Voland I Drugi Ili Jevandelje Po Volandu

Milan Čolić

Voland i drugi
ili
Jevanđelje po Volandu

O romanu „Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova je do sada napisano mnoštvo tekstova, i bilo bi praktično nemoguće sakupiti ih i objaviti na jednom mestu – bila bi to čitava jedna biblioteka.
Roman je, kako je to do sada više puta rečeno i ponovljeno – višeslojan, i u njemu se na odista čaroban i fantazmagoričan način prepliću zbilja i mašta, java i san. Mogli bismo čak reći za njega da on istovremeno predstavlja i satiru i farsu, fantastiku i mistiku, pa i filosofski traktat o dobru i zlu, na čemu se u ovom tekstu nećemo zadržavati, ali – isto tako na određeni način predstavlja i - melodramu.
Slično je i sa ličnostima koje se javljaju u romanu. Ako su neke od njih potpuno realne, moglo bi se čak reći realno postojeće, koje kao da smo imali prilike da susrećemo po ulicama – za druge, kao što su na primer Voland, Behemot, Azazel i Avadona možemo reći samo toliko da bi bilo potrebno razjasniti ih, dati objašnjenje ko su one, i kako je, a i na koji način Bulgakov došao do tih imena.
Možemo reći, u vez sa tim ličnostima, još jednu stvar čitajući roman: slične ličnosti postoje i postojale su praktično u svim monoteističkim religijama sveta.
Kao prvo se postavlja pitanje: ko je zapravo Voland? I gde se on susreće? Gde možemo da pronađemo Behemota (na ruskom jeziku inače reč „бегемот” znači „nilski konj“), Azazela, pa i Avadonu?
Iako se radnja romana može podeliti na nekoliko delova – na tzv. „jerusalemska poglavlja“, koja se često nazivaju i „romanom u romanu“ (tih poglavlja ima ukupno četiri), u kojima su glavne ličnosti Pontije Pilat, Ješua Hanocri (ličnost poznata u svetu kao Isus Hrist, ili Isus Hristos) i Levij Matej, bivši poreznik, i na preostali deo romana, koji kao da se odigrava u normalnom, svakodnevnom životu, možemo reći da su od tri ličnosti koje se susreću u „jeru-salemskim poglavljima“, dve bile, kako barem tvrde istorijski podaci, realno postojeće: bili su to Pontije Pilat i Levij Matej. Oko Isusa istoričari do dana današnjeg lome koplja – da li je postojao ili ne, i bio bi red prepustiti upravo njima, isto-ričarima, da po tom pitanju daju i donesu svoj konačni sûd.
U drugim delovima romana se pojavljuju druge, manje-više sasvim, na prvi pogled, „realno postojeće“ ličnosti, kao što su majstor, Margarita, pisci i pesnici kao što su Berlioz i Bezdomni i mnogi drugi pisci (čija se imena u skoro svim slučajevima relativno lako mogu dešifrovati i razotkriti, u šta se u ovom času, i na ovom mestu nećemo upuštati), kao i još mnoge druge ličnosti, koje bismo, isto tako na prvi pogled mogli da susretnemo, kao što već rekosmo, na ulici svakoga grada na svetu.
„Geografski“ gledano su sva mesta u Moskvi, koja se spominju u romanu i danas realno postojeća – Patrijaršijski ribnjaci postoje i danas, i danas se tamo pri zalasku sunca prelamaju sun-čani zraci u gornjim spratovima okolnih zgrada.
Postoji isto tako i „ogavni stan“ br. 50 u ulici Sadovoj br. 302-b, u kome se danas nalazi Moskovski muzej Mihaila Bulgakova.
Psihijatrijski sanatorijum profesora Stravin-skog se isto tako lako može „dešifrovati“, pa i locirati – to je čuveni sanatorijum „Barviha“ u blizini Moskve, u kome se krajem tridesetih godina prošlog veka lečio i sam Bulgakov, kada su se kod njega pojavili prvi simptomi skleroze bubrega, opake bolesti kojoj je godine 1907. pod-legao i njegov otac, Afanasij Ivanovič Bulgakov, profesor Duhovne akademije u Kijevu…
Postoji još nekoliko zgrada i mesta koje bi trebalo „locirati“ i „dešifrovati“.
Jedna se pominje u poglavlju u kome se govori o istrazi povodom „dogodovština“ i „đavolština“ koje su u Moskvi priredili i počinili Voland i njegova pratnja. To je poglavlje XXVII – „Propast stana br. 50“, u kome stoji da „…u to isto doba, to jest u subotu rano izjutra, nije spavao čitav jedan sprat u jednoj moskovskoj ustanovi-instituciji, i njeni prozori, okrenuti ka velikom trgu prekrivenom asfaltom, koji su specijalne mašine, lagano se krećući čistile četkama, behu obasjani suncem…“
To je opis čuvenog „Trga Đeržinskog“ (danas „Lubjanski trg“, koji je još u XIV veku dobio taj naziv, u čast Lubjanjic, rejona grada Novgoroda) na kome se i danas nalazi jedna zgrada u kojoj se od Oktobarske revolucije, pa sve do raspada SSSR nalazila najčuvenija, ali istovremeno naj-ozloglašenija, pa i najomrznutija ustanova-insti-tucija u Moskvi, pa čak i u celom SSSR – čuveni OGPU, jednom rečju – jedna od mnogobrojnih tajnih policija SSSR. Pre revolucije je to bila zgrada koja je pripadala osiguravajućem društvu „Rusija“, a posle revolucije se tamo uselio prvo VČK-OGPU (Svesavezna Posebna Komisija – Organi Državne Bezbednosti), koji je „osnovao“ po zadatku pobedničke komunističke partije „čelični“ Feliks Edmundovič Đeržinski, poreklom inače propali poljski plemić. Ta je „organizacija“ tokom istorije SSSR nekoliko puta menjala svoje „ime i prezime“, da bi, posle raspada SSSR promenila naziv u FSB (Federalna Služba Bezbednosti).
Sam trg je promenio ime u „Trg Đeržinskog“ godine 1927, posle smrti osnivača OGPU, „čelič-nog“ Feliksa Edmundoviča Đeržinskog. Godine 1958. je na mestu, na kome se ranije, od godine 1836. do godine 1934. nalazila fontana, postav-ljena skulptura u natprirodnoj veličini samog Đeržinskog, rad sovjetskog vajara-monumen-taliste srpskog porekla Jevgenija Viktoroviča Vučetiča, koja je izmeštena sa tog mesta 21. avgusta 1991. godine, za vreme čuvenog „av-gustovskog puča“, kada je došlo do pokušaja svergavanja Gorbačova. Na zahtev organizacije „Memorijal žrtvama staljinizma“ na tom je mestu kasnije bio postavljen spomenik žrtvama Gulaga – veliki kamen, donet sa Soloveckih ostrva, gde se ranije nalazio možda najozloglašeniji sovjetski logor.
U romanu se značajno mesto udeljuje i pozorištu koje je Bulgakov nazvao Varijete. To pozorište je postojalo, postoje čak i fotografije te zgrade iz doba postojanja tog, u samoj stvari nepostojećeg Varijetea. Da li su u njemu radile ličnosti koje se pominju u romanu – nije nam znano, ali su one tako uverljivo prikazane (sve odreda), da nam se čini da je u tim opisima sadržan barem delić istine.
U ranijim (prvim) verzijama romana se to pozorište naziva „Teatar-kabare“, a kao prototip tog pozorišta je poslužio „Moskovski mjuzik-hol“, koji je stvarno postojao u ulici Boljšaja Sadovaja br. 18, u neposrednoj blizini „ukletog stana“ br. 50 u ulici Sadovaja br. 302-b. Sada je u toj zgradi, sagrađenoj 1914. godine, nalazi Moskovski teatar satire, a do godine 1926. se u toj zgradi nalazio čuveni cirkus Nikitinih, na čijem se programu nalazilo i istupanje u to doba čuvene „čudo vele-grupe porodice Džuli“, koja je u romanu prikazana kao „porodica Poldi“.
Pretposlednje mesto u Moskvi koje treba locirati je – ma kako to izgledalo čudnovato – zgrada rezidencije američkog ambasadora u Moskvi. Jer, u toj je zgradi, u Moskvi poznatijoj kao „Vila Vtorova“ ili kao „Spaso-House“ 22 aprila 1935, na „Dan veštica“ („Holloween“) održan bal i prijem kome je prisustvovao i Bulgakov.
Za taj bal i prijem je Ambasada SAD pozvala iz Praga najčuveniji u tadašnjoj Čehoslovaćkoj džez-orkestar, a iz jednog moskovskog cirkusa je bilo „pozajmljeno“ i nekoliko divljih životinja, pa je tu, između ostalih, bio i jedan dresirani beli medved. Balu-prijemu su prisustvovale i mnogo-brojne sovjetske zvanične ličnosti, pa između ostalog i proslavljeni i čuven po mnogo -čemu (uglavnom lošim stvarima) sovjetski maršal Semjon Buđoni, u paradnoj beloj uniformi. Tom prilikom je dresirani medved „zagrlio“ već po-prilično, po običaju, pripitog maršala i isprljao mu, pa čak malo i poderao, paradnu uniformu.
Pored sovjetskog maršala, prijemu-balu su prisustvovali, između ostalih, i Maksim Gorki, pisac Konstantin Feđin, Sergej Mihalkov (autor teksta sovjetske – a sada i novog teksta ruske himne, a inače otac Nikite Mihalkova, pro-slavljenog ruskog režisera, inače novopečenog monarhiste, a ranije prilježnog člana vladajuće komunističke partije), kao i tadašnji ministar inostranih poslova M. M. Litvinov i „svenarodni starosta“ Mihail Kalinjin.
Sama zgrada rezidencije se nalazi na Spa-sopeskovskom trgu 10, zapadno od Kremlja, u blizini Arbata. Zgrada je izgrađena godine 1914. po porudžbini moskovskog trgovca i industrijalca Vtorova. Glavna sala je dugačka 25 metara, a zasvođuje je tavanica, sa koje se spušta najveći, a kako se tvrdi i najlepši kristalni luster u Moskvi.
Godine 1933, kada je u Moskvu doputovao novopostavljeni ambasador SAD u Moskvi Viljem Bulit, kada su bili nanovo uspostavljeni diplomatski odnosi između SAD i SSSR, njemu je bilo prepušteno i dato da od nekoliko zgrada izabere zgrade za rad Ambasade. On je za rezidenciju izabrao upravo ovu zgradu u kojoj se rezidencija nalazi i dan-danas. U toj zgradi su svojevremeno, za vreme posete SSSR-u, odnosno Moskvi, odsedali i američki predsednici Ajzen-hauer, Nikson, Regan. Zgrada može da primi veliki broj gostiju – jednom je, na jednom prijemu zabeleženo da se u njoj istovremeno nalazilo ukupno 3001 gost. A u zgradi se nalazi i jedna, da tako kažemo – relikvija. To je grb SAD načinjen od drveta, koji je Staljin godine 1946. poklonio tadašnjem ambasadoru SAD u Moskvi Avarelu Harimanu, koji je u kabinetu američkog ambasadora visio na zidu sve do godine 1953, kada su odgovarajuće tajne službe (jasno SAD, a ne SSSR) utvrdile da je on ispunjen „bubama“, odnosno uređajima za prisluškivanje. Sada se taj grb nalazi – razume se, posle odgovarajuće „deratizacije“, odnosno bez „bubica“ - izložen u pomenutoj rezidenciji.
Poslednja zgrada koju bi trebalo locirati je „gotska vila sa erkerom“ u kojoj je živela Margarita. Prema opisu se lako može konstatovati da se radi o vili Save Morozova, moskovskog bogataša i mecene, u kojoj je sa Morozovom živela njegova ljubavnica – inače prvakinja po-zorišta MHAT, Marija Andrejevna. Možda bismo mogli reći i to, da je bogataš Sava Morozov preko svoje ljubljene slao velike sume novca za RSDRP, partiji Lenjina…
Sava Morozov je izvršio samoubistvo 1905. godine, a dve godine pre toga ga je Marija Andrejevna napustila i udala se, po „partijskom zadatku“ dobijenom od Lenjina, za Maksima Gorkog. Možda u tom odlasku glumice Andre-jevne i treba tražiti povod za samoubistvo Save Morozova.
Adresa te vile je Spiridonovka br 17; ta je zgrada sada vlasništvo Ministarstva inostranih poslova Rusije, i u njoj se priređuju prijemi, a isto tako i sastanci „na najvišem nivou“. U njoj je godine 1996. održan i po mnogo-ćemu čuveni prvi sastanak grupe „G-8“, koja je dotle bila poznata kao „Grupa 7+1“…
Postoji još jedno mesto, koje u samoj stvari i ne treba posebno locirati. O tom mestu se govori pri kraju šestog poglavlja romana, kada se pesnik Rjuhin vraća kamionom sa klinike Stravinskog u Moskvu. U jednom trenu, kada se kamion za-ustavlja na skretanju na bulevar, Rjuhin posmatra „tučanog čoveka koji stoji malo nagnute glave…“ To se mesto zove Puškinov trg, na kome se nalazi spomenik Puškinu, velikom ruskom pesniku, koji je svojevremeno bio veliki „duelista“, a kako je to Efroimson V.P. (1989) zabeležio, „…učestvovao je na više dvoboja nego što je imao ljubavnica, kojih je imao preko 130…“ Puškin je bio teško ranjen prilikom dvoboja sa Žoržom Dantesom (puno ime: Karl Georg d’Anthes, 1812-1896) na koji je Dantesa izazvao Puškin. Do dvoboja je došlo 27. januara (po novom 8. februara) 1836, a Puškin je podlegao rani koju je dobio u stomak dva dana kasnije. Spomenik Puškinu je delo ruskog vajara A.M. Openuškina, a postavljen je na tom mestu godine 1880.
Ali, vratimo se na Volanda, Behemota i Azazela.

Behemot

Kao prvo moramo reći jedno: ni jedna od te tri ličnosti realno nikada nije postojala. Ime Voland, ili na nemačkom Woland (po nekim izvornicima pak Foland) se susreće u staronemačkim verskim (mahom protestantskim) tekstovima (posebno često u takvim tekstovima sačuvanim u severnoj Francuskoj, gde je živeo, a i danas živi dosta veliki broj Nemaca) kao oznaka za satanu, lucifera, đavola, đavla, kneza tame, duha zla i vladara senki.
Nije neinteresantno reći i to, da je Bulgakov u jednoj od ranijih verzija romana paralelno sa imenom „Voland“ upotrebio i ime „Astarot“ (u nekim verzijama „Asterot“ ili „Astoret“), što je ime najviše postavljenog demona u staro-judaističkoj i kabalističkoj hijerarhijii pakla (ada), ali je to ime Bulgakov u konačnoj verziji romana izbacio.
Kako je i gde Bulgakov pronašao ime Voland? Sa sigurnošću se može tvrditi da je ime Voland (Воланд) Bulgakov preuzeo iz prevoda na ruski jezik Geteove poeme „Faust“ (u prevodima na druge jezike se ovo ime ne susreće, a ne postoji ni u originalu besmrtne Geteove poeme!). Ne zna se istina tačno o kom se i čijem prevodu radi, da li je Mihail Bulgakov držao u rukama i čitao prevod N. Hodorkovskog, A. Feta, ili V. Brjusova, ali se sa sigurnošću zna da je poemu „Faust“ Bulgakov čitao još u mladalačko doba, o čemu govori i autobiografski roman Bulgakova „Bela garda“, u kome se opisuje, između ostalog, kako se note Gunoovog „Fausta“ nalaze na klaviru u salonu porodice Bulgakovih u Kijevu…
Može se postaviti još jedno pitanje – koga je od istorijskih ličnosti Rusije Bulgakov pod-razumevao pod Volandom? Eduard Rodzinski, literata i istoričar je mišljenja da je Bulgakov pod Volandom podrazumevao Staljina. Istoričar i teoretičar literature Alfred Barkov je opet mišljenja da je pod Volandom Bulgakov pod-razumevao Lenjina. A nama se opet čini, posle detaljnijeg proučavanja svih materijala povezanih sa Bulgakovom, da su obe ove tvrdnje u potpunosti pogrešne i proizvoljne. Jer, Bulgakov je i pored svega jako poštovao Staljina, zahva-ljujući kojem je dobio i stalno radno mesto u pozorištu MHAT, a pored toga je i nebrojeno puta prisustvovao predstavama Bulgakovljevog pozorišnog komada „Dani Turbinih“, što je Bulgakov odlično znao. A što se tiče pretpostavke Barkova o tome da je pod Volandom Bulgakov podrazumevao Lenjina – čini nam se da i takva postavka pitanja stoji na dosta klimavim nogama, pogotovu ako pročitamo podlistke koje je svoje-vremeno – početkom dvadesetih godina prošlog stoleća – pisao i objavljivao Bulgakov o Lenjinu u moskovskim novinama (kao primer mogu da posluže podlisci „Uspomena“, objavljen u listu „Željeznodorožnjik“ br. 1/2 za 1924. godinu i „Umro je…“ objavljen u listu „Gudok“ 24. januara 1924). Možda bi, što se toga barem tiče, trebalo otići malo dalje i dublje u istoriju Rusije, i tada bismo mogli da zaključimo – pa i to samo možda – da je pod Volandom u istoriji Rusije Bulgakov podrazumevao Ivana Groznog. Ili, možda, - Borisa Godunova - jasno u zavisnosti od toga kojeg se i čijeg mišljenja pridržavao, ocenjujući rad i delatnost te dve ličnosti iz istorije Rusije. Ako je prihvatao, recimo, mišljenje istoričara Ključevskog, koji je smatrao da je Boris Godunov Rusiju unazadio, kako je to mišljenje nametala, došavši 1613. na vlast dinastija Romanovih (vladala je Rusijom pune 304 godine, sve do godine 1917, kada je abdicirao Nikolaj II Romanov, poslednji ruski car, koji je pogubljen zajedno sa porodicom godine 1918. u Jekaterinburgu, po naređenju Jakova Sverdlova) – onda je pod Volandom Bulgakov podrazuzmevao upravo Borisa Godunova, a ako se pridržavao istorijske istine, koju je inače jako dobro znao (šta se najbolje vidi iz Bulgakovljevog teksta „Stranice ruske istorije“) – onda je to neosporno bio Ivan Grozni… Ali, otišli smo suviše daleko u istoriju. A to nam ipak nije bila namera.
Ali, bez obzira na svoj stav i odnos prema Staljinu, Bulgakov nije mogao da izbegne, a da ne pomene omiljenu krilaticu-uzrečicu Staljina, stavivši je, istina, u malo drugačiji kontekst nego što je to radio Staljin. A ta rečenica je, negde od 1934. godine, a Staljin ju je često koristio, glasila: „Товарищи, факты упрямая вещь!“ („Drugovi, fakta su tvrdoglava stvar!“). Tu rečenicu izgovara u poglavlju „Bal kod Satane“ Voland, obraćajući se baronu Majgelu pred samu njegovu smrt. To je u stvari rečenica iz engleskog prevoda romana francuskog pisca Alena Rene Lasaža „Istorija Žila Blaza“, romana objavljenog u Engleskoj davne godine 1734. A ta rečenica na engleskom glasi: „Facts are stubborn things“. Staljin je tu uzrečicu koristio ili da bi u govorima dokazao prednosti socijalizma, ili da bi dokazao da je neki „neprijatelj“ odista neprijatelj, ali i u svim drugim mogućim sličnim situacijama. A na šta je tada pomišljao i mislio Bulgakov – ne zna se, ali bi to moglo da se odnosi odista na mnoge stvari koje su se dešavale oko njega, pa između ostalog i na laži koje su se odnosile na njega, a koje su se uporno širile, jasno – ne bez pomoći NKVD-a, ljudi sličnih Miši Berliozu, bez obzira da li su bili književnici ili ne. Pri tome nije neinteresantno podvući jednu činjenicu: u ovom romanu, kao uostalom i u svim svojim delima, Bulgakov nigde ne pominje tu instituciju-ustanovu „po imenu i prezimenu“, iako je odlično znao da su pripadnici jedne od mnogobrojnih tajnih policija u SSSR nekoliko puta izvršile pretres njegovog stana u njegovom odsustvovanju iz stana, pa su mu čak i „otuđile“, ili tačnije ukrale njegove dnevnike i rukopise, koji su mu, istini za volju, kasnije bili vraćeni – jasno, na njegov izričiti zahtev.
Nije zgorega reći da bi ono, što pripoveda u romanu Voland o zbivanjima u Jerusalemu u doba kada je živeo Pontije Pilat moglo da se protumači i prikaže kao nekakvo novo Jevađelje, nazovimo ga „Jevanđelje po Volandu“, mada su ga neki teoretičari literature (Aleksandar Zerkalov – Mirer, na primer) proglasili za „Jevanđelje po Bulgakovu“, kako je pomenuti Zerkalov i na-slovio svoju studiju, objavljenu na ruskom jeziku u izdavačkoj kući „Ardis“ u Ann Arboru, Michigen, USA.
Pored Volanda, u društvu sa njim se u romanu susreću još tri ličnosti, na kojima se moramo malo zaustaviti i zadržati. To su Behemot, Azazel i Abadona, ili Avadona, u zavisnosti od izgovora tog imena.
Šta bismo mogli da kažemo, kao o prvom od njih, o Behemotu? I – kakve veze imaju i kakve uopšte i mogu da imaju Voland i Behemot?
Behemot je mitska ličnost, po srednjevekovnim predanjima jedan od najsurovijih dželata pakla, i grešnici drhte, „…kada još iz daljine začuju njegovu trubu..“. U Bibliji je pak Behemot opisan i prikazan kao jedno od dva čudovišta, „kopnena“ neman (drugo takvo čudovište je Levijatan, ogromna morska neman), kojom Bog demonstrira i prikazuje pravedniku Jovu svoju moć (u Bibliji: Knjiga o Jovu, 40, 10-19). Samo ime „Behemot“ na drevnojevrejskom jeziku znači „zveri“ (u množini). Prema starojudejskim predanjima Behe-mot se smatra za cara životinja; prema istom predanju Behemot i Levijatan treba „na kraju svih vremena“ da ubiju jedan drugoga, a „njihovo će se meso služiti kao hrana na Mesi-jinoj gozbi“.
Prema Pjeru de Lankruu (1553-1631) Behemot je demon, koji može da preuzima lik bilo koje velike životinje, pa između ostalog mačora, slona, psa, lisice ili vuka. Behemot je demon koji daje ljudima „životinjske sklonosti“, on napada ljude, a on sam može da uzima čak i lik žene, da bi na taj način zaveo čoveka. Behemot je poznat i po svom pevanju. Obično se prikazuje kao čudovište sa glavom slona, ogromnim stomakom i rukama sa velikim pandžama. Njegovo se ime pominje i u „Satanskoj bibliji“ La Veja.
Bulgakov je ličnost i ime Behemota preuzeo iz knjige M.A.Orlova „Istorija kontakata čoveka sa đavolom“ („История сношений человека с дьяволом“), objavljene u Moskvi godine 1904.
Ali, pri tome ne smemo zaboraviti ni knjigu Aleksandra Valentinoviča Amfiteatrova „ Дьявол в быте, легенде и в литературе средних веков“ („Đavao u svakodnevici, legendama i literaturi srednjeg veka“), koja je objavljena u Moskvi godine 1905. Prvo poglavlje te knjige nosi naslov „Rodoslov i evolucija Satane“, koja je očigledno u mnogome pomogla Bulgakovu u traganju za svim „imenima“ đavola.
Ko je u samoj stvari Azazel, koji je u Bulgakovljevom romanu opisan i kao Korovjov-Fagot?

Azazel

Azazel je, po predstavama judaizma demonsko biće, i on se u Bibliji pominje samo u kontekstu opisivanja rituala “dana iskupljenja“ („Jom-kipur“); toga su se dana svi gresi judejskog na-roda prenosili na dva jarca, od kojih je jedan bio predviđen kao žrtva za Jahve-a (Boga, čije se ime ne sme naglas izgovoriti), dok je drugi, isto tako kao žrtva bio predviđen za Azazela. Drugi jarac je odvođen u pustinju, gde je navodno Azazel i živeo. Predstava o pustinji, kao mestu gde živi Azazel se susreće i u novozavetnoj priči o iskušenju Isusovom od strane đavola, a takođe i u apokrifnoj „Knjizi Enohovoj“. Azazel se tu pojavjuje kao „pali anđeo“, kao biće koje zavodi čovečanstvo kao svojevrsni negativni kultni heroj, koji je naučio ljude da ratuju, a naučio ih je i zanatu pravljenja oružja, dok je žene pri tome naučio da se šminkaju. U nekim se legendama Azazel još naziva i Satana, čime se na određeni način čak i poistovećuje sa Volandom.
Preostao nam je još da razjasnimo ime Avadone.
Sama reč Avadona je semitskog porekla i bukvalno u prevodu znači „uništavanje“, „po-gibiju“, ali označava isto tako i „… onoga koji uništava, ubija…“. U judaističkoj mitologiji prestavlja oličenje rake, odnosno groba i provalije pakla; to je figura bliska anđelu smrti, i kao takav se Avadona pojavljuje i u Starom zavetu (Knjiga o Jovu, 26,6; 28,22; 31,12), gde se o njemu govori kao o velikoj tajni. O njemu se govori i u judaističkoj literaturi talmudskog kruga. U hriš-ćanskoj mitologiji se Azazel naziva još i grčkim imenom Apolion (onaj što ubija, dželat).
U vezi sa ove tri ličnosti, treba razjasniti i četvrtu ličnost koja se javlja u vezi sa njima: to je ona „bestidna“ Hela, koja je pokušala da ubije, ali je pri tome samo smrtno preplašila finansijskog direktora Varijetea, Rimskog, ona ista bestidna Hela koje se zgrozio bifedžija iz Varijetea kada je dolazio kod Volanda u „ukleti stan“.
Samo ime Hela je Bulgakov preuzeo iz dore-volucionarnog izdanja Enciklopedije Brokhauza i Efrona, iz jedinice „Vampiri“. Iz te jedinice se može saznati da su imenom Hela nazivane pre-vremeno poginule ili preminule devojke, koje su se pretvarale u vampire.
Što se pak tiče glavne ličnosti romana, majstora, njega u samoj stvari i ne treba posebno „dešifrovati“ – to je Mihail Afanasjevič Bulga-kov, glavom i bradom; postoji čak i fotografija Mihaila Bulgakova, snimljena u njegovom stanu u Naščokinskom sokaku br 3, stan 44, sa „crnom zamašćenom“ kapicom na glavi, koja se pominje na nekoliko mesta u romanu.
Margaritu isto tako ne treba posebno pred-stavljati: to je treća po redu supruga Mihaila Bulgaikova-majstora, po imenu Jelena Serge-jevna (prethodno prezime Šilovska).
Kada smo već pomenuli stan u Naščokinskom sokaku br. 33, u kome je stanovao Bulgakov sve do svoje smrti, to je zgrada koja je relativno detaljno i izuzetno živo opisana u romanu kao „Dom Dramlita“. Taj „Dom Dramlita“ je stvarno postojao, a i dan-danas se nalazi na svome mestu, na istoj adresi kao i u romanu, samo joj je naknadno nadograđen još jedan sprat.
Pošto smo na taj način „dešifrovali“ te tri-četiri, u samoj stvari i najvažnije i najbitnije lič-nosti iz romana, a i neka mesta na kojima se odigrava radnja romana, pređimo sada na „dešifrovanje“ nekih drugih ličnosti koje se po-minju u romanu. U većini su to književnici, pe-snici, ali isto tako i literarni kritičari, a ovi po-slednji, kako ćemo videti, ne bez posebno ozbiljnog za to razloga. To su, po redosledu po-javljivanja u romanu: Mihail-Miša Aleksandrovič Berlioz, predsednik nepostojećeg MASSOLIT-a, iza koga se krije SSP (Savez Sovjetskih pisaca, a u to doba Sveruski Savez Pisaca), pesnik Ivan Nikolajevič Ponirjov, koji objavljuje poeziju pod imenom Ivan Bezdomni, Saška Rjuhin (isto tako pesnik, koji prati i „sprovodi“ poludelog Bez-domnog na kliniku profesora Stravinskog), a pored njih su tu još: „beletrista“ Beskudnjikov, pesnik Dvubratski, Nastasja Lukinišna Nepre-menova, poznatija kao „Navigator Žorž“ kojim je imenom potpisivala svoje „marinističke priče“ objavljivane po raznim moskovskim časopisima i listovima, pisac skečeva Zagrivov, pisac novela Jeronim Poprihin, kritičar Ababkov, pisac sce-narija Gluharjov, Deniskin, pisci Mstislav Lavro-vič, Kvant, Želdibin, Johan iz Kronštata, ali se tu još pominju i literarni kritičari Latunski i Ariman.
Da krenemo redom. Kao prvi se u „našem spisku“ nalazi Berlioz. Njega, barem za sada, još nismo uspeli tačno i precizno da dešifrujemo. Ko-liko nam je poznato, ni jedan rukovodilac MASOLIT-a (čitaj: Upave Sveruskog Saveza Pisaca, koja je imala još i skraćeno ime „VSEROSKOMDRAM“, koje pomalo podseća i na „MASOLIT“) do sada još nije ni nastradao, niti poginuo pod tramvajem. Možda bi jedino bilo potrebno da zažalimo što se to nije i desilo. Jedan od njih je, istina izvršio samoubistvo u svojoj dači van Moskve (Aleksandar Fađejev, inače autor romana „Mlada garda“), „…opalivši u alko-holisanom stanju metak iz svog ličnog pištolja sistema „nagan’ pravo u srce…“, kako je glasila zvanična verzija o samoubistvu. To se desilo više od šesnaest godina posle fizičke smrti Bulgakova, ili tačnije 13. maja 1956. godine.
Po nekim pretpostavkama, Bulgakov je pod Berliozom podrazumevao Maksima Gorkog, „majstora“ sovjetske literature (po zvaničnim ver-zijama sovjetskih vlasti), koji je umro 18. juna 1936. godine. A radnja celog romana se događa u Moskvi u maju upravo te, 1936. godine, što se može potvrditi između ostalog i time, što se u romanu pominje i trolejbus, koji je počeo da saobraća u Moskvi godine 1935, a „druga linija“ trolejbusa, kojim se „vozila“ Margarita ka Kremlju je bila puštena u promet godine 1936…
Postoje i mišljenja „bulgakovista“ (ljudi koji se bave proučavanjem dela i života Mihaila Bulgakova) da je pod Mišom Berlizom Bulgakov podrazumevao sovjetskog književnika Demjana Bednog (Демьян Бедный), po pravom, „kršte-nom“ imenu inače Jefim Aleksejevič Pridvorov: on je živeo u stanu u Kremlju, koji je dobio na insistiranje Lenjina i njegove žene Nadežde Krupske (postoji čak i zajednička fotografija Lenjina i Demjana Bednog). A inače sama reč „Bednij“ na ruskom jeziku znači „siromašan“…
Pojavila su se i mišljenja da je Bulgakov pod Berliozom mislio na jedinog pravog grofa među sovjetskim piscima, na Alekseja Tolstoja, sa kojim je jedno vreme sarađivao dok je ovaj, sve do povratka u Moskvu godine 1923, u Berlinu uređivao ruski polu-emigrantski, polu pro-sovjet-ski list „Nakanunje“, u kome je, početkom dva-desetih godina prošlog veka sarađivao i Bul-gakov. Sa njim se kasnije, po povratku grofa u Moskvu, na određeni način i družio. Moramo reći da je grof Aleksej Tolstoj bio jako obrazovan, da je znao jako mnogo, da je govorio nekoliko svetskih jezika, a i da je fizički jako ličio na Berlioza, kako ga je opisao Bulgakov (bio je onižeg rasta, ćelav, a uz to je voleo i da se pomodno oblači). Aleksej Tolstoj je umro 23. februara 1945. godine. Ali, ovo je samo pret-postavka koja još ničim nije potvrđena…
Pomenuti maločas Demjan Bednij je bio jako obrazovan i načitan, znao je isto tako jako mnogo (što ga isto tako zbližava sa Berliozom), a u doba dok je živeo u Kremlju skupio je odista ogromnu biblioteku od preko 30.000 tomova, koju je ka-snije, kada je bio „iseljen“ iz Kremlja i kada je pao u Staljinovu nemilost, bio prinuđen da proda.
Da, Demjan Bednij je i fizički mnogo ličio na Mišu Berlioza (kao i Aleksej Tolstoj), kako ga je opisao Bulgakov: obojica su bila onižeg rasta, bili su obojica ćelavi, i voleli su da se „šik“ oblače. To je, moglo bi se reći, još jedna sličnost Berlioza sa Demjanom Bednim, koji je, posle početka Drugog svetskog rata u SSSR, kao novinar-pisac uzeo novi nadimak „Д. Боевой“ („D. Borbeni“). A postojala je još jedna sličnost Berlioza i pomenutog Demjana Bednog: i on je u svojim nastupanjima i javnim istupanjima napadao Bulgakova. A Bulgakov mu se „osvetio“ i na taj način, što je u svoj dnevnik uneo i iskaz Demjana Bednog, koji je, istupajući pred crvenoarmejcima početkom dvadesetih godina prošlog veka rekao: „A majka mi bejaše kurva…“
Po neproverenim, ali mogućim nagoveštajima, iza imena Ivana Nikolajeviča Ponirjova, alias Ivana Bezdomnog se krije Aleksandar Ilič Bezi-mjanskij, pesnik, kako su ga zvali „…komso-molac 20-tih godina…“ (rođen 1899, umro 1973. godine), a koji je bio poznat u to vreme i po tome, što je uvek istupao za „zvaničnu liniju“, što je – u odnosu posebno na Bulgakova – značilo da je uvek bio protiv njega. A to se videlo i na istupanjima organizovanim od strane Uprave Sveruskog Saveza Pisaca protiv Bulgakova i njegovog prvog romana „Bela garda“ i pozo-rišnog komada „Braća Turbini“, na kojima se posebno istakao Aleksandar Robertovič Orlinski, novinar, kritičar i urednik časopisa „Совре-менный театр“ („Savremeno pozorište), koji je svoje tekstove potpisivao sa krips (izvedeno od reči „kritičar“). Bugakov je u romanu „Majstor i Margarita“ datog Orlinskog prikazao kao kritičara Latunskog, čiji je stan u „Domu Dramlita“ demo-lirala Margarita kada je letela nad Moskvom.
Njega je posebno omrznuo Bulgakov još od trenutka kada je Orlinski, istupajući na oba skupa (drugi od njih je održan 7. februara godine 1927, za prvi nemamo preciznije podatke) napao prvo roman „Belu gardu“, rekavši o romanu: „…’Bela garda’ je u stvari politička demonstracija, u kojoj se Bulgakov „domiguje“ sa ostacima belogar-dejštine…“, a potom na pomenutom skupu održanom 7. februara 1927, a posvećenom upra-vo zabranjenim i skinutim sa repertoara pozori-šnim komadima „Zojkin stan“ i „Dani Turbinih“ istupio tako, da je Bulgakov, posle njega na tom skupu, morao da demantuje tačku po tačku sve tvrdnje Orlinskog, da bi na samom kraju istupanja bio pozdravljen (Bulgakov, a ne Orlinski) jakim aplauzom svih prisutnih…
Moramo malo da se vratimo unazad, na pesnika Bezimenskog, koji je, što se tiče romana „Bela garda“ izjavio na skupu posvećenom samo tom romanu: „…Bulgakov je bio i ostao ono što je zapravo i bio: novoburžoaski izrod, koji pljuje oko sebe otrovnom, ali nemoćnom pljuvač-kom…“ Da li je posle toga Bulgakov mogao da posebno „voli“ takvog čoveka i „kolegu po peru“? Ne, nije – glasi kratak i sažet odgovor. I tada mnoge stvari postaju već jasnije. Pri tome mislimo na odnos Bulgakova ne samo prema Bezimenskom, već i prema mnogim drugim sovjetskim „literatama“ i „braći po peru“, koji se ni jednom rečju nisu zauzeli za tada ne prvi put napadnutog Bulgakova.
Ali, u romanu „Majstor i Margarita“ se pominje još jedna ličnost, koja se praktično pojavljuje u samo jednoj sceni poglavlja „Veliki bal kod Satane“. To je baron Majgel, koga Azazel ubija iz pištolja u poslednjim trenucima bala, i čiju krv pije Margarita iz pehara u koji se pre-tvorila glava mrtvog Berlioza.
Možemo li da damo odgovor, koja se realna ličnost krije iza lika barona Majgela? Postoji li realni prototip za tu ličnost?
Takav, i to potpuno realan prototip postoji – to je bivši baron Boris Sergejevič Štajger, rođen u Kijevu, koji je tokom dvadesetih i tridesetih godina radio u Moskvi kao opunomoćenik (predstavnik) Kolegijuma Narodnog komesarijata prosvete za inostrana pitanja. Štajger je istovremeno bio i stalni, plaćeni saradnik OGPU-NKVD-a. Njegov je zadatak bio da prati i drži na oku sovjetske građane koji su dolazili u kontakt sa strancima i da sakupi što više podataka o stranim diplomatima koje su interesovali sovjet-ske službe bezbednosti, i kojih je, kako to već rekosmo, bilo više.
Štajger je bio uhapšen 17. aprila godine 1937. po „predmetu“ bivšeg sekretara Prezidijuma CIK A.S. Jenukidzea, koji je istovremeno bio i predsednik Vladine komisije za rukovođenje Boljšim teatrom i MHAT-om. A dana 16. decembra iste godine je Štajger bio optužen za izdaju domovine, terorističku delatnost i sistematsku špijunažu u korist „jedne strane sile“ i bio osuđen na smrt. Presuda je bila odmah izvršena.
U dnevniku Jelene Sergejevne, treće supruge Mihaila Bulgakova se Štajger pominje nekoliko puta. Između ostalog, ona 3. maja 1935. godine opisuje prijem kod savetnika američke ambasade Vejlija, i beleži da je prijemu, „jasno, prisustvo-vao i baron Štajger – obavezni gost na takvim prijemima, a inače naš domaći GPU“, kako ga naziva.
U istoj belešci od 3. maja 1935. godine Jelena Sergejevna beleži da ih je prethodnog dana posetio prevodilac Emanuel Lvovič Žuhovicki, koji je zajedno sa tadašnjim sekretarom američke ambasade Čarlsom Bolenom (kasnije ambasa-dorom SAD u Moskvi od 1953. do 1957. godine) radio na prevodu na engleski jezik pozorišnog komada Mihaila Bulgakova „Zojkin stan“, i koji je dao „…loše mišljenje o Štajgeru“. Žuhovicki je, za koga se pretpostavljalo sa razlogom da sarađuje sa NKVD-om, video u Štajgeru očigledno opasnog konkurenta.
Zajedno sa Bulgakovima je Štajger bio i na pomenutom grandioznom prijemu u rezidenciji američkog ambasadora, koji je ambasador Bulit priredio povodom „Dana veštica“ 23. aprila 1935. godine.
Opisujući po sećanju prijem koji je za prvu proslavu u Moskvi „Dana veštica“ („Holloween“) priredio ambasador Bulit, Jelena Sergejevna je 24 aprila 1935. godine spomenula i Štajgera: „Napu-stili smo prijem u 5,30 izjutra jednim kolima ambasade, pozvavši prethodno ponekog iz ame-ričke ambasade u goste… Sa nama je u kola ušao i nama nepoznat čovek, ali poznat inače celoj Moskvi, koji se uvek kretao među strancima, a čini mi se da je to bio Štajger“:
To je bio prvi susret Bulgakovih sa čuvenim baronom, o kome su i pisac, a i njegova žena imali prilike da čuju još ranije. Štajger je, po njihovom mišljenju ušao u ista kola sa njima u cilju da sazna njihov utisak o prijemu, da bi o tome izvestio svoje naredbodavce.
Interesantno je da je u varijanti romana „Majstor i Margarita“, napisanoj godine 1933, scena pogibije barona Majgela već postojala, ali se tada umesto Velikog bala kod satane odigra-vala mnogo „mirnija“ scena. U liku barona Maj-gela Bulgakov je predvideo pogibiju B.S.Štajgera četiri godine pre nego što je do nje u stvarnosti došlo. Scena ubistva barona Majgela na Velikom balu kod satane je ušla u tekst romana tek godine 1939, za vreme bolesti Bulgakova, i već posle Štajgerovog pogubljenja, do koga je došlo istoga dana kada je bila doneta presuda, odnosno na dan 30. oktobra godine 1937.
U poglavlju trinaestom, naslovljenom sa „Crna magija i njeno raskrinkavanje“ pojavljuje se ličnost konferansijea Žorža Bengalskog. To je inače pseudonim, koji je u Rusiji često korišćen na raznim scenama, kojima je bila bogata Rusija. Zna se tačno, da je taj lik Bulgakov preuzeo iz romana Fjodora Sologuba (Teternjikova, 1963-1927) „Мелкий бес“ („Sićušan đavolčić“) u kome se pojavljuje lik artiste Bengalskog. Ali, taj je „đavolčić“ imao i svoj potpuno realan prototip – jednog od dva rukovodilaca teatra MHAT, Vladimira Ivanoviča Nemirovič-Dančenka (drugi rukovodilac istog teatra je bio čuveni ruski i sovjetski reditelj i teoretičar teatra Konstantin Sergejevič Stanislavski 1863-1938), koji je u to doba živeo skoro neprekidno u inostranstvu, a koga Mihail Bulgakov jednostavno organski nije podnosio, što se najbolje vidi iz nedovršenog Bulgakovljevog romana „Pozorišni roman“, a kome se na određeni način Bulgakov osvetio u romanu „Majstor i Margarita“ upravo u sceni kada Behemot otkida glavu nesrećnom konfe-ransijeu Žoržu Bengalskom.
U istom poglavlju se pojavljuje još jedna ličnost, koja u mnogome privlači pažnju na sebe. To je Semplejarov Arkadij Apolonovič, „direktor Akustičke komisije“, koga rođaka iz Saratova lupa „ljubičastim suncobranom po glavi“. Postoji li bilo kakva indicija o tome koga je Bulgakov hteo da prikaže pod tom ličnoću? I tu postoji odgovor – pod Semplejarovom je Bulgakov hteo da prikaže Avela Sofronoviča Jenukidzea (1877-1937), koji je dugo bio sekretar CIK-a (Centralni Izvršni Komitet) Vlade, a istovremeno i pred-sednik Vladine komisije za rukovođenje Boljšim teatrom, MHAT-om i drugim pozorištima. Za rad svih tih pozorišta je aktivnost Komisije, kojim je rukovodio Jenukidze, bila isto toliko korisna, čak nekorisna, nepotrebna, pa čak i suvišna, koliko i rad Semplejarova kao rukovodioca Akustičke komisije – akustika je bila onakva kakva je bila, i nije htela da se promeni ni izmeni, a što se tiče Boljšog teatra i MHAT-a (pa donekle i drugih pozorišta), ona su bila formirana sa svojom kulturnom politikom davno pre Oktobarske revolucije, i taj „format“ se nije menjao, niti se suštastveno menja, nezavisno od toga ko je bio, ili ko se u ovom trenutku nalazi na vlasti u Rusiji. Interesantno je da se kancelarija Jenukidzea (koji se, uzgred budi rečeno, hvalisao o navodnim tesnim rođačkim vezama sa Josifom Visarionovičem Džugašvilijem-Staljinom) nalazi-la na sledećoj adresi: „Čistije Prudi br. 4“, gde su se, prema tekstu romana nalazile i prostorije Akustičke komisije. Uz sve to, Jenukidze uopšte nije bio „ravnodušan“ prema osobama suprotnog pola, a posebno ne prema mladim glumicama. Jenukidze je bio (i pored mogućih i navodnih rođačkih veza sa Staljinom) osuđen od strane Vrhovnog vojnog kolegijuma SSSR-a, u istom procesu sa baronom Štajgerom, i istog dana kada je presuda doneta i pogubljen, dana 30. oktobra godine 1937.
Postoji još nekoliko ličnosti, koje bi trebalo dešifrovati.
Jedna od njih se istina pojavljuje na samo dva ili tri mesta u romanu, ali koja sa literaturom praktično nema nikakve veze. To je Arčibald Arčibaldovič, šef restorana Gribojedova. Iako to nije neka značajna ličnost, ipak smo uspeli i nju da „dešifrujemo“. To je bio Jakov Danilovič Rozen-tal, koji je odista i bio šef restorana u CDL, odnosno „Centralnom Domu Literatora“, kako se zvanično zvao restoran Gribojedova. Nadimak mu je bio „brada“, jer je stvarno imao omanju, špicastu bradicu. A da li je ličio odista na „kapetana piratskog briga“ – to, eto, nismo uspeli da ustanovimo…
Ko je recimo Alojzije Mogarič, čovek sa kojim se sprijateljio majstor? Sa velikom dozom sigurnosti bi se mogolo reći da se u tom slučaju radi o velikom prijatelju Bulgakova, Sergeju Jer-molinskom, u koga je Bulgakov imao jako mnogo poverenja.
Malo pre smo pomenuli Margaritu (u samoj stvari treću, a i poslednju suprugu Mihaila Afa-nasjeviča), Jelenu Sergejevnu Šilovsku, čiji je tadašnji suprug, navodno (po romanu) direktor nekakve fabrike. Može li se "dešifrovati" ta ličnost?
Može, i to dosta lako. Radi se o general-lajtnantu Evgeniju Aleksandroviču Šilovskom (1899 - 1952), koji je, iako oficir "belih", prešao na stranu "crvenih", odnosno komunista i avan-zovao - posle mnogokratnih optužbi da je u suštini uvek bio bio na strani suprotnog, "belog" tabora - do jako visokog položaja načelnika štaba narkomata (narodnog komesarijata) Ukrajine. Jelena Sergejevna Bulgakova se sa Bulgakovom upoznala 28. februara 1929. godine, i takoreći na prvi se pogled zaljubila u njega. Ali, njen zvanični suprug je uspeo da sazna za to, i uspeo je da natera suprugu, Jelenu Sergejevnu (u to doba Šilovsku) da prestane da se viđa sa tada već čuvenim piscem. I - oni se nisu viđali punih dva-deset meseci. A tada su se, 5. februara 1931. godine sasvim sučajno sreli na ulici i - odlučili da ostanu zajedno. Šilovski nije mogao ništa da uradi protiv toga, i Jelena Sergejevna je sa sobom u novi brak povela svog sina Sergeja (Serjožu), koji je u to doba imao samo pet godina, a koga su zajednički vaspitavali Bulagkov, njegova supruga Jelena Sergejevna, ali isto tako i general Šilovski. Taj isti Sergej Šilovski je postao naslednik autorskih prava Bulgakova (on i dan-danas živi u SAD), i često pravi "probleme" kako izdavačima prilikom objavljivanja Bulgakovljevih dela (kako u Rusiji, tako i u inostranstvu), ali isto tako i filmskim stvaraocima (primer: pravio je takve "probleme" čuvenom ruskom režiseru Vladimiru Bortku prilikom snimanja TV-serije "Majstor i Margarita").
Kakva je bila dalja istorija i sudbina general-lajtnanta Evgenija Aleksandroviča Šilovskom možemo reći i ispričati u nekoliko reči. On se upoznao početkom tridesetih godina prošlog stoleća sa ćerkom Alekseja Tolstoja, Marinom, a umro je godine 1952, kao profesor Vojne aka-demije u Moskvi.
„Dešifrovanjem“ imena ostalih „literata“ i ličnosti koje Bulgakov pominje u romanu se nećemo baviti – iza svih tih imena, koja se u romanu pominju (posebno u poglavlju „Zbilo se u Gribojedovu“); to su mahom „literate“ koje su se Bulgakovu zamerile svojim stavom prema njemu i njegovom stvaralaštvu, a koje, u suštini, nisu ni predstavljale nekakvu „značajku“ u tadašnjoj sovjetskoj literaturi, a neke od njih nisu ušle ni u knjige koje govore o istoriji te literature.
Ali – postavimo sada pitanje o tome kako je, na koji način i preko koga Bulgakov, pisac–satiričar, pisac možda jedne od prvih pravih naučno-fantastičkih novela u istoriji novije ruske litera-ture (pri tome imamo na umu Bulgakovljeve novele „Pseće srce“ i „Usudova jaja“) došao na ideju da napiše, kako to već rekosmo, farsu, satiru itd. o boravku satane, đavola, đavla, nazovite ga kako god hoćete – u Moskvi? Ko je bio taj koji mu je dao podsticaj da napiše tako neobično delo, ko je bio taj, koji je „potpalio inicijalnu kapislu“ u njegovoj ionako bujnoj i neobuzdanoj mašti?
To je pitanje koje muči mnoge, posebno „bulgakoviste“, ljude koji se bave proučavanjem dela i života Mihaila Afanasjeviča Bulgakova. I, na njega do sada još nije dât konačan odgovor. Prema nekima, među kojima se nalazi i možda jedan od najznačajnijih, moglo bi se reći prvi na svetu „bulgakovista“, Marieta Omarovna Čuda-kova, koja je istovremeno već godinama „nastojatelj“, da ne kažemo čuvar, a na određeni način donekle i „vlasnik“ odeljenja literarnog nasleđa Mihaila Bulgakova u bivšoj „Lenjinovoj biblioteci“ u Moskvi (sada Centralna Državna biblioteka Rusije), tu „inicijalnu kapislu“ je potpalila jedna knjižica objavljena „V-te godine revolucije“ (što znači godine 1922.), a na kojoj je kao autor naveden „Biolog X“, To je knjižica od samo dvadesetak stranica, na čijim koricama stoji: „Венедиктов или достопaмятные события жизни моей“ (1922) („Venediktov, ili sećanja dostojne dogodovštine života mojega“), a tamo je navedeno i ime autora: „Botaničar X“, iza koga se, u stvari, krije Čajanov Aleksandar Vasiljevič…
Nije možda neinteresantno reći nekoliko reči i o samom Čajanovu, jer je njegova ličnost ništa manje zanimljiva i od ličnosti samog Bulgakova.
Čajanov Aleksandar Vasiljevič (1888, Moskva, streljan 3. oktobra 1937. godine u Alma Ati, u Kazahstanu) je u istoriji Rusije zabeležen višestruko: on je i literata-pisac, i stručnjak za poljoprivredu (završio je odgovarajuće više obra-zovanje godine 1911), i ekonomista, i sociolog, socijalni antropolog, pisac naučne fantastike i – utopista. Bio je i aktivni učesnik Februarske revolucije godine 1917. Autor je više stručnih radova, a među čisto literarnim radovima se nalaze: „Ljoljina knjižica“, „Istorija frizerske lutke“ (1918), „Putovanje moga brata Alekseja u zemlju seljačke utopije“, već spomenuti „Vene-diktov ili sećanja dostojne dogodovštine života mojega“, „Venecijansko ogledalo iliti Čudnovate dogodovštine staklenog čoveka“ (1923), „Neo-bične, ali istinite dogodovštine grofa Fjodora Mihajloviča Buturina“ (1924) i „Julija ili Susreti na Novodevičjem groblju“ (1928).
Sve te knjige su štampane o autorovom trošku, a u većini slučajeva je kao autor navođen ili „Moskovski botaničar X“, ili samo „Botaničar X“ ili „Č-v“. Tiraži svih tih knjiga su mali – od 300 do 500 primeraka, i danas se smatraju za bibliofilske primerke.
Čajanov je bio od 1921-1923. godine i član kolegijuma Narodnog komesarijata za poljo-privredu vlade RSRSR.
Godine 1926. je bio optužen „…kao sitno-buržoazni element, a i za antimarksističku delatnost…“, a godine 1930. je bio uhapšen zbog tzv. „Radničke seljačke partije“, bio proteran u Alma Atu, da bi 3. oktobra godine 1937. tamo bio ponovo uhapšen, a i istog dana i streljan. Reha-bilitovan je godine 1987.
Nije zgorega ovde dati i kratku istoriju na-stanka romana „Majstor i Margarita“, o kome govorimo.
Prve verzije romana su nastale godine 1928. (ili 1929?), kada je roman imao i menjao u rukopisu nekoliko naziva: „Crni mâg“, „Inženje-rovo kopito“, „Žongler sa kopitom“, „Sin V.“, „Gostovanje“, „Konsultant sa kopitom“.
Prvu verziju romana je Bulgakov spalio 18. marta 1930. godine, kada je saznao da su „odgo-varajuće institucije“ zabranile izvođenje njegovog pozorišnog komada o Molijeru „Кабала святош“ („Bratstvo licemera“), o čemu je obavestio i sovjetsku vladu svojim pismom od 28. marta iste godine, u kome je izneo ne samo da je spalio rukopis romana, već je izneo i sve optužbe koje pojedine institucije i neki „revnosni“ pisci i kritičari iznose protiv njega.
Rad na romanu Bulgakov nastavlja godine 1931, i tada se, u drugoj verziji romana prvi put pojavljuje Margarita. U toj fazi rada na romanu menjaju se naslovi: „Fantastični roman“, „Veliki kancler“, „Satana“, „Evo i mene…“, „Crni mâg“, „Inženjerovo kopito“.
Treća verzija romana nastaje u drugoj polovini godine 1936, a od 1937. roman dobija „stabilno“ i stalno ime – „Majstor i Margarita“.
Tu poslednju verziju romana je Bulgakov „deljao“ i „šlifovao“ do poslednjih dana svog života – ili lično, ili je, kada je pred kraj svog života, onemoćao i bolestan bio stalno prikovan za postelju, diktirao svojoj supruzi „pred zako-nom i pred Bogom“, izmene u tekstu.
Poslednje reči samog Bulgakova pred smrt, a u vezi sa romanom, koji će njegovo ime načiniti besmrtnim, a roman opet kultnim u celom svetu su bile: „Neka znaju… neka znaju…“
Do sada je ovaj roman, za koji se može upotrebiti samo epitet „genijalan“, kako bi se izbegli drugi epiteti, štampan u celom svetu u više od 300 miliona primeraka. A ne postoji zemlja koja ga nije štampala, a isto tako ni jezik na koji nije preveden. Što se tiče dramatizacija, ekra-nizacija, muzičkih dela inspirisanih ovim romanom (opera, opereta, mjuzikla itd.) – njih je toliko, da se i ne usuđujemo da ih sve navedemo, iako su nazivi, a i imena reditelja, režisera, kompozitora itd. sva skupljena.
Možemo reći samo da se za najbolju drama-tizaciju romana smatra dramatizacija koju je načinio (drugu reč je nemoguće upotrebiti) Jurij Ljubimov, osnivač, reditelj i dugogodišnji direktor „Pozorišta na Taganki“; da je najbolju TV-seriju snimljenu po ovom romanu režirao već spomenuti filmski TV stvaralac Vladimir Bortko; a da je najbolji film (snimljen istina samo po „Jerusalemskim poglavljima“, odnosno po „roma-nu u romanu“) „Pilat i drugi“ snimio poljski režiser Andržej Vajda.
U celom svetu je komponovano, pa čak i postavljeno na pozorišne scene je i nekoliko opera i opereta, dva ili tri mjuzikla, komponovane su i razne pesme i pesmice (u raznim pomodnim i nepomodnim stilovima) na teme iz romana „Majstora i Margarita“, ali nam ne bi bilo kraja kada bismo ih sve navodili. I – zbog toga se ograničavamo sa ovim što je ovde rečeno.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License