Još od rodjenja vezana sam za šporet .Rodila sam se u kuhinji na velikom kauču uz sami fjaker šporet , a bio je lipanj , vatra se nikada nije gasila ni danju ni noću u našoj kući.
Najljepši mjesec u godin , kada te miris lipa opija kao i miris pečenog pastela , ampren čorbe , šoleta sa bravetinom , punjenih paprika , sogandolme , bamija…, čaldikas , fritulikas , baklave , kadajifa , hurmašica..
Moj tata Mihael Mikica je bio veliki radoholik i gurman , od ranog jutra do kasne većeri je radio i pomalo akšamlučio.
Dizao se rano u cik zore , prvo vatru naložiti , crnu kafu tolu popiti , kravu nahraniti. Volio je topao kuhani doručak , poparu , puru , toplu pogaču sa kajmakom ili čimbur sa jajima.
Kada bi napravio prvi dio posla vezano za štalu u kojoj je pored krave živjelo i magare pravo pravcato i to u Bosni .Nekoliko ovaca i jato živine , a najviše crnih biba , morki i džuđa.Tata bi došao u kuću , ruke oprati i fruštukovati .Poslije doručka bi se spuštao u svoju obučarsku radnju i prijanjao na šivanje i krpanje opanaka , pokojih kožnati cipela , a nama djeci praviti havajke na tri kožne trake koje bi nosili čitavo ljeto sve do prvih jesenjih kiša.
Moja brižna majka Berta , rame uz rame sa njim je ustajala , tko bi prije stigao vatru bi s lući potpalio i džezvu za kafu na šporet stavio.Od kafe bi započinjao i dnevni raspored i dnevni jelovnik.
Kuća je uvijek bila puna i djece i ljudi , znanih i neznanih , pridošlica sa sela poslom na sud , pijacu , kod hodže, popa, pogrebnika , stolara , rabina nažalost nismo imali jel smo bili jedina židovska obitelj u Doboju poslije II svjetskog rata.
Naša kuća je često bila i konačište za putnika namjernika , trgovca drvima , kojeg uvjek nosim u crcu čika Adama Poštenjaka velikog čovjeka , intelektualca tatinog dobrog prijatelja iz Slavonskog Broda.Uvjek je kod nas odsjedao po nekoliko dana, otkupljivao je drva od šumarije za prve tvornice namještaja.Nama djeci darove je donosio, a mamu kafom snabdjevao , nije je uvijek bilo , zlata je onda vrjedila.Zato mu je moja majka spremala najbolju supu i fiš paprikaš , zimnicu kiselia .Kisele krastavce , paprike , mješanu salatu .
Krastavci koji su mogli stajati po svojoj tvrdoći i 2 godine u esenciji .Čim bi se digao prvi snjeg i galonima smo gledali okrenuta leđa , jedino se kiseli kupus povlačio do ljeta.
Mami je uvjek ocjene djelio za jela i turšiju , tako sam kroz njega naučila i prvo zbrajanje u životu.
Jednog dana doveo je i sina Mladena advokata , a u pratnji pravog psa boksera , kojeg sam tada prvi puta vidjela kao pasminu bez repa , mi smo držali lovačke goniče istrijanere , tata je bio poznat i vrlo cijenjeni lovac u okolici , poznat po humanosti prema životinjama , pticama rijetko je htio metak ispaliti.
Pastela , bureka , sirnica , krompiruše , maslenice , buikas bilo je svakodnevno na našem stolu i obavezno vazna puna cvjeća.
Mamu sam svakodnevno viđala zasukanih rukava do lakta sa oklagijom u ruci , poslje nam je oklagija služila i za pedagoške metode odgoja i discipline moje braće , ja nikada ni po prstima nisam fasovala , bila sam mirna i radišna curica , brza , spretna tako su poslije pričali…
Ti mirisi hrane iz djetinjstva te valjda odredjuju za čita život , ako si i sama majka , domačica službenica , ako se ne baviš bogom « datim poslovima « glasnogovornice , manekenke , pjevačice , balerine , političarke , glumice , slikarice.., To za njih rade plačene žene , a ja poznajem i dosta lječnica i pravnica kao vrsne kuharice , domačice koje rado izmjenjuju recepte sa svojim pacjenticama, klijentima.
Supa uvijek zlata vrijedi , ona može biti ona zlatna prava juneća , goveđa , kokošija sa maces knedlama , fidelinama , noklicama , kapancima , falična samo da je topla , da se para iz nje puši da pročisti sve ventile.
Meni je to najvažniji dnevni obrok , poslije može biti bilo što ali supa , to je moja kraljica jela.Ona je moja glazba , rapsodija , stih , slika , pogotovo ako si u nju stavila mrkve , celera , peršuna , ne treba ti onda ni mesa , miris zemlje iz povrča kuhanog na vatri sa drvima to su ti valceri djetinjstva , mladosti , zrelosti, treće dobi.
Često se sjetim majčine priče iz najranijeg djetinjstva , kada se udala za moga oca , drugi dan je morala napraviti pravi sefardski pastel i domaču pravu supu.
Nije mama zatekla u Mikinoj čardakliji ni lanenog stoljnjaka za jufku , oklagiju zatekla je dva načeta tanjira i dvije kašike , jednu je ona donjela sa sobom , da smo se mi djeca borilia tko će sa njom jesti supu , varivo , bila je široka neobična zvali smo je «živla» , nikada se ne mogu sjetiti zbog čega smo joj dali taj nadimak ali ipak mislim radi svoje oštrine i dužine.Mama ju je dobila u logoru na Rabu od jednog Talijana.
Moja majka je taj dan vrlo uspješno položila svoju drugu veliku maturu ispečenim pravim sefardskim pastelom , inaće bi je moj otac isti dan « poslao Čirom « starim vozom za Sarajevo na popravni ispit bez povratka .Tati je bila potrebna radišna žena , žena koja će mu podariti potomstvo , vjerni suradnik kroz život , dobro i zlo , koja će svremena na vrijeme u zimskim noćima zasvirati na svom klaviru « Petrofu « kada bi došli prijatelji , pokoji valcer polku , staru sefardsku baladu , a znala ih je jako puno , imala je ugodan glas .
Već sa nepune dvije godine sam stalno bila u velikoj avliji ili u štali , sa mojom dragom kravom Peravom .Oko našeg magarca koji nas je zimi vozio na velikim saonama na Usoru u mlin.Tamo bi mljeli pšenicu i kukuruz i mlinaru ušur ostavljali kada nismo imali para za platiti , to se onda u naturi brašnom ostavljalo.
Zalogaji pšeničnog hljeba još vručeg , namazanog jabukovim pekmezom i jednom malom kašikom slatkog kajmaka , često su i danas pomješani sa mirisima civilizacije 21 vjeka .
Ovi prvi preovladavaju i daju mi toplinu oko srca da ne zaboravim korjene.
Često su me prijateljice u razredu zezale radi tamne boje kruha , one su tada već jele bjeli kupovni , a ja sam se vadila da je meni crni najdraži i puno zdraviji od bjeloga , to me je mama podučila kako da se odbranim od tih zajedljivih primjedbi.
Danas nema ni mlinice ni mlinara , nema ni mog jabukovog pekmeza sa kojima sam nekada pravila lokume i hurmašicu .Nema više ni sefardske pjesme u mojoj nekadašnjoj mahali u Doboju gdje mi je otac proveo djetinjstvo i mladost , a rodio se nedaleko u Klokotnici gdje su imali veliki han i dosta zemlje.
Danas tu «cajke « odzvanjaju i ne kuha se više tagarica ni bosanski lonac u zemljanoj tagari, ni jaja haminadu u čupu zemljanom , koji su pravili Čančari iz Ularica.
Rano sam se počela igrati sa tjestom , okrajke od kora kada bi mama razvijala jufku , obavezno bi meni davala i ja sam pravila neke svoje buiku.
Prvu pravu jufku sam zakuhala negdje oko sedme godine , kada sam krenulau u školu.
Već tada sam naveliko muzla našu kravu Peravu i raznosila ujutro rano mljeko po kućama prije škole.
Mama me je jedno jutro stavila ispred sebe i rekla » došlo je i tvoje vrijeme pastela».
Postavila mi je veliki plavi vanglik od emajla , uzela sam sito i napunila mi je brašno .Počela sam klatit sito tamo , vamo da mi je više od pola bilo po stolu , pa opet ispočetka dok nisam uhvatila ritam sa sitom . Bila sam sva zamazana do nosa brašnom , a ruke ko u malera , mama je završila ostatak posla.
Drugi puta sam bila uspješnija i svaki novi pastel je bio još bolji dok nisam otkrila pravljenje lisnatih kora , ali moje cure još uvjek vole onoj stari sa malo žilavijim kapicama .
Mama je svako jelo radila od oka , nikad se nije slijepo pridržavala recepta , tako i sol kada je bila u pitanju , koliko ga staviti i nikada nije promašila.Iz drvene soljanice uzela je šaku soli i rekla mi je otprilike koliko je treba , u medjuvremenu je u umlačila u jednoj šerpici vodu , ulje i dala mi je drvenu kašiku da polako mješam.
Kako sam od malih nogu bila uvjek podatne ruke , kada je bila hrana u pitanju , ja sam sasula svu vodu u brašno , tako je započela moja avantura sa tjestom koja i danas traje i koju još uvjek usavršavam .Uspješno nadam se po licima ukučana , zadovoljnih kumova , gostiju.
Moja rana mladost , a i prva simpatija počela je zahvaljujući hljebu.
U osmom razredu osnovne škole , preko odmora jela sam koru kruha , a zvono je zazvonilo za početak sata matematike , ja sam žvakajući uletila u razred , a draga nastavnica Borka bila je autoritet , a ja njen glavni snabdjevač sa pijace. Zato su mi «razlomci i jednačine išli sve u šesnaest» , pdviknula mi je « sat je počeo , a ti jedeš « , tad sam se od straha zagrcnula , nikako progutati zalogaj.Odletila sam do zahoda da se napijem vode i jedva pročistila grlo, a oči sam iskolačila ko dva fildžana da sam jedva došla sebi.Tek sam onda u razredu dočekana sa zezancijom. »Jedva sam progurala da me ni dr Ređo poznati hirurg , onog vremena ne bi spasio» , a razred u jedan glas « onda bi te njegov sin Skender izlječio « , tako je otkrivena nakon dužeg vremena i moja uzajamna simpatija.Tek je poslije za mene nastala radi tog nespretnog zalogaja prava muka , došlo je to i do njegovog uha , on se okrenuo prema drugoj , a ja sam poslije dugo tugu lječila , ali se nisam odrekla hljeba.
Meni je poslije deviza postala « ljubav prolazi kroz drob « , tako mi je i danas kada sam sita onda mi je sve lakše , dostupnije, zabavnije kada kuham kada sam u blizini šporeta .
Moji roditelji su preko čitave sedmice išli po okolnim mjestima trgovati Maglaj , Teslić , Modriča , Stanari , Kulaši ,Derventa , Prnjavor.Prodavati naš novi proizvod , plastične hit sandale za našu maloplatišnu klijentelu koje je u to vrijeme bila nas večina stanovnika.
Prva sam sebi i kreirala i kompletno izradila crvene « Rimljanke « koje su postale hit u srednjoj školi i u gradu.Inaće na tim sandalama sam ispekla dobro i taj modelarski zanat i trgovinu po dobojskim i okolnim pijacama .
Pijacom mi i danas započinju jutra , najljepši dio dana .Onda mi je dan ispunjen u potpunosti, kada ujutro vidim poznata draga lica , kod kojih kupujem svježe povrće , voće , jaja , sir i ostalo.
Ti ljudi me jutrom hrane toplinom , promrzlim osmjehom , vračaju u moju ne tako davnu prošlost pijace u Doboju i velike tržnice u Slavonskom Brodu , gdje smo često išli u kupovinu.
Moja Kadira , Aljo , Ivka , Simo , Smajo , Zora i mnogi drugi kod kojih smo rano zorom išli kupovati žive koke , bibe , jaja , sir i kajmak , kada smo našu Peravu morali prodati , nije se uklapala više u život nove urbane sredine .Tada sam prestala i piti sirutku i poremetila probavu za čitav život , a sa time započinju i svi naši zdravstveni problemi.
Naučila sam raspoznavati okuse i mirise hrane , svježinu , boju.Malo tko bi mi mogao prodavati « bozu « po tom pitanju kako je nešto uzgojeno i pripremljeno i od čega.
Naša kuhinja je uvjek bila dobro snabdjevena , tata dok je radio uvjek bi iz radnje dolazio natrpan .Njegovi prijatelji iz okolnih sela nikada nisu svračali u njegovu radionu bez hedije.Dal sa jajima , dimljenim sirom ili onim iz Kalesija , mirisnim paradajzom od Save Akšama iz Kožuha , ili onih velikih bundava sa velikim špicama koje smo zimi na kile pekli.A trešnje ranke sam brala direktno sa stabla u Pločniku i usta mazala mjesto šminke.
Jelovnik toga vremena kada su roditelji bili na putu, ja sam ga sama osmislila za sebe i braču. Napekla sam se jaja sa hašeom i nalila « argo supe « u neograničenim količinama , da sam drob totalno udvostručila i tako uništila svoju « anoreksičnu « težinu , tako sam postala prava «pita od jabuka « , simpatično popunjena « kako sam si sama tepala , nedaj bože reći postala mašala punačka! !
Šabati u našoj kući su bili oni pravi svečani sa candilom , damastnim stoljnjakom obavezno.Mama je već petkom ranom zorom počela pripremati hranu za dva dana.Nismo onda 60 tih godina imali frižidera , ali smo imali našu «plavu špajzu « ( ofarbana valjkom u plavoj boji unikatni ornamenti ) , u kojoj smo pohranjivali sve moguće namirnice i ljeti i zimi.Bila je smještena na sjevernoj strani kuće , ljeti i zimi je u njoj bilo hladno.U njoj su bile smješteni veliki basamaci koji su vodilI na veliki topli tavan ,na kojem su obitavali naši golubovi gačeše .Naš tavan je jednom odigrao veliku ulogu u životu naših velikih prijatelja Roma iz Tešanjke.
Šabatom tata nikada nije radio u radnji , znao je sjediti i razgovarati sa komšijom pekarom, Kemalom , mesarom Nebijagom. Obavezno se palilo candilo , petkom naveće , mama je skoro oko pola litre ulja stavljala u veliku zdjelu sa vodom i bile su od fitilja dvije žiške koje su znale gorjeti i po nekoliko dana.
Tata bi obavezno izmolio molitvu , jako dobro je čitao ivrit i znao je puno molitvi napamet , bio je veoma pobožan .
Svaki praznik išao je u Sarajevo u Sinagogu , obavezno za Pesah , Roš Hašana i Jom Kipur , posjetiti sestru Saru Montiljo i maminog brata Samuela Elazara sa familijom.
Svi skupa smo većerali , a često bi nam se pridružio naš veliki prijatelj čika Cvitan Kovačević zvani tetak dobojski.Večinom smo imali dobru kokošiju supu sa rižom ili kunduču , pečenu piletinu , a teletina bi se večinom jela šabatom.
Tata je svake godine pravio domaće crno vino.Sječam se kao sada kada sam gazala svojim bosim nogama po bačvi punoj groždža , a noge su mi bridile od kiseline.Sa vinom bi obično i započinjala naša većera.
Zimi bi mama pravila šolet sa dosta suve bravetine , govedine , sarme , kiseli kupus , bamije. Tata za zimu je klao po nekoliko ovaca i « jalovu « kravu i pravio tabaheju kobasice.
Nije uvjek bilo mesa u obilju , ali šabatom smo uvijek imali vrlo kvalitene i obimne obroke.
Mama je najčesše od slatkiša pravila ruskitas sa rakijom u tjestu i čaldikas. Nikada nisam mogla postiči baš onaj njen toliko znani mirisni okus .
Kako su godine prolazile , tako su se mjenjali i naši jelovnici i navike .
Mama je imala najbolju prijateljicu teta Ljiljanu Hadžijusufović, Dalmatinku iz Makarske , koja nas je naučila toliko prvoklasnih recepata , koje su i danas prisutni na mome jelovniku.Njena doboš torta , to je jedina moja kraljica medju tortama i niko je osim profesionalaca nije zno napraviti i ukrasiti kao ona.
Njena staklasta glazura od grilaša bila je da si se mogao na nju ogledati , svaka kriška je pod šiber bila izrezana i to velika kriška .
Kuća je bila toliko čista i mirisna , puna sklada i svježine.Kod tete Ljiljane sam pojela i prvo zelje , a ovdje mi je to danas svakodnevnica , samo da je maslinovog ulja onog pravog. Zato valjda moji Dalmatinci duže i žive i daleko su vitalniji , a tu su po meni klimatski uslovi presudni.Velike vručine ne podnose teška jela.
Naša plava špajza i na naši prijatelji Romi , tada smo ih zvali Cigani.
Ti dragi ljudi su za čitav život u meni kao maloj curici probudili jednu veliku ljubav prema čovjeku , svakom živom biču.Nikada nisam prema njima osječala neku razliku bilo materijalno ili higijenski jedino možda po malo neobičnom govoru i oblačenju .
Naši prijatelji Romi su živjeli u predgradju Tešanjke , imali su svoga Ceribašu Salka.
Svaka familija je imala svoju kuću , izradjenu od ilovaće pomješane sa slamom i u bjelo ofarbane.Nisu imali puno namještaja , a unutrašnjost svake kuće je bila čista sa prostrtim čilimima , ponjavama i serdjadama na zidovima .
Kako znam sve to , pamtim dobro njihov Aliđun , veliki praznik 02.08.. , svake godine mi smo išli njima u posjetu na veliku svečanost sa puno pjesme , plesa , hrane i piča.
Tata im je bio posrednik u mnogim poslovima i prevodilac , izvrsno je naučio romski jezik.
Dočekivani smo kao pravi «carevi» , svaka kuća se borila kod koga će mo prvo svratiti , tko će nas bolje ugostiti.Tada sam i naučila jedan slatki recept koji me je oduševio.Zalivene gurabije koje sam često znala poslije pripremiti u ratnim uslovima , kada nemaš puno materijala.Tada sam naučila i brojati na romski ( jednole , dvole … i reći salmaščero rodjako! Šezdesetih godina i u toj maloj zajednici mirnih Roma , došlo je do nekih trzavica , i do veće svadje čak su i Ceribašu Sališčana razvlastili.
Došlo je do seobe , polovina plemena je našla novo prebivalište u Zagrebu , a drugi su kupili zemlju na dobojskom Crvenom brijegu i Čajrama , nedaleko od naše kuće uz moju mahalu prema brdu.
Naši zagrebački Romi su sve svoje stvari stavile u platnene one smeđe jutane vreće , zamolili su moga oca da ih pohrani kod nas na tavanu dok se oni ne snadju u Zagrebu.
Tako je i bilo , tata je otvorio vrata naše kuće i dvojica jačih muškaraca je sav svoj imetak njihovih možda 15 familija , ostavili na našem tavanu do boljih vremena .
Mi smo se sa njima ispozdravljali i zaželjeli smo im dobar put i novi početak.
Petnaest familija Roma , žene , djeca ,staraca stajalo je ispred naše kuće spremno za novi početak .Ljudi iz mahale gledali su u čudu tu malu skupinu ljudi otkuda smo ih ispratili .
Mama im je spremila dosta hrane i vode za put , jer Zagreb je bio tada jako daleko.
Ne leži vraže , nije prošlo ni tri dana , zakuca jedno rano jutro na naša vrata policija.
Nikada do tada na naša vrata ne dođoše ljudi u uniformi , tata pozelenio , mama sva usplahirana , jedan se od njih dvojice predstavi , osjeti paniku na očevom licu , « gospodine ne plašite se , mi imamo informaciju da su tu kod Vas smještene stvari tih i tih ljudi « , tata potvrdi «
Tu se nalazi i velikina količina zlata « , tata samo što se nije onesvjestio.Odveo je ljepo naše posjetioce u našu veliku « plavu špajzu « i basamacima gore na tavan.
Ja sam tada imala oko nekih 12 godina , i sada gledam tu sliku.Otvorili su njih dvojica ljudi u uniformi sve vreće, pregledali svaki komadić robe , svaku hamajliju zašivenu u platno .
Tada mi je to bilo prvi puta u životu da sam vidjela « hamajliju « i ostalo ucrtano do danas.
Najviše taj dogadjaj pamtim baš po tim uništenim dječijim « hamajlima za zdravlje , život «
Zlato naši prijatelji nisu tu pohranili , po optužbi svojih bližnjih sunarodnjaka i članova plemena. Svoje vrijednosti ti plemeniti ljudi nose oko svoga pasa i kada spavaju , tako nam je tata pričao.
Imali smo mi puno prijatelja i naših bjelih Roma , ( mješani sa domačim stanovnicima ) na našoj staroj čaršiji , nedaleko od prve stare Sinagoge u Doboju koja je bila u funkciji sve do 1941 godine .
Posebno izdvajam i pamtiču ga do života Hasana « Čvaku «, to mu je bio nadimak.
Veliki i vrjedan trgovac konjima.Prvi je imao pravu veliku zidanu kuću , nažalost nije imao potomstvo , a nas Mikicinu djecu je volio kao rodjene , znao bi nas potrpati na svoja kola , koja su vozila dva krupna zekana i u punom kasu smo uživali u vožnji po čitavom gradu.
Često bi me posadio pored sebe i na moju želju mi je crtao.Tako pamtim i sliku konja , koju mi je nacrtao kao pravi Mikelandjelo , bio je izuzetno talentiran , a tko je tada razmišljao o umjetnosti i tudjim talentima.Dugo sam godina čuvala tu sliku konja , jako mi je žao što nije krenula i na moj morski put..
Često pamtim većere kod Hasana i Sajme , to su bile prave gozbe za nepce i oći.Mesa je bilo na kile , od pečenih brizli , telečih glavuša , džigerice , teletine sa pečenim krompirima , a
za kolaće da ne govorimo.Šampita , tulumbi , nutme , tu je Sajda preljepa crnka , bila prava majstorica.Ponosna sam što smo imali tako drage i plemenite prijatelje .
Pozivani smo mi i kod naših sugradjana i za Bajrame i za Božiće i slave.Tu su opet preovladavali drugi mirisi i okusi jela i doma i atmosfere .
Tu sam uvjek pratila načine postavljanja stola , što mi je i danas osnova za pravo ugodno gostoprimstvo , dobar ugodjaj , više nego sam izbor hrane i pića.
Za Bajram smo najčešće išli u Rudanku kod vjenčanih roditeljskih kumova , Begova Smailbegovića , Nurijage , Edhema i Nusreta.
Oni su imali veliko imanje , ono pravo begovsko sa puno sluga i u kući i oko kuće.Tu je moj tata proveo u zaštiti skriven , te čestite i plemenite familije prve godine rata od 1941 godine do zime 1942 godine , kada su i plemeniti Smailbegovići bili radi tate potkazani i morali otići u zbjeg , a tati je Nurijaga našao vodića i izveo ga po noći sa tavana i poslao skelom prema Grapskoj.
Pamtim plemenitu Aiše hanumu , sa već odmaklih pedeset i kusur godina , ponosnu ženu.
Oniža , preljepog lica kao od alabastera , ispod svilene šamije nadzirala se već prosjeda kosa.Dimje svilene u boji starog zlata sa zelenim motivom, nosila je tri niske bisera i preljepe mindžuše od brljanata , a na nogama vezene papuće svilom izradjene.
Dočekivala nas je kao svoje najrodjenije i mojoj mami uvjek važnost davala , a mene je uvjek blaženim osmjehom pomilovala po glavi kao da mi daje blagoslov.
Pamtim od svih tih obilnih jela kod njih za Bajram , najviše posljednju slasticu kadajif.
Napravila ga je u ono vrijeme od kilo masla i 15 jaja patišpanj i sevdidjana .
Servirala je kadaif u preljepim tanjirima od čistog porculana , izradjenog ručnim radom tanjiri su bili u obliku lista , tako nešto sam poslije samo vidjela u Rusiji u Ermitažu.
Služinčad je oko nas skakala kao da smo i mi sami begovi , Mirka je bila hanumina desna ruka i rado sam odlazila u Rudanku.
Hvala našim plemenitim Smailbegovićima .Njihovi plemeniti potomci Ferid i Nadja još su stanovnici Doboja , prošli su teške momente za posljednjeg nesretnog rata, koji je harao 90 tih godina na našim prostorima.
Imanje više nije u funkciji ali potomci iz čitavog svjeta navrate u Rudanku.
Mami je poslije Aiše hanuma dala recept kadaifa , ali on je bio preskup za tadašnji naš standar , tek sam ga napravila prvi puta negdje sedamdesetih godina kada sam počela sama zaradjivati , ali sa upola manjom količinom namirnica , prekrasan je ali je puno silovit .
Božiće najčešće pamtim kod naših dragih prijatelja čika Vjeke i tete Nevenke Režahk , imali su veliku kuću prema Juruškovcu , i prekrasnih četvero djece Boženu , Josipa , Davora i Snježanu , svi su postali prvi dobojski akademci .Znali su da volimo jesti sve osim svinjetine i tako su nas uvjek posluživali .Pamtim najviše božićne jelke okićene kao u snježnim bajkama koje sam kao djete gledala u američkim filmovima.
Atmosfera mi je uvjek bila ugodna , vesela , opuštajuća da su nam ta druženja poslije u kući bila česta tema razgovora.
Odlazili smo obavezno i u kuću Mire Altofer Kvaternik i tete Ljubice Mazurkijević , čiji su krizbaoni bili visoki skroz do plafona , sa puno svileni bombona i sjajnih lampiona .
Kako treba biti postavljen stol , kakav treba stoljnjak , salvete , pribor za jelo .Kako se ponašati za stolom , uvjek nas je mama opominjala da ne trpamo previše hrane u usta.To su
najbitnije stvari jednog toplog doma , domačinstva familije , davala primjere i uvodila u život.
Ja imam jednu svoju staru naviku koju sam ponjela još iz svoje stare mahale , kada smo mi djeca sve zajednički djelili , i od kradje zelenog voća posebno zerdelija , do svakog komadića pogaće , kada smo ga umakali u jabukov pekmez prstima.
Najdraži zalogaji su mi bili pojesti nešto prstima.I danas kada mi na tanjiru ostane malo safta ja uzmem komadić hljeba pa umoćim , a muž kćerkama kaže « u našoj kući nema vilice « . Neke navike jednostavno ne želim zaboraviti , u hotele rijetko skoro nikada ne zalazim ali se izvanredno služim beštekom.
Imam i svoje neko nepisano pravilo , kada idemo na neke zakuske , ja se za svaki slučaj malo » potkuvetim » , da odmah ne navalim jer svugdje ima oćiju , pa nedajbože da me proglase proždrljivom.Mjeru treba imati u svemu , pa tako i u hrani , manje , a sladje , češće.
Navike i jelovnike mjenjamo iz dana u dan , radi standarda života , radi kojekakvih bolesti koje nastaju sa godinama i nepravilnom prehranom.Stresno je danas i kuhati kada nemaš ni dovoljno vremena , a ni materijala pa ni inspiracije.
Svaki dan gledam po neko izda novu kuharicu , a imam osječaj da ne zna dobro ni jaje ispeći sa onom zagorenom koricom i postaneš hit.To je valjda danas in da ti pročitaju ime da dodješ na naslovnicu , a kopiraš drugog sa promjenjenim nazivom za kolač , musaku i tako redom.
Našim potomcima ostavljamo dosta u baštinu , sačuvani su naši običaji , tradicija , kultura kuhinja , nažalost nošnja ne , a tako bi nekada stavila tukadu .
Zahvaljujući internetu i naša sefardska kuhinja pronalazi svoje mjesto.Par osoba su mi tražile savjet kako napraviti pastel i šolet.Sa zadovoljstvom sam im odala « male tajne huhinje moje mame « , naše kćeri će nastaviti svoj put , a neće zaboraviti ni pastel , ni kundučus ni fritulikas , ni jaja haminadu…..
Sa CD će nas pratiti pjesma , ADIOS KERIDA MADRE MIA …..
Šibenik , 26.02 2008 godine
Blanka Atijas Levi