Zapis O Kasimu

Predrag Finci

Zapis o Kasimu

Bilo je hladno, novembarsko jutro kada s Edom krenuh u Zagreb. Mnogo smo pušili i s mukom govorili. Onda sasvim potonuli u šutnju a mislili isto: umro Kasim. Nije mu bilo ni pedeset. Mjesecima se žalio na zdravlje, ali mu nitko nije vjerovao da je ozbiljno bolestan. Ni ja. Nekako sam sve mislio da zdravlje nekadašnjeg atletičara ne može biti lako narušeno. Odavno sam znao da Kasim ima golemu radnu energiju, da živi gotovo asketskim načinom života, da umije da se kontrolira i da malo što može poremetiti njegov unutarnji mir. Taj njegov mir osjetio sam odmah, kada sam ga prvi put vidio. Tihim, pretihim glasom je držao predavanje o Martinu Buberu. Iako je nekada bio Fochtov asistent, nije dijelio njegova filozofska stajališta. Najbolji učenici stasaju u otporu svojim učiteljima. Bilo je to vidljivo i u prvoj Prohićevoj knjizi Odvažnost izricanja, knjizi u kojoj se još osjećala njegova prvobitna pjesnička vokacija i već nazirala težnja ka konceptu otvorenog umjetničkog djela. Tako shvaćeno, djelo je na neki način pojmljeno kao način komunikacije i područje intersubjektiviteta, kao tvorevina koja u sebi pretpostavlja otvorenost dijaloškom principu i trajnu nedovršenost. Ono provocira našu percepciju i traži uvijek novo razumijevanje, koje se mijenja sa izmjenom historijske situacije. Samo, pak, djelo nije ni u tvorcu ni u stvaranom, već u onom odnosu koji nastaje Između stvaraoca i njegovog objekta, a potom Između stvorenog i njegovog receptora.
U seminarskim diskusijama često smo se vraćali pitanju strukture umjetničkog djela. Iako sam u potpunosti usvojio ideju o otvorenom karakteru djela, ipak sam branio tezu da umjetničko djelo u sebi mora imati apriornu vrijednost, koja nije podložna ni historijskoj promjenljivosti, ni proizvoljnosti subjektivnog prosuđivanja. Istinsko djelo je djelo o sebi, nezavisno o pojedinačnom iskustvu i kao takvo sazdano i potpuno dovršeno ("zatvoreno") u sebi. Bachove fuge su bile velike i prije no što su pronađene njegove zagubljene partiture, Avignonska Pieta bi bila remek-djelo i da je nitko nije vidio, mnogi su umjetnici bili sjajni i u doba kada su bili osporavani… Kasim sasluša moju argumentaciju, nešto zapisa, ali ništa ne reče. Od tada me poče pozdravljati s više srdačnosti.
Kada sam se poslije nekoliko godina vratio iz Pariza, u jednoj sarajevskoj knjižari nađoh Pro-hićeve knjige o Dizdaru i Selimoviću. Estetičar je očito odlučio da odgovori na izazove novih lite-rarnih djela i da i na taj način potvrdi svoju pri-vrženost konceptu stvaralačke i vlastite misaone otvorenosti. Stanovišta kritičke teorije su na sve izrazitiji način bila prisutna u Prohićevim razmišljanjima, što je uskoro u potpunosti potvrio u svojoj zbirci eseja Prizma i ogledalo. Vjero-vatno su ga takva stanovišta nagnala na zamašni intelektualni angažman: Kasim Prohić otvorio izložbu, preveo, predgovor napisao, uredio, odr-žao predavanje, bio član žirija… Često sam nailazio na Kasimovo ime, na njega samog rijet-ko. Onda me jednog dana zaustavi na ulici: "Dođi u srijedu na Akademiju, bit ćeš moj asistent…".
Bio sam Kasimov asistent, na Likovnoj aka-demiji, pa na Filozofskom fakultetu. Brzo mi je povjerio da držim časove i požurivao da dokto-riram kako bih u potpunosti mogao preuzeti nastavu estetike, jer je mjesto od Fochtovog odlaska u penziju bilo nominalno "upražnjeno". Mojoj prvoj knjizi se obradova ("prava knjiga o problemu intersubjektiviteta") iako je uveliko bila u suprotnosti s onim što je sam pisao. Sve češće smo se viđali i izvan fakulteta, sve više zbližavali što smo više surađivali. Pričao mi je kako je išao na studijski boravak kod Helmuta Kuhna, kako je kćerki Asji dao ime po Benjaminovoj ljubavi ("o njemu ću napisati knjigu"), kako će svoja djela dovršiti dvotomnom knjigom o problemu koji ga opsjeda - problemu intersubjektiviteta… Obojica smo se veselili kada sam doktorirao, na Nerminu zblenutost ("Čuj estetičare što se deru") pjevali kada sam se oženio Damjanom. Onda se odjed-nom, poslije izlaska Čimićeve knjige u kojoj je i njega ocrnio, Kasimovo raspoloženje poremeti. Knjizi uslijedi žestoka polemika sa Nikolom Miloševićem. Poslije toga, jedva poneki kraći tekst. Kasim je sve teže hodao, sve više zatvarao u sebe. Ipak je smogao snage da još jednom obeća da će "za mjesec dana napisati knjigu o Valteru Benjaminu". Imao je godina koliko i on na svom zadnjem putovanju. Kada Edo i ja stigosmo pred kliniku u Zagrebu, Nora mi ispriča kako je Kasim umro. Kasnije mi povjeri kako joj je doktor rekao da je u svemu bilo najgore što "Kasim više nije htio da živi….".

(Iz knjige Sarajevski zapisi, Buybook, Sarajevo 2004.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License