Vrt S Tri Oraha

VRT S TRI ORAHA

(posvećeno vrtu Weissovih u zavičaju pjesnika)

Ljubo R. Weiss
Bješe to vrt koji nestade,
Kao sve na ovom svijetu,
Što rađa se i umire.
Bješe to vrt s tri oraha,
A najviši od njih,
Usamljenu zvijezdu
Dosezao je.
Najviši orah –
Stablo mi najmilije!
Orahova tamno zelena kora
Sred jeseni se rastvara;
Odvajam ljusku i plod mekan,
Žuti mi prsti, neka!
Miris oraha vrtom se razlijeva.
Ubirali smo ih u listopadu,
A drač vrtni palili u predvečerje,
Nekog dana u ožujku.
Preskakali smo proljetne vatre,
Miris stajskog gnoja preplavio bi vrt
Podijeljen na gredice, lijehe,
Između kojih utabane stazice,
Vodile bi u nedogled,
Iz kojeg bi nicale prve biljčice:
Crvenog luka, zelene salate,
Mrkve i peršina, graška…
A žbun irisa, ribizla i maline?
I trešnja, višnja i šljiva procvjetala?
Baka, dobri duh i pčelica, i mrav,
Gledala bi vrt govoreći
«Svaka biljka dokaz je da je Hašem tu!!»
Odnekuda glas koji poziva na večeru.
Bješe to vrt jedne obitelji koji nestade,
Kao djetinjstvo, kao mladost,
Kao život krhak i mučan,
Život kao san i varka,
Bez pravde i ljubavi što krijepi.
Razumijem sve, ali jedno ne:
Zašto prije uzleta vrta,
Spram drugih planeta,
Posjekoše tri oraha,
Tri muške glave?