Ivan Ninić
Vahabizam danas
Zapad sve cesce postavlja sebi pitanje da li je Saudijska Arabija njegov iskreni prijatelj ili je to pre nerealna zelja zbog visestruke isprepletanosti interesa ove monarhije i zapadnog drustva. Mozda je to samo zelja Saudijaca da sto duze sacuvaju svoj svet iz Hiljadu i jedne noci, odupiruci se prijatnim, ali i zloslutnim izazovima savremenog drustva? Kako uskladiti zivot 21. veka sa vizijama jednog nomadskog srednjevekovnog duhovnog sklopa? Bilo kako posmatrajuci, islamski svet uvek kasni sedam vekova za zapadnim duhovnim i tehnoloskim razvojem. Medjutim, Amerika, tako osetljiva na stanje ljudskih prava, ne samo u svojoj sredini vec i u drugim drzavama, ocigledno zatvara oci kada je u pitanju saudijsko drustvo. Seherezadina opojnost potpuno je opcinila utilitaristicku pragmaticnost okcidentalnog coveka. Zapadni intelektualac, poslovni covek ili vojnik, u susretu sa zavodljivim orijentom, zaboravlja svoje principe i verovanja, putokaze, ne shvatajuci da se nalazi na zivom pesku zapadne i srednje Azije, gde je fatamorgana realnija od ociglednih cinjenica. Ne vidi, ili ne zeli da vidi korumpirano, antidemokratsko, teroristicko drustvo koje propagira mrznju vahabisticke ideologije, koja se zalaze za islamsku dominaciju u vaskolikom danasnjem svetu.
O orijentalizmu, islamu, o svim odnosima Zapad - Istok mnogo se pise. Edward Said, istaknuti palestinski intelektualac, profesor komparativne knjizevnosti na Kolumbija univerzitetu, koji je iz svoje vizure formulisao smisao orijentalizma i njegov uticaj na Zapad, preminuo je krajem septembra. Medjutim, i tako suptilna licnost, preokupirana literaturom, filozofijom i muzikom, nije mogla da odoli svom instinktu mrznje prema zapadnom kolonijalizmu, izrazenom u postojanju Izraela, pa je, prilikom povlacenja izraelske vojske iz Libana, iako vrlo bolestan, ushiceno odleteo iz Njujorka u Bejrut, da na libansko-izraelskoj granici, zajedno sa libanskom decurlijom, kamenicama gadja odlazecu izraelsku vojnu kolonu. Za tog vrhunskog intelektualca bila je to mogucnost koju nije zeleo da propusti, da i fizicki, ne samo kroz svoje knjige, izrazi mrznju prema Zapadu, predstavljenom u izraelskom cionistickom entitetu.
Medjutim, bliskoistocna scena se, nakon 11. septembra 2001. sve cesce usmerava prema kraljevini Saud. Nije to slucajno. Petnaest terorista, umesanih u taj nadrealni teroristicki cin, poticu sa saudijskog poluostrva.
Americki diplomata i pisac David E. Long u nedavnom napisu u Forwardu, analizira fenomen vahabizma u knjizi Stephena Schwartza The Two Faces of Islam: The House of Sa’ud from Tradition to Terror, koja elaborira tezu da nije u generalnoj liniji islama srz terora, vec se on ukorenio u fanaticnu, hipokritsku i violentnu verziju islama, zvanu vahabizam, nastao i ukotvljen u centralnoj Arabiji u 18. veku. Stvaranjem saudijske drzave 1932. godine, vahabizam se uvukao u vladajuce krugove novog kraljevstva, stvorivsi u svojim nedrima mesavinu militantnih sekularnih Arapa, islamskih verskih organizacija, visoke politike crnog blaga i svetih vahabistickih ratnika. Svet okcidentalaca je toliko razlicit od saudijskih Arapa, da ne moze, a da se ne dodje do nesporazuma. Cak i dobar poznavalac islamskih prilika na drugim meridijanima nece umeti da proceni potomke tog nomadskog naroda. Kod njega je svetinja ne plemenska, vec porodicna zajednica koja mnogozenstvom dobija plemenske dimenzije. Saudijskom Arabijom vladaju staresine takvih porodica kojima, opet, vladaju staresine kraljevske porodice. To nije svet demokratski izabranih predstavnika naroda, svet individualaca, vec drustvo prastare, prevashodno konzervativne, pustinjske kulture i obicaja, koje je apsorbovalo islamske vrednosti i morala. Ako se nema to u vidu, ne mogu se razumeti ni politicki, komercijalni, socijalni, niti religiozni pokretaci takve zajednice.
Takva konzervativna zajednica, u sukobu sa savremenim zapadnim drustvom, stvara ogromnu razornu energiju, koju je vahabisticka doktrina mrznje dovela do katastrofe 11/9.
Medjutim, generalizacija bi bila, na neki nacin, nepravedna prema stereotipima tog drustva i njegovim verovanjima.
Bivsi operativac CIA-e, Robert Bear, u svojoj novoj knjizi Sleeping with the Devil: How Washington Sold Our Soul for Saudi Crude, osvetljava na lezeran i kolokvijalan nacin kako se vasingtonska politicka elita povezala sa konzervativnim, korumpiranim rijadskim kraljevskim rezimom, natopljenim vahabistickim ekstremizmom. Za razliku od Schwartza, koji temeljno osvetljava religiozni fenomen 18. veka, Bear se zadovoljava stivom na nivou spijunskih romana, koristeci terminologiju pulp kulture. Medjutim, zakljucak ovog pisca upozorava, tvrdnjom da su postojecom politikom, sudbine Sjedinjenih Drzava i Saudijske Arabije u opasnom klincu.
Dore Gold, bivsi ambasador Izraela u Ujedinjenim nacijama i bivsi savetnik predsednika izraelske vlade, Benjamina Natanijahua, u svojoj knjizi Hatred’s Kingdom: How Saudi Arabia Supports the New Global Terrorism, usmerava svoju paznju ka razvoju vahabizma, od 18. veka do nasih dana, odvajajuci ga od glavnih tokova islamske kulture. Goldov prilaz temi je istorijski, ali je po tonu polemicki. Za njega nema sumnje da je vahabizam glavna inspiracija danasnjeg globalnog terorizma, koji stvara konflikte sirom sveta i koji je doveo do katastrofe 9/11 u Svetskom trgovinskom centru i Pentagonu. Gold opominje saudijsko kraljevstvo da treba da prestane sa finansiranjem ekstremnog islamskog fanatizma, ukoliko zeli da spase islam od samodestrukcije.
U svojoj analizi vahabizma, Gold ne ukazuje na sredisnju tacku vahabisticke doktrine – na tavhid. Njena sustina je Bozja jedinstvenost, jedinost (vahad znaci jedan na arapskom). Vahabisticka sustina je u direktnom obracanju Svevisnjem. Ovaj religiozni pokret ne priznaje misticizam, niti racionalizam, omrazeni u debatama ranog islama, i jedino u potcinjenosti Bozjoj volji, licnoj i zajednickoj, moguce je sacuvati valjanost i suprotstaviti se zlu. Ona moze da se ostvari, eventualno, mirnim putem. Ali, ako je to nemoguce, dzihad je neminovan.
Razume se, Saudijska Arabija ne moze da bude odgovorna za sve pretnje danasnjeg islama, kao sto se ne mogu prebaciti Muhamedu ibn Abdelvahabu (1703-1792), konzervativnom islamskom reformatoru, sve pretnje globalnog islamskog terora. Abdelvahabovi unitarci bili su borci protiv idolopoklonstva. Obozavanje svetaca, gradnja mauzoleja, raskosnih dzamija i drugih, makar i verskih, ali luksuznih spomenika, treba da bude zabranjeno. Za njih je jeres sve sto nije apsolutno predavanje jednom, svemogucem Bogu. Istini za volju, ni hriscanstvo, a jos manje judaizam, nisu imuni na ovakve idoloklastne poglede na religiju. Medjutim, nijedna od ove dve monoteisticke religije nisu usle u 21. vek sa takvom zestokom samoubilackom mrznjom, kao islam.
Jos jedna nedavno objavljena knjiga se na vrlo temeljit nacin bavi fenomenom danasnjeg islama u svetlu savremene politike. Americki publicista srpskog porekla, Serge Trifkovic, u svom delu Sword of the Prophet: Islam, History, Theology, impact on the World, uporedjuje islam sa komunizmom i kaze da ova religija ima svoje petokolonase u zapadnom drustvu, kao sto je komunisticka internacionala imala svoje Rozenberge, Filbije i Blante, ali i saputnike, tipa Sartra i Soa.
Trifkoviceva analiza islama je stivo izvrsnog poznavaoca medjunarodnih politickih kretanja. Autor je izbegao mogucu gresku da islam sagleda samo iz iskustva politickih i ratnih desavanja u juzno-balkanskim zemljama u poslednjoj deceniji 20. veka.
Serge Srdja Trifkovic nije orijentalista, ali solidan, kakav je, cegagod se prihvati da prouci, izvrsno predstavlja nastanak, razvoj i bit islama, naglasavajuci da je ova religija u sustinskoj suprotnosti sa judeo-hriscanskom vizijom sveta i da se ona u samom svom zacecu suprotstavlja i negira zapadne moralne vrednosti, narocito u medjuljudskim odnosima, prema zeni, porocima, seksu. Sa izuzetnom umesnoscu sublimovao je zavodljivi islamski ekspanzionizam, da bi dosao na teren koji mu je u prvom planu interesovanja, na medjunarodne odnose i impakt koji oni imaju na islam.
Ne racunajuci islamski ekspanzionizam u granicnim oblastima takozvanog treceg sveta, u okviru okcidentalne civilizacije zivi i nekoliko desetina miliona muslimana koji ne prihvataju zapadne moralne norme, a intenzivno sire svoje civilizacijsko vidjenje i nacin zivota, stvarajuci enklave tudje moralnim normama hriscanske civilizacije, razarajuci iznutra njen potencijal. Trifkovic ne negira pozitivne vrednosti islamske civilizacije, ali naglasava da su one uvek bile i ostale tudje judeo-hriscanskom drustvu. On sa poznavanjem i merom kritikuje americku spoljnu politiku u odnosu prema islamu. Tu se, medjutim, ne postavlja kao americki publicista, vec kao pripadnik malog balkanskog naroda, koji je imao tu nesrecnu istorijsku sudbinu da vekovima, mnogo ranije od americkog naroda, bude u sukobu sa muhamedanstvom u Evropi.
Ipak, autor ove znacajne knjige, govoreci o politickim tenzijama u svetu, vidi ih pre u greskama americke spoljne politike, u njenoj aroganciji, nego u vahabistickoj doktrini mrznje. Isto tako, on skrece paznju na to da je americka ratoborna hriscanska desnica nasla zajednicki jezik sa izraelskom tvrdokornom setlerskom doktrinom.
Bez obzira na neke sumnjive teze, ova knjiga svakako zasluzuje da se procita.
Sezdesetih godina, arapska i ostala muslimanska omladina bila je sirokogrudo prihvacena i obrazovana na sovjetskim i ostalim komunistickim univerzitetima Istocne Evrope, bivajuci indoktrinirana agresivnom antizapadnom ideologijom, cesto koristeci, paradoksalno, nacisticku antisemitsku i anticionisticku frazeologiju, nadahnjujuci se rastucim arapskim naserovskim nacionalizmom, a primenjujuci marksisticku terminologiju. Vremenom, islamska retorika zamenila je marksisticku, natapajuci je vahabistickom rusilackom violentnoscu.
Propast sovjetske imperije dala je novi impuls militantnom islamu, narocito u Centralnoj Aziji. Bilo je samo pitanje vremena kada ce se pojaviti neka harizmaticna licnost koja ce biti u stanju da mesmerizuje, ne samo siroke slojeve neuke muslimanske sirotinje, vec i ucene umove bogatih seika i klerika, i njihove sledbenike, sirom zemaljske kugle. I ona se pojavila u liku Osame bin Ladena, najboljeg tumaca i prakticara borbenog vahabizma danas.
Apis, 5. oktobar 2003. godine