Zeljko Ivankovic Odcitavanje Umjetnickog

Željko IVANKOVIĆ

ODČITAVANJE UMJETNIČKOG

Predrag Finci: Djelo i nedjelo, Demetra, Zagreb, 2008. Predrag Finci: Imaginacija, Antibarbarus, Zagreb, 2009.

Predrag nas je Finci već naviknuo na to da se svake godine pojavi s novom knjigom. Njegova londonska faza, pokazuje se, nije, međutim, samo njegovo najplodnije i stvaralački najzrelije razdoblje i ne samo zbog broja objavljenih naslova, nego je, ako to nekoga na našim prostorima još uopće zanima, i ponajvrijednije od onoga što nam se na području „domaće" filozofske i poetološke literature događa. Evo i novih primjera za ovu moju možda pomalo i prejaku tvrdnju. U posljednje je dvije godine kod dva različita zagrebačka izdavača Finci objavio dvije knjige (U londonskoj fazi prethodno još šest knjiga od kojih izdvajamo: Umjetnost uništenog: estetika, rat i holokaust iz 2005, Prirodu umjetnosti iz 2006. i Poetozofske eseje iz 2004), a koje se bave poetičkim u najširem, u najobuhvatnijem smislu: este-tičkim i etičkim u umjetnosti, te društvenim i političkim kao ambijentom u kojem se umjetničko kao u povijesnoj dimenziji realizira, u kojemu živi, na koje se referira ili pak u kojemu biva recipirano. Svoje eminentno filozofsko obrazovanje autor sintetizira u svojim studijama praktično ga aplicirajući na zanimljive aspekte umjetničkoga kao fenomena koji ogoljen u historijskim mijenama pokazuje svu dramu svoga postojanja ili su-postojanja s ideološkim s kojim se u povijesnim datostima neprestano sučeljava.

Knjigom Djelo i nedjelo Finci se ozbiljno pozabavio recepcijom umjetnosti i osobito njezinim ideološkim odčitavanjem, kao i stvaranjem umjetničkog u okviru društvenih mijena, ideoloških ograničenja ili povijesno profiliranih stereotipa. Ova je knjiga u neku ruku nastavak bavljenja temama koje je otvorila njegova knjiga objelodanjena u zagrebačkom Antibarbarusu Umjetnost uništenog: estetika, rat i holokaust. Naime, Finci istražuje odnos umjetnosti i ideološkoga, odnos umjetnosti i slobode, istražuje političko kao važan ograničavajući faktor u recepciji, tj. diktaturu političkoga u čitanju umjetničkoga. Jednostavno istražuje autonomiju umjetničkog djela, njegovu slobodu, dosege te faktore koji ih sputavaju, ograničavaju, pa i ugrožavaju, da ne kažemo -negiraju.

Političko, tj. ideološko kao atak neslobode na kreaciju i umjetnika i dalje je u središtu propitivanja i promišljanja, i slobode mišljenja, i slobode stvaranja, premda se čini da su sa scene nestali veliki totalitarni sustavi tako neprijateljski nastrojeni prema slobodi i autonomiji umjetnosti i umjetničkom uopće. Nimalo slučajno, stoga, ova knjiga počinje rečenicom „U Turskoj demonstracije zbog romana, u Kini zabranili pjesmu, u Rusiji film, u Americi pozivaju na bojkot galerije…", jer njome se praktički pokriva gotovo cijeli suvremeni svijet i sve dominantne suvremene političke i ideološke matrice koje atakiraju na slobodu onoga što je umjetničko izražavanje budući da „Djelo je svjetonazor i odnošenje prema svijetu. Djelo je stvarni događaj i u odnosu na stvarno." Sloboda stvaraoca i djela kost je u grlu svakoj moći i vlasti otkad je i stvaralaštva kao autonomne vrijednosti i moći kao nemoći za duh i kreaciju. Ona je problem i nacionalnom kao krovno-identitarnom koje se sve češće i sve snažnije predstavlja kao apsolut. Iz te nemoći, nemoći za duh i kreaciju Moć, centar moći i čita (Politika čitanja) književno (umjetničko) djelo i time demonstrira svu bijedu i ograničenost duha na kojemu počiva i iz koga djeluje. Osobito se to snažno ispoljava u rušilačkoj snazi moći (Kip i čekić), koju Nietzsche odčitava kao: „zato što ja ne mogu imati nešto… neka i sav svijet bude ništa"! U knjizi je ukupno devet studija, a kao zanimljive izdvajamo još i ove: Antisemitizam u umjetnosti; Etika djela; Estetičnost estetike… Naprosto, tekstovi koji se poradi svoje infor-mativnosti i šarma ispisanosti čitaju kao najzanimljivija literatura, a pritom su ozbiljan i „obavezan" prilog poetičkoj literaturi naših prostora.

Knjiga Imaginacija, pak, osim što ozbiljno promišlja jedan od fenomena umjetnosti, zapravo imaginaciju kao tvoračko središte, i to s aspekta filozofije umjetnosti (imaginacija u umjetnosti, osobito likovnoj) u njezinu odnosu prema stvarnosti i napose njezinim izražajnim moćima (o imaginaciji je riječ!), ima i značajnu osobnu, emotivnu autobiografsku, notu. Nju u ovoj knjizi iščita-vamo kao osobni, doduše fragmentarni, dnevnik vlastite imaginacije, ali i malu emotivnu povijest piščeve vlastitosti, koja je možda ponajsnažnije eksplicirana u njegovim ranijim Sarajevskim zapisima (2004).

Hodajući galerijama, susrećući se s umjetničkim djelima in vivo, dakle i u ambijentu koji ih na poseban način oživljuje, Finci ispisuje vlastitu poetiku imaginacije, njezin likovni aspekt, njezine filozofske reference; imaginaciju kao čin kreacije i čin mišljenja koji, dakako, u oba slučaja prethodi svakoj slici. Ovdje i slici koja je objekt mišljenja i mišljenju koje se pretvara u krajnje osobni tekst. Dakle, imaginirati neki svoj svijet, neki njegov isječak i potom tvoriti sliku, nije bitno drukčije nego je vlastitom imaginacijom recipirati, asocirati je i evocirati iz vlastite prošlosti, odčitavati je u njezinu današnjem obliku, dekodirati nju i njezin svijet, učitavati u njezinu recepciju sav svoj svijet, svoju intelektualnu i emocionalnu vlastitost. Otuda je Fincijeva knjiga i odčitavanje sebe, svoga sinkroniteta (hic et nunc) u povijesnoj dijakroniji mišljenja, filozofskog, poetičkog mišljenja, koje je prolazilo mijene otkrivajući pritom prirodu imaginacije, njezine psihološke aspekte, te njezine estetske i filozofske „statuse" od vremena Heraklita i Aristotela preko Augustina do našega doba, tj. Foucaulta ili Derride, primjerice. Jednostavno, riječ je o knjizi znanja i knjizi snažnih, nerijetko poetiziranih, autobiografskih reminiscencija. Pisana fragmentarno djeluje kao potpuri, premda sjajno ukomponiranih i orkestriranih cjelina, koje se mogu čitati jednako „na-preskok" kao i „ab ovo". Kao mogući dnevnik „dekodiranja" umjetnosti ili barem jednog od njezinih aspekata.

I ako je ovdje, na kraju, dopušteno biti nešto osobniji nego bi to tip teksta (prikaz) podnosio, onda bih ovu knjigu u nekoj, moguće i iracionalnoj asocijaciji, i ne samo po čitljivosti i privlačnosti, usporedio s Kunderinom Zavjesom (Meandar, Zagreb, 2006.) ili uopće njegovim „teorijskim" tekstovima u kojima on, osim ostaloga, teorijsko-praktički (č. aplikacijski) tretira varijaciju (usp. donekle i Jacques i njegov gospodar, te Iznevjerene oporuke), jer Imaginacija ima u sebi i taj snažni varijacijski sloj, premda je on teorijski gušće ispisan od Kunderinog, eminentno literarnog.

Novi izraz, br. 45/46, Sarajevo 2009.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License