Zelja Da Se Bude Jevrejin

Marko Živković

ŽELJA DA SE BUDE JEVREJIN 1

U svom traganju za najmoćnijom metaforom, najekstremnijom analogijom, alegorijom koja bi nadvisila svaku drugu alegoriju, srpski mito-tvorci, predvođeni Vukom Draškovićem, usvojili su tokom osamdesetih godina jednu retoričku strategiju koju ja nazivam jevrejski trop. U ovoj su strategiji srpski narativi o mučeništvu i patnji, o izgonu i povratku, o smrti i vaskrsenju, bili povezani, i metonimijski i metaforički, sa svojim jevrejskim ekvivalentima, a sve u pokušaju da Srbi sebi prisvoje nešto što, bar na Zapadu, predstavlja najmoćniju od svih moralističkih priča – onu o Holokaustu. Ova retorička strategija, za-jedno sa kostima mučenika i „dvostrukim krvo-tokom nacije“, imala je svoju ulogu u onoj sno-likoj logici koja je povezivala Kosovo i Jadovno kao dva čvorišta u sazvežđu srpskog etno-nacionalističkog mita.
Setimo se prostorne sheme večnog srpskog stradalništva koju je ponudio brđanski pesnik Rajko Petrov Nogo i njegovih prestava migracije Srba u kraške jame. Ovaj put, jama je rudarsko okno na Kosovu. U kasnu zimu 1989. tenzija na Kosovu dostigla je vrhunac štrajkom glađu hilja-du i trista albanskih rudara, koji su se zarekli da ostanu pod zemljom dok im se ne ispuni zahtev da se smeni promiloševićevsko rukovodstvo po-krajine. Dok je štrajk još bio u toku, 27. februara 1990, u Ljubljani je u Cankarjevom domu održan skup kojim se izražavala slovenačka podrška Al-bancima. Slovenačka omladinska organizacija – jedan od organizatora skupa – delila je učesni-cima tradicionalne albanske bele čojane kapice sa prikačenom Davidovom zvezdom. Smerana po-ruka bila je jasna – Albanci su Jevreji, progonjena manjina, dok su, sledstveno toj logici, Srbi nacisti. Ovim se takođe podrazumevalo da se Slovenci, kao manjina u Jugoslaviji, navodno pritisnuta srpskom većinom, poistovećuju sa Albancima na Kosovu, pa se nîz mogao čitati i kao Slovenci jednako Albanci jednako Jevreji. Skup, koji je uživo televizijski prenošen širom Jugoslavije, izazvao je provalu besa u Srbiji, veliki miting u Beogradu, i baražnu vatru oštrih zamerki na račun Slovenaca u režimskim me-dijima.2 I ovog puta je Matija Bećković istupio sa najekstremnijom formulacijom. Evo šta je rekao o celom događaju pošto je štrajk okončan:

"Prvi Albanci koji su bačeni u jame bili su dobrovoljci koji su iz njih izašli zdravi i veseli. U Ljubljani su proglašeni za Jevreje koje su jamili Srbi. Zaboravili su da su jame jedina etnički čista srpska naselja, i da je negde pod zemljom zauvek zapečaćeno srodstvo Jevreja i Srba" (Bećković 1989a:436).
Znači, prema Slovencima, nagoveštava Bećko-vić, Srbi su nacisti. I oni „bacaju“ (odnosno, sa-teruju) jadne Albance u jamu (rudnik). U jami Albanci umiru od gladi protestujući protiv srp-skog ugnjetavanja. Ali sve je to inscenirano, nagoveštava Bećković, i „umirući“ rudari izlaze živi i zdravi na svetlost dana kad se štrajk završi, dok se Srbi iz svojih jama nikad nisu vratili. Priziva u sećanje Nezavisnu Državu Hrvatsku, u kojoj su Srbi, bačeni u jame samo zato što su Srbi, i Jevreji, pobijeni po ustaškim logorima samo zato što su Jevreji, jedni pored drugih obi-tavali u zajedničkom, „etnički čistom“ podzem-nom carstvu.
To je verovatno najsnažniji i najsažetiji izraz teze čiji se locus classicus može naći u „Pismu piscima Izraela“ Vuka Draškovića (1985), u kojem on obznanjuje, „Od ruke istih dželata ta-manjeni su podjednako Srbi i Jevreji po istim logorima, klani na istim mostovima, živi spa-ljivani u istim pećima, zajedno bacani u iste jame“.

"Kao da smo mi ono trinaesto, izgubljeno, ali najnesrećnije pleme Izraelovo… Pozdravljam vas [pisce Izraela] kao našu braću, i sa onom za-kletvom koju preci naši čuše od Jevreja, i čiji smisao danas u svom srcu nosi svaki prognani Srbin sa Kosova: Ako te ikad zaboravim, desna me ruka zaboravila, o Jerusalime“ (Drašković 1987:71-75).
Posle ove izjave, u Srbiji su u opticaj ušle sledeće korespondencije:
"I Srbi i Jevreji su 'izabrani narod' – klan, žrtvovan, ućutkivan, pa ipak uvek pravičan, uvek spreman da se brani a ne da napada.
Kosovski Albanci su za Srbe isto što i Pale-stinci za Izraelce.
Srbi su ti koji bi trebalo da kažu 'nikada više' poput Izraela, da se oslone na svoju vojnu silu u
odbrani braće ma gde ona u Jugoslaviji živela, i saberu tu braću u unitarnu državu koja jedina može da im jemči bezbednost u neprijateljskom svetu".
Ova retorika koju je pokrenulo Draškovićevo pismo iz 1985. dobiće svoje otelotvorenje u Društvu jevrejsko-srpskog prijateljstva, koje je 1988. osnovao jedan broj istaknutih srpskih pisaca i intelektualaca zajedno sa manjim bojem Jevreja. Većina srpskih Jevreja nije se priključila Društvu, osećajući da je to pre svega politička organizacija koja otvoreno podržava srpski režim (v. Gordiejew 1999:389-396).
Društvo je smesta krenulo da unapređuje veze između Izraela i Srbije (u to vreme, jugo-slovenska savezna vlast, ili šta je već od nje ostalo, i dalje je odbijala da obnovi diplomatske odnose sa Izraelom). Društvo je organizovalo delegaciju od 440 poslovnih ljudi, političara i in-telektualaca koja je 1990. otišla u Izrael, i uspela da uspostavi pobratimske odnose između petnaest srpskih i izraelskih gradova. Za vreme Zalivskog rata, delegacija od dvanaest srpskih grado-načelnika otputovala je u Izrael da izrazi srpsku solidarnost sa izraelskim stradanjem. U podtekstu ovih poduhvata ležala je naivna nada da će se njima izmamiti izraelska podrška srpskoj stvari, ili čak dobiti izraelsko oružje za „rekonkistu Kosova“ – srpskog Jerusalima. Bilo je i pokušaja da se američki jevrejski lobi, za koji se veruje da poseduje ogromnu, mitsku moć, pridobije za podršku „srpskoj stvari“ .
U Titovoj Jugoslaviji, jevrejska zajednica, ne veća od šest hiljada deklarisanih (uglavnom asimilovanih) pripadnika, uživala je sigurnost koju je plaćala time što se držala po strani.3 Kada se nad zemlju nadnela propast, jugoslovenski Jevreji u međusobno zavađenim republikama našli su se u nezgodnoj situaciji. No, ispostavilo se da ih problem lojalnosti prema novim reži-mima, zahvaljujući njihovoj malobrojnosti i relativnoj neupadljivosti, manje pritiskuje od nedoumice što im ju je nametalo nastojanje tih istih republika da simboličku sadržinu jevrejskih simbola prisvoje za sopstvene političke ciljeve. Možda i više nego sa antisemitizmom, ove jevrejske zajednice morale su da se nose sa naporima svojih hrvatskih, srpskih i slovenačkih sunarodnika da ih pridobiju za sebe, da se poistovete sa njima i da ih uključe u svoju medijsku bitku protiv omraženog neprijatelja. Reakcija je bila različita – neki su jugoslovenski Jevreji dopustili sebi da ih novi režimi kooptiraju, neki su čak sa entuzijazmom ponudili svoje usluge, ali ih je većina nastojala da kroz rizičnu situaciju prođe učtivo odbijajući da simboličku moć svojih istorijskih patnji ustupi za političke svrhe, istovremeno potvrđujući svoju lojalnost novim državama. Snaga jevrejskog tropa, među-tim, već u velikoj meri i nije više bila u rukama samih jugoslovenskih Jevreja. Razni republički režimi, boreći se da sebi obezbede najprestižniji medijski imidž na Zapadu, nisu mogli odoleti a da je ne iskoriste. Sledi jedna kratka analiza načina na koji je retorika jevrejske patnje, ili ono što ovde zovem „jevrejski trop“, iskorišćen u Hrvatskoj i Bosni.

Hrvatska

Hrvatska je bila prilično uspešna u pred-stavljanju sebe kao pozapadnjačene, demokrat-ske i slobodnotržišno orijentisane republike koju tlače vizantijski, totalitaristični, boljševički Srbi. Pa ipak, bilo je nekoliko mrlja na toj slici – najvažnija je bila strašni dosije Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svetskog rata, kada su hrvatski fašisti izvršili pravi pokolj jevrejskog, romskog i srpskog stanovništva. Drugi, noviji problem bile su antisemitske izjave predsednika Franje Tuđmana.
Mediji u Srbiji trudili su se najbolje što su mogli da iskoriste ove hrvatske slabosti i na domaćem i na inostranom planu. Na domaćem, priča o genocidu iz Drugog svetskog rata uglavnom je bila uspešna, ako ne u masovnom mobilisanju srpskog stanovništva za rat ono bar u obezbeđivanju njegovog pasivnog prihvatanja događaja kao što je granatiranje Dubrovnika i Vukovara od strane JNA. Imam osećaj, međutim, da je na međunarodnoj sceni ova strategija bila daleko manje uspešna. Skloni da zaborave ono što je prošlo, i optužujući Srbe da su opsednuti istorijom, mediji na Zapadu – sem nekih izuze-taka – nisu preterano uznemiravali Hrvatsku zbog njene neprijatne prošlosti. Antisemitske izjave Tuđmana, međutim, naročito one u njegovoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti (objavljenoj u Zagrebu 1989), donele su mu probleme sa međunarodnim jevrejskim organizacijama, neza-dovoljstvo takvih uticajnih ličnosti kao što je Simon Vizental, i kritiku hrvatske jevrejske za-jednice. Izrael je sa svoje strane odugovlačio sa uspostavljanju punih diplomatskih odnosa sa Hrvatskom još godinama pošto je stekla neza-visnost.
Sa hrvatske strane zvaničnici su, naravno, pro-testovali, navodeći da je engleski prevod (koji su upriličili Srbi) pogrešan ili da su navodi izvučeni iz konteksta, a Tuđman se lično javno izvinio 1994, popravljajući sporne delove knjige u nje-nom novom izdanju. No, nijedan od ovih napora nije bio naročito uspešan. Ratni dosije Hrvatske, bez obzira na uspeh ili neuspeh s kojim ga je koristila srpska propaganda, u Hrvatskoj je shvatan kao opasna pretnja po njen medijski imidž. Da uproste ono što je često bilo kom-plikovana bitka oko broja žrtava i istorijskih tumačenja, hrvatski mediji su u bavljenju ovim pitanjem u osnovi sledili dve strategije. Glavna odbrambena strategija je bila da se antisemitizam u NDH predstavi kao čisto nacistički uvoz, a da se ukupno hrvatsko pučanstvo oslika kao u velikoj meri odlučno protivno ustaškom režimu, kao solidarno sa svojim jevrejskim sunarod-nicima, i podjednako s njima postradalo u antifašističkoj borbi. No, iako je ova strategija možda uspevala da kod kuće primiri osećaj krivice koji je još mogao postojati, dokazi o tome šta je ko radio za vreme rata bili su odveć dobro ustanovljeni da bi ova strategija imala stvarnog uticaja na međunarodne jevrejske organizacije, Vizentala, ili Izrael. Stoga se druga strategija oslanjala na maksimu da je napad najbolja odbrana, pa se, umesto minimalizovanja sopstve-ne odgovornosti, radije nastojalo da se Srbi prikažu kao zapravo nimalo bolji od Hrvata nego možda i gori kad je reč o genocidu nad srpskim Jevrejima u vreme rata.
Do kraja 1990. zvanično katoličko glasilo u Zagrebu, Glas koncila, objavilo je niz knjiga o jevrejskom pitanju u Srbiji u Drugom svetskom ratu. Autor, Tomislav Vuković, nastojao je da pokaže kako je antisemitizam čvrsto usađen u srpski mentalitet, i kako je srpska kvislinška vlast pod nemačkom okupacijom u velikoj meri odgovorna za Holokaust u Srbiji – prebacujući tako krivicu sa Vermahta, SS i Gestapoa na same Srbe. Isti je autor 1992. ob-javio još jednu knjigu o srpskom antisemitizmu na dvesto stranica, sa nekih četiri stotine fusnota i više od sto referenci (v. Vuković i Bojović 1992). U svojoj među-narodnoj medijskoj kampanji, međutim, hrvatsko Ministarstvo informacija uglavnom se oslanjalo na nekoliko efektnih podataka, kao što je izveštaj Hitleru iz 1942. u kojem se Srbija ponosito proglašava za prvu judenfrei zemlju u okupiranoj Evropi – što će reći, potpuno očišćenu od Jevreja. Trik je bio u prećutkivanju podatka da je taj izveštaj general-pukovniku Aleksanderu fon Leru, komandantu za jugoistočnu Evropu, bio poslao Harald Turner, načelnik Vermahtove vojne uprave za Srbiju, a ne srpske kvislinške vlasti, kao što je ovim prećutkivanjem insi-nuirano.
Vrhunac ove strategije predstavljala je knjiga Filipa Koena Tajni rat Srbije: Propaganda i obmana istorije (1996). Strategija je bila jedno-stavna i delotvorna: prikazati sakupljene na jednome mestu sve manifestacije srpskog antisemitizma u razdoblju od poslednjih 150 godina, a iz toga će već lako proizići teza da je antisemitizam duboko ukorenjeno, institucio-nalizovano načelo srpskog mentaliteta i nacional-ne ideologije. Ovaj sofistifikovani postupak nije zahtevao da se laže ili da se izokreću podaci (koliko sam mogao da proverim, Koen nije kriv ni za jedno ni za drugo). Dovoljno je bilo zanemariti odmeravanje i procenjivanje tih svedo-čanstava. Čitalac ne dobija nikakav nagoveštaj o stvarnom društvenom uticaju koji su u Srbiji imali ti izlivi antisemitizma, niti predstavu da li su te manifestacije bile marginalna ili domi-nantna pojava.
Jevrejska zajednica u Srbiji opet se našla u delikatnom položaju – istorijske činjenice za to razdoblje u Srbiji bile su tačno utvrđene,4 i bilo je relativno lako pobiti masivna iskrivljavanja u Vukovićevoj tezi, ali je i srpski dosije iz Drugog svetskog rata, mada nesumnjivo bolji od hrvat-skog, svejedno bio daleko od besprekornog. Da su Jevreji u Srbiji preuzeli na sebe da pobiju hrvatske tvrdnje, to se lako moglo protumačiti kao rehabilitacija srpskih kvislinških vlasti i pa-ravojnih jedinica koje zapravo i jesu pomagale Nemcima da istrebe Jevreje u Srbiji. Takav bi oprost, dolazeći od samih Jevreja, zaista imao veliku težinu. Dilema je, tako, bila kako se suprotstaviti zloupotrebama istorije i instrumen-talizaciji jevrejskog stradanja, koji dolaze sa hrvatske strane, a u isto vreme izbeći istu takvu instrumentalizaciju na srpskoj strani. Iako je većina Jevreja u Srbiji i rukovodilaca Saveza jevrejskih opština Jugosla-vije nastojala da održi nekakvu krhku ravnotežu, izvesni pripadnici srpske jevrejske zajednice tvrdili su da srpski Jevreji treba jače da pristanu uz Srbe i življe ih brane od demonizacije kojoj su izloženi u bivšim jugoslovenskim republikama i međunarodnim medijima.

Bosna

Na zauzimanje stava prema „jevrejskom pita-nju“ u bivšoj Jugoslaviji od početka je snažno uticao okruzenje zapadnih medija, koje su svi sudeonici ispravno opažali kao veoma osetljivo na istoriju i legat jevrejskog stradanja. No tek se sa početkom rata u Bosni Holokaust, uz njega i Drugi svetski rat uopste, nedvosmisleno pojavio kao dominantna metafora, pogotovo u američkim medijima. Miloševića su počeli predstavljati kao Hitlera; nekolicina zapadnjačkih vođa, za koje se cenilo da mu izlaze u susret, upoređivana je sa Čemberlenom u Minhenu; Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije viđen je kao Nirnberški sud; a bosanski Muslimani predstavljani su kao Jevreji suočeni sa novim Holokaustom od strane Srba.
Evo nekih karakterističnih naslova koji su se pojavili u vodećim američkim dnevnicima tokom nekoliko meseci 1992. i početkom 1993: „Šta kažemo kada se ’Nikad više’ ponovo dogodi?“ (Stjuart Goldstejn, USA tudej, 5. avgust 1993); „Analogija sa Holokaustom je sasvim tačna“ (Henri Zigman, predsednik Američkog jevrejskog saveta, Losandjeles tajms, 11. jul 1993); „Nikada više – sem u Bosni“ (Zbignjev Bžežinski, Njujork tajms, 22. april 1993); „Nek ’Nikada’ znači Nikada (USA tudej, 22. april 1993); „Da li su poređenja sa Bosnom valjana?“ (razgovor sa Patrikom Glinijem, USA tudej, 20. april 1993); „Zaustavljanje Holokausta“ (Abraham Foksman, Atlanta konstitjušn, 6. avgust 1992); „Ovo je Holokaust: opkoljeno smrću, Sarajevo odlučuje da živi“ (Storer Rauli, Čikago tribjun, 30. avgust 1992); i „To nije Holokaust: retorika i realnost u Bosni“ (Ričard Koen, Vašington post, 28. februar 1993).
Retoričko predstavljanje Bosne kao Holokausta dostiglo je vrhunac tokom dva značajna simbolična događaja aprila 1993. – pedesete godi-šnjice ustanka u Varšavskom getu, i otvaranja Memorijalnog muzeja Holokausta u Vašingtonu. Senka rata u Bosni nadnela se nad oba događaja, i teško da je koji prisutni dostojnik propustio da povuče paralelu s njime. Posebno je Muzej Holokausta u Vašingtonu viđen kao opomena civilizovanom svetu da ne dopusti da se Holokaust ikada ponovi.5 Smešten na simbolički istaknutom mestu u Vašingtonu, u sredistu ame-rickog nacionalnog pamćenja i moći, Muzej Holokausta je dobio smisao možda najznačajnije tačke u emocionalno naelekrtisanoj raspravi o politici Zapada na Balkanu. U svetlu svega ovoga, sasvim je razumljivo što je bosanska vlada učinila sve što može da stradanja bosanskih Muslimana predstavi kao novi Holokaust. Malo su teže razumljivi brzina i žar s kojima su američke jevrejske organizacije i jedan broj istaknutih jevrejskih intelektualaca prihvatili ovaj stav. Dok je jevrejska zajednica u Jugoslaviji uglavnom usrdno nastojala da se ne upliće u postojeći sukob i da u njemu ostane neutralna, njihovi američki parnjaci kao da su jedva čekali da se pridruže balkanskoj igri političkog instru-mentalizovanja Holokausta.

Jevrejski trop i antisemitizam u Srbiji posle bombardovanja NATO

Ako Draškovićevo „Pismo jevrejskim pisci-ma“ iz 1985. uzmemo kao polaznu tačku, tokom potonjih petnaest godina jevrejski trop je samo povremeno skretao na sebe pažnju u raspravi o srpskom nacionalnom identitetu. On je odigrao vidnu ulogu u „sedlanju Miloševićevog konja“ kasnih osamdesetih, i javljao se kad god je Kosovo upoređivano sa srpskim Jerusalimom, ali su snažni filosemitizam i poistovećivanje sa Jevrejima pre bili kontinuirana podzemna struja u srpskim narativima o stradalništvu nego što su bili dominantna „priča“.
Kosovska kriza kasnih devedesetih godina, koja je dovela do intervencije NATO, ponovo je oživela temu Kosova s njenim jevrejskim asoci-jacijama, ali je tek sâmo bombardovanje navelo čak i one Srbe koji su do tada bili imuni na zvanično širenu paranoju da sebe sagledaju kao nevine žrtve. Kako 27. septembra 1999. navodi Čikago tribjun, Srbi su uoči bombardovanja izjavljivali: „Mi smo novi Jevreji Evrope“. „Mož-da je analogija sa Jevrejima potpuno nepri-kladna“, piše Tom Handli, „ali većina Srba iskre-no oseća da su oni u ovoj drami strana kojoj je učinjena nepravda.“
Analogija sa Holokaustom našla se u samom središtu objašnjenja za NATO bombardovanje Srbije u proleće 1999. U razgovoru za Radio slo-bodna Evropa 18. maja 1999, čuveni jugoslo-venski filmski reditelj, Dušan Makavejev, po-menuo je članak o generalu Vesliju Klarku (rukovodiocu NATO operacija u Srbiji 1999) objavljen u Njujork tajmsu6 nekoliko dana pre toga:

"Naša morbidna nacionalna identifikacija sa kostima poklanih predaka premeštena je na planetarni nivo. Sad saznajemo da su Klarkovi preci nestali u Holokaustu i da je on odlučan da „ide do kraja“. Raša Karadžić je pucao na Turke u Sarajevu, dok Klark misli da Beograd naseljavaju Nemci koji su ubili njegovog dedu".
Makavejev se očito na članak u Njujork tajmsu pozvao prema sećanju, i pri tome je napravio omašku. Klarkov deda nije bio žrtva Holokausta već je, prema tom članku, bio „ruski Jevrejin koji je pre jednog veka pobegao iz domovine da se spase pogroma“. Kada se nečega pogrešno prisetimo, to iskrivljenje je obično u skladu sa vladajućim narativnim obrascima, te je Maka-vejevljeva greška veoma rečita. Dve sedmice pošto je pročitao članak, priča se u njegovoj glavi premestila sa ruskih pogroma na pravu priču, onu o Holokaustu. Usuđujem se da kažem da je upravo to i bila namera Njujork tajmsa.
Presudna važnost koju Holokaust ima za ideologiju „humanitarne intervencije“, kao nove globalne intervencionističke politike SAD i njenih saveznika zaslužuje podrobnije prouča-vanje. To bi, međutim, bila studija „priča koje pričaju Amerikanci“,7 dok ja ovde pominjem američku upotrebu jevrejskog tropa samo da bih istakao kako taj trop uslovljava i neke od priča koje Srbi (kao i Slovenci, Albanci, Hrvati, ili bosanski Muslimani) pripovedaju sebi i drugima.
Kao Jevrejin u Srbiji, ja nikada nisam lično iskusio antisemitizam. Štaviše, u svim svojim ličnim kontaktima sa Jevrejima u Srbiji nikada nisam naišao na nekog ko bi se požalio na anti-semitizam. Mišljenja Jevreja s kojima sam razgo-varao išla su od neutralnih do veoma prosrpskih (v. Mihajlović 1996. i Sekelj 1997. o antise-mitizmu u Srbiji devedesetih). I, mada svestan povremenih antisemitskih ispada (koje navodi Jevrejska zajednica u svom Biltenu i drugim publikacijama), bio sam sklon da se složim sa onim što je istaknuti jevrejski intelektualac, sociolog Laslo Sekelj,8 rekao u Našoj borbi:

"U Srbiji je antisemitizam periferna pojava. Ne zbog neke specijalne tolerancije, već zato što ovde ima puno manjina, tako da Jevreji ne štrče. Glavni kanal mržnje usmeren je prema narodima sa kojima ste u sukobu, Hrvatima, Muslimanima, Albancima… Južnoslovenska braća se dovoljno mrze međusobno, te im za mržnju nisu potrebni Jevreji" (U Biševac 1997).

Još jedan istaknuti Jevrejin iz Srbije, pisac Filip David, primećuje da se, „kako su gubljeni ratovi na prostorima bivše Jugoslavije, lista neprijatelja sve više iscrpljivala. Na kraju su preostali samo ’domaći izdajnici’ i ’svetski zave- renici’. Ako se već zna ko su ’domaći izdajnici’, Jevrejima po tradiciji najbolje pristaje uloga ’zaverenika’ “ (David 2000).
Bezbrojne varijacije na temu svetske zavere protiv Srba vidno su obeležavale svakodnevni život u Srbiji tokom proteklih decenija. Kroz većinu njih nastupa uobičajena postava srpskih neprijatelja – Nemačka, Komunistička interna-cionala, Vatikan i, naravno, „Novi svetski po-redak“. Budući da ove teorije sasvim zgodno prebacuju odgovornost za celi niz poraza u poslednjoj deceniji (četiri izgubljena rata, jedna od najvećih svetskih hiperinflacija, parijski status Srbije, i tako dalje) sa Miloševićevog režima na spoljašnje neprijatelje, sam režim ih je vrlo živo podsticao. Značajan činilac u rasprostiranju teorija zavere bila je takozvana Nova srpska desnica – mala grupa neofašističkih intelektualaca koju je predvodio beogradski likovni kritičar Dragoš Kalajić. Njihove nadri-učenjačke teorije često su prikazivale slobodne zidare, ili „lihvarsku internacionalu“, kao tajnog neprijatelja srpstva (ili pravoslavnog slovenstva uopšte), i sasvim otvoreno kao model koristile klasičnu priču o Svetskoj jevrejskoj zaveri. No, čak i u tome je bilo vrlo teško naći ma kakvu otvoreno negativnu referencu u odnosu na Jevreje. Ustvrdio bih da je snaga koju je imao jevrejski trop u srpskim raspravama o identitetu sprečavala otvorena ispoljenja antisemitizma, i navodila čak i simpatizere Dragoša Kalajića i Nove srpske desnice, koje je neofašistička ideologija činila sklonima otrovnom antisemitizmu, da povreme-no, bar na rečima, prihvataju preovlađujući filo-semitizam.
Međutim, ovo stanje kao da se počelo menjati kada su teorije zavere, koje su se u Srbiji namnožile u vreme bombardovanja i posle njega, počele sve više otvoreno ispoljavati antisemitske tonove. Sâmo bombardovanje u Americi je zvanično opravdavano analogijom sa Holokau-stom, a odobravanje „humanitarne intervencije“, koje je tu i tamo dolazilo sa jevrejske strane, nailazilo je na veliku pažnju u američkim me-dijima. U timu predsednika Bila Klintona isticalo se nekoliko Jevreja (sekretar odbrane Vilijam Koen, portparol Stejt departmenta Džejms P. Rubin), a i Madlen Olbrajt i Vesli Klark su nekako baš u to vreme otkrili svoje zaboravljene jevrejske korene. Ne čudi, onda, što je „svetska zavera“ protiv Srba, ili „Novi svetski poredak“, u Srbiji često predstavljana kao jevrejska zavera.
Mnogo je značajnije što je preuveličani filo-semitizam, koji je uveo Drašković a koji je ka-snije, početkom devedesetih, podržalo Društvo srpsko-jevrejskog prijateljstva, davao hranu ne-realističnim i naivnim nadama da će „moćni jevrejski lobi“ u Americi i država Izrael priskočiti u pomoć Srbiji, kako na međunarodnoj medijskoj sceni, tako i u smislu vojne pomoći. Umesto toga se dogodilo da je Izrael (razumljivo) ostao neu-tralan, a da su mnoge istaknute jevrejske ličnosti na Zapadu (Alen Finkelkrot, Suzan Zontag i Bernar Anri-Levi) glasno osudile srpsko divlja-štvo u Hrvatskoj i Bosni. To je u srpskoj javnosti izazvalo ozlojeđenost i osećaj izdanosti, što je dostiglo vrhunac kada je 1. septembra 1993. preko sto istaknutih pojedinaca (uključujući tu i tako dobro poznate Jevreje kao što su Eli Vizel, Josif Brodski, Džordž Soros, Suzan Zontag, predsednik Američkog jevrejskog kongresa Henri Zigman, itd.) potpisalo otvoreno pismo predsedniku Klintonu zahtevajući da, između ostalog, ratni avioni NATO bombarduju bosanske Srbe i, čak, vojne ciljeve u samoj Srbiji. Neki pripadnici srpske jevrejske zajednice, uključujući tu glavnog rabina Cadika Danona, javno su osudili jevrejske potpisnike otvorenog pisma, i međunarodnim jevrejskim organizacijama poslali poruku da se uzdrže od donošenja suda i jedno-stranog opredeljivanja u jugoslovenskom građan-skom ratu „jer ne razumeju njegove istorijske korene“. Obični građani pisali su uredništvima pisma tipa „mi (Srbi) smo se žrtvovali za Jevreje u Drugom svetskom ratu, nudili im svoje prija-teljstvo, a gle kako nam oni to sada vraćaju – vodeći na Zapadu kampanju kojom se demo-nizuju Srbi i pozivajući Klintona da nas bom-barduje“.
Konačni obrt nastupio je sa teorijom zavere koja je puštena u opticaj u Beogradu uoči samog bombardovanja NATO. Kako opisuje Filip David, beogradski TV kanal Palma počeo je da lansira teorije o Jevrejima kao „ubicama i krimi-nalcima“, odgovornima za sve katastrofe moder-ne istorije, od Oktobarske revolucije i oba svetska rata do najnovijeg bombardovanja Jugoslavije.

"Otkriva se dugo skrivana „tajna“, potpuna besmislica i istorijska neistina, bez ikakve naučne podloge, kako savremeni Jevreji (Aškenazi) u stvari i nisu Jevreji nego „lažni“ Jevreji, potomci Hazara, turskog plemena koje je primilo judaizam a onda volšebno nestalo, što je navodno bila velika obmana, jer su judaizovani Hazari asimilovali Jevreje. Sada se ti „lažni Jevreji“, Judejci iliti Hazari, nalaze na uticajnim položajima u Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji, predvode glavne evropske države, dobijaju instrukcije od svojih predstavnika u tajnim svet-skim zavereničkim savetima, vuku konce svetske politike sa jednim jedinim interesom da zago-spodare svetom (i usput unište Srbiju" (David 2000) 9.

Ovu najnoviju teoriju zavere ja vidim kao vrstu kompromisa između dve nasuprot stavljene nara-tivne sile koje su delovale u Srbiji tog vremena. S jedne strane, ksenofobija i paranoja, koje je živo potpomagao režim i koje je NATO bombar-dovanje učinilo jasno vidljivim, stavljale su klasične teorije o svetskoj jevrejskoj zaveri u prvi plan na način koji je u Srbiji dotad retko viđen. S druge strane, čini se da je nacionalna inteligencija i dalje bila veoma zainteresovana da srpsko stradanje predstavi kao analogno jevrejskom mučeništvu, i očuva u životu priču o posebnom srpsko-jevrejskom prijateljstvu, iskovanom u zajedničkoj patnji. Tako je teorija o Hazarima našla srećno „rešenje“ za ovu protivrečnost, deleći Jevreje na one loše, koji su lažni, i „prave“ Jevreje, koji bi po pretpostavci još uvek mogli da budu naši „prijatelji“.
Veza koja je ustanovljena između Holokausta i države Izrael pomogla je da se jasno oblikuje zamisao kako biti žrtva genocida znači imati pravo na svoju državu. Tako je narativna strategija poistovećivanja sa Jevrejima kao arhetip-skim žrtvama arhetipskog genocida postala igra sa visokim ulogom u tom delu sveta u kojem je Holokaust vremenom zauzeo mesto glavne moralno poučne priče. Isplati se biti Jevrejin (simbolično) – otud i „želja da se bude Jevrejin“ ili, kako su je neki nazvali, „zavist zbog Holo-kausta“. Rat rečima, koji je pratio i pothranjivao jugoslovenske ratove devedesetih, pokazao je kako jedna moćna poučna priča, kao što je ona o jevrejskom stradanju, može da bude zloupo-trebljena – upravo zato što se opaža kao moćna. U jugoistočnom uglu Evrope zloupotrebili su je Srbi i Slovenci, Albanci i bosanski Muslimani, dok su stremili da sebe postave u položaj žrtve, ali su ove lokalne zloupotrebe bile uslovljene i ponekad kobno prepletene sa zloupotrebama jevrejskog tropa u globalnom medijskom prostoru kojim vladaju SAD i Zapadna Evropa. Teško je održavati ravnotežu između snažnih etičkih poruka jevrejskog narativa o patnji, i opasnosti njegove zloupotrebe u međunarodnim odnosima. U svojim ličnim naporima da nađem „moralni žiroskop“ u ovoj situaciji, najboljeg vodiča našao sam u unutrašnjem osećaju onih srpskih Jevreja kojima je bio podjednako neprijatan izliv filo-semitizma krajem osamdesetih i početkom deve-desetih koliko i antisemitske teorije zavere koje je propagirala beogradska televizija uoči NATO bombardovanja 1999.
___

1 Naslov ovog poglavlja je aluzija na zagonetnu kratku priču Franca Kafke – "Želja da se bude Indijanac".

2 Nakon incidenta u Cankarjevom domu, Savez jevrejskih opština Jugoslavije (SJOJ), kao zvanični predstavnik svih jugoslovenskih jevrejskih zajednica, našao se u delikatnoj situaciji. Preoštro istupanje protiv Slovenaca moglo je da se protumači kao jevrejska podrška srpskom režimu, pogotovo što je Savez svoje sedište imao u Beogradu. S druge strane, postojala je potreba da se zvanično reaguje i zatraži da se Jevreji i njihova stradanja izostave iz jugo-slovenskih razmirica. Na kraju, Savez je u svom zvaničnom saopštenju podsetio Slovenačku omla-dinsku organizaciju da su Jevreji nosili tu istu Davidovu zvezdu dok su odvođeni u koncentracione logore i gasne komore, a da na Kosovu nije bilo gasnih komora, i da politička instrumentalizacija trivijalizuje i obezvređuje simbole povezane sa itekako stvarnim stradanjima.

3 Iako je u početku podržavala izraelsku nezavisnost, Titova Jugoslavija je prekinula odnose sa Izraelom nakon rata iz 1967. i kao lider Nesvrstanih jasno podržala politiku arapskih država i Palestince. No uprkos ovoj zvaničnoj anti-izraelskoj politici, jugoslovenskoj jevrejskoj zajednici bilo je dozvoljeno da održava svoje veze sa Izraelom pod prećutnim dogovorom da to čini diskretno (v. Gordiejew 1999).

4 Glavni izvori su Browning 1985, Romano 1980, Hilberg 1985 i Encyclopedia of the Holocaust 1900.

5 Nisu se, međutim, svi jevrejski intelektualci u Americi slagali sa ovim stavom. Neki od njih su Muzej Holokausta videli ne kao podršku sećanju, već pre kao amerikanizovanje i konačno "pripitomljavanje Holokausta". (v. Melvin Jules Bukiet u Njujork tajmsu od 18. aprila 1993).

6 "Izbeglice u porodičnoj prošlosti navodno inspirisale komandanta NATO. Neki kažu da general Klark saoseća sa kosovskim žrtvama zbog svojih porodičnih korena." Naslov teksta Elizabeth Becker u Njujork tajmsu od 3. maja 1999.

7 Dobra analiza uloge Holokausta u američkoj imaginaciji može se naći kod Petera Novika (Novick 1999).

8 Da je Sekelj bio veoma daleko od Jevreja iz Srbije koji su podržavali režim možda se najbolje vidi iz toga što ga je Društvo srpskojevrejskog prijateljstva tužilo za klevetu, navodno iznetu u Sekeljevoj knjizi Vreme beščašća (Sekelj 1995; v. takođe Sekelj 1997).

9 Ova teorija, koliko sam uspeo da pronađem, potiče od Dejana Lučića, autora bestselera kao što su Tajne Albanske mafije i Vladari iz senke.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License