Zidovska Mama U Zidovsko Americkom Suvremenom Romanu

Danièle Bertein

Židovska mama u židovsko-američkom suvremenom romanu

Početkom šezdesetih godina pojavio se jedan snažni judeoamerički književni pravac, koji neki kritičari nisu oklijevali okvalificirati židovskom renesansom: u stvari, čitava jedna skupina pisaca uspjela je nametnuti širokom i raznolikom čitateljstvu fiktivna djela – uglavnom romane i kazališne komade – čiji je zajednički nazivnik, komika. Naravno, dio pisaca, kao Saul Bellow, Bernard Malamud i još dosta drugih, uzeli su na nišan osobe bliske židovskom folkloru, kojima su dali suvremena svojstva, a posebno slavnom Šlemielu, tom vječnom optimistu, neizbježno progonjenom - i uhvaćenom – zbog zle sreće. Ali, bez svake sumnje, židovska je majka ta koja ja bila tijekom cijelog ovog desetljeća najomiljeniji cilj. Bilo da je ta židovska mama, prava majka u punom smislu riječi, ili da je to adoptivna majka, ili neka teta, bilo da je ona glavna ličnost pripovijesti ili neki drugorazredni lik, ona je dobila, pod satiričkim perom pisaca, svojstva čudovišnog, kastrirajućeg i otuđujućeg stvorenja. I da od nje naprave savršenu žrtvu za smijeh, ti su se pisci oborili na mnoge vidove židovskog života, na vidove u kojima majka ima pravo prigovora. Mi ćemo svakako prepustiti riječ tim mater familiasima, ali ne možemo pristupiti proučavanju jedne manjinske književnosti, koja se pojavila u datom vremenu i prostoru, jednom šaljivom pisanju i, štoviše, jednoj osobi i područjima koja su povezana s njeznim predstavljanjem, a da se ne zainteresiramo za porijeklo te manjine, tj. za njezinu vjersku kulturnu i književnu tradiciju. Točno, u slučaju Židova, komično je organski vezano za kulturu; isto je i sa vjerskom tradicijom, to je jedan od njezinih omiljenih oblika. Kultura, vjera i komika imaju jedno zajedničko ishodište, Talmud, složeno i iscrpno djelo, koje se pojavljuje pod oblikom razgovora između učitelja i učenika. Glede komike, najprije, ne radi se o tome da tvrdimo kako Talmud ograničava smiješne detalje u smislu kako bi to mogao shvatiti suvremeni čitatelj. Ali postoje posebni mentalni stavovi koji služe kao temeljni mehanizam za kasniju doradu židovske komike, a jedan među njima je onaj koji nasmijava u službi utjehe. Neke razmjene riječi, u obliku pravog napada, ne skrivaju svoju drskost prema Bogu. Vrhovni autoritet kojemu dugujemo poslušnost, On ipak postaje predmet stanovite familijarnosti. Takvi stavovi, iako karakteristični za židovski duh, postat će stalna tematika židovskog pisanja i bitni pokretač njezine komike.
Talmud je, uostalom, rudnik obavijesti o židovskom društvu, zakonima koji su ga određivali a naročito u pogledu uloge i položaja žene. S obzirom na to, da se rodila nesavršena u jednom patrijarhalnom društvu, ženi je uskraćeno vjersko obrazovanje, a svoj pravi položaj u društvu stječe samo kao žena i majka. Tek poznavajući prvorazrednu važnost braka i života u obitelji, moći ćemo ocijeniti do koje je mjere uloga žene postala utjecajna unutar njezine obitelji: njoj pripada pravo prijenosa židovske vjere potomstvu, ona ima moralnu obvezu odgoja svoje djece, ona je dužna podvrgnuti se propisima i vršiti židovske vjerske obrede, primjerice pitanje prehrane. Sve su to vjerske uloge koje od nje čine u svakidašnjici izvršiteljem svetoga.
Proučimo na brzinu židovsko posttalmudsko pisanje u svakom od dva velika razdoblja njegove povijesti – u Španjolskoj, u vremenu srednjega vijeka, u istočnoj Europi, u XIX. stoljeću - što nam dopušta stvaranje dvaju zaključaka: pisanje je šaljivo i uzima za najomiljeniju metu suprugu ili majku u njezinom odnosu prema svetim vrijednostima judaizma, naročito prema braku i hrani. Satira, po svom držanju u prosuđivanju o moralnim i društvenim vrijednostima, jako se slabo prilagođava sumnji i strahu, i izabirana je kao temeljna vrsta, svaki put kad je židovska zajednica bila integrirana u prevla-davajuću kulturu: s te točke gledišta mi ćemo približiti judeo-španjolska društva iz vremena srednjega vijeka i judeo-američku satiru šezdesetih godina XX. stoljeća.
U suvremenim romanima prvo područje kojim se satirički prikazuju slike majki je, izvan svake sumnje, židovstvo. Židovske mame, koje su opisali ti pisci, vrše vjerske dužnosti jednog površnog judaizma, lišenog ikakvog sadržaja ili duhovne dubine, i koji je naveliko prepustio mjesto svom stalnom obliku, osjećaju pripadnosti židovskoj zajednici, koja funkcionira i na planu izvan vjere. Sliku židovstva koju židovske mame prenose svojoj djeci je slika zajedničke groteskne svijesti; u stvari, daleko od toga da ih pouče o specifičnostima židovske prirode na jedan pozitivan način i da mogu cijeniti izvorno bogatstvo povezano s tim, oni uče o svojim kori-jenima svijesno praveći nepremostivu udaljenost od Drugoga, udaljenost održavanu baš od straha da će biti slični onom Drugom. Materinske su strategije različite: neke su majke pribjegle zabrani, koja se pojavljuje u službi kažnjavanja riječi čiji sadržaj vrijeđa svijest židovskog bića. Na jednom mjestu u pripovijesti Burta Blechmana The War of Camp Omongo – Rat u Campo Omongu – mladi junak Randy uzvikuje : «Oh, Isuse!» gdje on dobro pazi da ne ponovi to pod potpunijim nazivom, Oh, Gospode Isuse! Reakciju majke ne treba nimalo čekati, nju pripovijedač donosi ovako:
“Majka ga je bila upozorila da nikad ne izgovori tu strašnu riječ jer to je grijeh za Židova, da na to samo i promisli, a uostalom, gdje je i mogao naučiti jednu takvu stvar!”
Snaga komike počiva na apsurdnom pretjerivanju niza neumjerenih izraza koji daju materinskoj poruci osjećajnu i moralnu težinu, potaknutu osjećajem straha i mimo, naravno, svakog razumnog objašnjenja. Zar gđa Levine, u stvari, ne obnavlja ponovno, pomoću te primjedbe, nepovjerenja i pradjedovske strahove koji su proizašli iz viđenja prošlih svjetova?
Za Sophie Portnoy, slavnu židovsku majku iz romana Philipa Rotha, Portnoy' s Complaint - Portnojeva boljka – u svemiru žive dvije vrste, dobri i zli, drugim riječima, Židovi i ne-Židovi. I na toj nepokolebljivoj podjeli bez nijansi, ona temelji nepromjenjive principe svojega odgoja. Kao što se tuži njezin sin, jadni Alex, koji je uhvaćen u zamku tog identiteta stečenog manihejskim suprostavljanjima, prva podjela nije se sastojala u razlikovanju dana i noći, ili toplog od hladnog, nego od onoga tko je goy a tko je židovsko. Prema njegovom mišljenju, razlog te apsurdne podjele je strah, jedan strah koji nema uporišta u sadašnjosti mladog američkog asimiliranog Židova; ono što Alex odbija, to je da bude, točno prema izrazu Alaina Finkielkrauta, u njegovom djelu Imaginarni Židov: “rentijer patnje ili imenovani čuvar apsolutne istine”.
Ništa, ipak, ne će moći odvratiti “židovsku mamu“ od njezinog zadatka: sačuvati svijest da si Židov. Tako pod perom pisaca one vode žestoku bitku da bi se nastavili tradicionalni zakoni. Od tada, sve što predstavlja prepreku za preživljavanje zajednice i, dakle, održavanju njezine odvojenosti, postaje neprijatelj kojeg treba uništiti. Zbog toga, ženidba nekog od sinova ženom ne-Židovkom, što je opisano u pripovijedanjima na pežorativni način, izrazom na jidišu, šiksa, je protuvjerski čin i čin protiv zajednice, jer poništava mogućnost da se dobije židovsko potomstvo. Utjelovljenja fatalne žene ili američkih božica za sinove, su, štoviše, za majke poganske boginje pune podlih namjera, čiji učinak i posljedice su nepopravljivi. Borba između mama i šiksi događa se samo s nehotičnim sudjelovanjem sina koji u njoj postaje ulog i koji je na taj način pretvoren u neku vrstu nemoćnog taoca, jer majka na njega prenosi težinu svojih strahova i svoj opsesivni govor i ono što ona ostvaruje, korištenjem ponovljenih pokušaja, neumornim radom, postavlja sina u položaj dostojan najgoreg pranja mozga.
Taj se posao može sastojati od jednostavnih obavještenja, obično kratkih i stalno priopćenih u najneočekivanijim trenucima. To je strategija gđe Gold, židovske mame iz romana Herberta Golda, Fathers- Očevi. Na jednom mjestu pripovijesti, ona ispušta pravi krik svojem sinu od trinaest godina. Zapanjen, on je sam sebe čuo kako kaže da se sprema - naravno s pristankom svoje majke – da ide k prijateljima za partiju bejzbola: “I pamti, nikakve šikse!” Upozorenje gđe Portnoy počiva na jednoj tehnici koja je, bez ikakve sumnje, sofisticiranija, ali isto tako zastrašujuća: jako dugačak monolog, koji odgovara njezinoj začuđujućoj sposobnosti logoreje i njezinom istančanom doziranju nijansi, koje sadr-žavaju u sebi strah i patetične naglaske. “Preklinjem te, nikako se nemoj sastati s nekom šiksom! Jer ona će ti uzeti sve, sve što imaš, a tebe će ostaviti krvavog u jarku! Jednog tako prekrasnog dječačića kao što si ti, sjajnog i nevinog! Od tebe će ona samo napraviti zalogaj i progutat će te živoga!” Ovdje imamo primjer luđačke logike, razrađene pomoću jedne prekomjerne mašte, koje su, jedna i druga, plod materinske umobolne i otuđene svijesti, od kojih se sin Alex nastoji osloboditi smijehom. Zar mati ne vidi u šiksi jednu Lilit modernih vremena čiji bi autori predložili tako jednu književnu verziju praveći od toga dvostruku zastrašujuću sliku: onu o zavodnici i ubojici djece.
Treći dio plana u žestokoj borbi koju vode majke je hrana. Dar materinske ljubavi, simbol borbi bez milosti protiv oskudice i gladi, srce vjerskih obreda judaizma, hrana se nalazi kao slika nečeg uzvišenog. Židovsko-američki pisci asociraju, uz majku, čudovišnu hranu od koje oni uspijevaju napraviti kamen temeljac u komičnom predstavljanju židovske mame. Moć majke nad carstvom hrane odvija se na despotski način, pomoću tri glavne strategije: nadgledanje nad uputama, nad hranom i kontrola nad raznim vrstama hrane, koja će se jesti. Da bi zaživila prva strategija, tetka Gladys, židovska mama iz romana Philipa Rotha Good Bye Columbus organizira obroke prema nekom rasporedu i logici, koji su potpuno nerazumljivi shvaćanju članova obitelji, naročito njezinom nećaku Neilu. On tvrdi: “Nitko od nas nije jeo u isto vrijeme: moja tetka Gladys jela je u pet sati, moja rođakinja Susan u pet i pol sati, ja u šest sati, a moj ujak u šest sati i pol. Ništa ne može objasniti tu činjenicu osim da je moja tetka luda.” Komični utjecaj ove primjedbe počiva na zadnjoj rečenici, na nekoj vrsti skraćene komike, koji služi kao grubi pad poruci, kratki spoj za svaku objašnjavajuću logiku. Nastavljajući na taj način, tetka Gladys uskraćuje obrocima jednu bitnu kvalitetu, i to kvalitetu zajedničkog življenja. Oni postaju rezultat jednog mehaničkog ispunjenja, dostojnog lanca restorana brze hrane. Upravljačke metode majki mogu isto tako biti i tjelesne prirode. Najkarikiranija je slika bez sumnje Malvene, židovska mama iz romana Wallaca Markfielda Tetlebaum's Window, koja stavlja neprekidno žlicom hranu u rastvorena usta svoga muža, nepokretnog u jednoj fotelji. To upravljanje se odvija u svrhu gutanja pantagruelskih količina, mjere koju najviše vole židovske majke. U stvari, kao što to umjesno pripominje Herbert Gold u svom romanu Fathers, bilo kakav da je odnos nasuprot tanjuru napunjenog hranom, još i iznad toga su majčinska nadanja.
Da bi potakli sinove na jelo, mnoge su majke pribjegle usporednom postupku: gđa Gold poziva svoju djecu na prihvaćanje ponašanja u vezi s hranom od svog oca i da oponašaju njegovo podložno poštivanje prema hrani. Za tetku Gladys, usporedba završava s jasnom porukom, bez nijansi, čija je glavna snaga u okrivljavanju. Bilo da se radi o tekućem ili krutom jelu, nagodba je uvijek ista: pojesti bez mrgođenja. “Tvoj ujak Max mogao bi popiti cijeli sanduk piva za ručkom. On teško radi čitav dan. Da ti teško radiš, pio bi više.”
Ništa ne može opravdati odbijanje da se ponovno poslužiš. Svako darivanje hrane ništa ne drži do konzumenta i ovisi samo o odluci djeliteljice. U How To Be Jewish Mother - malom satiričkom vodiču kako postati savršena židovska majka, pisac Dan Greenberg opisuje tehnike koje dopuštaju majci da servira tri puta jela koja je priredila, ali to nije isključivalo mnogobrojne užine između obroka. Odbijanje sina Marvina, izaziva odmah reakciju: “Zar misliš da te hoću otrovati?”
Opsjednutosti židovskih mama odnose se i na količinu hrane. Materinska logika počiva na jedno-stavnoj jednadžbi: šaceraj, izraz u jidišu koji označava u popisu hrane onu koja nije košer, vodi ravno do bolesti; zauzvrat, košer hrana čuva zdravlje bića koja one imaju dužnost hraniti. Za Meg, židovsku majku iz romana Brucea Jay Friedmana A Mother s Kisses - Poljupci jedne majke- šaceraj predstavljaju strašnu prijetnju naročito u trenutku kad njezin sin mora napustiti obiteljski dom da nastavi studije u Midwestu. Izgleda da ta jela nisu sadržavala stvarnu opasnost, sve dok je ona imala udjela na svakodnevni život svoga sina. Stigavši s njim u nepoznat grad, jedne udaljene pokrajine, ona bira mjesto gdje će se okrijepiti i čim je sjela za stol, zgrabi zglavak ruke poslužitelja i sili ga da prisegne o smanjenom sastavu masnoće hrane koju su odlučili pojesti i nadodaje: “Dovela sam ga iz Njujorka i on sebi ne može dopustiti da se razboli!” Kako bi se mogao razboljeti taj sin kojemu je ona tako dobro nametnula svoj zakon o prehrani? Ali, zar ona ne bi natuknula tim izjavama da njezin sin još ne može biti oslabljen, sad kad je daleko od svojih, od onih koji mu sliče, osamljen na mjestu, gdje je njegova zajednica tako slabo zastupljena. Ako prihvatimo tu pretpostavku, bolest, koja bi jedino mogla nastati jedenjem šaceraja, a i ta sama zabranjena hrana, bila bi posljedica razdvajanja od majke - vratio bi se za nju, na simboličnom planu, bez identiteta i asimiliran svijetom, koji nije židovski.Ta bojazan, koju Meg sugerira svojim odgovorom naglasila bi tako kvalitativni kraj hrane kod židovskih majki.
Sigurno je, da su autori poduzeli pravi šaljivi križarski rat, praveći od židovske mame zadnjeg osvajača svijeta tradicije i pokazujući ju kao simbol utvrđenog reda, gdje upravlja čitava mreža zakona. Ocrtati jednu židovsku majku kao komični ukras jednog književnog pravca, nije niti slučajno, a niti nevino. Uzimajući ju za metu, pisci nišane i pogađaju čitavu prvu liniju svijeta tradicija, obitelji koja je ujedno sveti propis, jedan mikrokozmos židovskog društva, mjesto svakodnevnih vjerskih službi gdje je ženi priznat položaj i autoritet. Komično uništenje jedne majke pogađa židovski svijet u onom što mu je najsvetije i najautentičnije vezano za život i za preživljavanje židovske zajednice. Uostalom, autori su uspjeli napasti, sve kroz smijeh, na jedinu svetu ulogu, koja je ikad bila dodijeljena ženi i uzeti onda kao metu, božanski autoritet, to jest vrhovnu instancu, koja upravlja zakonima svijeta tradicije. Ali, uzimajući kao metu židovsku majku, sliku simbola svetoga, pisci uspijevaju nanišaniti i pogoditi jedan od naslijednih poredaka koji je uz nju povezan, židovstvo. Borba, koja traje oduvijek, ona je prije svega bitno ukorijenjena u majčinu tijelu; ona je također mjesto gotovo jedinog pripadanja u suvremenoj Americi. Povezati majku i židovstvo, u isti satirički smijeh, znači priznati organsku vezu, koja ih ujedinjuje jedno s drugim u povezanosti prema životu i preživljavanju i znači napasti istovremeno preostali i jedini oblik svetoga. Na taj lanac objesila se i druga karika, hrana. Uništiti kroz komiku židovsku mamu, putem hrane, to znači gađati jednu majku u onom najživotnijem, židovskom i svetom što ona može prenijeti. Okrenuti hranu u porugu, koju je židovska mama pripremila, znači htjeti napasti židovsku različitost prema tome i osnovu njegova preživljavanja. Prenoseći pripadnost i tradicionalne zakone, majka označava vlastitu, i pojedinačnu privrženost Židovke svojoj zajednici. Jedno od komičnih oružja pisaca je pokazati kako ta dvostruka pogodba sadržava izvor otuđenja, koje on trpi i koje mu prenosi majka.Tako, prekršaj zakona, bilo da uzme oblik jedne šikse ili izgled šaceraja postaje odbijanje tog otuđenja i na taj način, odbacivanje svega što ga stvara. Satira pisaca će nastojati nijekati bilo kakvu modernu zakonitost materinskoj borbi, koja je procijenjena kao zastarjela. Oni tako rade, pa onda naglo izvire svo prostaštvo u odnosu na svijet o kojem ovise i koji im pripada.
Danièle Bertein, doktorica filozofije
Preveli iz časopisa Yod i priredili R. Stipičić i J. Hećimović

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License