Iz ove nepotpune istorije zivota i rada travnickih Jevreja, od priblizno pocetka ovoga stoljeca do maja 1941 godine, kada su prestale raditi i postojati sve jevrejske opstine Bosne i Hercegovine, moze se zakljuciti slijedece:
1. Zajednica Jevreja u Travniku, kao Jevrejska ispovjedna opstina, nastala je useljavanjem prvih clanova i porodica u drugoj polovini l7-og stoljeca, prije skoro 300 godiina, za vrijeme Otomanskog carstva. Po Kreševljakoviću, bilo je Jevreja u Travniku vec 1699 godine. Oni su poceli dolaziti iz Sarajeva i drugih udaljenijih mjestasa istoka Balkana, svakako trbuhom za kruhom, trazeci egzistenciju. Tako se proces naseljenja razvijao dalje prema okolnostima kakve su bile u pojedinim epohama.
2. Prvi doseljenici su vjerojatno dosli u vremenu Vezirata u Travniku. Poslije nekoliko decenija naseljavali su Jevreji i Bosansku Krajinu do Bihaca. To su bili najvise malotrgovci i sitni esnafi-zanatlije. Izgledalo je, prema tadasnjim prilikama i potrebama gradskog i osobito seoskog stanovnistva, da ce njihove trgovine i zanati najbolje odgovarati i prosperirati. Cim je bio u Travniku sastavljen prvi "minjan" (prisustvo najmanje deset odraslih vjernika neophodan za puno obavljane vjerske sluzbe), osnlovali su doseljenici i prvi "Kolel", to jest Vjerski odbor, odredivsi u nekom jevrejskom stanu sobu za obavljane molitvi i za sastanke radi dogovaranja o vaznijim drustvenim i organizacionim pitanjima. Kada je broj clanova zajednice daljim doseljavanjem porastao toliko da su mogli namjestiti i izdrzavati svestenika, a vremenom i drugo potrebno osoblje za obavljanje svih vjerskih obreda, kao sto su bili: "hazan", "šohet" i "šamas", pa i vjeroucitelja za vjersku nastavu male djece u "Maldaru", onda su pomisljali i na gradnju sinagoge (templa), pa su je tako i sagradili.
3. U drugim manjim mjestima, kasabama i varosicama Bosne i Hercegovine, Jevreji su se mnogo kasnije naseljavali, zadnji sredinom XIX stoljeca. Neke jevrejske opstine su postale ili su porasle, tek poslije austro-ugarske okupacije, na primjer Banjaluka i Tuzla. Vjeroispovjedna opstina Travnika je bila, mozda uz bijeljinsku, smatrana najstarijom i najbrojnijom opstinom Provincije.
4. Do austijske okupacije, 1878 godine, tavnicka opstina je bila potpuno sefardska. Imala je svoja pravila, "Statuto de la komunita i del Kal-Kadoš di Travnik". Krajem XIX stoljeca, skoro dvije decenlje poslije austro-ugarske okupacije, u Travniku je bio i Glavni rabin, Rav-Avram ABINUN. Kasnije, sve vecim porastom bosanskog centra u Sarajevu, u Travniku su se cesto mijenjali rabini. Oni nisu vise imali onaj znacaj i autoritet koji su imali prvobitni svestenici. Opstinski odbori, Koleli, su ih mijenjali i cesto ih postavljali "na probu", pa je malo koji uspio da se trajnije nastani i vrsi duznost hazana kako su to pobozniji zeljeli. Do dolaska uticajnog i modernog Šabetaja DJAINA iz Bugarske, zadnji haham i vjeroucitelj bio je Ham-Moše ROMANO, ali je i on otisao u Bijeljinu, gdje je dulje ostao.
5. Od pocetka XX stoljeva drustveni zivot mladjeg narastaja postao je izvan templa znatno aktivniji pod uticajem nacionalnog budjenja i cionizma, koji je poceo, poslije afere DREIFUSS, na Prvom cionistickom kongresu u Baselu sa Teodorom HERZL-om. Dolazak naprednog mladog hazana i vjeroucitelja Šabetaja DJAINA, 1904 godine, je mogo doprineo ovom preporodu. Premda je i on bio u Travniku samno nepotpune dvije godine, omladina, medju kojom je bilo nekoliko gimnazijalaca, je sa velikim elanom nastavila da podrzava i da razvija zivi drustveni rad. Pod uticajem akademicara, prvih studenata Beckog univerziteta, preko ljeta je omladina isla na zajednicke izlete i odrzavala sastanke sa predavanjima. Pa i moderni jezik IVRIT su mladji nastavili da uce, sto je za kratko vrijeme Djainu bilo obligatno za svu skolsku djecu da uce u vjeronauci.
Osim ove i druge napredne jevrejske omladine Travnika, drustvenom zivotu su mnogo doprinijeli i neki Aškenazi, mahom visi cinovnici i sluzbenici, od kojih se, osim okruznog lijecnika dr Bernarda ZAUDEDERA, najvise istakao i zalozio za cionisticki pokret Natan ROSENZWEIG, jedan od licnih poznavalaca i prijatelja Dr. Teodora Herzla i Johanana Thaua. On je bio nekoliko godina i predsjednik drustva "EZRAT DALIM"-a , koje je prvobitno bilo kulturno potporno drustvo za osposobljavanje i materijalno pomaganje djevojaka siromasnih roditelja pred udajom. Osim drugih, pretezno vjerskih ustanova (ješivot i kupot) u templu, Jevreji u Travniku nisu imali do kraja XIX stoljeca nikakvo drugo drustvo, ni kulturno ni nacionalno. Zato je "EZRAT DALIM" poceo od pocetka XX-og stoljeca vrlo aktivno i zivo da djeluje. Imao je onda iznajmljene prostorije za klub sa citaonicom, a kasnije i vlastiti tamburaski zbor. Skoro svake subote na vecer odrzavali smo zabavne sastanke, cesto sa plesorm, u tom klubu. Osim toga, sve do Prvog svjetskog rata ovaj klub je redovno preko zime priredjivao vece plesne zabave povodom praznika, na jvise u velikoj sali glavnog hotela "Vlašić ". Ove priredbe su posjecivali najvidjeniji gradjani Travnika svih vjeroispovjesti. Cesto smo izvodili i pozorisne, diletantske, predstave. U tom vremenu je nacionalni i prosvjetni rad bio najaktivniji. Omladina, pa i djeca, su prikupljala priloge za KKL, a stariji za Keren Hajesod i za druge dobrotvorne svrhe.
Od 1910 godine bila je opsta politicka aktivnost vrlo ziva, osobito za vijeme izbora jevrejskog poslanika za Sabor. U tom vremenu izlazilo je vise jevrejskih casopisa u Sarajevu i Zagrebu, na koje je bila skoro svaka porodica pretplacena, ali se u tom vremenu razbuktavala i netrpeljivost izmedju Sefarada i Aškenaza u Sarajevu. Korteši su dolazili i u Travnik na agitaciju za jevrejske kandidate za Sabor. Medjutim, jedinstvo i sloga medju Jevrejima u Travniku se nikada nije remetila. Prije autonomije Bosne i Hercegovine, u vijeca gradskib opstina su bili postavljeni, ili birani, obicno ugledniji i sposobniji Jevreji, na jvise trgovei. U Travniku je redovno bio biran ili odredjen po jedan Srbin i jedan Jevrejin, a Hrvati i Muslimani po 4-5 vijecnika. Opstu ili formalnu demokratiju, koju je Zemaljska vlada tolerisala samo po profesijama, koristili su i travnieki Jevreji, koji su onda zivili u potpunom miru i slozi sa svim drugim narodima.
6. Vremenski period od svrsetka Prvog svjetskog rata do cetrdesetih godinia XX stoljeca moze se smatrati za Jevreje uopste dekadentnim. Iako je bilo jos omladine, pa i gimnazijalaca, drustveni zivot pojedinih familija u mnogome se bio promijenio. Ozivila su bila nejevrejska nacioualna drustva, osobito hrvatska i srpska. Osim toga, Cinovnicki klub i Oficirski dom privlacili su mladje Jevreje intelektualce, pa su i roditelji sa kcerkama koristili pretezno te drustvene organizacije i lokale. Istovremeno je religiozni zivot postao liberalniji, prepusten skoro iskljucivo starijim poboznijim clanovima, kojih je iz godine u godinu bilo sve manje. Templ se jos redovno pobadjao, ali obicnim radnim danom sve manje. Kasnije su i subotom jedva sastavljali 1-2 minjana, a galerija (znogita) za zene se skoro nikako nije posjecivala, osim na Roš Ašana i Kipur. Mladji ljudi su posjecivali templ samo na vjencanjima ili na prigodnim blagodarenjima drzavnim praznicima, na Novu godinu ili na komemoracijama. U torm periodu, kao iza vrijeme samoga rata (1914-1918) broj jevreja Travnika se stalno smanjivao. Od najveceg broja registrovanih pripadnika pocetkom XX stoljeca, kada nas je bilo vice od 400 Jevreja, spao je taj broj na 330 u 1935 godini. Ovakav pad je uslijedio ne samno iseljavanjem mladjeg narastaja i znatnog dijela Aškenaza, nego i zbog vrlo slabog doseljavanja Jevreja iz drugih mjesta u Travnik. Skolovani su se zaposljavali vecinom u drugim mjestima, a i djevojke su udajom ili trazenjem posla odlazile, najvise u Sara jevo, Zagreb, ili Beograd, gdje je jevrejsko stanovnistvo rapidno raslo.
Jevreji Travnika su se ipak ponovo bili poceli drustveno da koncentrisu. Osjecala se sve veca potreba i nuzda za okupljanjem kada je nacisticki teror u Njemackoj pod Hitlerom postajao sve jaci, sa antisemiztmom u centralnoj Evropi, pa i u Kraljevini Jugoslaviji. Politicke (ne)prilike i sve vece zaostravanje partijskih suprotnosti poslije sestojanuarske diktature i pogibije kralja Aleksandra, utjecale su i na zabrinutost travnickih Jevreja u takozvanom Malolme Rimu - Travniku, gdje su Hrvati, poslije, anšlusa Austrije i okupacije Cehoslovacke, otvoreno istupali iz Hrvatske seljacke stranke (HSS) i prilazili "pravasima" odnosno frankovcima. Ovi su skoro neometano vec lupali prozore novog travnickog Jevrejskog doma, otvoreno prijeteci antisemitskim ispadima. Pojedinci, narocito postovani i cijenjeni Jevreji, zbog svog drustveno korisnog rada rada i zbog opstih zasluga u gradu, kao sto je to bio gostinicar Hajim Papo i neki doktori i zubari, bili su ispocetka postedjeni od prisilnog rada. To trajalo samo jedno kratko vrijeme, dok nisu i oni, zaostravanjem prilika, potpuno ostali bez zastite. Ustase su od aprila 1941 godine potpuno preuzele vlast i odmah su zavele teror nad Jevrejima kako bi mogli, u punoj mjeri isa osobitim uzitkom, da pljackaju, maltretiraju i na kraju odvedu sve Jevreje u logore smrti. Upravo u tom petogodisnjem razdoblju (1936 - 1941), travnicki Jevreji su sagradili svoj Dom rna Glavnoj ulici. U njemu su stigli sarmo dvije godine da se slobodno sastaju i primaju prijatelje nejevreje kao goste. Odmah, vec 1941 godine se pokazalo da su ti gosti, prijatelji Jevreja, bili pretezno napredne demokrate, od kojih su najbolji stupili u Narodno-oslobodilaski pokret. To su bili sudija Bozo CIKOTA i njegova drugarica Mira, narodni heroj, drugarica TATLIĆ i drugi.
7. Sve sto se dalje desilo sa travnickim Jevrejlma, u toku sarno prve godine rata do aprila 1942 godine, poznato je• i zapisano vise-manje u zapisima, izjavama i u iskazima vjerodostojnih svjedoka i malobrojno prezivjelih Jevreja. Pod neopisivo krutim okolnostima u strahovladi ustasa, od oko 380 Jevreja (skupa sa izbjeglim iz drugih mjesta i iz Austrije) iz Travnika uspjelo je da pobjegne svega njih 20-25. Svi ost ali, stari, bolesni, zene i djeca, otpremljeni su u logore smrti. Osim ljekara Fišla Rozencvajga, nijedan travnicki Jevrejin nije ostao u gradu. Tesko bolesni trgovac Isak Abinun umro je u Travniku poslije par mjeseci i to je bio posljedn rodjeni travnicanin, koga su komsije Muslimani zakopali na jevrejskcm groblju na Bojni. Cijela njegova porodica je likvidirana u logorima. Poeetkom Drugog svjetskog rata upucen je bio u Travnik i ljekar-bakteriolog dr Rafael NAHMIAS iz Osijeka po trazenju travnickog Doma zdravlje. Njega su osjecki Nijemci uputili sa preporukom, da se taj lijcenik sa porodicom zadrzi i zastiti od progona kao Jevrejin. Ostao je u Travniku do oslobodjenja i umro nekoliko godina kasnije. Ta jevrejska porodica nije uopste bila registrovana u Jevrejskoj opstini jer je dosla kada je cjelokupna arhiva iste bila opljackana i unistena. Porodica Nahmias zivi i sada u, Travniku. Udata kcerka je zaposlena u Gradskoj skupstini. U Travniku i okolini je radilo jos nekoliko Jevreja ljekara iz Hrvatske, koji su bili poslani od vlasti NDH radi suzbijanja endemskog sifilisa po selima. Skoro svi ovi su do 1943 godine. prebjegli partizanima, ili su bili oslobodjeni od strane NOV-a. Stara Jevrejska opstina Travnika vise ne postoji. Sva imovina, sinagoga sa zgradorn svestenika, kao i Jevrejski dom i znatno pokretno i nepokretno imanje nestalih Jevreja je sada nacionalizovano. Jedinio Jevrejsko groblje na Bojni ostalo je zapusteno kao uspomena i dokaz da je vise od 250 godina postojala Jevrejska zajedinica u Travniku.
Sarajevo, u aprilu 1974 godine, Dr. Josef Konforti.
digitalizovao ĐK
Zakljucak