica, oštar kao zrikanje i onda se u prostoriji podiže jedan urlajući val koji me odnese sa sobom. Izletio sam iz razreda i potrčao u WC i zaključao za sobom vrata; suze su mi tekle iz očiju, stajao sam neko vrijeme omamljen, okru-žen oštrim mirisom klora, i nisam imao nijedne misli i buljio sam sam u crni, katranom premazani, smrdljivi zid i iznenada sam znao: Oni su krivi! On su za to krivi, oni, samo oni: Oni su učinili sve što na svijetu ne valja, oni su napravili krizu i bacili žito u more, oni su mojemu ocu upropastili radnju, oni su svojim prljavim trikovima uzimali poštenim ljudima novac iz džepa, i sa mnom su radili neke svoje odvratne, prljave trikove, da bi me osramotili pred razredom. Oni su za sve krivi, oni, nitko drugi, samo oni! Škrgutao sam zubima: oni su krivi! Ridajući sam izgovarao njihova imena; stiskao sam šake pred očima i stajao u crnom, katranom premazanom muškom WC-u, zagušlji-vom od klora i uzvikivao njihova imena: ''Židovi'' vikao sam i ponovno: ''Židovi!'' i kako je to samo zvučalo: ''Židovi, Židovi'' i stajao ridajući u ćeliji WC-a i vikao sam i povratio. Židovi. Oni su krivi. Židovi. Gušio sam se i stiskao šake. Židovi. Židovižidovižidovi. Oni su za to krivi.
Mrzio sam ih.

Franz Fühmann, Das Judenauto. Erzählungen. Aufbau, Berlin, 1962.
S njemačkog preveo Mario Kopić

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License