Xiii Novosadski Pokolj Erih Kos

XIII
U komandi mesta Litomericki je spremio svoje spise u kožnu torbu, obukao šinjel i pozdravio Gala, "koji je, mrtav umoran, sedeo zavaljen u stolicu, pored peći: „Nadam se da se nećemo više videti; mislim ovde, u ovom kokošinjcu. A u Pešti, kad dođeš, pokazaću ti kako se tamo živi. No, pa zdravo, bači. Od svih s kojima sam se ovde sreo, ti si mi se najviše svideo. Ti i, razume se, Deak, na svoj način,"
Hodniik je bio polumračan, stepenice izlizane od mnogih nogu koje su godinama njima prolazile. Mirisalo je na vlagu i memlu, osećao se smrad nužnika, koji je bio .tu negde blizu, pod stepeništem, i onaj neodređeni ali tako poznati miris kancelarijske pra: šine. Držeći se ograde stepeništa, Litomericki je oprezno sišao na ulicu. Tamo je opet duboko udahnuo vazduh. Studen je naglo popustila. Bilo je gotovo toplo i, posle jurnjave i napetosti poslednjih dana, osećao se sad lak i raspoložen, kao da je krenuo na odsustvo.
Ulicama su prolazili poslednji kamioni i skupIjali po varoši leševe i pijane, zaostale vojnike. Litomericki je morao da se drži zidova kuća da ga ne bi poprskali blatom i blatnjavim, upola istopljenim snegom. No, i pored sveg nereda i gužve", mislio je ,,sve u svemu dobar smo posao i ovde obavili. Grobari će još najmanje nedelju dana imati šta da rade."
Pred Zupanijom čekao ga je automobil, da ga odveze na stanicu. Trebalo je da pređe tri ulice, pa posle da skrene ulevo.
Na prvom uglu je zastao. Sačekao je da prođe kamion. Poprečnom ulicom polako i nemarno koračala su dva vojnika, očigledno zaostali iza jedinice. Zastali su da zapale cigarete; njega nisu ni primetili. Litomerioki je prešao na drugu stranu; nailazila je duga kolona kamiona, blato je prskalo na sve strane.
Pribio se uza zid kuće. Dublje u pomrčini, nešto se kretalo i šuštalo kao da je neko zastao da mokri. I sam htede da to uradi. Pođe napred i pogleda pažljivije. Dva čoveka, civila, držali su nešto između sebe i nečim strugali i vukli po zidu.
Primakao se toliko da su mu čuli korak i šuštanje kabanice. Povukli su još nekoliko poteza i, kao da su završili posao, okrenuli se i pošli. Litomericki je zastao. U mraku nije mogao da razazna šta su radili tu, na zidu. Pokušao je da se pomogne upaljačem, ali se fitilj ovlažio, nije hteo da uhvati plamen i odmah se gasio. Pošlo mu je samo za rukom da na malteru, u jednom kratkom trenutku, ugleda raščijani rep nekog nepoznatog slova. I da prst namaže nečim lepljivim, crvenim, kao krv. Ona dvojica odmicali su već ulicom.
Isprva su išli polako. Litomerickom, u čizmama, potkovanim klincima, nije bilo teško da ih sledi po vlažnom, klizavom snegu. Jedan se osvrnuo. Požurili ,su i zatim neko vreme uspevali da drže istorastojanje. Litomerickog je to zabavljalo. Činilo mu se kao da ie putem, duž mračne ulice, na kojoj su se liuljali retki fen.ieri, između onih napred i njega povučena zategnuta žica koja je, spajajući ih, uzbuđeno treperila. Ona dvoiica opet se osvrnuše i ubrzaše korak. I Litomericki požuri; trudio se da održi razmak i činilo mu se da bi tako mogao da ide za njima u beskraj, dok ih sasvim ne zamori i dok naizad stanu ili izgube vlast nad sobom i svojim nervima, pa počnu da trče. Za taj sluča.i držao je u džepu otkočen i spreman pištolj.
Civili naglo skrenuše levo, u poprečnu ulicu. Posle nekoliko sekundi i Litomericki, koji je počeo da trči, bio je već na uglu. Stigao je da pređe svega korakdva. Dobio je žestok udarac po temenu, poleteo napred i udario prsima o zemlju. Obrnuo se nekoliko puta, otkotrljao sa pločnika i pao u jarafc, licem u vodu.
Sat doonije i kamioni su prestali da se kreću ulicama. Posle buke i pucnjave grad je utonuo u mrtvu tišinu.
U pomrčini, na kraju Fruškogorskog puta, odmah do nasipa na kome su ceo dan istovarivani leševi, žandari su, odlazeći naglo, zaboravili na seljaka, kočijaša, koji je ostao sam u praznim kolima. Čekao je neko vreme, sedeći na slami, već otupeo, iščekujući da se vrate i da ga opet nekud povedu. Onda su volovi, već treći dan vukući kola, gladni, bez hrane, sami krenuli polako ulicom, njuškajući i tražeći put u selo.
Zaustavio ih je pred otvorenom kolskom kapijom, ušao u prostrano dvorište i provirio krajem oka na osvetljeni prozor. U prostoriji nikog nije bilo. Sijalica je gorela usamljena, nepomiono viseći sa tavanice; na podu je ležala razastrta kukuruzovina.
Vrata su bila samo pritvorena. Vojnici koji su ovde konačili, tek što su otišli; soba je još bila topla i osećala se na duvan. Seljak se sagnuo, sakupio naramak kukuruzovine, poneo ga i bacio u kola. Drugi je bacio pred volove. Zatim se neko vreme grejao pored vatre. Volovi su na ulici ravnomerno žvakali.
Poterao ih je opet, prešao nekolifco ulica i na svetlosti uličnih sijalica ispratio pogledom patrolu žandara koja je nekud žurila. Osvrnuo se za njima, pogled mu je pao na kola iza sebe i onda, među kukuruzovinom spazio je iznenadno bosu nogu i beo rukav nečije košulje. „Otkud sad ovaj ovde?" začudio se. Na nasipu su svi leševi istovareni, a još maločas, pred fcućom gde se ustavio da nađe hrane za volove i da se ogreje, kola su bila prazna.
Nije imao vremena da razmišlja. Opet su se čuli nečiji koraci, seljak je ispod sebe, sa sedišta izvukao malo kukuruzovine i slame na kojoj je sedeo, bacio i to u kola i krenuo sporednim ulicama. Neko vreme kola su tandrkalai tresla se, vozećise pijačnom kaldrmom. Sa desne strane čuo se neki šum i praskanje; to se Dunav u pomrčini nadimao od vode koja je naglo nadolazila, lomio i otkidao led od svojih obala Prešao je zatim preko mosta na kanalu i kola se na drugoj strani naglo ustaviše.
Dubokim, promuklim glasom, seljak je nešto objašnjavao stražaru, sporo, i ne trudeći se mnogo da ga ubeđuje. Nad kola se nadneo fenjer, nastala je tišina i opet se čuo samo šum sa reke. Topao i vlažan vetar duvao je na mahove, kao da su golema jata crnih nevidljivih ptica preletala preko polja, iznad snega koji je naglo kopnio.
Stražar se bez reči vrati u stražaru. Vrata se zatvoriše za njim.
„Hoj! Ho!" Bič je udario i pucnuo, zaškripali su točkovi. Kola su se lagano kretala drumom kroz noć. I poslednje svetlosti ostale su za njima.
Zatim se opet ustaviše. Seljak je sišao i smakao kukuruzovinu sa čoveka. „Jesi li živ?" pitao je i rukom mu pipnuo pod košulju. „Jesi li ranjen?"
Nepoznati se podigao i iseo. U pomrčini mu je razaznavao samo bledilo lica, koje su probile oči, a dopola pojela čupava crna kosa. Bio je bos, u čakširama i u košulji. Ćutao je i odgovarao samo pokretima glave.
„Izišli smo! Siđi i sedi do mene!"
Seljak, krupan i snažan prema njemu, pomcgao mu je da siđe i gotovo ga preneo do sebe, na sedište.
Kola su opet krenula. Čovek je sedeo pognut i drhtao od studeni. Seljak je skinuo kožuh i ogrnuo njime sebe i njega. Na deliću zimskog neba videla se jedna jedina, usamljena zvezda.
Točkovi su jednako škripali. Nad glavama volova ponekad bi tiho pucnuo bič. Levom rukom seljak je pod kožuhom pridržavao oko pasa čoveka pored sebe i grejao ga svojim telom, a iz kožuha širio se miris ovčjeg krzna i neko toplo i tiho osećanje sigurnosti, kao sa kućnog ognjišta. Čovek se pribio uza nj. Ramena su mu podrhtavala od nemog jecanja.
De, de, opet ćemo se mi vratiti!" Seljak je još čvršće privio uza se čoveka. „Još malo pa ćemo stići do naših. Ho, Galonja, ho!" uzvifcivao je. ,,Ho, Šaronja, povuci!"

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License