Vreme Ozbiljne Krize Identiteta

Jelena Tasić
Vreme ozbiljne krize identiteta
Darko Tanasković
„Islam dogma i život“

Srpska književna zadruga u Beogradu nedavno je objavila knjigu profesora Darka Tanaskovića „Islam dogma i život“, koja prema rečima autora „sadrži ono što bi ljudi sa ovih prostora trebalo da znaju o islamu i muslimanima“. U razgovoru za Danas profesor Tanasković, islamolog poznat i van granica Srbije i predavač na više domaćih i stranih univerziteta, govori o odnosu islama prema savremenom svetu i drugim religijama.
Koliko, prema Vašoj oceni, pripadnici hrišćanskih i drugih religija, pa i neverujući, poznaju islam i musli-mane na našim prostorima, a koliko se predstava o njima, iako živimo zajedno, stiče na osnovu globalne slike?
- Uobičajeno je reći da se kod nas malo zna o islamu. To je, čak i kod obrazovanog sveta, neka vrsta stereotipnog izvinjavajućeg retoričkog uvoda u razgovor o temi koja, iz više razloga, izaziva određenu nelagodnost. Kao da i danas opstaje pravo na neznanje o nečemu što je toliko prisutno oko nas, u našim životima, u okruženju, u regionu, u svetu, nešto o čemu se stalno govori i piše u medijima, izdaju i prevode knjige… Ako se nedovoljno zna o islamu i muslimanima na našim prostorima, a istina jeste da se nedovoljno zna, onda je to pre posledica odsustva želje da se sazna, nepostojanja autentične intelektualne radoznalosti, spremnosti na ozbiljan misaoni napor, na preispitivanje ustaljenih predstava i odustajanje od pojednostavljenih odgovora i crno-belih projekcija… Ali, o čemu se, uostalom, kod nas dovoljno zna?
U knjizi govorite o shvatanju zla, smislu i domašaju tolerancije u islamu, islamu i demokratiji, ali direktno tematski ne bavite se islamom i terorizmom, iako se o njemu danas na opštem planu govori pre svega u tom kontekstu. Zašto?
- Terorizam nije specifično islamski fenomen, iako se u svetu danas daleko najsnažnije ispoljava u vidu internacionale islamističkog terorizma. Štaviše, može se reći da je islamistički terorizam forme organizovanja i delovanja velikim delom preuzeo od zapad-nih i nekih dalekoistočnih uzora. U tom smislu je postmoderan. Kamikaze su, recimo, japanski, a ne muslimanski izum. Da bi se religijski opravdala praksa samoubilačkih napada na civilno stanovništvo, bilo je potrebno više nego slobodno i „kreativno“ tumačiti odredbe islamske vere i propise šerijatskog prava. Terorizam, ukratko, islamološki nije naročito zanimljiv, ali jesu faktori koji su učinili da se on tako izraženo aktualizuje u delovima muslimanskih društava i organizuje kao globalni fenomen. O tome se ponešto, verujem, može naći i u mojoj knjizi.
Šta je glavni izazov za islam u savremenom svetu globalizacije i sekularizacije i da li je molitva pet puta dnevno, kako tvrde pojedini islamski visokodostojnici, dovoljna zaštita od „opasnosti“ modernog doba?
- Uz neminovno uopštavanje, koje je samo po sebi nepreporučljivo, rekao bih da islamski svet prolazi kroz ozbiljnu krizu identiteta. Uostalom, kao i zapadni (post)hrišćanski. Muslimani, koji životno i masovno nisu mogli izbeći talas sekularizacije i globalizacije, na konceptualnom i mentalnom planu dosad nisu ovladali sredstvima racionalizovanja svoje nove situacije, a da pri tom formula samospoznaje ostane kompatibilna s islamom. Oni objektivno žive i ponašaju se kao savremeni, moderni ljudi, a idejno i vrednosno rezonuju na kruti srednjovekovni način. Raspolućeni su i razapeti između stvarnosti i idealne apstrakcije. Pomalo grubo, ali s nesumnjivim simpatijama za muslimane, francuska naučnica An-Mari Delkambr svoju novu studiju muslimanske savremenosti naslovila je „Šizofrenija islama“.
Da li je, prema Vašem mišljenju, međureligijski dijalog više stvar diskusije, pa i pomodnosti ili zaista u praksi pomaže razumevanju među ljudima?
- Ako se pod međureligijskim dijalogom podrazumeva teološki dijalog u užem smislu, onda on između hrišćana i muslimana realno ne može pretendovati na neke značajnije prodore ka usagla-šavanju bitnih, temeljnih stavova. Jer, hrišćanstvo je hrišćanstvo, a islam je islam. I jedna i druga monoteistička religija imaju univerzalističke pretenzije i veruju da poseduju konačnu istinu, pa dijalog, u najboljem slučaju, može poslužiti boljem uzajamnom upoznavanju, što, naravno, nije nekorisno. Među-religijski dijalog u smislu životnog dijaloškog sučeljavanja ljudi koji ishodišno pripadaju hrišćanskoj i muslimanskoj kulturnoj matrici stalno teče, ima smisla i treba ga intenzivirati, pogotovo ako se ne organizuje radi sticanja političkih poena ili stvaranja alibija za pogrešne, civilizacijski indiferentne projekte preuređivanja sveta.
Kako biste ocenili položaj muslimana u Srbiji? Da li zaista postoje razlozi za njihovo obraćanje među-narodnim institucijama zbog ostvarivanja i zaštite njihovih verskih prava zato što država „ne želi da se meša u unutrašnju organizaciju Islamske zajednice“?
- Bitnija od moje ocene je, svakako, ocena samih građana muslimanske veroispovesti. Uočljivo je da nezadovoljstvo odnosom države Srbije prema muslimanima/Bošnjacima javno izražava samo vođstvo Islamske zajednice u Srbiji, najavljujući internacionalizaciju tog pitanja. Svako ima legitimno pravo da se legalnim sredstvima, uključujući i obraćanje međunarodnim institucijama, bori za ostvarivanje svojih interesa, pogotovo ako oseća i misli da može da dokaže da su neopravdano ugroženi. Mislim, međutim, da to nije ni najsimpatičniji ni najbolji put, ako se zaista žele ostvariti neka prava u svojoj državi, demokratskoj Srbiji. Ako, pak, internacionalizacija treba da posluži nekim inim, nede-klarisanim ciljevima, onda je to sasvim druga stvar, još manje simpatična, a svakako i rizična. Trebalo bi sve dobro odvagati pre nego što se krene tim putem. S određenim problemima u Srbiji suočavaju se pripadnici svih manjina, ali ništa manje teškoće nisu ni one koje pritiskaju većinu. Namerne diskriminacije nema. Rešenja treba tražiti zajedno. Izgledni projekti za građansku budućnost i društveni napredak unutar granica Srbije ne mogu počivati na stalnom obnav-ljanju kuknjave zbog nekakve ugroženosti, što je, posle ratova na prostoru bivše Jugoslavije, postao manir delabošnjačke, muslimanske političke i verske elite. Ima, valjda, i drugih načina u državi u kojoj su, da pomenem samo tu činjenicu, dvojica najuticajnijih bošnjačkih političara ministri u koalicionoj vladi.
S obzirom na prosečno niži nivo opšte sekularizovanosti, u muslimanskim sredinama veća je osetljivost na ono što se tumači ili doživljava kao uvreda vere, uključujući ogrešenja o idealnu predstavu ličnosti bitnih za islamski kult. To se ne sme gubiti iz vida, ma koliko nam moglo izgledati neopravdano. Bolje bi, svakako, bilo da malo više poštujemo i svoje svetitelje. Veća verska osetljivost muslimana, koja je nesporna, daleko je, međutim, od toga da bi se oni baš listom spontano digli na noge zbog neke uvredljive karikature ili knjige o vero-vesniku Muhamedu. Mnoge to uopšte ne zanima, a većina ne bi ništa ni znala o tim spornim delima, da im se smišljeno ne skrene pažnja na njih. I „uvrede“ i „burno reagovanje“ na njih neretko su plod veštih manipulacija sračunatih na podizanje tenzije i pogađanje nekih političkih meta. S druge strane, u pravnoj državi veća verska osetljivost muslimana socijalno i zakonski ne bi smela da proizvodi nikakve posledice, ni po njih, ni po druge.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License