Zidovi I Romi U Bosni 1815

ZIDOVI I ROMI U BOSNI - 1815.
POVIJEST BOSNE
- NOEL MALCOLM -
9 ZIDOVI I ROMI U BOSNI
Dosad nismo mnogo spominjali dva naroda koji su bili prisutni u Bosni od davnine: Rome, koji su vjerojatno bili ondje prije dolaska Turaka, i Zidove, koji su dosli u prvom stoljecu turske vladavine. U ovom cemo poglavlju iznijeti kratak pregled njihove historije u Bosni, od njihova dolaska do pocetka 20. stoljeca. Dakako da ta dva naroda nemaju mnogo zajednickog, osim cinjenice da su i jedan i drugi ocuvali svoj identitet iako su rasijani po nebrojenim zemljama. Ali i u jednom i u drugom slucaju iznenadjuje razlika u nacinu na koji su postupali s njima u Otomanskoj Carevini i u sjevernoj i zapadnoj Evropi.
Oni koji se automatski pozivaju na okrutnost i nesnosljivost osmanlijske vladavine, treba da malo poblize razmotre povijest ovih dviju manjina. Sigurno je da su u balkanskim drustvima postojale predrasude i prema Zidovima i prema Romima, ali same lokalne predrasude ne bi bile u 20. stoljecu otjerale nebrojene tisuce njih u smrt. To je mogla uciniti samo ideologija sto se razvila u naprednijim i "krscanskijim" dijelovima Evrope.
Kao i s islamom, mozemo samo nagadjati o vrlo ranim tragovima judaizma na bosanskom tlu. Na temelju arheoloskih nalaza, znamo da su se mnogi Zidovi bili naselili u obliznjim dijelovima bivse Jugoslavije pod rimskom vlascu. Otkriveni su ostaci sinagoga i zidovskih grobova iz treceg i cetvrtog stoljeca na nekim mjestima u Makedoniji, Dalmaciji, Crnoj Gori i u Osijeku, pedesetak kilometara udaljenom od sjeveroistocne bosanske granice. Najzanimljiviji je nalaz avarskog groblja iz osmog ili devetog stoljeca nedaleko od Novog Sada (istocno od Osijeka, podjednako udaljenog od tog grada kao i Bosna). U mnogim grobovima na tom groblju pronadjeni su zidovski simboli i hebrejski natpisi - iz kojih se daje zakljuciti da su ti Avari prihvatili clanove plemena Krimskih Hazara koji su se u osmom stoljecu bili preobratili na judaizam.1
Zidovi su se odrzali u Makedoniji za sve vrijeme bizantske vladavine, a zbog vaznosti kopnenog trgovackog puta za Solun, tu su se okupili i novi clanovi zidovske zajednice iz drugih dijelova Evrope i pridruzili se potomcima solunskih Zidova iz rimskog doba. Znameniti makedonski Zidov Leon Mung, koji se pokrstio i postao nadbiskup Ohrida 1120. godine, vjerojatno je bio pobjegao od progona iz Njemacke. Zacijelo su i druge izbjeglice dosle u Makedoniju nakon izgona Zidova iz Ugarske u 14. stoljecu. U to vrijeme postojale su zidovske zajednice i u Dubrovniku, Splitu i Beogradu.2 Ipak, najveci je priljev Zidova bio potkraj 15. stoljeca, kad su Zidovi koji bjehu protjerani iz Spanjolske bili dobro primljeni u Otomanskoj Carevini. Mnogi su se od tih Zidova Sefarda nastanili u Solunu, a neki su se od njih preselili na sjever, u grad Skopje, koji je uskoro, zahvaljujuci njima, postao vazno trgovacko srediste.
Bosna nije bila na glavnom trgovackom putu sjever-jug (koji je prolazio kroz Srbiju), ali je vazan put istok-zapad vodio od Dubrovnika preko Foce (juzno od Sarajeva) do Novog Pazara i dalje do Skopja. Zidovski trgovci iz Skopja i Dubrovnika zacijelo su cesto imali posla s bosanskim posrednicima. Ipak, cini se da je razvoj Sarajeva kao vaznog trgovackog grada najprije naveo Zidove da se nastane na bosanskom tlu. Nije poznato kad su dosli u Sarajevo, ali tri sudska zapisnika iz 1565. godine spominju zidovske trgovce koji su se do tada vec, po svemu sudeci, bili udomacili u Sarajevu.3 Vjerojatno je presudan cinilac bio bezistan "Bursa" koji je podigao Gazi Husrev-beg u tridesetim godinama 16. stoljeca - trgovina svilom s gradom Bursom bijase uglavnom u rukama anadolskih Zidova.4 Nije poznato ni jesu li se u Sarajevu prvi nastanili Zidovi koji su dosli iz Burse. Glavne veze sarajevska zidovska zajednica u iduca dva stoljeca odrzavala je sa Skopjem i Solunom, pa valja pretpostaviti da se vecina Zidova bila doselila iz ta dva grada. Trgovina tekstilom, koja je za sve vrijeme otomanske vladavine bila na prvom mjestu u bosanskom uvozu, ostala je u zidovskim rukama sve do unistenja zidovske zajednice u Drugom svjetskom ratu.5
Zidovi u Sarajevu zivjeli su isprva u jednoj muslimanskoj mahali ili cetvrti, ali godine 1577., za nagradu sto su pomagali drzavi u borbi protiv Habsburgovaca, dopusteno im je da osnuju svoj vlastiti kvart/' Rijec "kvart" ne odgovara sasvim pojmu "mahala", jer mahale, kao sto je objasnjeno u 5. poglavlju, bijahu manji dijelovi grada u kojima nije obicno bilo vise od cetrdesetak kuca. Isto bi tako bilo pogresno ovdje upotrijebiti rijec "geto", koja se kadkad upotrebljavala za tu zidovsku mahalu, jer su se njeni stanovnici posve slobodno kretali po gradu, nije bilo posebnih ulaza ni policijskog sata ni drugih diskriminatorskih mjera. U jednom rukopisu iz 18. stoljeca spominje se kako su se muslimani tuzili na buku koju Zidovi dizu i na opasnost od pozara. Pod pretpostavkom da ta prituzba nije bila bez osnove, mozemo zakljuciti da su se Zidovi u Sarajevu tada vec bavili industrijom, vjerojatno lijevanjem kovina (zna se da su se tim poslom bavili u zadnjim godinama). A ako su pomagali pri izradi metalnog oruzja i opreme potrebne za vodjenje rata, mozda se time moze objasniti i zahvalnost turskih vlasti. Jedan zidovski autor iz Soluna u 17. stoljecu zabiljezio je da su sami Zidovi zatrazili da se presele.7 Ma koji razlog bio, bogatiji Zidovi preselili su se u kuce sagradjene blizu glavne trznice, a ostali su se uselili u posebnu zgradu koju je ondje podigao poznati dobrotvor, namjesnik u Bosni 1580. i 1581. godine, te je zgrada prozvana Siavus-pasine daire, sto ce reci "Zaduzbina Siavus-pasina". Bijase to kucerina sa 46 soba i unutrasnjim dvoristem. U njoj su stanovale siromasnije zidovske porodica, svaka od njih u jednoj ili dvije sobe. Zidovi su tu zgradu zvali // Cortijo - "Dvoriste", muslimani Velika avlija ili Civuthana. (Takve su opcinske zgrade podignute i u drugim dijelovima Balkana. Tako je, recimo, Türkischer Judenhof u Beogradu imao 103 sobe, 49 kuhinja i 27 podrumskih prostorija.)" Istovremeno je uz Cortijo sagradjena i prva sinagoga u Sarajevu.9 Od zidovske zajednice u Sarajevu u 17. stoljecu ostalo je malo tragova. Znamo da je ona za sve to vrijeme postojala, ali se po svoj prilici nije posebno isticala jer jedva da se spominje u ostaloj zidovskoj literaturi iz toga doba. Njezin prvi upotrebljavan za koga se zna, Samuel Baruh, dosao je iz Soluna na pocetku 17. stoljeca, a za njegov se grob tradicionalno tvrdi da je najstariji na zidovskom groblju u Sarajevu.10 Kad je Evlija Celebija 1660. godine posjetio Sarajevo, zabiljezio je da Zidovi imaju vec dvije mahale u gradu." Zidovi su bili u slicnom pravnom polozaju kao i krscani: i za njih je vrijedio kanun-i raya pa nisu smjeli graditi nove bogomolje bez posebnog dopustenja. Za to je, kao i za vecinu drugih zakonskih odobrenja, trebalo platiti odredjenu svotu novca. Zidovi, kao i krscani, nisu uzivali zakonsku ravnopravnost s muslimanima pred otomanskim sudovima, ali im je bilo dopusteno da rjesavaju svoje medjusobne sporove na vlastitim gradjanskim sudovima. Zidovi su placali i harac i morali su se pokoravati propisima kanun-i raya o odijevanju, a sultan Murat IV. dodao je 1574. godine i neke naknadne odredbe prema kojima Zidovi nisu smjeli nositi turbane, svilenu odjecu ni bilo sto zeleno. Poslije je upotrebljavanima u sinagogi bilo dopusteno nositi turbane ali samo zute boje.12
Ipak je u postupanju sa Zidovima u Otomanskoj Carevini bilo mnogo manje diskriminacije nego u bilo kojoj krscanskoj zemlji na sjeveru i zapadu potkraj srednjeg vijeka i na pocetku novoga doba.
Godine 1655. Zidove je u Otomanskoj Carevini uzbunila neobicna vijest: karizmaticni mladi upotrebljavan u Smirni, Sabbatai Sevi, proglasio se Mesijom. Vijest o toj objavi prosirila se munjevitom brzinom po Evropi, a misticni spisi Sabbatajevih sljedbenika, napose njegova glavnog ucenika i promicatelja Nathana od Gaze, citali su se s velikim zanimanjem. U jednom se izvjestaju spominje da su becki Zidovi primili Nathanova nabozna djela 1666. godine iz Sarajeva.13 Naucavanje Sabbataia i njegovih ucenika ("sabatajevaca") zasnivalo se na tradiciji kabalistike, metodi odcitavanja skrivenih prorocanstava i teoloskih istina iz rijeci i slova svetih hebrejskih tekstova.
Veliki misterij i skandal cijelog slucaja Sabbataia zbio se 1666. godine, kad je Sabbatai Sevi bio uhapsen i izveden pred sultana, te pristao da primi islam. Mnogi su njegovi sljedbenici ucinili isto tako, a drugi koji su ostali vjerni zidovskoj religiji sacuvali su njegove spise i razvili ekstremnu, paradoksalnu teologiju, prema kojoj je to otpadnistvo od judaizma bilo nuzan i mistican cin (koji se navodno moze mjeriti s naravi Kristove smrti u krscanskoj teologiji). Jedan od vodecih "sabatajevaca" u iducem narastaju bijase Nehemiuah Hayyon ili Chajon, koji se rodio u Sarajevu 1650. godine. Njegova porodica (ime joj se u bosanskoj grafiji pise Kajon, Gajon ili Gaon) bijase jedna od starih zidovskih porodica u tom gradu, u kojem je zivjela sve do potkraj 20. stoljeca. Hayyon je putovao po Palestini, Grckoj, Italiji i Njemackoj. U Berlinu je 1713. godine objavio knjigu Oz l'Elohim ("Moc Bozja"), za koju se kaze da je jedini dokument sabatajanske kabalistike koji je ikad stampan. U njoj se nalazi rasprava koja se pripisuje samom Sabbataiu i koja je uzvitlala veliku prasinu u zidovskim krugovima. Hayyona je poslije proglasio heretikom jedan od rabina u Amsterdamu, Sevi Ashkenazi, koji je i sam zivio u Sarajevu od 1686. do 1697. godine, kad je pobjegao na sjever s vojskom princa Eugena.14 (Taj je rabin bio valjda jedini Zidov koji je bio zahvalan Austrijancima na njihovu upadu. Zidovska je mahala bila tesko ostecena artiljerijam princa Eugena. Sarajevski su Zidovi pristali, radi smanjenja poreza, da dobrim dijelom financiraju obnovu cijelog tog gradskog podrucja.)15
Najstariji zapisi o sarajevskoj zidovskoj zajednici koji su se sacuvali u bilo kojem obliku poticu iz dvadesetih i tridesetih godina 18. stoljeca. Izvatke iz njih objavio je historicar Moritz Levy, ali su sami dokumenti unisteni zajedno sa sveukupnim zidovskim arhivima u Sarajevu u Drugom svjetskom ratu.16 Iz tog najranijeg razdoblja spominje se 66 prezimena a na popisu glava porodica iz 1779. godine navedeno je 214 imena - sto valjda odgovara broju stanovnika od nesto vise od tisucu. Spominje se i mala talmudska tora (zidovska osnovna skola). Zidovi u Sarajevu bavili su se raznim poslovima: osim sto su bili trgovci, bili su i lijecnici, apotekari, krojaci, postolari, mesari, drvodjelje i kovinotokari, staklari i bojadisari.'7
Za veceg dijela tog razdoblja imali su rabine koje su dovodili iz drugih gradova. Najpoznatiji medu njima, David Pardo, mletacki Zidov, koji je bio glavni rabin u Sarajevu u sezdesetim i sedamdesetim godinama 18. stoljeca, bijase istaknut naucnik i pisac, te je osnovao jesivu (zidovsku vjersku skolu). Sve do tada Sarajevo je bilo podredjeno zidovskoj zajednici u Solunu, a sad je moglo samo skolovati svoje rabine.18 Medjutim, tada je vec, i u trgovini i u kulturi, dominantna zidovska zajednica u susjednoj zemlji bila ona u Beogradu. U buducoj srpskoj prijestolnici bijase mjesovita zajednica Sefarda i Askenaza. Vjerojatno su neki Askenazi dosli i u Sarajevo, ali ako su se ondje i nastanili, zacijelo su se asimilirali sa Sefardima koji su govorili ladino, jer u Sarajevu nije bilo askenaske sinagoge sve do potkraj 19. stoljeca. Neki od prezivjelih sarajevskih Zidova i dan-danas govore ladino, varijantu spanjolskog jezika iz 15. stoljeca kojom su govorili potomci Zidova protjeranih iz Spanjolske 1492. godine. A posebno je obiljezje spanjolske bastine u Sarajevu "Sarajevska hagada", spanjolski iluminirani rukopis iz 14. stoljeca, koji sadrzi zbirku molitava i pjesama za prve veceri zidovskog blagdana Pesaha, rukopis koji je bio u vlasnistvu jedne od zidovskih porodica u gradu do 1894. godine i koji je jedno od najljepsih umjetnickih djela te vrste na svijetu.19
U prvih nekoliko desetljeca 19. stoljeca u Bosni je bilo oko 2000 Zidova. U potankom izvjestaju francuskog konzula u Solunu, koji je 1813. godine putovao u Bosnu da prikupi podatke o trgovanju, utvrdjeno je da u samom Sarajevu ima 2000 Zidova, s tim da su od pet najvaznijih trgovackih tvrtki u gradu dvije zidovske, jedna grcka, jedna austrijska i jedna francuska.20 Tada je vec postojala i mala zidovska zajednica od sezdesetak ljudi u Travniku. Taj je grad stekao vaznost kao sjediste namjesnika u Bosni pa je imao oko 7000 stanovnika, mahom muslimana.2 U sezdesetim godinama 19. stoljeca zivjelo je i nekoliko zidovskih porodica u Mostaru.22
Zanimljiva je sudbina snasla jednog Zidova na pocetku 19. stoljeca u Travniku, Mosesa Chavija, koji je presao na islam, uzeo ime Dervis Ahmed i poceo huskati mjesne muslimane protiv Zidova. Godine 1817. vodje bosanskih Zidova potuzile su se na njegove napade, pa je on osudjen na smrt i smaknut. Neki od njegovih pristasa potuzili su se zatim novom namjesniku u Bosni, Ruzdi-pasi, koji je iskoristio priliku da iskamci pare od Zidova. Zatrazio je od njih da plate nadoknadu od 500 000 grosa i uhapsio deset vodecih sarajevskih Zidova, na celu s rabinom, zaprijetivsi im da ce ih sve pobiti ako ne plate trazenu svotu. Slucaj je, medjutim, zavrsio tako sto se gomila od 3000 muslimana digla na oruzje i zatrazila da se Zidovi puste na slobodu - sto je smjesta i ucinjeno.23
Cini se da su odnosi izmedju Zidova i muslimana opcenito bili dobri, pocesto bolji nego izmedju muslimana i krscana. U mnogim dijelovima Otomanske Carevine krscani su gledali na Zidove prijekim okom. Djelomice je to bilo zato sto je antisemitizam bolje rastao na tlu krscanske teologije, ali i zato sto su se otomanski namjesnici oslanjali na zidovske lijecnike i trgovce kao svoje osobne i diplomatske savjetnike, tako da su Zidovi u krscanskim ocima bili nesto kao produzena ruka turske sile. (Mozda je dodatni cinilac u nekim drugim balkanskim zemljama bila i cinjenica da su se Zidovi odijevali kao Turci - ali ne i u Bosni, u kojoj su se krscani odijevali bas kao i muslimani, osim nekoliko sitnih razlika koje je zahtijevao kanun-i raya.)
Sultani reformatori u tridesetim i pedesetim godinama 19. stoljeca donosili su zakone kojima su davali jednaka gradjanska prava svim svojim podanicima, bez obzira na vjeroispovijest, ali su ti zakoni vrijedili vise u teoriji nego u praksi. Najveca promjena u statusu Zidova nastupila je austro-ugarskom okupacijom Bosne 1878. godine. Nakon cetiri godine osnovana je u Sarajevu "Sefardska izraelicanska vjerska zajednica", Cultus-gemeinde (vjerska zajednica) prema austrijskom uzoru, koja je sama birala svoje upravno tijelo, vodila evidenciju o svim Sefardima u gradu i imala pravo ubirati porez od njih do 25 posto vrijednosti njihovih direktnih drzavnih poreza. Mnogi Askenazi Zidovi iz Ugarske, Galicije, Poljske, Ceske i Moravske i drugih zemalja nastanjivali su se u Bosni pod austrougarskom vlascu, pa je i za njih osnovana posebna zajednica.24 Zidovi koji su govorili ladino gledali su s visoka na njih, tako da su te dvije zajednice zivjele odvojeno. Jedan posmatrac iz 1908. godine zabiljezio je da se "znatno razlikuju" jedni od drugih.25 Ovim priljevom moze se objasniti nagli prirast zidovskog naroda u gradu. Posto se za veceg dijela 19. stoljeca broj od 2000 stanovnika nije mnogo mijenjao, godine 1885. porastao je na 2618, godine 1895. na 4058, a 1910. na 6397.26 Broj Zidova u drugim dijelovima Bosne takodje je porastao doseljavanjem. Godine 1900. bilo ih je vec 9311 u cijeloj Bosni.27 Ekonomska politika Austro-Ugarske pruzila je nove prilike Zidovima; za razliku od muslimana, oni su se ubrzo prihvatili industrijalizacije, pa su sva tri vodeca tvornicara u Bosni bili tada Sefardi. Austrijska politika imala je za posljedicu i to da su se Zidovi bolje uklopili u bosansko drustvo. Bosanski jezik uveden je kao obavezni predmet u zidovsku osnovnu skolu, a neki su Zidovi, prvi put u historiji ove zidovske zajednice, poslali svoju djecu u svjetovnu srednju skolu.2" Sve do 1941. godine bosanski Zidovi igrali su vaznu ulogu u ekonomskom zivotu svoga zavicaja. Zidovskih je zajednica bilo u Sarajevu, Travniku, Mostaru, Banjoj Luci, Zenici, Bugojnu, Bijeljini, Brckom, Rogatici, Vlasenici i Tuzli.29 Najveci je dio tog zidovskog svijeta odnijela poplava barbarstva 1941. godine.*
Ovaj kratki prikaz djelovanja Zidova u Bosni ne odgovara doprinosu njihove kulturne historije. Posebno je zanimljiv korpus tradicionalne popijevke ili balade, pod imenom romunsero, od kojeg su sacuvani mnogi primjeri. O ovom predmetu, i o djelatnosti zidovskih kulturnih organizacija, u 19. i na pocetku 20. stoljeca vidi Nezirovic, Jevrejsko-spanjolsku knjizevnost u Bosni i Hercegovini, Vidakovic Petrov, Kultura spanskih Jevreja.
Balkanski Romi imaju mnogo nejasniju povijest nego Zidovi; oni su ostavili za sobom vrlo malo gradjevina, zapisa, pisaca ili uopce pismenih ljudi. Pa ipak je njihov broj bio veci a prisutnost u Bosni vjerojatno znatno starija. Premda se ne zna godina njihova egzodusa iz Indije, bilo ih je na bizantskom teritoriju vec 835. godine, a ima pouzdanih dokaza da su u evropski dio Bizantske Carevine bili presli u 11. stoljecu. U 14. i 15. stoljecu glavno je romsko srediste bilo u juznoj Grckoj, a vjerojatno su se vec bili udomacili i na otoku Krfu. Jedni su od njih vjerojatno produzili uz jadransku obalu, a drugi su se vec bili rasirili po unutrasnjosti. Romska sela u zapadnoj Bugarskoj spominju se u darovnici iz 1378. godine, sto upucuje na zakljucak da su vec prilicno dugo prebivali na tom podrucju. Kao i Vlasi, imali su odredjenu vojnu tradiciju: u Grckoj je u 15. stoljecu zabiljezena neka vrsta vojnog ustrojstva medju Romima. Stoga je zanimljivo spomenuti da je prvi pouzdani zapis o Romima na tlu bivse Jugoslavije pravni dokumenat iz Dubrovnika iz 1362. godine, a odnosi se na neku molbu dvojice "Jedupaka" (tj. Egipcana, odnosno Roma) zvanih "Vlah" i "Vitanus".30
Na temelju slabasne osnove ovoga pojedinca Roma zvanog "Vlah", covjek je u napasti da nagadja kako je u tim krajevima doslo do odredjene simbioze izmedju Roma i Vlaha potkraj srednjega vijeka. Oni su doduse bili posve razliciti nomadi, ali ako su se Romi vec tada bavili obradom metala i slicnim poslovima, mogli su stvari od koristi i uzgajivacima konja i trgovcima. Ima i nekih lingvistickih dokaza za pretpostavku da su Vlasi i Romi uspostavili kontakt na zapadnom i srednjem Balkanu. Vokabular vecine zapadnoevropskih romskih dijalekata ne pokazuje samo snazan utjecaj grckoga i juznoslavenskih jezika, nego sadrzi i natruhe rumunjskog ili vlaskog jezika. Znamo da su se ta romska plemena odselila iz jugoistocne Evrope negdje na pocetku 15. stoljeca. Mozda su proveli neko vrijeme, ali ne dugo, u Rumunjskoj. Medjutim, u njihovu rjecniku nema ni traga od nekog ranog madjarskog utjecaja. Jezicna gradja upucuje na zakljucak da su se dulje vrijeme druzili s ljudima koji su govorili vlaski juzno od Dunava.31
Ako ima bar zrnce istine u ovim nagadjanjima o spomenutom dubrovackom dokumentu, Romi su bili prisutni u Hercegovini mnogo prije dolaska Turaka. Nista ne znamo o tome sto su radili u Bosni u prvim godinama turske vladavine, ali su vjerojatno neki od njih vrlo rano presli na islam. Zakon koji je 1530. godine donio Sulejman Velicanstveni za ejalet Rumeliju (u koji je u to doba spadala i Bosna) pravio je veliku razliku izmedju Roma muslimana i nemuslimana. Prvi su morali placati dvadeset i dvije aspre poreza po porodica, a drugi dvadeset i pet, a Romima muslimanima bilo je zabranjeno zivjeti s Romima nemuslimanima.32
Prvi put se Romi izrekom spominju u Bosni 1574. godine, kad je sultan Selim II. izdao ferman kojim je odobrio porezne olaksice Romima koji rade u rudnicima: spominje one koji rade u rudniku zeljezne rude nedaleko od Banje Luke i Rome koji rade u rudnicima "iza Novog Pazara" -vjerojatno je mislio na rudnike na sjeveru Kosova.33 Mozemo samo nagadjati da li su to bili mjesni Romi koji su se latili rudarenja, ili Romi koji su dosli - kao i saski rudari - iz ugarsko-rumunjskih zemalja. Potkraj 14. stoljeca Romi su se bili nastanili sjeverno od Dunava. Tran- silvanski Romi dijelili su se na dvije tradicionalne kategorije, na rudare i na aurare, ispirace zlata.34 Mozda su takvi bili i neki od onih ispiraca zlata sto ih je Benedikt Kuripesic vidio 1530. godine na rijeci nedaleko od Jajca.35
Za veceg dijela pocetnog razdoblja otomanske vlasti turska je uprava dobro postupala s Romima. U fermanu iz 1604. godine o Romima u juznoj Albaniji i sjeverozapadnoj Grckoj rijec je i o Romima krscanima i o Romima muslimanima: "Neka niko ne uznemiruje niti ugnjetava pripadnike tog naroda".36
To je bio ljudskiji odnos od odnosa bilo koje vlasti u krscanskoj Evropi prema Romima u to doba. Svega osam godina prije toga, na primjer, osudjeno je 106 Roma u Yorku a devetorici je odrubljena glava na temelju zakona koji je donio parlament u Elizabetino doba, i kojem je cilj bio "daljnje kaznjavanje skitnica sto sebe nazivaju Egipcanima".37 Dakako da je vecina Roma ostala na dnu drustvene ljestvice u otomansko doba u Bosni, kao i drugdje. Gradska poglavarstva vise su voljela da Romi zive izvan gradskih medja nego da im dodijele vlastite mahale, osim ako ih nisu uspjeli nagovoriti da se bave obrtom na gradskom podrucju. Iz jednog zapisa u Bugarskoj iz 1610. godine vidi se da su Romi nemuslimani morali placati po 250 aspri dzizje ili glavarine, a muslimani po 180. Usprkos toj razlici u svoti, reklo bi se da je ovo bila neka vrsta diskriminacije, jer muslimani inace nisu uopce placali dzizju.38
Cini se da su potkraj 17. stoljeca otvrdnuli stavovi otomanske uprave. Zapocela je kampanja u kojoj su Romi bili optuzivani da se bave prostitucijom i svodnistvom, a porezi su im znatno uvecani.39 Ipak, osnovna zakonska prava Roma bila su ista kao i prava njihovih susjeda krscana i nemuslimana. Velika vecina bosanskih Roma bijahu muslimanske vjere. Cini se da su zivjeli pretezno nomadskim zivotom sve do kraja otomanske vladavine, i da ih je bilo vrlo mnogo. Tako je biskup Maravic izvijestio iz Bosne 1655. godine da "covjek na svakom koraku nailazi na Cigane".40 Kad su Austrijanci 1788. godine prodrli u Bosnu, "velik broj" Roma pridruzio se bosanskim jedinicama da se bore protiv njih.41 Tesko je prosuditi koliko ih je u svemu bilo u Bosni: Chaumette-des-Fossés procijenio je 1808. godine da ih ima oko 30 000, ali Pertusier, koji je bio u Bosni cetiri godine poslije njega, racunao je da ih ima svega 8000.42 Sudeci po ostalim podacima koje navode, Pertusier je od njih dvojice ipak bio pouzdaniji. Prema otomanskim statistickim podacima, u Bosni i Hercegovini je 1865. godine bilo ukupno 9630 Roma. Jedan njemacki posmatrac potkraj sezdesetih godina 19. stoljeca procjenjuje da ih ukupno ima 11 500. Prema sluzbenom popisu stanovnistva iz 1870. godine bilo ih je svega 5139, ali je to bio popis kucanstava, pa u njega vjerojatno nisu usli oni koji su i dalje bili nomadi.43 Rome su vise puta nagovarali da se negdje skrase, pa je u 19. stoljecu bilo ciganskih mahala u Sarajevu, Travniku (gdje je Chaumette-des-Fossés zabiljezio da ima 300 Roma), Banjoj Luci i Visokom.44
Tada su vec postojale tri odijeljene kategorije Roma u Bosni. Najstariji medju njima, takozvani "Bijeli Cigani", nisu vise uglavnom bili nomadi i malo-pomalo su zaboravljali svoj romski jezik. Vecina ih je do 20. stoljeca potpuno zaboravila taj jezik. Ti su Romi u Bosni bili muslimani, ali "Bijeli Cigani" u Srbiji i Makedoniji bili su pravoslavne vjere. Njihov dijalekt romskog jezika svjedoci o dugom prebivanju u juznoslavenskim prostorima. S druge strane "Crni Cigani" zivjeli su vise nomadskim zivotom i bili su ponajvise kotlokrpe.
Nazivali su ih i cergasi (od turske rijeci çergi, sto znaci "sator"). I oni su se islamizirali (iako ih ponekad nisu pustali u dzamije zbog toga sto su bili necisti), ali u njihovoj varijanti romskog jezika bilo je vise rumunjskih elemenata, po cemu se dade zakljuciti da su se doselili iz Transilvanije ili Banata negdje na pocetku otomanske vladavine. (Moguce je, kao sto sam vec napomenuo, da su medju njima bili i romski rudari iz 16. stoljeca.) Obje te grupacije govorile su o sebi da su "Turci" misleci zapravo da su muslimani.
Treca se grupacija zvala "Karavlasi", sto ce reci "Crni Vlasi". Njima nije bilo pravo da im se govori da su Cigani i tvrdili su da su Rumunji. zaista su i govorili rumunjski, a jedan rodoljubni rumunjski pisac ispisao je 1906. godine gotovo stotinu stranica ne bi li dokazao da oni uopce nisu Romi. Ipak, svaki dobro obavijesteni posmatrac mogao je lako zapaziti da su to ipak Romi koji su se nekad davno doselili iz Rumunjske. Pored rumunjskog jezika, govorili su i jednu varijantu romskog obilato prosaranog rumunjskim rijecima. Da zbrka bude veca, mjesno ih je stanovnistvo zvalo "srpskim Ciganima", bilo zato sto su prije toga neko vrijeme zivjeli u Srbiji, bilo zato sto su bili pripadnici istocne pravoslavne crkve.45
Ti samozvani "Crni Vlasi" nisu, naravno, imali nikakve veze s onim "Crnim Vlasima" Morlacima iz starijeg doba. Pripadali su onom dijelu Roma koji su govorili takozvanim vlaskim dijalektima romskog jezika (tj. onima koji su bili pod uticajem rumunjskoga), koji su se prosirili na zapad Evrope novim valom iseljavanja u 19. stoljecu i koji tvore osnovu naroda americkih Roma. Neki su od njih vodali medvjede (cime su se odavno bavili rumunjski Romi poznati pod nazivom ursari). Bosanski vodici medvjeda mogli su se vidjeti na cestama u Francuskoj u sedamdesetim godinama 19. stoljeca.46 Jedan engleski putnik koji je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeca zabiljezio je da oni "putuju po svoj Evropi s dresiranim medvjedima, a kapetan von Roth (austrijski oficir u Bosni) rekao mi je da je jednog od njih vidio i u Londonu". Isti je taj putnik ustvrdio da je to "cudan narod koji zivi u rupama u zemlji".47 Prva pomisao citatelja ovoga teksta mogla bi biti da je rijec o pukom ponavljanju komentara autorovih bosanskih ili austrijskih informatora opterecenih predrasudama. Ali zapravo su Romi nomadi iz rumunjskih zemalja odavno putovali ljeti sa satorima i kopali uoci zime podzemna sklonista u sumama.48
Jamacno su se Romi cesto u manjim skupinama doseljavali u Bosnu. Najuspjesnija takva skupina doselila se na pocetku 19. stoljeca iz Novopazarskog sandzaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu) i nastanila u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, istacno od Sarajeva. Ekspert za bosanske Rome Rade Uhlik posjetio je Pogledala uoci Drugog svjetskog rata i ustvrdio da je to "neosporno najzanimljivije i najvitalnije cigansko naselje u Bosni".
Ljudi su vrlo radisni, sposobni, stedljivi, postene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za organizaciju. Nisu nomadi; stanuju u prilicno siromasnim kucama. U toploj sezoni od proljeca do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, zeljeznicom, svake godine traze posao… Vecina je njih pismena i vrlo ljubomorno cuva svoj ciganski jezik.49
Kad je nakon Drugog svjetskog rata ponovo dosao u Pogledala, Uhlik je zatekao pusto selo. "Danas je to selo potpuno zapusteno, a prezivjeli Cigani pobjegli su u sjeverozapadnu Bosnu." U ustaskoj drzavi istrijebljeno je ukupno 28 000 Roma. Ipak, Romi muslimani prosli su bolje od pravoslavnih "Karavlaha". "Zahvaljujuci intervenciji visih muslimanskih svecenika," zapisao je Rade Uhlik, "sprijecen je jos veci pokolj bosanskih Cigana".50 Medjutim, Rome iz Pogledala otjerao je iz jugoistocne Bosne srpski pokolj muslimana. Kvartovi Roma muslimanske vjere u mnogim gradovima jugoistocne, istocne i sjeverne Bosne prosli su kroz slicne strahote ubijanja i razaranja 1992. i 1993. godine.

1 Goldstein, ur., Jews in Yougoslavia ("Zidovi na tlu Jugoslavije"), str. 27-28.
2 Ibid., str. 75-76.
3 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 2. Freidenreich kaze da ovi sudski zapisnici spominju deset do petnaest zidovskih porodica (Jews of Yugoslavia, str. 12); ali Levy samo nagadja koliko je u to doba bila velika zidovska zajednica.
4 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.
5 Pelletier je 1934. godine zabiljezio da tekstil u Sarajevu najvise prodaju Zidovi: Sarajevo, str. 4X-49. Skaric tvrdi da su sarajevski Zidovi dosli prvobitno iz Skopja: Sarajevo i njegova okolina, str. 60.
6 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.
7 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 6-10.
8 Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 72; Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 12,27. Cortijo je izgorio u pozaru 1879. godine i nikad nije obnovljen. Potpuni opis zidovske cetvrti u Sarajevu i mapu s ulicama vidi kod Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 85-111.
9 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 111 ; sinagoga je izgorjela 1794. godine, ali je ponovo izgradjena.
10 Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 13. " Celebi, Putopis, str. 105-106.
12 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 53-55, 66; Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 14-15; Goldstein, ur., Jews in Yugoslavia, str. 65.
13 Scholem, Sabbatai Sevi, str. 560.
14 O Hayyonu vidi kod Levy, Die Sephardim in Sarajevu, str. 15-17; Scholem, Sabbatai Sevi, str. 901-902; Scholem, Major Trends in Jewish Mysticism, str. 321-324; o Ashkenaziju vidi kod Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 13.
15 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 88.
16 Ibid., str. 19-20. Glavnu sefardsku sinagogu, zajedno sa starom knjiznicom i arhivom u njoj, opljackale su njemacke jedinice neposredno nakon ulaska u Sarajevo 15. aprila 1941. (Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 64).
17 Shaw, Jews of the Ottoman Empire, str. 53.
18 Ibid., str. 53. Shaw tvrdi da je Pardo stigao u Sarajevo 1752; Freidenreich pak 1765; a Levy 1768. Svi se slazu da se odselio u Palestinu 1781. godine.
19 Vidi opis i reprodukciju u boji cijelog rukopisa kod Roth, ur., Sarajevo Haggadah.
20 Vacalopoulos, "Tendances caractéristiques du commerce de la Bosnie", str. 99. Pertusier takodje navodi ukupan broj od 2000 Zidova u cijeloj Bosni (La Bosnie, str. 78). Chaumette-des-Fossés navodi da ih je bilo 1200 (Voyage en Bosnie, str. 30).
21 Pertusier, koji je posjetio Travnik 1812. godine, kaze da su stanovnici toga grada bili sami muslimani, osim "dvije-tri zidovske porodica" (La Bosnie, str. 297); Chaumette-des-Fossés, koji je boravio u Travniku najveci dio od sedam mjeseci 1808. godine, kaze da je bilo i 1000 pravoslavaca, 500 katolika, 300 Roma i 60 Zidova. William Miller napisao je 1898. godine da je Travnik "jedan od najcistijih muhamedanskih gradova u zemlji" (Travels and Politics, str. 155). 22 Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, 130.
23 Levy, Die Sephardim in Bosnien, str. 62-63.
24 Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 15-16.
25 Bacrnrcilher, Bosnische Eindrücke, str.
26. 2f' Freidenreich, Jews of Yugoslavia, str. 213.
27 Curtis, Turk and his Lost Provinces, str. 276.
28 Freidenreieh, Jews of Yugoslavia, str. 19-22.
29 Shaw, Jews of the Ottoman Empira, str. 35; Levntal, ur., Zlocini fasistickih okupatora, str. 70-71.
30 O svim drugim pojedinostima vidi Mujic, "Polozaj cigana", str. 140-144, i Soulis, "Gypsies in the Byzantine Empire". Fraser (Gypsies, str. 57) napominje da je izraz cingarije u jednom srbijanskom proglasu vjerojatno znacio samo "postolari".
31 Fraser, Gypsies, str. 83.
32 Mujic, "Polozaj cigana", str. 146-147.
33 Vukanovic, "Le Firman relatif aux tsiganes"
34 Weigand, "Rumänen und Aromunen", str. 174. Bâieçi potice od madjarske rijeci hea.i, sto znaci "kopati".
35 Kuripesic, Itinerarium, str. 31; on kaze da su se takvi radnici mogli naci i u mnogim drugim dijelovima Bosne (str. 44). Uobicajena metoda nije bilo ispiranje zlata iz pijeska nego povlacenje runa po koritu potoka.
36 M. Hasluck, "Firman regarding Gypsies", str. 2.
37 Fraser, Gypsies, str. 132-134.
38 Sugar, Southeastern Evrope under Ottoman Rule, str. 77, 86, 103.
39 Hasluck, "Firman regarding Gypsies", str. 10-11.
40 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 476.
41 Mujic, "Polozaj cigana", str. 149.
42 Chaumette-des-Fossés, Voyage en Bosnie, str. 30; Pertusier, La Bosnia, str. 78.
43 Thoemmel, Geschichtliche Beschreibung, str. 76-77 (za 1865. godinu); Maurer, Eine Reise durch Bosnien, str. 373, u fusnoti (potkraj sezdesetih godina 19. stoljeca); Mujic, "Polozaj cigana", str. 170 (za 1870. godinu).
44 Mujic, "Polozaj cigana", str. 157; Chaumette-des-Fosses, Voyage en Bosnie, str. 38. Roskicwicz biljezi da je u sezdesetim godinama 19. stoljeca bilo otprilike 1000 Roma u Sarajevu (Studien über Bosnien, str. 179-180).
45 Nadam se da je prikaz koji sam ovdje sazeo u ova dva pasusa tacna analiza prilicno protivrjecnih podataka. Najvise sam koristi imao od Gilliat-Smith, "The Dialect of the Gypsies ol'Scrbo-Croatia"; od komentara kod Glück, "Zur physischen Anthropologie der Zigeuner in Bosnien", str. 405; i od anonimnog napisa u Bosnische Post iz 1895. godine sto je preveden kod Filipescu, Coloniile romane din Bosnia, str. 205. Sam Filipescu odbacuje autorovu tvrdnju i razvija svoju "cisto rumunjsku" teoriju na str. 199-293. Weigand pobija Filipescua u "Rumänen und Aromunen"; Lockwood kratko raspravlja o Bijelim Ciganima i cergasima u European Muslims, str. 30-31.
46 Fraser, Gypsies, str. 231.
47 Thomson, Outgoing Turk, str. 170-171.
48 Fraser, Gypsies, str. 58-59.
49 Uhlik, "Serbo-Bosnian Folk-Tales, no. 8", str. 92-93.
50 Uhlik, "Serbo-Bosnian Folk-Tales, no. 9", str. 116-117. Vecina istrijebljenih Roma bili su iz Hrvatske, gdje su gotovo svi bili pravoslavne vjere.
Pripremio: Prof. Hamdo Camo
http://www.camo.ch/povijestbih10.htm

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License