Dragana Beleslijin
ZAR SVE TO DA
OPET ŽIVNE?!
Jedina radost ispod neba
beše mi što sam katkad plak'o…
Alfred de Mise, Tuga
Možda je melanholija poslednji izraz individualne egzistencije koji imamo.
Espen Hamer, Unutarnji mrak
Trenutak kada je Nenad Mitrov zakoračio u vir-tuelni svet, bivajući glavnim junakom romana Put u Birobidžan Judite Šalgo nije svakako pomerio, bolje reći, proširio, recepitivni horizont ovog pesnika. Možda to neće učiniti ni njegove sabrane pesme Pozno bilje, objavljene nedavno, a možda ni dnev-ničke beleške koje prvi put dolaze pred čitaoce: naime, od studija Radomira Konstantinovića Makaze Nenada Mitrova i Nenad Mitrov: pobuna protiv Demijurga, izuzev antologijskih izbora (između ostalog, Gojka Tešića) i ponekog uzgrednog teksta (Živko Marković, Jovan Dunđin, Dušan Popov), nije bilo vidljivijih nastojanja da se njegova rukopisna zaostavština istraži, analizira i objavi. Kao da je zla kob pratila pesnika i nakon smrti kojoj je toliko hrlio, dok je, istovremeno, misao o njenoj neminovnosti odlagao u časovima prepuštanja sanjarenju, poeziji i nastojanjima da svoje „kukavno” bivstvovanje obogati uzvišenim sadržajima, koji bi mu, najzad, omogućili da nad bezdanom vlastite obogaljenosti i nesreće, nad tamnicom tela i udesom duše koja čami u njoj, dočeka dostojno oslobođenje. Višedecenijska netaknutost rukopisne zaostavštine uostalom, mogla bi biti upravo pandan tom zatočeništvu: melanholična vizija sveta i ljudske egzistencije, koja je – o apsurda! – trebalo da ugleda sveta u vreme zadatog optimizma, ushićenosti i verom u opštenarodni progres, nije se mogla dopasti eliminatorima deprimirajuće poezije i crnih misli koje su pratile pesnika u toku i nakon Prvog svetskog rata, u međuratnom dobu i, još više, u njegovim zrelim godinama, u osvit Drugog svetskog rata. Čak ni neki od najbižih saradnika i svedoka njegovog stradanja – Mladen Leskovac, Bogdan Čiplić, Milenko Šerban i drugi – nisu uspeli da rukopisnu građu objave. Najviše je u tom pogledu učinio Mladen Leskovac, koji je neposredno posle pesnikovog samoubistva prekucao pesnički rukopis ili mašinopis Nenada Mitrova, komponovao zbirke tamo gde pesnik to nije učinio i – ostavio ga u Rukopisnom odeljenju Matice srpske. Danas, posle više od sedamdeset godina od Mitrov-ljevog stradanja, koje je bilo koliko spasonosno za njega, za njegovu tamnicu zvanu „svirepo ružno” telo, za njegove rođake, u prvom redu Vitomira Jovanovića (Viktora Rozencvajga), za prijatelje koje nije izdao okupatorskoj policiji, pitanje je koliko smo zaista otvoreni za nova iščitavanja i aksiološke nedoumice koje poezija Nenada Mitrova nesumnjivo nameće. Parafrazirajući pesnika, mogli bismo reći da je njegovo bilje pozno, da je procvetalo dockan, ali da i dalje možemo da mu se divimo – ako ne celini, ono barem nekim delovima, ako ne umetničkim dometima i učincima koji katkad izostaju, onda makar figuri ovog misionara ljubavi, senzualnosti i snova, s jedne strane, i apsurdno, ljubitelja destruktivnosti, neho-tičnog nehotičnog promotera idolatrije destruktivnosti, koji se opsesivno seća svake uvrede, svakog pogleda koji nije mogao da sakrije zaprepašćenje pred njegovom grotesknom figurom: „Cinizmu nišan, svaka budala/ me gađa blatom bezdušnih šala – / svaki mig mojih bližnjih mlati me šibom i šamarom”.
Udes njegovog fizičkog izgleda i njegovog društve-nog života, kao i njegov unutrašnji pakao, manifestuju se i u dnevnicima koje je vodio 1914–1917. i 1937–1940. U prvim, latiničnim, vođenim u Zagrebu, Gracu i Novom Sadu, čitamo rukopis dvadesetogodišnjeg studenta koji je svoje najbliže ispratio u Austro-ugarsku vojsku, jadikujući nad ratnim strahotama koje bi ih eventualno mogle snaći i radujući se njihovom zarobljeništvu, pošto je, kako veli, „poznato da Srbi dobro postupaju sa zarobljenicima.” U Zagrebu je, drugujući sa porodicom Zibenšajn, studirajući ne-mački i filozofiju, provodio dane pune strepnje i nemira, ali i pisao i objavljivao svoje prve stihove. U dnevničkoj građi iz 1937–1940, iz novosadskog perioda, pisanoj ćirilicom, na ekavici, u vreme hitlerizma koji se nadvio nad Evropom upoznaje ljude koji su dolazili sa različitih strana – glumce i reditelje, pisce i pustolove, emigrante, sa kojima je prijateljevao bez zadrške. Ovaj drugi deo dnevnika, izuzev svedočanstva o pozorišnom i društvenom životu grada, slabiji je utoliko što se pesnik sav predao žalostivoj ljubavi prema glumici Slavi Kos (u dnev-ničkim beleškama nazvanoj Elinor), te kao takav korespondira sa pesničkim ciklusom/zbirkom Knjiga za Elinor, koji je verovatno i najslabiji deo Mitrov-ljevog poetskog opusa. Bivajući potresen čestim menjanjima mesta boravka ove glumice, a željan pažnje i prijateljstva žene koja je prema njemu pokazala odistinsko prijateljstvo, on se predaje turobnim mislima, čitajući i učitavajući u njenim gestovima znakove koji bi mu dali ma i tračak nade u mogućnost ostvarenja nečeg višeg. Patetičan, plačljiv, mračan – to je junak dnevničkih beležaka sredo-večnog Nenada Mitrova, koji je, ako je ikada i imao, sada definitivno izgubio entuzijazam, polet, veru: „Decenija peta, na čijem pragu sad se klatimo, / šta nam može dati, kakvih dobra sprema? / Sva pokora, sve more, od kojih već celog veka patimo, / produbiće svoj užas, o tom sumnje nema”.
Kao što je Mitrovljeva lirika sva u znaku unu-trašnjih tenzija i lomova, bura i oluja, prožeta bezna-dežnošću i gorčinom, tako je i njegova dnevnička građa elaboracija jedne hipersenzitivne prirode, koja je svoje korene nalazila u ličnoj patnji, a koja je tako nedvosmisleno stremila višim principima, roman-tičnim, ako ne i romantičarskim štimunzima, zonama opsenarstva, bodlerijanske mistike i modernističko-ekspresionističkih iskrivljenja. Doista, možda je on bio upravo to – otelotvorenje ekspresionističkog vjeruju, ona deformisana figura koja bi trebalo da jauče i kriči, ona kreatura koja priziva gađenje, ali prema kojoj, baš kao prema kapricioznom umet-ničkom činu, gajimo bizarni respekt. Mitrov, poželjni topos ekspresionista, otelotvorenje nedaća, hrpa žila koje su se ukrstile u neregularne i nepravilne oblike, „neprestano natezanje s telom”, otpor životu, zdravlju i progresu, uprkos paradoksalno pravilnoj metrici, čini otpor larpurlartističkim vizijama, ali i angažovanoj lirici, koja bi da leči anomalije. Rugajući se popu-lizmu i jeftinom patriotizmu i kosmopolitizmu – jednom rečju, implicitna mizantropija in vivo, preven-tivna takoreći, koja mu je, paradoksalno, omogućila da strastveno voli bližnje, otelotvorenje sve samih nevolja koje mogu snaći jedno biće, on je bio pogrešan, suvišan čovek, a njegov hronotop nena-klonjen njegovom poreklu, njegovoj figuri, njegovoj neiskoristljivosti, koju je nacizam toliko prezirao: bogalj, Jevrejin, zanesen i stoga krajnje nepotkupljiv – on ne bi preživeo čak i da nije digao ruku na sebe. Mogućni, zamislivi scenario – jedan od logora smrti u kojem bi ga, kao radno nesposobnog, kao prijatelja komunista i rođaka Vitomira Jovanovića, pogubljenog već 1941, odmah priveli ka konačnom rešenju.
Ne, nije imao izbora ali ga je baš to oslobodilo, dalo mu mogućnost da ih sve preduhitri, da im se naruga, da ismeje njihovu nemoć pred smrću, koja će, konačno, pobediti svaku silu, pa i onu koja je ranih četrdesetih verovala da je nepobediva, da se naruga njihovim ubilačkim metodama. Proročki se trujući plinom i tako uvodeći svoj privatni holokaust u mali stan na Dunavskom keju, gde je, posle smrti majke, samovao, okružen knjigama i hartijama, uživljen u introspekciju, on je, mogli bismo reći, svojom kamer-nošću upravo provocirao vreme sunovrata ljudskih vrednosti, konformističke učmalosti i jednoumlja. On je, bivajući vlasnik svog tela i svojih misli, i bivajući dosledan u tome – jer, ima li većeg zaloga doslednosti od života? – svojim odbijanjem da sudeluje u istoriji, u epici, u herojskim zanosima i rodoljubivim akci-jama, pretpostavljajući prijateljstvo i ljubav svemu, pa i ideji kolektivnog oslobođenja, skrajnuo one teme koje za njegov istančani ukus nisu bile dovoljno lične, dovoljno suptilne, dovoljno tajnovite.
Zašto sam imala utisak da, priređujući sa Ognjenom Karanovićem neke od najintimnijih pesničkih i dnev-ničkih stranica ovog pesnika, ulazim u dubok zdenac njegovih tajnih ljubavi i snova, čežnji, zabluda i zaluta? Da li je upravo činjenica koju navodi Saša Radojčić – da je Mitrovljevo emirijsko ja u većini pesama jednako lirski subjekat – središnja mana njegove lirike? Da li je mogućnost izlaska iz sebe, iz sopstvene sobe, to famozno cepanje na dvoje (ovo dvoje, reče, nek se zove ja, kako pesnik veli), koje jeste preduslov ulaska u zonu crnog sunca, u besuće crnoga spruda, očuvalo Mitrova kao pesnika parok-sizma i patosa, koji odnose prevagu nas umetničkom funkcijom književnosti? On je, poput svih melan-holika, zadržao onu prekopotrebnu Stvar, sa kojom je srastao, onaj žuđeni entitet bez kojeg je to i takvo stanje nezamislivo, ali koji je i conditio sine non qua pesničkog poriva. Konvertujući svoj udes, Mitrov je našao model kako da živi svoju melanholiju, da joj se sav, bezrezervno, preda. S druge strane, pogled ka drugima nije mu ostavljao mnogo prostora da razvije alternativu (naročito je glede društvenog miljea indi-kativna zbirka/ciklus Plava planeta), jer je sve oko sebe doživljavao kao trošno, kao laž i masku, kao ostatke ostataka nekog boljeg sveta. Kako, prema pisanju Ž. Bodrijara, samoubistvo, „čin zaobilaženja institucionalne smrti,” jeste i presuda društvu, subver-zija kao rani „predznak ukidanja vlasti”, tako je i Mitrovljeva smrt otpor kako biću fašizma, tako i vlastitim nedaćama, švalji koja ne ume šiti, životu samom.
Za razliku od postmodernističkog dnevnika koji, kako ističe Tatjana Rosić, „artikuliše napor da se dnevnik, zarad što složenije igre prividom, ponovo posmatra ili piše, kao dokument, bez ispovedno-introspektivnih obeležja”, postoje dva uočljiva obras-ca romantičarskog dnevnika. To su:
„ Ispovedno-introspektivni, zasnovan na autorovom naporu samospoznaje, i poetički, u kome autor poku-šava da saopšti svoje iskustvo stvaranja i promišljanja umetnosti kao univerzalnog fenomena. Ispovedno-introspektivni i poetički elementi najčešće su, pak, međusobno neposredno povezani, tvoreći treći, književno najproduktivniji model. Osnovni tipovi dnevničkog teksta u međuvremenu su dopunjeni novim varijantama ali se osnovne pretpostavke razumevanja i vrednovanja nisu promenile .”
Korespondencija dnevnika sa poezijom otkriva se ponajpre na tematsko-motivskom planu: tako piščeve preokupacije iz dnevničkih beležaka nisu samo mo-gućni putokaz ka dešifrovanju njegove poetike; one, takođe, ukazuju na žanrovsku kolebljivost, te mogu biti putokaz ka čitanju Mitrova prozaiste: tako, nimalo slučajno, Veljko Petrović smatra da je Mitrov po osnovnoj vokaciji prozaista: „Ja Vam i ovaj put po-navljam da je moj utisak: Vi ste rođeni za pisca umet-ničke proze… Razume se, 'Duga', 'Epilog' itd. pesme su prekrasne, i čitava knjiga odaje pesnika, gorkog, reskog, promuklog, a potresno ozbiljnog i iskrenog pesnika, no one nisu merilo Vašega talenta. Oseća se da je taj teren Vama malo stran, dok u prozi Vi vladate suvereno”. Sa druge strane, ukoliko bi se sva-ki tekst pisan u prvom licu tumačio kao auto-biografski, kako predlaže Pol de Man, mogli bismo da, krećući se u modusa čitanja ja-govora poezije pratimo različite vidove njene manifestacije u dnevnicima, manifestacije koja se otkriva kao trajna igra moći i nemoći, koja u Mitrovljevoj poeziji biva okidačem onoga dvojstva ja, koje želi da trijumfuje kako nad prosečnošću svoga okruženja sa kojim se ne miri, tako i nad vlastitom sputanošću istim. Njegov memoarski deo, onaj u kojem čitamo živote gradova (Zagreba, Graca, Budimpešte, Beograda, a pre svega – Novog Sada) iz ugla komičnog šetača, kome često društvo prati samo vlastita senka, vanredna je društvena studija bića koje želi da se izmesti, da pronađe Novi Jerusalim, konačište svih bogalja i svih društveno nepodobnih bića, marginalaca, slabih subjekata. Najličniji (često upravo i umetnički najslabiji) deo pak nastavlja poetsku dramu, onaj neoromantičarski, na mahove ekspresionistički, defetističko-nihilistički udes, o kojem pesnik progo-vara: „Prašinom prekriljeno / samrtne čame / ukaljano katranom rugobe, / unakaženo grimasom zlobe – / svi užasi iskušenja, / i krici i kletve, i konvulzivne / želje samouništenja – / sve jeze očajanja, / suze, i strepnje, i dvoumice, / histerične krize i hule kivne / zar sve to da opet živne?”
Zaista, zašto bi živnulo?! Postoji li valjan razlog (smisleno pitanje) da se jednom izbrisano reaktua-lizuje, da se bilju, koje je de facto pozno, vrati sve-žina? Pre svega, zbog visokih dometa, postignutih u pesmama „Makaze amo!”, „Oda Silnome Ništa”, „Kula mladalačkih slutnja”, „Piano”, „Zmija”, „Ne-moćni trzaji”, „Jalova biljka”, i dr., koje su objavljene u knjigama Dve duše (1927) i Kroz klance jadikovce (1928); zatim, zbog stihova iz pesama „Krtice”, „Plaudite, creature!”, „Ja”, „U proleće divno..”, „Četr-deset godina”, „Lasta u kacelariji” i dr., koje su, pored časopisa i antlogijskih izbora, sada objavljene u okviru ciklusa/zbirki koje je za štampu priremio Mladen Leskovac. Zbog dnevničkih odlomaka koji mogu nagovestiti onog pripovedača kakvog pri-željkuje Veljko Petrović. Zbog vanredne prozaide „Balada o svesti i pustinji”, ali i zbog ljupke, duhovite poeme „Poslanica (dobrim i veselim drugovima o raznim, više manje bogougodnim stvarima)”, koja bi se mogla čitati kao zdravica, posvećena ekipi Uprave Pozorišta Dunavske banovine u Novom Sadu, u kojoj autor „proziva” trupu koja boravi u Kragujevcu: Šerbančinu staru, Žarka, „čuvenog letopisca i kuraž-nog matičara / gordog dramaturga i stidljivog drama-tičara / frojdovskih oblakodera liftboja i stihoklepca, / banatskih ravnica Šantekleta-pjevca”, kao i „uprav-nika Marka”, kojima se svima pravda: Ali, u sumor-nim ovim danima / kad senjor Franko preti da smrvi Kabaljera, / i na horizontu otvara se era / novih klanja i ubijanja / umesno možda nije da se šala tera”. Kao da je autor znao te 1936. godine, kada je načinio ovaj nezapaženi iskorak u komično, da se točak istorije zahuktava i da vreme koje dolazi neće imati sluha niti za šale, niti za patetiku, niti za ljubav, niti za poeziju „ukletih” pesnika, niti za modernistički otklon od realnosti, niti za njega, za njegovu odveć ličnu poeziju, za njegov „ništavni i izlišni Pseudonim”, koji se nije mogao uključiti u društvo, niti se sasvim distancirati od njega. Zato je, iako zaštićen bolešću i zatočen vlastitom kriptom, bivao daleko od svetskih pošasti, ali je isto tako, osetivši njihov galopirajući korak, našao način da ostane uspravan u životu i u poeziji.
Odlomci iz dnevnika
Nenada Mitrova
Rukopisna dnevnička zaostavština Nenada Mitrova (Alfreda Rozencvajga, rođenog 28. aprila 1896. u Vukovaru, a preminulog 7. jula 1941. u Novom Sadu) čuva se u Rukopisnom odeljenju Matice srpske pod signaturama M. 8.899 i M. 11.004. Deo pod signaturom M. 8.899, pisan ćirilicom, čuva se na listovima hartije bez knjižničkog poveza. Deo pod signaturom M. 11.004 pisan je latinicom i ima knjižnički povez.
Mitrov je vodio dnevnik u periodu 18. XI 1914 – 14. IX 1917. i 16. VI 1937 – 15. VI 1940. Prvi deo dnevnika opisuje njegov boravak u Zagrebu, Gracu i Novom Sadu, a u drugom delu pesnik je trajno nastanjen u Novom Sadu. Pored intimnih beležaka, dnevnik sadrži i dokumentarističku vrednost, jer govori o mnogobrojnim događajima i ličnostima koji su obeležili prvu polovinu 20. stoleća. On, takođe, baca zanimljivo svetlo na pesničku produkciju ovog autora, koji često analizira pojedine pesme, filozofske spise, citira svetske i domaće pesnike, pominje ili komentariše događaje iz kulturnog i javnog života i ličnosti koje su ga inspirisale, ali i ukazuje na vlastite poetičke postulate.
1915
27 IX – Od Huge pismo. Sjajno živi u bolnici. Samo neka što duže ostane. – Opet se dogodilo nešto strašno i nerazumljivo, što se čini poput bajke iz svijeta duhova i sablasti. Suho da konstatiramo, kako novine donose (vijest je iz Amsterdama): Na nor-veškoj ribarskoj lađi „Nordsee” čitava je momčad na debelom moru zapala u vjersko - . Čim je brod ot-plovio iz Hala, jedan od mornara, Viland, reče kape-tanu, da je on Hristos i jedne noći, kad im je lađa na Sjevernome moru brodila prema određenome cilju, Bog se njemu prikazao i povjerio mu zadaću, da otjera s lađe đavola. Malo zatim pristupi mu još jedan mor-nar istoga imena i treći, imenom Plas, i rekoše mu da im se u snu pojavila velika crvena zvijezda i ona ih upućuje da ga pomažu u izvršivanju božanskoga djela. Ostali su još spavali, kad su njih trojica skinuli sve katarke i jedrila, polomili i bacili ih u more. U osam sati ujutro već je sva momčad, izuzev trojice, slijepo slušala zapovjedi obojice Vilanda i Plasa. Za nekoliko sati porazbijahu sve na lađi, osim 85 tona haringâ, koje su zadržali za hranu. Onoj trojici, koja se nijesu htjela pokoravati, rekne Viland da ih je opseo đavo i zato ih treba učiniti neškodljivima. Na njegov su nalog morali plesati sve dotle, dok im nije dopustio da se odmore. Slijedeće su noći jednom od neposlušnih odsjekli glavu i mrtvo tijelo uz pjevanje psalama bacili u more. Drugu su dvojicu po danu ubili, tijelo njihovo nožem raskomadali i pobacali u valove. Iza toga je momčad, sastavljena od deset glava, sjela za sto i nakon jela stala u zboru pjevati psalme i moliti se. Lađu, koja je lebdjela na vodi bez jedrila, našao je norveški parobrod, koji uze na palubu momčad. Bez otpora se dali mornari voditi na lađu, gdje su se mirno i pobožno vladali. Čim je Viland stupio na nju, zamoli od kapetana Bibliju. Prije jela pali bi na ko-ljena i pjevali psalam, u kojemu su hvalili Boga, što im je duh prosvijetlio. – Tko bi se usudio o ovome neko banalno mišljenje izreći? Uopće objasniti, što je sve djelovalo na mornare i kako je u njih, provalila vjerska strast? Možda će se još otkriti nešto, što će čitavu stvar u jasnijem svijetlu prikazati, ali sumnjam.
10 XI – Dakle, bijedni dnevniče, što veliš sada? Bio sam u Pešti i opet sam ovdje. „Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba”. Možda je ovako i bolje. Al’ ded da ti lijepo po redu pričam, k’o Draško, kad se vratio iz Mletaka. Doduše, teško mi se držati reda. Duh radije izvodi ekscentrične skokove, sad odavuda sad odonuda, voli da uzima. Pa, kako došlo, neka bude… krasni je bio dan. Sunce je iz sebe cijedilo toplinu. Nebo čisto, kao duša, kad se istom našla na zemlji. Laka prozirna, plinovna modrina, kao dim, koji se iz ove cigarete izvija, diže, prekobacuje se, titra, raskeži se, koluta, nestaje. Bijeli oblačići, kao labudovi, koji se u daljini lagano njišu na glatkome parketu jezera. Brzi vlak. Ne ide baš brzo. Odio drugoga razreda. Ali je treći razred: Sad su svi vagoni takovi. S drvenim klupama. S onom dosadnom žutom bojom. Da se ne bi zarazne bolesti širile. Mnogo putnika. Svakojakih: gospoda, gospođe, časnici, seljaci, djeca. Stojim na prozoru. Polja i njive se izmjenjuju. Dijele ih brazde. Crna zemlja, zelena trava, po koji snop slame, čega li? Ogoljena stabla, na kojima je gdjegdje zaostao list i tužno oborivši okrajak prema zemlji motri svoje drugove, smežurne, što se u nesvjesnome grču skvrčili i valjda se sjećaju proljeća, kad ih je drvo istaklo kao zeleni ponosni stijeg. Brzojavne tačke uzmiču, žice među njima bliže i udaljavaju se, prepliću se, dvostruče, gube se. Kola drndaju. I mukli lomot njihov priljubljujem melodiji, koja mi sune u glavu. Uvijek, kad se vozim, točkovi podamnom nešto mi pjevaju. Katkada brzo, katkada polagano, sad veselo, sad tužno. Čuj, što je danas njihov raspored? Ah, razabirem. „Dunaje, Dunaje, tiha vodo ladna… tiha vodo ladna…” „Ladna” vazda oštrijim, naglijim na-glaskom. Već dvije godine nijesam slušao tu pjesmu. Onda mi dođu na pamet stihovi „le seul bien quimeresteau monde, estd’avoir quelquefois pleuré”. Otkuda sam opet ove u ovome času namaknuo? U strogom, odmjerenom ritmu – po dvije riječi odjelito – napjevom, što sam ga si sam priredio. I iznova „Dunaje, Dunaje…” Ah, pravi cirkuski skokovi, s konja u okrugli obruč, sa pijeska na uže, s užeta na vrh čadora – iz Dunaja u Miseove sure, iz Misea u Dunaj. Neprestano ista igra, jednolična – omamljuje, otima svijest, glavom zavrti, hoće da je smrvi, mozak uzmuti. Uhvatim se za prozor da ne panem. Koljena klecaju. Vraćam se na svoje sjedalo. Udilj novi putnici ulaze. Više žena. Stare, jedna mlada, s dva peto-krunaša na ogrlici – smetena, mučaljiva. Djeca, zamazana, razdrapana, nemirna, radoznala. Jedan dječarac sjedne do mene. Iz uha njegova teče prljava, žuta, zelena li, tekućina – na rubu viri s ogrebotine krv. Lice je njegovo crveno, upaljeno, grozničavo – do njega majka pripovijeda nekom, da ima „fircigere” i gladi mu kuštravu kosu. Ja hoću da se od njega odmaknem, ali ne mogu. Stisnut sam između njega i gospođe nekakova časnika. S užasom vidim, kako nam se koljena dodiruju, i ruku svoju polaže bolesno dijete na moje lijevo bedro. Prolaze me srsi. Hvata me groza. Ah, ako se bolest i uza me prilijepi. I bespo-moćno mi oko naokolo uzaluda – traži, nema li izlaza. Ne mogu izaći. Sve noga do noge, glava do glave, ruka do ruke. Lijena sparina slegla se svima oko duše, odvratni miris znoja kiseli, kvari zrak, omota ga teškim zadahom. Dječak se vrpolji na svojemu mjestu, ustaje, sjeda, rukama maše – uzbunjen i srdit pro-suvisim kroz zube: „Smiri se već jednom!” Uplašeno me gleda, turobnim se pogledom utiče majci, a ona rukom prijeđe preko užarenoga mu obraza. Silim se, da na nešto drugo mislim. Hoću da si dozovem u svijest stihove pjesme, koju sam jučer bio spjevao i činila mi se lijepom, skladnom i zvučnom. Nijedan stih mi ne pada, na um. – Gledam na ženu časnikovu, koja čavrlja s mužem. Vruće joj je. Otvori prozor. Promaja. Zub moj počinje da kucka. S užasom se opominjem bolova, što sam ih nedavno imao. Gospođa se sigurno toga ne boji. Smeđi, lisičiji boa oko njezina vrata – repovi se njegovi spuštaju preko njezinih ramena prema krilu. Ona uzme jedan u ruku i pomiče ga kao lepezu prema rumenom licu. Treba da je štiti od zime, a sada hoće, da njime rastjera vrućinu. Iskre, vjetrom gonjene od lokomotive, lete kroz prozor unutra, strmoglave se, utrnu. I na krznu se gdjekoja posadi i ondje zamire. Gospođa se prestraši, strese boa – muž njezin zatvori prozor… Hoću da zaklopim vjeđe: napnem mišice očne. Ne ide. Ruke mi nemoćne klonu na drvenu klupu. Glava se umorna nasloni na tvrdi, drveni zid. Misli jure mozgom, kao usplahireni roj pčela. Nijednu ne mogu pravo uhvatiti. Jednu tek napola zamijetim, želim da se nje hvatim, kao brodolomac grede, koja plovi debelim morem – ali ona već nestaje. Moram se smiriti sa sudbinom. Apatično okrenem glavu na lijevo. Ondje na prozoru stoji seljak, nabreklih obraza, s debelom, kvrgavom ćulom. Kako željeznica hiti, tetura amo tamo. Muca, tepa, prstima daje znakove, ćulom vrti uokrug – djeca se smiju, kriče, zadirkuju u nj, a on se prijeti i ljuti i jezik se njegov bez snage giba među zubima. Gluh je i nijem. Ah, ovaj vlak, kao da je vrzino kolo… Ili kao da sam u ludnici, gdje je svatko ogreznuo u svojoj himeri, za njom se naganja i s grotesknom tragikom i strahotom u nju zarije prste i ne pušta je… Možda sam i ja već lud – A tako sporo odmiče vrijeme. Izvadim sat, pogledam na nj, spravim ga u džep. Koliko je sati? Pa i ja ne znam. Iz položaja kazaljkâ nijesam se doumio času. Opet izvučem sat. Istom deset! A u dva sata sam u Pešti. Odričem se. Apatično motrim košare i kovčege, naslagane gore naprotiv mene. Nagađam, što bi u kojemu moglo biti. Onaj sivi časnikov: paradna uniforma, kapa, rubenina, čokolada za ratište, cigarete, četke, masti, cipele, čaša-bez… najednom se srušio mali svežanj, nemilo se dotaknuo moje nadlaktice i pao na zemlju. Najprije zapanjenost, pa smijeh. Gospođa do mene poluglasno rekne mužu: Der Arme Junge! To sam ja… Meni je svejedno. Najradije bih se oborio na sve ove ljude i nemilo ih šakom izlemao, iskalio na njima sav svoj bijes. Ali gdje bi se ti, jadno stvorenje, usudio ma i da pisneš? Imaš da šutiš – pa mirna Bosna!… Bolesnim, sparnim vonjima provareni zrak spopada prsa i gnječi, davi ih. Hoću da zapalim cigaretu. Izvadim je. Šibica sjevne, dim se zavijuga u tankim, otegnutim kolobarima prema gore. Kako da se nijesam prije sjetio? Ta to jedino godi i blaži. Pratim nestašnu igru modrikastih kružića… „Ovdje se ne smije pušiti!” – surovim me glasom probudi netko, gospodin, komu svaka crta na licu odaje bahatost. Najprije mađarski, onda njemački. Pravim se nevješt. „Verstehen sie nicht?” – zavikne razjaren. „Ja” – i mirno pušim dalje. Van sebe izjuri onaj i dozove konduktera. Ovaj me upozori, da je odio za nepušače. Ja mu razjasnim, da se inače ovdje ne može izdržati –sparina, bolesni dječak, isparivanje. Mogao sam se pozvati na druge, koji su netom pušili – pustio sam. Neka ih. Izađem na hodnik i dopušim… Subotica. Napokon. Mnogi ostave vlak. I ono dijete. Odlaknulo mi. Drugi opet uđu. Snova se napuni prostor. Sjedim na svojemu mjestu. Gledam. Kraj prozora nalijevo stoji postariji visoki gospodin, podbulih obraza, gustih, pravilno zafrkanih brkova. Do njega velik kovčeg. Ne može sjesti. Tuži se. Izdaleka putuje, iz Sarajeva. Uđe odeblja gospođa, u crnini. Obzire se, ne bi li našla mjesta. Nema. Onaj gospodin učtivo je pozove, neka se posadi na njegovu kovčegu. Ona privoli i odmah dozove izvana drugu gospođu, neka do nje sjedne. Gospodinu iz Sarajeva nije to po ćudi. Stane tumačiti, uzbuđen, nervozno mlatajući rukama. Obje dame ustanu. Jedna ode u drugi odio. Druga sjedne uz mene. Još jače se moramo stisnuti. I ona je u crnini. Prilično stara. Dug, šiljat nos. Na zlatnome lancu visi zlatom orubljeni lornjon. Primakne ga očima. Samosvjesno zuri uokolo. Sva-koga oslovi. Razglagolja se. Kako su Nijemci neu-ljudni (onaj iz Sarajeva je Nijemac). Netko ju počne oprovrgavati. Ona smjesta okrene drukčije. – Ne, ne i ona zna, kako su Nijemci korektni, fini, obzirni. Ah, bože moj, kako ne bih znala. Ta pet (koliko li?) sam godina bila u Njemačkoj. Učiteljica sam. Čim sam došla u Berlin, sva su mi se vrata otvorila. Pomislite, odmah su mi ponudili katedru, nego ja nijesam htjela. Ostala sam vjerna domovini – (Kakva li je to katedra? Ljepše istina zvuči, nego „pučka škola”). Engleze mrzi – ah, iz dna duše – već otprije rata; znate govo-rim engleski, to je najlakši jezik. Francuski je teško naučiti ili se uopće ne da. „Ja govorim francuski, znate, ali…” nadrobi neke francuske fraze, s mađar-skim naglaskom. Masku ozbiljnosti s mukom zadržajem. Malo te ne prasnuh. A njoj se neprestano jezik mota, i pamni? se nekakvim znanjem (bit će da kod kuće ima mali leksikon). „Bože mili, na svemu ti hvala, a najpače, kad taj svijet b’jeli / ti nakiti nakiti zvjerjem svakojakim / da ti bude zabavicom milom, / kad se kaniš posla i alata / i počineš svetu u nedjelju”. – U dva sata stigao sam u Peštu. Umoran, boljela me je glava, vrtoglavica me je hvatala, jedva sam se držao na nogama, kad sam napokon pokucao na vrata Ilonina stana. Ovoliko o putovanju. –
1916
1 III – „Kosovo. Narodne pesme o Boju na Kosovu 1389. godine. Za narod i školu priredio Tihomir Ostojić”. Jedan od novijih pokušaja da se oko pjesama koje rade o Boju na Kosovu spoji i složi u epopeju. Kao ni prijašnji, ni ovaj nije uspio. Nedostaje mu unutarnjega saveza i jedinstva, nema središta u kojemu bi se sticale sve niti što s različnih ishodišta polaze. Ove su pjesme kao usporedni pravci koji se nikad ne sastaju. Ako ih prerežemo transverzalom naći ćemo mjesta koja se podudaraju, ali ovo zajed-ničko je samo posljedak njihova paralelnoga smjera, a ne istovjetnosti cilja kakav postoji za pravce koji teku prema jednomu žarištu – ovo onda djeluje na njihov čitavi put tako da u svakome času moraju biti uprav-ljeni na nj. Ukratko – epopeja mora biti organička tvorevina, organički zaobljena. Ako se u Ilijadi kat-kada i čini da je pušteno s vida jezgro radnje kojemu valja da služe svi epizodni događaji, a ono je uglav-nome ipak sačuvano jedinstvo. Naravno, mnogo toga se u Ilijadi moglo izostaviti, a da se tekućoj radnji ne nanese šteta, pa opet toga ne bismo htjeli činiti, jer su i mnogi djelovi uklopljeni bez dublje sveze s ostalima, tako divni i nama mili! Ovomu za volju ne obaziremo se na kompozitorske pogriješke. Uživamo u ljepoti udova ne pitajući da li pripadaju jednom tijelu. Tako je i s ovim narodnim pjesmama. Je li potrebno njih složiti u epopeju da se naslađujemo pjesmama kakove su „Smrt majke Jugovića” ili „Kosovka djevojka”? Da je narod kosovske pjesme spjevao tako da bi u svima ili u većini ležala aluzija na jednu točku ili upućivanje na nju, tada bi pokušaj junačkoga epa možda bolje išao od ruke. Trebao bi se naći umni pjesnik koji bi intuitivno pogodio cjelovitost slike za koju su obrisi već gotovi. Moglo bi se reći: pa sve ove pjesme kreću se oko jednoga događaja, kosovske bitke. Ali što bi bila Ilijada da nema Ahileja i njegove srdžbe? Priznajem da i u kosovskim pjesmama ima klica jednoga glavnoga junaka i njegova suparnika – Miloš Obilić i Vuk Branković (donekle bi odgovarao Agamemnon). Nekad je moralo biti više pjesama u kojima je opjevan odnošaj i sukob ove dvojice. Nego one su valjda nestale, a po ovome što je ostalo ne znamo si više udesiti izrazitu i oštru predodžbu o djelima i značajevima ovih junaka. U vrijeme Gundu-lićevo možda bi se još bio dao složiti jugoslavenski pandan Ilijadi – koliko bi nam to bilo bliže i draže od Osmana! – danas već nije moguće i svaki pokušaj koji oko toga nastoji nužno se razbije. Stoga budimo zado-voljni što imamo ove pjesme kakove su rapsodičke i uživajmo u njihovim ljepotama, svaku pjesmu za se smatrajući cjelinom. – Kakvo je ime „Vaistina” (sluga Stevana Musića)? Da nije posprdno i prvi put prišito nekome koji često u govoru upotrebljavao riječi „vaistinu”? Ustalom ne pačam u etimologiziranje. – Kako je lijep rastanak Musićev sa ženom u svoj svojoj kratkoći. – „Zbogom ljubo, zbogom dobro moje! / Ljuba mu se oko konja vije: / „Kad ćeš, dragi, sa Kosova doći?” / „Kad se rodi sa Zapada Sunce, / onda ću ti sa Kosova doći”. – Zgodnom hiperbolom crta Kosančić Ivane veličinu turske vojske „svi mi u so da se prometnemo, / ne bi Turkom ručka osolili”. – Kad je Lazar dočuo za čin Milošev, zaplaka: „Ej Milošu, moja vjerna slugo, / s kim ću sada u boj na Turčina? / Ko će moju sokoliti vojsku, / kad su meni krila polomljena?”. Kako je divan ovaj, sigurno, nehotični spoj: sokoliti – krila polomljena! Ako je hotimičan onda odaje već veliku rutinu. Ili se možda u vrijeme kad je pjesma spjevana jače ćutilo srodstvo riječi „sokoliti” i „soko”? Mi se danas većinom služimo glagolom, a da i ne mislimo na smisao koji krije – učiniti naime koga sokolom, onda hrabrim kao sokola.
Opis boja nema veličajnosti Homerovih pjesama sa živim prispodobama, ali i u njima se nalazi po koji snažan prizor što se čovjeka neobično kosne. Npr. „Bože mili, čuda velikoga! / da je kome stati, pa vidjeti: / sve je polje tama pritisnula / a od pare konjske i junačke; / ne vidi se Sunce od oblaka, / ni zeleno polje od junaka, / a po travi izlomljena koplja, / britke sablje i dugi mačevi; / stoji jeka konja i junaka, / viju vuci, grakću gavranovi”. – Sluga Strahinjića bana Srđa Zlopogleđa „sve dva i dva na koplje nabija, / preko sebe u Sitnicu tura.” Ova dva stiha neobično slikovita. Dokaz: Meštrović, koji je Srđu u kamen uklesao . –
27 IV – Kadgod dolje zaštropoću na ulici kola, a znam da je netom prispio peštanski vlak, uvijek mislim: Sad evo dolazi Hugo! I čekam, čekam susprežući dah svoj… ali njega nema, pa nema. Hoće li doći? – Opet bila jedna veleizdajnička parnica – u našoj monarhiji su ine na dnevnom redu (kako bi Nijemac rekao). U Banjoj Luci. Bezbroj osudā – na smrt i tešku tamnicu. Prvih 16, potonjih 82. Među ovima Šola i Vladimir Ćorović (za ovoga učenjaka osobito je šteta). Još je premalo – zar ne? Trebalo bi naprosto pohvatati sve Srbe, osuditi ih da ne bi više mogli škoditi. Najjednostavniji bi to bio način i najkraći riješiti se ovoga „destruktivnoga življa” (?). O državo Danska! Da vam je kakav Volter, pa da se neustrašljivo digne na ovaj konstitucijom tobožnjom raskrinkani apsolutizam. Ecraser l’infame ! —
2 IV ujutro – Jučer dakle navršio dvadesetu. Na mnogaja ljeta, prijane! Što da reknem: imam li istom toliko godina ili već? Prvo mi se čini istinitijim. Dvadeset godina – tako malo razdoblje, a meni je kao da sam već dugo, veoma dugo na svijetu, „kao da sam triput jadan ostario”. U ovo doba prema svim ljudskim nazorima morao bih biti mladić nadobudan i poletan, pun osnova i ideja, veseo i željan života. A kako je za zbilja? Žar je moj prilično spao, granica kojoj se primiče jest „apsolutna ništica toplote”. Da li će još ikad porasti? Nade se moje dobrano splasnule, polet – ah on katkada u vrlo rijetkim trenucima uspinja, nego nije li to puki puhor kojem će doskora nestati i zadnje varnice? Ideje su moje mlake, mlitave, sumrtve – šturo klasje koje valjda neće više dati vrijedna ploda. Života sam zapravo malo okusio, ali ono je bilo dosta da me ogrkne i zatre svaku težnju na daljne srkanje. Po svemu – kakav bih horoskop trebao postaviti za svoj budući život? Mračan i zloslutan – zar ne? Bolje da i pustim nagađanja. Neka me zadesi što me stići mora.
30 IV – Ima tu djevojka koja me sjeća zagrebačke Elinor.
1937
18 XI (četvrtak) – Sinoć, oko 11 časova, razbio tanjir što mi se odavno nije, upravo i ne pamtim da mi se kad desilo. Posle, pred svitanje, između 3:30 i 4:30, „Uspavanka za Elinor”. Ne znam šta mi bi, otkud je to „naišlo” na mene – Quasi una Fantasia . Večeras, u povratku sa šetnje, baš kad sam u sećanju pokušavao (po iksti put) da rekonstruišem poslednje veče koje sam u Pettrovgradu proveo sa E. i došao do momenta kad mi je ispričala svoje utiske o Žarkovim stihovima, koje tog dana beše čitala prvi put – pred kupatilom neko me zovnu – Žarko. (Bio je s g-đom Milom ). Ima, veli, da mi saopšti jednu „finu” novost. Povodom prikazivanja Hamleta, po savetu Gavelinom, upravnik je rešio da za ulogu Ofelijinu pozove nekog sa strane, pošto za nju nemaju odgovarajuću glumicu. Koga? Nju, nju glavom – Elinor! Muž je, navodno, već dao pristanak i u njeno ime, pošto je, kažu, sinoć telefnom i od nje dobio privolu (možda istog momenta kad mi se tanjir otkotrljao iz ruku – encore une fois etait-ce un avertissement? )Jedva se uzdržah da ne kriknem od iznenađenja. Elinor dolazi! Možda je već na putu? Da ću je kroz koji dan videti lice u lice, slušati njen glas, ljubiti njenu ruku – je li mogućno? Ah, ne verujem, ne mogu da verujem – bilo bi isuviše lepo! Posle svega što se dogodilo iuzmeđu nje i Uprave – a posle njene, kako se učinilo, nepokolebljive rešenosti da u Novom Sadu više ne nastupa, bar dok je Maletin na čelu pozorišta, pristanak njen da igra Ofeliju izgleda mi nespojiv sa gordošću njenog karatera. Ali šta mari što bi to bila jedna neočekivana nedoslednost – zar da joj za to zamerim? Ta, ko bi bio srećniji od mene ako zaista dođe bez obzira pod kakvim okolnostima? Elinor moja draga, divna moja Elinor, hoću li Te zaista videti? Tebe, Tebe, Tebe!
21 XI (nedelja, ujutru) – Ona dolazi! Dolazi! Već sutra pre podne „čeznuća i maštanja” pretvoriće se u stvarnost. Ne mogu da zamislim kako će to biti – prvi susret oko u oko posle pet meseca rastanka, posle toliko jada i čemera, i suza, i uzdisaja, i uzaludnog prizivanja. Kako li će se, Bože, ponašati prema meni? Hoće li biti srdačna, dobra ili „rezervisana”? Ah, kako sam uzbuđen – i radujem se i strepim. Kako će biti sva zaokupljena probama, bojim se da neću moći čestito ni da govorim s njome. I da li će ostati? Strpljenja, strpljenja! Samo – biti miran i priseban. Ah, priseban!
22 XI (ponedeljak) – Tu je, Elinor je tu! Stigla večeras u 17:15. Video sam je, čuo opet njen dragi, dragi glas, ljubio njenu belu, patetičnu ruku! Izmenjali smo svega nekoliko reči, pa je smirena krenula autom u hotel. Znam da će malo vremena moći da posveti meni, ali šta to mari – glavno je, posle punih 20 nedelja „stranstvovanja” ona je opet tu – lakše će mi biti misliti na nju kad je znam u blizini. U dobar čas! –
25 XI, 3 časa ujutru – ništa. Ni traga ni glasa. Ne pokazuje se, ne javlja se. Kao da nije tu. Da je muž ne sprečava? Nije valjda ljubomoran na mene? Na mene? Risum Teneatis, amici! A ja sam se rešio da se više ničim ne namećem, da je potražim samo ako ona to zahte. Izgleda da ću dugo morati čekati na to. Zar si, nesrećo jedna, mislio da će te ona sad naročito maziti, možda se tebi „udvarati”, obasipati pažnjom? Valjda će biti željna tvog „amizantnog” društva, da bi uživala u plemenitim krivinama tvojih leđa! Beno jedna budalasta! Oh, kao je sve to glupo i besmisleno! Kako je strašno ovo podozrenje da je sad možda dalje od mene no dok je bila u Beču – kad je npr. čitala „Elinor putuje”, triput uzastopce, sigurno je više mislila na tebe no sad. Résigne-toi! Strpljenja do subote! Posle Hamleta možda će biti pristupačnija. Kako li će, i da li će uopšte, reagirati na cveće? Videćemo. Ono koje ju je, prilikom dolaska, dočekalo u hotelskoj sobi, čini se da ju je slabo dirnulo. Ili, možda, nije smela, zbog muža, ma i jednu reč da mi poruči? O, jade, jade!
2 XI, 3 časa posle ponoći. – Pišući juče o E. bio sam nepravedan prema njoj. Zbog godišnjice prisa-jedinjenja Vojvodine Srbiji ranije smo izašli iz kan-celarije, i ja se instinktivno uputih Bulevarom u nadi da ću je sresti. Nigde međutim da je sagledam. Zlo-voljan pođoh preko mosta gde već davno nisam bio, i u povratku kod palate Trg. omladine, odjednom – eto nje! Dolazila je s probe, bila me je prva primetila i očigledno se obradovala a već kako je meni bilo, zna se. (Moglo je biti 1 sat po podne). Izvinjavala se što još nije dospela – zbog večitih proba – da mi se javi, zahvaljivala mi, bila srdačna, „zlatna”. Posle Hamleta, veli, biće prilike da se natenane narazgovaramo. Čak bi želela da joj dam koji čas iz nemačkog. Ko bi bio srećniji od mene da joj bar malčice budem od koristi. „Samo me nemojte tući” – dodala je šeretski. „Tući? Ja vas? Ne, ni cvetom!” – odgovorih. Oslabila je, bleđa no ranije, prozračnije – biće da joj Beč ne prija baš naročito. Usput smo sreli G-cu Drijak. Pošto se rastadoše, reče: „Moja naslednica”, našto ja da ne-koliko glumica treba da je zamene, pa ipak sve one zajedno ni izdaleka nisu kadre da budu ono što je ona bila, tako da i publika mnogo žali za njom. Ovo joj je očito godilo. Ispratih je do „Kraljice Marije”, srećan što sam je video i govorio s njom, ma i ovako kratko samo, i što su mi sumnje razvejane. Hvala Ti, oprosti, mila Elinor.
28 XI, 5h ujutru – I to je prošlo. I pored indispo-zicije, pred sam početak predstave (nešto je imala s uvom), Elinor se hrabro držala i bila prekrasna, sjajna Ofelija. Trijumf pravi. Tri velika buketa, među kojima se moj nije mogao postideti (crvene ruže iz Italije i karanfili)… Posle predstave, u „Lojdu”, dok sam joj u prolazu s nekoliko reči čestitao, ona mi je, sva umorna i bleda, počela zahvaljivati, ali sam je prekinuo. Pozvala me za njiihov sto, ali sam i to odbio – u velikom društvu koje se oko nje beše iskupilo ja bih, vala, predstavljao vrlo bledu figuru, a sumnjam da bih s njom mogao čestito i da govorim. Na rastanku rekla mi je: „Onda sutra!” Gde, kad i kako, ne znam – sum-njam. A tako čeznem da malo duže budem s njom nasamo! Hoće li mi se pružiti prilika? Bojim se. Kako li joj se svideše propratni stihovi? Mislim da nisu rđavi – .
1 XII (sreda, ujutru) – sinoć repriza Hamleta. Elinor još bolja no na premijeri. Manje nervozna, diskretnija, nežnija, familijarnija. Posle predstave, u „Lojdu”, kod dr-a Maletina na večeri. Po njenoj naročitoj želji sedeo sam pored nje „ob desniju”. Nolens-volens – više nolens, mada je pokušavao da to prikrije šalom, njen muž mi je morao ustupiti svoje mesto. Pošto sam se ustručavao, uhvatila me je pod ruku i tako me odvela stolu. Uopšte celo veče – do 3:30 časova – bila vrlo pažljiva i srdačna. Ponovo izjavila želju da jedan dan provede isključivo u mom društvu. Zasad je ostalo da to bude u petak. Ko bi bio srećniji od mene? Toliko, toliko toga imao bih da joj kažem. Da li ću biti kadar? Neću li opet ispasti suviše nespretan? Dabome, ako on bude prisutan, sve će se svršiti na ljubaz-nostima, govoriće se o svemu i svačemu, samo ne o onom najvažnijem. Attendous!
3 XII (petak) – Crn mi petak osvanuo. Sinoć Matura. Posle u „Slobodi” do 1:30 č. posle ponoći. Sedeo do g-ce B; Elinor između dr-a Maletina i Mirka Savića. Jedva ako sam pet reči progovorio sa njom celo veče. Zatim incidenti oko ispraćaja g-ce B. Iz-gleda da se E. ozbiljno naljutila. Otkud je, kakvu je žaoku protiv sebe mogla da nazre u mom postupku? Na rastanku hladna kao led, ni zbogom mi nije rekla. Ali zašto? U čemu je moj greh? Više mrtav no živ stigao kući. U uzbuđenju napisao pismo i pre kan-celarije predao kod portira. Nadam sam se da će je moje pismo ubediti u moju apsolutnu moralnost – no čini se da sam situaciju još pogoršao. Nikakva znaka, ni glasa – možda će i otputovati a da je više ne vidim? Elinor, Elinor, zar si me tako omrznula odjednom? Zar ne misliš kakvo će odjednom biti moje očajanje ako istraješ u svome ćutanju i gordom prezrenju? – strašno – užasnu glupost sam napravio, i kanda je ničim više neću moći popraviti. Kanda je sad s njene strane zaista sve svršeno. Svršeno! Oh, Gospode Bože, zašto je ta anatema na meni da, štogod uradim, ispadne naopako i urodi neprijatnim posledicama. Šta sad? Šta sad? Šta sad?
4 XII – Hvala Bogu, moje pismo je ipak dejstvo-valo. Celo pre podne strahovito uzbuđen, očajan, uzalud očekujući da me zovu na telefon – posle podne već umoran i apatičan, tek što malo zadremah, probudi me mama. „Ustani! Došla je gđa Kos.” Uzdrhtah, onako bunovan pomislih da je to Elinor. Ona, kod nas, kod mene! Ne, bila je njena mama. Pošto me dr M. preko telefona nije našao u kan-celariji, ona je lično došla da me pozove. Divna, draga gospođa u taj mah, zaista mi se učinila anđelom božijim koji mi donosi blagoslov spasenja. S njom se uputih u hotel – i sve se objasnilo. Izgladilo, dovelo u red. S E. samo kratko vreme nasamo, ali neću da ropćem – glavno da mi se ta tolika mora skinula s duše. Malo smo prošetali (ispričao sam joj istoriju o „Tu sam!”), pa večera kod Šibenika, pa kafana „Kr. Marija”. Do ponoći smo bili zajedno. Bio sam srećan. Pokazah joj „Uspavanku za Elinor”, jako joj se svidela. A i „E. putuje” čitala je naglas svojoj prijateljici Veri M. – Večeras druga repriza Hamleta a onda u 2 posle ponoći već putuju. U Beograd na dan dva, pa pravo u Beč. Još jedno viđenje pa – kraj. A onda? Opet samoća, i čežnja, i patnja, i jad, jad, jad! –
5 XII (nedelja) – U 5 č. ujutru otputovala. Nema je više. A bila je tu. Zaista, tu je bila? Možda sam samo snevao. Ah, ne. Bila je tu, a sad? Počinje, tj. produ-žava se stara pesma. Jad, u beskraj i nedogled, jad, pustoš i čama, nemoćno uzdisanje, suze, beznadežno šaputanje njenog imena, dozivanje dragog lika, ljubljenje njene slike. Dokle tako, dokle? Elinor, slatka i mila Elinor, kad li ću te opet videti, kad li opet slušati tvoj opojni glas? Srećan ti bio put, i na njemu pratili te svi dobri, prijatni geniji! A meni – što Bog da (ili đavo?!
10 XII – „Još maločas ovde je bila…” Voleo bih to čitati na našem književnom večeru ali ne smem. Odmah bi publika shvatila ko je Elinor, na koga se pesma odnosi. Ne, ne – to bi značilo profanisati moja osećanja – dati svetu suviše povoda za ogovaranje, podsmeh itd. Da li da čitam „Najushićeniju himnu” ili „Elinor odlazi”? Još ne mogu da se rešim, ali bezuslovno moram jednu koja je njoj upućena. –
12 XII – nedelju dana otkako je otišla. Da li će mi se javiti, i kad? Da li bar malčice misli na me? Elinor, Elinor!
16 XII – jutros stigao Viktor. Radost velika. Šteta što je književno veče otkazano, tako sam se radovao što će on biti prisutan, kad već E. ne može. Ne javlja se. Razlog? Ne ljuti se valjda? Nisam svestan da sam učinio ma kakvu gaffe? Alors ?
18 XII (subota) – Karta od E. Primivši poziv na književno veče, veli da ju je „mnogo toga prijatnoga mimoišlo, pa tako i mogućnost da recitujem Vaše (tj. moje) pesme.” Uverena je međutim da ću i ja sam to odlično izvesti. Da, da, odlično sam izveo ovde, u svojoj sobi. (Da li ćemo uopšte izvesti svoje samo-stalno K. v. u januaru, još je veliko pitanje). Po povratku u Beč, glavna joj je briga bila da se pametno preseli, i misli da je to uspešno rešila. Božić će verovatno provesti negde u snegu. Šta će onda biti s cvećem koje sam nameravao da joj pošaljem preko „fleropa” (ili kako se već zove)? Ne bih voleo da je ono ne zatekne kod kuće quoi fare ?–
27 XII (ponedeljak) – Hvala Bogu, božićna cvetna poruka je uspela. Ova pažnja je izgleda Elinor zaista dirnula. Tako srdačne akcente kao u poslednjem pismu od 23-g. m. nije još nikad upotrebila prema meni. Prvi put me oslovljava sa „dragi prijatelju”. Da li je najzad zaista osetila da sam joj istinski prijatelj, u najsublimnijem značenju reči, van svih profanih rela-cija i konvencionalnih asocijacija koje se obično vezuju za tu reč? O, kad bih smeo verovati da je onaj atribut „dragi” spontani, neusiljeni izraz autentičnog trepeta njenoga srca. Smem li verovati? Kako bih bio srćan, Elinor, da sam Ti, ma i malčice samo, drag, drag uprkos ovoj odvratnosti koju Ti zacelo uliva moja figura! O kad bi crvene ruže mogleda proizvedu takvo čudo neka su blagoslovene, triput blagoslovene! „Ruže su tako tamne i crvene, a mirišu, mirišu divno. U vazi pored kipa Majke Božije sa poznatim mi rukopisom, tako su me dočekale [dakle, kao ono nekad u Petrovgradu, u Gimnazijskoj 22, kad su crvene ruže i statueta Madone bile nemi svedok onog mog dugog zavetnog rukoljuba!] Ako duže u njih gledam, moraću da u stihovima pišem!” zlatna moja, slatka Elinor! Ama svaka reč koji si tu upisala za mene je pesma, milozvučna, divna pesma! Hvala, Elinor, dobra, dobra Elinor! – tim više što, još pre nedelju dana, nisam ni slutio da će mi ono pasti u deo. Elinor je i opet bila vrlo „zlatna”, srdačna, divna, a što za prisnije razgovore nije bilo prilike, to je fatalnost zbog koje ne smem nju kriviti, niti ocrnjivati svetli doživljaj koji je, uzev sve u obzir, njeno prisustvo značilo za mene. Hvala Ti, draga Elinor, i za ovo malo vedrine i lepote što si mi pružila. To su moji „beli novci” za crne dane samoće koji sleduju. Hvala, mila, mila Elinor! Elinor! Elinor!
Letopis Matice srpske, mart 2014.
Priredili Dragana Beleslijin i Ognjen Karanović
Prevod sa francuskog i latinskog Daniela Kermeci
Prevod stihova pesme „Tuga” A. de Misea Kolja Mićević