Liječnik i naš poznati književnik dr Isak Samokovlija imao je četvoricu braće: Baruha, Haimna, Leona i Jakoba. Baruh i Leon, zajedno sa porodicama, izgubili su živote u fašističkim logorima u drugom svjetskom ratu. Isak je, poslije teške bolesti, preminuo u Sarajevu, u 66. godini života, a Haim i Jakob su umrli u Zagrebu. Jakob, koga su u porodici i među bliskim prijateljima zvali Žak, umro je u 91. godini života.
Drugi svjetskiv rat Jakob - Žak Samokovlija dočekao je u Beogradu. Kao mobilisani vojnik - rezervista, zajedno sa mnogim svojim ispisnicama, u aplilu 1941. godine pao je u njemačko ropstvo. Svojevremeno je, jedne večeri, u društvu rodbine i četiri-pet prisutnih - prijatelja, ispričao ovaj svoj doživljaj iz ratnih dana, a novinar je to zabilježio…
- Bilo je to u okupiranoj Austriji, u gradiću Nojhameru, odmah četrdeset i prve godine. Logor u kojem sam se nalazio pripadao je esesovcima. Jednog dana, iznenada, banu stražar u našu zarobljeničku baraku i odvede me do kancelarije komandanta logora…
Stojim pred Nijemcem u stavu mimo i čekam šta će se dalje događati. U društvu s oficirom bio je, u civilu, esesovac Jozef, podoficir, njegov saradnik.
- Ti su zarobljenik broj 30697 kratko mi se obrati glavni šef logora, odmjerivši me, pritom, kratkim i oštrim pogledom.
- Da, gospodine komandante. - Vidiš li ovaj sto ovdje, u mojoj kancelariji?
- Da, gospodine komandante. - Ukloni ga odavde! Napolje s njim! Odmah! Razumiješ?
- Razumijem, gospodine komandante.
Na jedvite jade nekako sam uspio da izvučem iz kancelmije ogroman pisaći sto, za kojim je do tog časa sjedio Nijemac. U međuvremenu "ibermenši" su pušili i ćaskali. Brišući lice, mokro od znoja, rukavom zarobljeničke bluze, ponadao sam se, naivno, da ću poslije ovog završenog posla biti vraćen u baraku. Ali, u to na mene dreknu esesovac Jozef:
- Sada, stolice - napolje!
Bilo ih je šest, ili osam, ne sjećam se više. I one glomazne, teške. Naravno, izvrših i to naredenje. Odmah zatim Jozef se oglasi s novim nalogom:
- Tepihe s poda - napolje! Ispraši ih, smotaj i vrati natrag!
Razumije se da sam i tada "postupio po naredenju". U glavi mi se mutilo, pred očima zamagljivalo. Kupao sam se, doslovce, u znoju i sve teže disao. Nije ni čudo, nisam tada više bio tako mlad - imao sam četrdeset i jednu godinu… I upravo kad sam zaželio da barem za trenutak predahnem obrati mi se, tada, lično oficir, komadant logora, s novim naređenjem:
- Počisti i oribaj kancelariju! Razumijem, gospodine komandante!
Ščepah metlu, kantu s vodom, četku i krpu, pa se, s posljed¬njim ostacima snage, bacih na posao. U međuvremenu, Jozef se, besposlen, ubij ajući se od dosade, šetao gore-dolje po kancelariji i kvocao mi kako ona "mora da sija kao ogledalo".
- Kao ogledalo, razumiješ? ponavljao je.
- Razumijem, gospodine pod¬oficiru.
Lice, bluza, pantalone, košulja, donje rublje, sve je na meni bilo mokro. Gola voda. Iscrpljen, izmrcvaren, sad sam već jedva stajao na nogama… A pod se zaista sijao kao ogledalo. Naravno, drukčije nije ni smjelo biti. Inače…
Posljednje naređenje
- Dobro si obavio posao - obrati mi se podoficir Jozef, kezeći zube, cinično se smješkajući i, s očiglednim uživanjem, gleda¬jući kako se ja ponovo kup am u znoju i isprekidano dišem, dahćem… U stvari, pogledah ga bez riječi. Onda se, u stavu mimo, obratih šefu logora:
- S vašim dopuštenjem, gospodine komadante, mogu li sada da se vratim u svoju baraku?
On me pogleda nekako neobično, čudno, zagonetno, zaćuta na trenutak, a onda, usiljeno se smješkajući, iznenada reče:
- Moment! Ich habe für dich noch eine klaine Arbeit! (Trenutak! Ja imam za tebe još jedan mali posao!) Kada ga završiš - možeš ići!
Zbunjen, ustrašen, sa velikom zebnjom i strepnjom iščekivao sam posljednje naredenje komandanta logora…
- Vidiš li onu sliku na zidu? upita me Nijemac, obraćajući mi se poslije kraće pauze i, pritom, pokazajući rukom ogrom¬nu fotografiju, ustakljenu sliku Adolfa Hitlera, na zidu njegove kancelarije.
- Ti je vidiš?
- Da, gospodine komadante. Onda moj mučitelj iznenada povika:
- Skini je sa zida! Odmah! Razumiješ? Jasno?!
Ja pretmuh. Užasnuh se. Prosto se trenutno skamenih od straha. "Dok budem izvršavao ovo posljednje naređenje - jedan od dvojice ovih zlotvora, ili obojica, pucaće mi u potiljak" - sinu mi kroz glavu, u djeliću sekunde, ta strašna misao…
Sudbonosni trenutak
Primjećujući da se skanjujem, da oklijevam, da sam u nedoumici šta da činim u ovom, po mene sudbonosnom trenutku - podoficir Jozef, iskolačivši oči, pogleda me ljutito i sav bijesan povika:
- Šta čekaš? Kud' bleneš?… Brže, brže! Odmah! Jasno?!
Dohvatih rukom prvu sto licu, od onih šest ili osam koje sam najprije morao napolje iznijeti i oprašiti, pa je onda opet unesoh u komandantovu kancelariju. Postavih je uza zid, popeh se na nju i ispružih ruku prema slici vođe Trećeg rajha… E, taj tenutak nikada neću zaboraviti! Zašto? Zato što su se tada u meni silno bila uzmiješala, uzburkala, dva neobično jaka, a različita osjećanja: strah i radost!… Da, da. Okrenut leđima esesovcima, drhtavim rukama počeh da skidam Fürera. Činilo mi se da to moje "skidanje Hitlera" traje čitavu vječnost, Ako mi ustakljena Hitlerova fotografija, od straha i uzbuđenja, slučajno ispadne iz ruku i razbije se -znao sam šta me čeka… Ipak, najzad sam uspio da je nekako otkačim, da je skinem sa zida. Imao sam je u rukama! Držeći je - okrenuh se licem prema svojim mučiteljima…
Tada se desilo nešto sasvim neočekivano. Kancelarijom komandanta logora iznenada se zaorio gromoglasan smijeh esesovca Jozefa! Prostačko i grozno cerekanje nadmenog hitlerovca, od čega mi se prosto ledila krv u žilama… Zašto? Pa, zato što nisam znao kako da protumačim to što se u tom času oko mene događalo. To je bio dramatičan i za mene više nego sudbono san trenutak. Osjećao sam, naime, da je tog časa došlo moje "biti ili ne biti"… U to esesovac, podoficir, obraćajući se oficim, reče:
- Gospodine komandante, ovo je zaista veoma komično! Jer, ovog časa je ein Jude (jedan Židov) "skinuo Fürera"!
Tada i oficir prasnu glasno u smijeh.
- Dobro smo se zabavljati, Jozefe reče on.
- Jawohl, Hen Kommandant! odgovori podoficir.
Poslije toga hitlerovci su mi najzad dozvolili da se vratim u svoju baraku. Dok sam odmicao, u ušima, u glavi, u svijesti, još dugo mi je odzvanjala njihovo satansko: hahahaha!…hahahaha! - odvratno i jezivo kao smijeh hijena…
