Ivan Ninić
ZBOGOM ŠANGAJ LILI
Izraelska štampa je sa dosta pažnje propratila prelazak Hong Konga iz britanskih u kineske ruke.
Najstarija civilizacija na našoj planeti, kineska, i jedan od najstarijih naroda na svetu, jevrejski, u periodu posle Drugog svetskog rata imali su prilično neuspeli bliski kontak koji pokušavaju u poslednje vreme da izmene. Nedavno objavljena knjiga prvog izraelskog ambasadora u NR Kini, Zeva Sufota: Kineski dnevnik (Zev Sufott: A CHINA DIARY, Towards the Establishment of China-Israel Diplomatic Relations, London) kazuje nam nešto više o tim odnosima. Pisana zanimljivo kao da se radi o nekom detektivskom romanu, knjiga obradjuje period izmedju 1991. i 1992. godine, uoči uspostavljanja punih diplomatskih odnosa izmedju dve države.
Kina je bila spremna još davne 1954. godine, nakon dolaska komunista na vlast, da uspostavi odnose sa Jevrejskom državom. Medjutim, kolebanje Izraela nagnalo je Kinu da se privoli drugoj strani i ona je jedna od prvih zemalja koja je priznala PLO Jasera Arafata. Taj ozbiljni propust tadašnje izraelske diplomatije se pokušava decenijama ispraviti.
Zev Sufot je pripreman još pedesetih godina za kineskog stručnjaka, ali je on službovao trideset godina u raznim zemljama, da bi tek 1991. godine počeo da radi kao diplomata u zemlji čiji je jezik studirao u mladosti.
Nepostojanje diplomatskih odnos izmedju Kine i Izraela ne znači da nisu postojali drugi kontakti. Sedamdesetih godina se pričalo da Izraelci ugradjuju u kineske tenkove rafinirane nišanske sprave, a kolaju glasovi da su kineske rakete opremljene najsavršenijim uredjajima visoke tehnologije za navodjenje iz Izraela.
S druge strane, u Hong Kongu, gde je Moše Dajan svojevremeno ukinuo Generalni konzulat, postoji mala, ali finansijski vrlo jaka jevrejsko-izraelska kolonija od 3.000 ljudi, sa kapitalom od oko 200 miliona dolara. Oni veruju da će u britansko-kineskom džentlmenskom sporazumu naći svoj interes za nove ekonomske poduhvate.
Po rečima eks-mosadovca Reuvena Merhava, starijeg diplomate u izraelskom Ministarstvu spoljnih poslova, nova situacija u južnokineskom regionu otvara neslućene mogućnosti razvoja.
Dolazak komunista na vlast 1949. godine pretvorio je Šangaj od raskošnog kosmopolitskog grada u prašnjavu i dosadnu provinciju iz koje se svetski kapital odselio u sigurnije krajeve. To je dalo Hong Kongu šansu i on ju je odlično iskoristio. Danas Kina ima 115 milijardi dolara deviznih rezervi. Četrdeset posto ostvarila je preko Hong Konga. Sam Hong Kong je uneo u miraz 70 milijardi dolara, što čini Kinu, finansijski, jednom od najpotentnijih zemalja sveta. Nerealno je očekivati da će to izmeniti u bliskoj budućnosti celu kinesku privredu. Ali taj kapital i formula "dva sistema u jednoj državi" omogućiće da se južnokineski bazen od 120 miliona ljudi razvije u moćan region svetskih razmera. Za dve godine Makao će biti pripojen Kini, a neminovno je da će se i Tajvan prikloniti matičnoj zemlji. Formula Hong Konga proširiće se po celoj Južnoj Kini. Ako se uzme u obzir bogata kineska dijaspora u okolnim zemljama, to će svakako biti najdinamičniji deo sveta sledećeg veka.
Britansko-kineska transakcija unosi zebnju, ali i izvestan optimizam u medjunarodne odnose, na kraju ovog veka i milenija. Ako ona uspe, Kina ima šansu, a svet nadu da se i mirnim putem mogu rešiti složeni medjunarodni odnosi.
Izraelsko-kineska saradnja je danas u opštem usponu. Poljoprivredni stručnjaci za navodnjavanje i obradu sušnih predela prenose Kinezima iskustva iz pustinje Negev. Na kineski jezik se prevode klasična dela judaizma i savremena izraelska literatura. Na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu postoji katedra za kineski jezik. Kina je sve bliza Izraelu.
Metropolitenska Lil de Vril, zvana Šangaj Lili, poznata junakinja Aleksa Rejmonda, neće morati više da rešava komplikovane slučajeve na obalama Južnokineskog mora. Pragmatični Kinezi savladjuju sva znanja visoke tehnologije i ostale aspekte savremenog života u velikom stilu.
Juli 1997.