Vodotoranj Golog Gulaga

Eva Ras
Vodotoranj Golog gulaga
(na Politikinoj stranici ima i 89 komentara)
Koja ironija sudbine, Ženi Lebl je uzletela u večnost upravo 20. oktobra, na dan impresivne proslave 65. godišnjice oslobođenja od fašizma!
U danima iščekivanja i bogatih priprema našeg čuvenog gostoprimstva, bilbordi po Beogradu su podsećali na prošlost uvijenu u ružičaste izmaglice, a verujem da je visoki gost bio u poseti zbog bolje budućnosti…
Daljinski upravljač nije bio svemoćan jer Beograd ne pamti 65 godina slobode, a ne haje mnogo ni za godišnjice smrti velikana. Mediji se često ni noticama ne osvrću na njih, ali 15. oktobra dvadesetogodišnjicu smrti Danila Kiša tu i tamo ipak su zabeležili. Možda sam očekivala pompeznija podsećanja, možda čak iz ličnih razloga. Danilo i ja imali smo sličan rodoslov i ugledali svetlost dana u istom gradu, Subotici… Imala sam samo sedam godina kad je pomor Informbiroa pokosio mnoge moje komšije, i nikada nisam zaboravila strah koji se uvukao u kosti ljudi u prizemljušama i partajama na rubu grada. Pamtim ih, poput Kiša, koji je bio taman toliko od mene stariji da su njega proganjale slike prizora poznatih kao Januarski hladni dani 1942. godine kada su mnogi Jevreji, Romi i Srbi skončali u zaleđenom Dunavu. Svaka je moja reč mala da bi iskazala poštovanje prema stradalnicima.
Ovih dana, dok sam razmišljala o Danilu Kišu iznenada je stigla vest o smrti naše zajedničke prijateljice, istoričarke, spisateljice Ženi Lebl, koja je bila novinarka „Politike”, a dospela na Goli otok ispričavši svojim kolegama vic o Titu. Robijala je dve i po godine u Glavnjači, Ramskom ritu, VIII paviljonuZabele,na obema stranama ostrva Sveti Grgur i Golom otoku, gde je gradila vodotoranj zajedno saostalim zatočenicama.Danilo Kiš je sa Aleksandrom Mandićem snimio u martu 1989. godine dokumentarni filmkao svedočanstvo o postojanju ženskog gulaga na Golom otoku. Razgovarajući u ulozi novinara i sa Ženi Lebl, dočarao je potresnu priču utemeljenu na kazivanju bivših robijašica.
Koja ironija sudbine, Ženi Lebl je uzletela u večnost upravo 20. oktobra, na dan impresivne proslave 65. godišnjice oslobođenja od fašizma!
A dve godine ranije, u Opatiji, na Bejahadu, tradicionalnoj nedelji kulture Jevreja, čiji je pokrovitelj Stjepan Mesić, bila je organizovana poseta Brionima. Priznavši sebi da sam videla sve prilikom obilaska pozorišne trupe Radeta Šerbedžije, koja u letnjim mesecima upravo na Brionima prikazuje predstave, nisam bila voljna da ponovo idem, a Ženi Lebl, kad je već bila u blizini, poželela je da vidi Titov dom jer u vreme njenog robijanja bila je u modi pitalica: „Koja je razlika između Golog otoka i Briona? Na Goli otok se lako stiže, a teško ga je napustiti! Na Brione je teško ući, a nemoguće je duže ostati!“
U poseti trupi Radeta Šerbedžije na Brijunima, kako se u Istri naziva arhipelag od mnoštva manjih i većih ostrva, zatekla sam Jiržija Mencela, proslavljenog „oskarovca“. Manje je poznato da je on i glumac, igrali smo zajedno u mađarskom filmu Svake srede Livije Đarmati. Mencel je bio u društvu svoje mlade supruge, i moram priznati da nam je bilo lepo. Družili smo se na brodiću odlazeći na jedno od malih ostrva, gde su se prikazivale predstave, zatim bauljajući po mraku, grčeći se na neudobnim sedištima uživali gledajući glumce… Brijuni jesu carsko skrovište. Drug Tito je umeo da izabere gde treba da živi, a bio mu je potreban za skromni dom ceo jedan arhipelag, koji se mogao i tada privatizovati, prodati za velike pare kao što je sada upravo na tenderu! Nije da Titovoj Jugi pare nisu bile potrebne, ali arhipelag je bio naš! I moj i vaš! Narodna imovina, zajednička, kolektivna koja nije smela da se otuđi, a što je to svekoliko narodno blago bilo na raspolaganju samo drugu Titu i njegovim obožavaocima, nikom ništa.
Jirži Mencel je rekao da smo pogrešno tumačili 1948. godine čuveno istorijsko ne jer to ne je Staljin odbrusio Titu, jednom rečju ga je zbrisao sa spiska zemalja sovjetskog lagera. Tito je morao to da prihvati, zbog toga mu je proradio žuč, razboleo se ali se i oporavio jer Staljin je Jugoslaviju ignorisao posle istorijskog ne i nije više ni Tita šikanirao. Valjda doušnici nisu opanjkavali kako je njegovo ne Tito preveo na svoje ne! Radko Polič mi je rekao, kao vrhovni guru Radetove trupe: „…Što ti, Evo, mrsiš politiku…“ i na tome je ostalo, ali u ovim sumornim, okraćalim, oktobarskim danima punim nametnutih sećanja, jedina svetlost koja me obasjava jeste blistavo sunce Brijuna uz koje u paketu ide, ovlaš, i istorijsko preslišavanje.
http://www.politika.rs/rubrike/Pogledi-sa-strane/Vodotoranj-Golog-gulaga.lt.html

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License