Melita Švob
Židovska populacija u
Hrvatskoj i Zagrebu
Predgovor i uvod
Ova je knjiga rezultat mojih dugogodišnjih i kontinuiralih istraživanja Židova u Hrvatskoj od kojih nabrajam najvažnije koji su bili osnova za ovu knjigu, a i dijelom su uključeni u nju.
Istraživanja Židova sam započela u toku mog dvadesetogodišnjeg rada u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu (1979-1999) uz suradnju kolega, a osobito dr. sc. Sonje Podgorelec i mr. sc. Carmen Brčić, te su tiskane knjige i brojni znanstveni i stručni radovi iz židovske problematike (vidjeti www.cendo.hr/bibliografija)
Napisana je knjiga: Melita Švob «Židovi u Hrvatskoj - Migracije i promjene u židovskoj populaciji» (1997), u koju su uključeni rezultati demografskh istraživanja i ankete koje sam radila u Židovskoj općini u Zagrebu (1995).
U knjizi Instituta za migracije i narodnosti (1998.) «Migracije u Hrvatskoj-regionalni pristup» (ur. Lajić Ivan) napisala sam poglavlje: «Melita Švob: Naseljavanje Židova u Slavoniju»
Istraživanja u Hrvatskoj su proširena međunarodnim projektom «Internationales Lernen», u kojem je sudjelovalo sedam europskih zemalja (središte na Univerzitetu u Tuebingenu - prof. Josef Held) uz potporu Ministarstva znanosti i suradnjom s prof. dr. Vjeranom Katunarićem i prof. dr. Ognjenom Čaldarovićem sa Filozofskog fakulteta. U projekt je uključena i židovska omladina i istraživači.
Nakon odlaska iz Instituta (mirovina) osnovala sam 2000. godine «Istraživački i dokumentacijski centar za žrtve i preživjele Holokausta» uz pomoć Claims konferencije – (projekt 82-6111-1), Židovske općine u Zagrebu i JOINT-a.
Godine 2000. publicirana je knjiga: Melita Švob: «Jews in Croatia - Holocaust victims and survivors»
Centar je od 2002. godine registriran kao samostalna znanstvena udruga «Istraživački i dokumentacijski centar Cendo» što mu omogućava rad i sudjelovanje na domaćim i međunarodnim znanstvenim projektima.
Cendo, u suradnji sa ing. Zoranom Mirkovićem, osniva kompjutorsku Bazu podataka o žrtvama Holokausta u Hrvatskoj sa 20 000 imena dostupnih u knjizi «Melita Švob: Židovi u Hrvatskoj-židovske zajednice (2004)» i na web stranici: www.cendo.hr, te u Yad Vashemu o u Holocaust Memorial museumu u Washingtonu. U radu na bazi podataka sudjelovali su brojni židovski omladinci.
Osnovan je Arhiv CENDA koji se također nalazi na WEB stranici www.cendo.hr
Nastavljena je suradnja u međunarodnom projektu o mladima u Europi. Rezultati su objavljeni u knjigama tiskanim u inozemstvu. Cendo 2006. organizira konferenciju «Interculturelles Lernen von Jugendlichen und Kindern in Europe - vergleichenden Studien zur Integration», u ICCU, Dubrovnik.
Nastavljena su demografska istraživanja Židovske populacije u Zagrebu i Hrvatskoj čiji su rezultati štampani 2005. u radu: «Švob Melita: Jews in Croatia. What the latest research reveals». Voice, 5, 14-21. Te je godine završeno i veliko anketno istraživanje starije populacije u židovskim općinama, čiji se rezultati objavljuju u ovoj knjizi i uspoređujemo s rezultatima popisa stanovništva 2001. godine.
Ova knjiga je nastavak dosadašnjih istraživanja i prezentira nove rezultate o demografskim kretanjima židovske populacije. U knjigu smo uključili podatke o naseljavanju i migracijama Židova u Hrvatsku, njihovo postepeno uključivanje u javni i gospodarstveni život Zagreba i Hrvatske, migracije i koncentraciju u gradovima – osobito u Zagrebu. Pratili smo gubitke i posljedice Holokausta na židovsku populaciju i promjene nakon II svjetskog rata.
U ovoj knjizi prikazujemo rezultate istraživanja u Hrvatskoj u kojima smo se koristili podacima popisa stanovništva od 1857. do 2001. godine. Upravo se identifikacija sa «židovstvom» na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi odrazila i na rezultate popisa stanovništva u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata, u kojima se broj Židova ne može smatrati potpunim, dijelom zbog metodologije popisivanja, ali i zbog iskustva Židova u II svjetskom ratu. Vjerojatno se dio Židova nije deklarirao kao Židov po narodnosti, a poslije ni po vjeroispovijesti.
Prijeratni popisi (posljednji 1931. godine kada je bilo na teritoriju bivše Jugoslavije 68 405 Židova, a u Hrvatskoj 21 505, su vjerodostojni i odnosili su se samo na vjersku pripadnost. Pretpostavlja se da je pred sam rat bilo u Jugoslaviji ukupno oko 75 000 Židova, od čega je bilo oko 4 000-5 000 izbjeglica; u Hrvatskoj tada ima oko 25 000 Židova.
Uspoređivali smo rezultate popisa stanovništva Hrvatske 1900-1910, i 1991-2001. obzirom na brojnost i zastupljenost židovske populacije u Hrvatskoj te na dostupnost podataka na razini naselja, ali i nastojanja da se prikaže kretanje Židovske populacije prije i nakon Drugog svjetskog rata, odnosno na početku i na kraju dvadesetog stoljeća.
U popisima stanovništva 1921-1931. nisu dostupni podaci na razini naselja već na razini tadašnjih kotara i gradova. Iako se podaci iz tih popisa ne mogu svesti na današnji teritorijalni ustroj, ipak može se približno dobiti slika prostornog razmještaja Židova u Hrvatskoj i Zagrebu.
Za ratno razdoblje 1941-1945. ne raspolaže se popisnim podacima o stanovništvu, jer popisa nije ni bilo. Godine 1931. židovski vjernici u Zagrebu dosežu najveći broj (8 702) od svih popisa, ali nakon Drugog svjetskog rata spadaju u najmanje vjerske skupine s učešćem od 0,1 %.
Posljednji raspoloživi podaci o predratnoj Židovskoj populaciji u Zagrebu potječu iz posebne kartoteke načinjene od Ustaša 28. V 1941.- tzv. kartoteke židovskog znaka. Prema evidenciji u Kartoteci židovskog znaka, 28. V 1941., u Zagrebu je bilo 10 960 Židova, koji su kasnije uneseni u bazu podataka Istraživačkog centra CENDO.
Analiza o sudbini u Holokaustu članova Židovske općine u Zagrebu, registriranih 1941. godine, koja je uzela u obzir i druge službene podatke te podatke o preživjelima, pokazala je da je Holokaust preživjelo samo 1 222 Židova ili oko 10% onih koji su bili ranije članovi Židovske općine u Zagrebu.
Posebno detaljno smo obradili rezultate popisa stanovništva za populaciju Zagreba (naselja Zagreb) i Židova u njemu.
Analiza komparativnih karakteristika židovske populacije i populacije Zagreba je relativno težak zadatak: analizirati kvantitativna demografska obilježja židovske populacije u Zagrebu i kretanje u dužem vremenskom razdoblju te dati usporednu analizu s kretanjem ukupnog zagrebačkog stanovništva, uzimajući u obzir dugoročni utjecaj povijesnih, političkih i socijalno-ekonomskih prilika te migracijskih kretanja u promatranom razdoblju.
U novijem istraživanju «Demografske i socioekonomske karakteristike Židova u Zagrebu u usporedbi s ukupnim stanovništvom grada Zagreba», ostvarena je suradnja sa istraživačima iz Odjela za demografiju Gradskog ureda za strategijsko planiranje i razvoj grada, dr. sc. Nadom Antić i mr. sc. Tomislavom Pejakovićem.
U ovoj knjizi se prvi puta Židovi u Zagrebu uspoređuju s populacijom grada Zagreba kroz povijesno razdoblje od 1900. do 2001. godine. Načinjena je analiza broja i udjela Židova u stanovništvu gradskog naselja Zagreb te razlike u strukturnim demografskim i drugim obilježjima jedne i druge populacije. U toku su nova istraživanja židovskih općina u Hrvatskoj čiji se napredak može pratiti na www.cendo.hr/židovskeopćine
Mnogo je istraživača, suradnika, institucija i fondova doprinijelo nastanku ove knjige, kojima se posebno obraćam na kraju knjge u «zahvalama».
Zaključna razmatranja
I nakon nekoliko desetljeća dugih istraživanja Židova u Hrvatskoj i Zagrebu i ovu smo knjigu započeli poglavljem o migracijama. To nije samo zbog mog dvadesetogodišnjeg rada u Institutu za migracije već stoga što su Židovi bili i danas su populacija sa najvećom stopom migracija.
Te su migracije gotovo uvijek uvjetovane – zakonskim, razvojnim, ekonomskim, socijalnim, obiteljskim, državotvornim, političkim, ratnim, a često su bile posljedica progona i pokušaja spašavanja života.
Željeli smo naglasiti da je područje Hrvatske bilo poprište velikih seoba naroda i narodnosnih grupa i da su među onima koji su prošli ili se zaustavili bili i Židovi za koje su, međutim, donošeni posebni uvjeti, dozvole, ograničenja, zabrane i zakoni .
Posebno je interesantno analizirati židovsku populaciju, koja je uspjela sačuvati svoju religiju i identitet kroz tisućljetni život u dijaspori, uz istovremene procese socijalne integracije i adaptacije na dinamične društvene promjene sredine u kojoj živi.
Čak i u uvjetima povremene izolacije i stigmatizacije, brojnih restrikcija i pravila ponašanja, u dominantno katoličkom okruženju ( sa anti-judaizmom), Židovi su u promatramom vremenu od dva stoljeća postali visoko obrazovana i ekonomski etablirana populacija čiji se doprinos općem razvoju društva ne može zanemariti.
U knjizi smo analizirali dugoročno kretanje broja Židova i njihova strukturna, demografska i socijalno-ekonomska obilježja, a posebno smo uspoređivali Židove u Zagrebu sa stanovništvom Zagreba.
Iza «suhih» statističkih rezultata popisa stanovništva, podataka, tabela, grafikona i karata može se iščitati dva stoljeća dugi (to je razdoblje koje smo analizirali) život Židova u Hrvatskoj, njihovi usponi i padovi, rast, i razvoj. propast u Holokaustu i obnova zajednica u posljednje vrijeme.
Svaki analizirani popis stanovništva i pripadajuća dokumentacija govori nam o jednoj od etapa koju su Židovi morali proći do 1941. godine.
Tako nam popis stanovništva Hrvatske i Slavonije iz 1857. godine govori o načinu na koji su Židovi došli i u prvo se vrijeme nastanili u Hrvatskoj. Tada su Židovi živjeli u 330 naseljena mjesta (civilne Hrvatske), u velikim i malim naseljima, pomiješani su drugim nacionalnostima i vjeroispovijestima.
Opisali smo, s jedne strane, tadašnje zakonske i socijalne uvjete zakon o toleranciji, dozvole naseljavanja, bavljenja zanatima, posjedovanja nekretnina, mogućnosti školovanja itd.), a s druge strane - tradicionalnu sredinu (židovske zajednice, sinagoge i njihove institucije, židovske škole, ženidbe, obiteljski život) - koja je omogućavale zadržavanje identiteta i tradicije.
Židovi su, može se kazati, živjeli po dvostrukim socijalnim normama – prihvaćajući norme ponašanja društva u kojem su živjeli i održavajući svakodnevnu praksu ponašanja svoje obitelji i zajednice.
Analiza popisa stanovništva Hrvatske 1900-1910. nam već govori o stabilnim zajednicama koncentriranim u tadašnjim gospodarski najrazvijenijim područjima Hrvatske. U nekim se područjima zapaža visok udio Židova u ukupnoj populaciji ali i među ostalim nacionalnim manjinama.
Proces velikih imigracija je uglavnom završen - dominiraju unutrašnje migracije što se osobito može uočiti u slijedećim popisima stanovništva..
Usporedba popisa stanovništva 1921-1931. posebno je interesantna, jer nam pokazuje pojačanu urbanizaciju i interne migracije Židova iz manjih mjesta, pa čak i onih koje imaju razvijene židovske zajednice- u veće gradove-naročito u Zagreb.
Analiza nekoliko generacija Židova pokazuje stalni socijalni napredak, jer je tzv. druga generacija, rođena u Hrvatskoj, školovana na prestižnim školama u zemlji i inozemstvu, veoma socijalno i ekonomski integrirana, pa i asimilirana,
Iako nije bilo popisa stanovništva 1941. godine, analizom vjerodostojnih dokumenata i izvora mogli smo dobiti relevantne podatke o židovskoj populaciji u Hrvatskoj, naročito o Židovima u Zagrebu - kojima smo posvetili posebnu pažnju u ovom istraživanju.
Posebno će biti od interesa podaci o porijeklu pojedinih židovskih porodica u Zagrebu, židovskim prezimenima, zanimanjima, napetostima u zajednici (ortodoksi-neolozi) kupovini i izgradnji zgrada i sinagoga, osnivanju škola i zaklada, organiziranju zajednica, udruženjima i društvima što su odraz nastanka jedne napredne i bogate židovske zajednice u ovom dijelu Evrope, koja je kao magnet privlačila i Židove iz susjednih zemalja osobito Bosne i Hercegovine.
Analiza Židova u Zagrebu 1941. godine, neposredno prije njihovog stradanja u Holokaustu pokazuje nam koliko se jedna relativno mala nacionalna (i religijska) zajednica uspjela socijalno integrirati u sredinu u kojoj živi i napredovati od tzv. «Pinkl Juden» - putujućih trgovaca na sajmovima - do uvaženih tvorničara, profesora, bankara, advokata, arhitekata, mecena, članova Sabora itd.
Uništenje čitave zajednice u Holokaustu na osnovu rasnih zakona, a preuzimanje njihovih dostignuća – imovine, poduzeća, kuća, stanova, klinika, društava - svojevrsni je paradoks - potpuno negiranje ljudi i njihovih postignuća, a uzimanje rezultata njihovog mukotrpnog rada i znanja.
Popisi stanovništva poslije II svjetskog rata pokazuju svu tragediju koja je zadesila Židove u Hrvatskoj, njihovo gotovo 80% stradanje, posljedice na dobnu i spolnu strukturu, migracije (u Izrael) standard, obitelj, školovanje pa i stopu zaposlenosti.
Židovi su gotovo nestali iz većine mjesta u Hrvatskoj u kojima su nekada boravili i imali svoje zajednice, koncentrirali su se samo u nekoliko zajednica, većinom u Zagrebu, za koji posljednje analize govore o oporavku demografske strukture i obnovi bogatog religioznog, kulturnog i društvenog života.
Osnovni rezultati što proizlaze iz istraživanja Židova u Zagrebu jesu:
1. Analiza kretanja ukupnog broja Židova i stanovništva Zagreba u razdoblju 1857. - 2001. pokazala je dijametralno suprotne tendencije.
Premda je u prvom promatranom razdoblju (1857-1941) udio Židova u ukupnom stanovništvu povećan sa 1,9 na 3,8%, nakon II svjetskog rata 1941-1945. sve do 2001. godine dolazi do opadanja udjela ove nacionalne skupine u zagrebačkom stanovništvu.
To je posljedica ratova, prvenstveno Drugog svjetskog rata i Holokausta, te promjena političkih, gospodarskih i ukupnih društvenih prilika u Hrvatskoj.
Prema posljednjem popisu u Zagrebu živi samo 367 osoba židovske nacionalnosti, dokle Židovska općina broji oko 1200 članova, što znači da se tek oko trećina njih u popisu izjasnila da su Židovi po nacionalnosti, a nešto manje (322) da su Židovi po vjeroispovijesti.
2. Prostorni razmještaj Židova u Zagrebu nije korespondirao s demografskim rastom i prostornim širenjem grada u drugoj polovici 20 stoljeća. Židovi su bili i ostali nastanjeni uglavnom na užem gradskom području.
3. Negativno prirodno kretanje židovskog stanovništva na ovim prostorima započelo je znatno ranije (od 1915) od ukupnog zagrebačkog stanovništva i traje sve do danas.
4. Nastanjenost Židova u Hrvatskoj datira još od rimskog doba. Analiza migracijskih obilježja u ovom radu tijekom 20. stoljeća pokazuje sljedeće:
- sudeći prema udjelu doseljenog u ukupnom stanovništvu židovska je populacija znatno migratornija nego prosječna zagrebačka. U Popisu 1991. u skupini Židova u Zagrebu bilo je oko 73% doseljenih, što je 2001. smanjeno na 54,2%;
- najveći je broj Židova doselio u razdoblju 1946- 1960. (oko četvrtina), zatim 1940. i ranije (21 %) ;
- prema podrijetlu Židovi su u znatno većoj mjeri rođeni u inozemstvu (oko 50% ) od ostalog dijela gradske populacije (34,4 %); najveći broj doseljenih iz BiH za vrijeme posljednjeg rata do 2001. ponovno je raseljen.
Iz analize strukture stanovništva Zagreba prema popisima stanovništva, proizlaze ovi nalazi:
- u spolnoj strukturi židovske populacije prevalentan je udio žena u odnosu na muškarce i to u većoj mjeri nego u ukupnom stanovništvu (56,9:43,1%);
- židovska populacija je prema popisima stanovništva znatno starija od prosječne zagrebačke.
To potvrđuju svi pokazatelji dobne strukture ( prosječna starost iznosi 56 godina u odnosu na 39 zagrebačke, indeks starenja odavno je prešao 40%, što znači da se radi o tipu
dobnog sastava izrazito duboke starosti, a koeficijent starosti još je 1948. prešao kritičnu granicu od 12% i danas iznosi preko 50%.
Podaci o obrazovanju i pismenosti Židova relativno su povoljniji (nema nepismenih, a pretežno su zaposleni u uslužnim djelatnostima, trgovini, obrtništvu i osobnim uslugama).
Udio aktivnog stanovništva prema popisu stanovništva vrlo je nizak (22,5%), što znači da glavninu čini uzdržavano stanovništvo za razliku od stanja 1941. kada je stopa aktivnosti Židova bila čak 63%. No mora se uzeti u obzir da se samo dio židovske populacije izjasnio u popisima stanovništva.
Židovi imaju nepovoljniju obiteljsku strukturu ( manju prosječnu obitelj, manji broj članova obitelji, znatno veći udio udovica, te veći udio samačkih kućanstava).
Prema tome, pogubne posljedice Holokausta u Drugom svjetskom ratu najnepovoljnije su se odrazile na broj Židova u Zagrebu, koji je smanjen i na njihovu starosnu strukturu.
Iz toga proizlaze i nepovoljne posljedice i na strukturu aktivnosti, stopu aktivnosti i odnos aktivnog i uzdržavanog stanovništva, premda su Židovi starije starosne dobi aktivniji nego prosječno zagrebačko stanovništvo starije dobi.
Usporedna analiza stanovništva prema izvorima sredstava za život također pokazuje znatne razlike (prema provedenoj anketi) nego u ukupnom stanovništvu Zagreba (znatno je veći postotak Židova koji žive pretežito od mirovine u odnosu na one s prihodima rada i drugim izvorima prihoda) što možemo povezati i sa njihovom nepovoljnom dobnom strukturom.
Kod stambenog zbrinjavanja povoljnije je stanje kod židovske skupine nego prosječno na razini grada. Tome doprinosi i veliki broj Židova smještenih u domovima za stare osobe.
Zdravstveni problemi, posebno problemi pokretljivosti starijih osoba, znatno su nepovoljniji, posljedica su starosne strukture ali i pretrpljenih teškoća u II svjetskom ratu .
Rezultati prezentirani u ovoj knjizi predstavljaju znanstveni doprinos proučavanju židovske populacije u Zagrebu, ali također mogu biti korisna osnova u vođenju manjinske politike u Zagrebu i Hrvatskoj kao i u radu židovskih zajednica.
