Ivan Ninić
ŽENI LEBL DO KONAČNOG RESENJA JEVREJI U BEOGRADU 1521-1942. na hebrejskom jeziku
U Seminar centru Efal, kraj Tel Aviva, održana je 24. decembra 2006. godine predstavljanje knjige poznate istoričarke Ženi Lebl Do "konačnog rešenja", Jevreji u Beogradu 1521-1942. izdavačke kuće Hakibuc Hameuhad. To je prevod na hebrejski jezik srpskog izdanja iz 2001. (Čigojа stampа). O knjizi su vrlo pohvalno govorili poznati izraelski književnici i istoričari Moe Orfeli, Hana Pinhas-Koen, Rafael Vego i Eliezer Papo. Svi promoteri su se složili da ce ova knjiga Ženi Lebl biti nezaobilazna za sve buduće proučavaoce jevrejske istorije Balkana i Evrope.
Nova knjiga Ženi Lebl, Do konačnog rešenja, je svakako njeno ne samo najobimnije delo već i najzreliji poduhvat. Retke su knjige iz jevrejske istoriografije koje se bave jednim gradom. Naravno, to se ne odnosi na velike jevrejske centre, kao sto su Beč, Prag ili Njujork. Ali Beograd?! Jugoslavija, posle Drugog svetskom rata, nije u centru pažnje svetske jevrejske istoriografije. Na engleskom jeziku su ipak objavljene dve knjige te vrste: [[The Jews of Yugoslavia Harriet Freidenreich i Voices of Yugoslav Jewry Paula Benjamina Gordiejewa. Postoji nekoliko knjiga, kao Židovi u Dubrovniku Bernarda Stulija i Židovi u povijesti Splita Duška Kečkemeta, ali ta dela nisu ni izbliza tako iscrpna kao najnoviji rad Ženi Lebl.
Bez preterivanja, može se reći da jevrejstvo južno-slovenskih zemalja ima sreću što u svojoj sredini ima istražitelja takvog intenziteta i pasioniranosti kao sto je Ženi Lebl.
Ona je svoj novinarski rad prekinula, posle patnji u Drugom svetskom ratu, da bi, nakon turbolencija u posleratnom periodu, gradila svoju egzistenciju u drugim poljima stvaralaštva. Ulazeci u mirniji period života, ona je smogla stvaralačke snage da se vrati pisanju, proučavanju istorije, literaturi i prevodilaštvu, nalazeći se uvek izmedju dve kulture koje najbolje poznaje: jevrejstva i srpstva.
Delo koje je pred nama, Do "konačnog rešenja", neka je vrsta rekvijema pisca za svoje najbliže. Istovremeno, to je studija o beogradskim Jevrejima koja dugo neće biti prevazidjena. Teško je bilo napisati delo takvog obima i kvaliteta u skromnim autorovim uslovima, bez instituta i književnih radionica pri ruci. Njen rad je prava istorijsko-literarna arheologija. Neumorna Ženi obilazila je lokalitete, biblioteke, muzeje, intervjuisala bezbroj ljudi na tri kontineta u Aziji, Evropi i Americi, da bi sakupila ogroman materijal koji je ugradjen u ovu knjigu. To dokazuje i obimna arhivska gradja koja je korišćena sa preko tristo bibliografskih jedinica. Ovim temeljnim delom Leblova je olakšala rad budućim istraživačima južno-slovenskog jevrejstva, ali i istoričarima Turske, Balkana, Jugoslavije i Srbije, jer njeno delo ne govori samo o jevrejstvu, već i o relaciji i interakciji Jevreja i domaćeg balkanskog življa, pre svega, razume se, Srba.
Do "konačnog resenja" je delo-temeljac o kome može da se raspravlja, da se neke teze u delu prihvate, a neke odbace. Ja bih, na primer, pomenuo da Ženi Lebl ponekad ne koristi dovoljno istorijsku naučnu nepristrasnost, već se povodi za svojim temperamentom i ličnim stavom. Ovo pišem, misleci na to kako je obradila deo o Šabtaju Cviju. Tom mesiji, lažnom mesiji, ako hoćete, jer su sve mesije lažne, sem onoga, posvećeno je u ovoj knjizi daleko manje pažnje nego što zaslužuje njegov pokret. Ali, to je pitanje afiniteta autora.
Uticajne ličnosti i institucije trebalo bi da obrate pažnju na ovu knjigu i da smognu snagu da se ona prevede na engleski jezik. Time bi jugoslovensko jevrejstvo dobilo pravo mesto u pisanoj svetskoj istoriji Jevreja.
Most, decembar 2006.