V Novosadski Pokolj Erih Kos

V
U utorak poslepodne, dvadesetog januara 1942, vitez Jožef Graši telefonirao je potpukovnicima Lajošu Galu i Gezi Gundeu. Lajoš Gal držao je vezu s komandantima svih žandarmerijskih jedinica, novosadskim i onim koje su iz provincije i iz Segedina povučene u Novi Sad i javio i jednima i drugima da budu spremni za pokret i akciju čim prime naređenja i uputstva koja im je već poslao po odredima gradskih policajaca. Geza Gunde preneo je slična naređenja vojsci: lovcima, pionirskom puku, biciklističkom bataljonu u Futoškoj ulici i rečnoj flotili.
Policajci su u žandarmerijske kasarne stigli oko dva časa posle podne. Sa sobom su nosili spiskove i tačno izrađene planove. Svakom vodu žandara bila su dodeljena dvojica: jedan za istražnu patrolu, sa spiskom obeleženih lica, i drugi za sprovodnu patrolu, sa planom grada, na kome su ozeačeni najkraći i najpogodniji putevi do sabirališta. Na planovima su bile obeležene i kuće gde će patrole noćivati i obrazovati privremene čvorove i stanice.
Žandari su već sedeli obučeni, pod oružjem, na krevetima i slamaricama prostrtim po podu. Iz velikih, okruglih gvozdenih peći vodili su dugi sulundari propuštajući dim i čađ koja se hvatala po tavanici. Školske klupe naslagane su uz jedan zid, izlomljene i delom već izložene, a školska tabla pokrivena skarednim crtežima golih žena i muškaraca. Pa i po zidovima su ugljem iz peći našarani sramotni pri zori, ispisana razna imena, nazivi jedinica i sočne mađarske psovke. Od dosade žandari su očistili i podmazali oružje i čizme, očetkali odela, i svud po sobi rasturili i izgazili slamu i prljave krpe od iskidanih slamarica. Lica su im zatupela, masna i podbula, kakva bivaju od mnogog bdenja ili od prekomernog spavanja, a svi odreda ugojeni, brkati momci, koji su, već dugo vremena zatvoreni u uzanom prostoru, tesnom za njihove mišice, osećah' potrebu da se pruže i razmašu. Počeli su da se gurkaju i koškaju, da udaraju jedan drugoga i da se rvu po sobi, isprva od šale, a posle i sa strašću. Bilo je krajnje vreme da iziđu.
Narednici su se zatvorili u sobu na prvom spratu. Pred njihovim vratima stajao je stražar i svakog ustavljao ko bi pokušao da uđe. Soba je bila pregrejana. Poluobučeni, u samim košuljama, sedeli su u sredini, jašući na panjevima i praznim gasnim kantama, i igrali karte. Ostali su posmatrali igru, razgovarali i prepirali se, a pored peći se gomilale boce i porcije u kojim su ordonansi donosili rakiju.
Oficiri su se bavili u prizemlju, u direktorovom kabinetu i profesorskojsali. Od desetorice vodnih oficira prisutna su bilasamo četvorica. Peti, dežurni, koji je i pored stroge zabrane pustio ostale da izidu u varoš, razgovarao je u direktorovoj sobi sa pohcijskim narednikom i jednog za drugim, kao zrna iz pištolja, izbacivao iz sobe kurire, terajući ih da nađu oficire kako znaju i umeju i izveste ih da se odmah, trkom vrate, jer će za četvrt časa stići u kasarnu komandant da ih obiđe.
Bio je još mlad, golobrad momak, koji, i pored sablje koju je pasao i oficirskih znakova na oikovratni'ku, baruta nije omirisao. Činilo mu se sad da se u važnom, presudnom trenutku, srećnim slučajem, koji se samo jednom u životu dešava, našao nakoimandnom mestu i važan, kao da je u pitanju rospored i ishod bitke, izdavao je zapovesti, u isti mah na nekoliko strana. Govorio je odsečno na telefonu, vikao na niže šarže i razdražljivo se obraćao svojim drugovima, koji su ga, mada i oni već uzbuđeni, podsmešljivo posmatrali iz druge sobe.
Zatvoreni između četiri zida, ubijajući dosadu dugog zimskog poslepodneva, oficiri su još do maločas pretresali vesti, koje nisu bile baš najpovoljnije: dva njihova druga, nedavno prebačena na Istočni front, poginula su. Vest o tome stigla je u štab puka gde su zbog sporosti vojne administracije, tu dvojicu još vodili na spisku i tako je Sanji Voltaji, pukovnikov rođak, stojeći pored stola i razgovarajući sa starim, dok ga je ovaj korio i davao mu savete kojih se ni sam nije držao, uspeo kradom da pročita depešu. Vest nije bila prijatna. Suviše ih je podsećala na ono što se i njima moglo desiti. To što im se dotle činilo toliko daleko i nestvarno, sad je odjednom postalo blisko i mogućno i zato su radije promenili temu i prešli na prijatniji razgovor o ženama, u kome je Ijudima lakše da se slože i ko>i, kao i reči o vremenu, daje najmanje mogućnosti za nezgodna tumačenja. Činilo mu se kao da su tako i sami pobegli sa frontova i od sudbine, i pitali se kako bi, budući tako vešti i srećni,' i ovde, u ovoj palanci, mogli nekako da ulepšaju sebi život: da njima bude lepo i pnjatno, a da to ne smeta starijim oficirima 'koji bi i život isve njegove lepote hteli da prisvoje i iz puste zavisti i zlobe zadrže samo za sebe. Ali dolk su i o tome govorili, sve vreme su jednim uvom osluškivali šta se dešava u drugoj sobi. Kopkalo ih je da saznaju šta to može da sadrži ta tajanstvena poruka koju je doneo kurir iz štaba, i sve im se nekako činilo da je s njim i naređenjima, koje je sigurno preneo, front pošao njima u susret i dospeo već ovamo, u ovu kasarnu, da ih i ovde potraži i odavde povede.
Ostalih pet oficira vraćali su se dotle iz najbliže gostionice, sami i pripiti, bez kurira koji su i sad još lutali po varoši tražeći ih i zavirujući u sve kapije i kafane.
Za to vreme u dvorištu, pri oskudnoj svetlosti jedinog fenjera, postrojavali su se žandari, i doik su padale tihe komande, sašaptavali se i dogovarali oficiri, zveckalo oružje i šljepkale cokule i čizme u blatu — u žandare se uvlačio neki nemir i uzbuđenje, kao u kerove kad pred lov posmatraju kako se vršeposlednje pripreme, pre nego što će poeeti hajka, i, već nestrpljivi, trzaju povoce na kojim ih drže hajkači. Oko šest časova krenulo se najzad. Desetina po desetina izlazile su tiho na kapiju. Pridruživali su im se policajci i jedna za drugom nestajale su u pomrčini.
Tako, između pet i šest, čim je pao mrak, izišli su rasporedeni u desetine i vodove: pogranični puk lovaca, Sentandrejska i Saksardska žandarmeriiska škola, jurišni odredi iz Kaloče i Segedina, biciklistički bataljon, prvi i drugi bataljon Dvadesetog puka iz Kiškunhalaša I uputili se u raznim pravcima. Pionirski puk iz Segedina, dva bataljona Dvadesetog puka i manji odredi žandarmerije Petog okruga zauzeli su određene položaje na ivici varoši i obrazovali obruč oko grada.
Istražne patrole ustavljale su se na krajnjoj periferiji, kod poslednjih kuća; sabirne patrole išle su ka određenim tačkama u raznim delovima varoši. Rtuden je stezala i sneg je škripao pod nogama. U mraku su se čuli tihi dozivi i odjekivale glasne komande, kao daleki lavež seoskih pasa u zimskoj noći. Ulice su bile tamne i puste. Svetlost je dolazila samo sa kućnih prozora po kojim se uhvatilo ledeno cveće. Unutra, u sobama, nejasno su se nazirali pokreti ljudi, pucketala je sigurno vatra, prijatno, po domaći, grejući ukućane, i kuća i osvetljeni prozor već su opet uranjali u tamu noći. A napolju, ulicama kojim su prolazili, košava je sve jače zviždala noseći snežnu prašinu. Retke, slabe svetiljke ljuljale su se na žicama, a vojnici, sa podignutim jakama, nagnuti napred, prema vetru, celo veče i duboko u noć krstarili su ulicama.
Istražna patrola Andraša Zelda, narednika vodnika biciklističkog bataljona, išla je na svoje odredište dugom Futoškom ulicom. Vojnici su gazili sneg i borili se sa vetrom. Držeći se zaklona iza zidova kuća, kao da se prikradaju, napred su se kretali jedan civil i dva policajca, za njima nekoliko žandara iz Seksardske škole, pa prva desetina Zeldovog voda, u svemu oko šesnaest ljudi, ne računajući civile i policajce. Desno, ispred narednika, grabio je redov Janoš Nađ, razmahujući rukama, kao da krči put kroz šiprag i gustu šumu. Golem a neskladan kao da je, rađajući se i rastući pokvario dva čoveka, probijao je struju vetra i narednika Zelda grejao oblakom pare koju je iza sebe ostavljao. Iza njih, uvek smrknuti, ozbiljni, ćutIjivi iizdvojeni od otstalih, pridržavali su se i pomagali dva seljaka iz Nađ Kanjiže. Poslednji je, dašćući, sopćući, stenjući i psujući, posrtao pegavi Imre Kete, vratar budimpeštanskih javnih kuća, i, onako trom, podbulog mesa, kao balon se ljuljao na fcratkim nogama i izvraćenim stopalima. Narednik Zeld je znao da nemaju kud, da se u ovoj vučjoj noći drže njega kao stado psa predvodnika i, ne osvrćući se, osećao je da idu za njim.
Na uglu Futoške i Vašarske ulice najzad se ustaviše. Civil uze od policajca džepnu lampu i osvetli broj kuće. Cetiri krupna žandara, željni da što pre uđu, širokim plećima su već pritisli kapiju, a Kete i Nađ, nestrpljivi, kao da se iz vode spasavaju, izdizali su glave i pružali vratove, provirujući preko njihovih leđa.
Vrata se otvoriše. Civil i policajci dogovarali su se i sašaptavali s nekim na ulazu. Onii što su stajali Iza njih tolik'o su ih gurali da su prve ubacili u hodnik. Zatim su se svi, kao krdo u toru, našli u toploj, dobro osvetljenoj prostoriji. Bila je to prostrana kuhinja koju su brzo ispunili. Golem štednjak, sav u belim pločicama bio je vreo, sa tavandce je visila bela lopta sijalice. Vrata u dnu kuhinje zatvorila su se — na njih se brzo iskralo čeljade koje ih je pustilo da uđu.
„Tako" rekao je civil. „Sad ćemo se ovde odmoriti."
Skinuo je kožni kaput, izneo ga u hodnik i ostavio na vešalicu, kao domaćin kad umoran, vraćajući se sa posla, dolazi kući na večeru. I baš tako, domaćinski, zajašio je stolicu pored štednjaka i pružio ruke da ih ogreje.
Smeštali su se i ostali, kako ko, na stolice, na klupicu i na sanduk za drva. Mokre šinjele prebacili su preko naslona stolica i povešali po klinovima na zidu da se suše. Oružje su ostavili uza zid, u uglu do vrata, i začas se kuhinja pretvorila u stražaru. Na podu su se skupljale lo'kve blatnjave snežnice, koja se slivala sa čizama i cokula. Vojnici su trljali ruke i promrzle uši. Žandari su već pušili i prostorija se brzo punila dimom i isparenjem mokre odeće.
Nađ se odvojio od narednika i detinjasto radoznalo igrao se žutim, kao zlato svetlim ručieama na štednjaku. Jedna je naglo popustila, poklopac pecišta se spustio, udario ga po ruci, i Nađ odskoči uplašen i ikao oparen. Posmatrao je čudnu, nepoznatu, opasnu zverku koja ume da skoči, ogrebe i ujede. Onda je oprezno prišao, zavukao rukuu topli taman otvor, kao da je uvlači u nečije ždrelo i izvukao otuda nešto nalik na tepsiju. U njoj se našao krompir, isečen, pečen, spremljen za večeru i izmešan sa mesom koje je cvrčalo na masti. Nađ se okrenu, da bi video da li ga ko posmatra, uze prstima krišku i žestoko opeče jezik. Civil, koji beše nekud nestao, vrati se sa nekoliko boca; za njim je išao policajac noseći dva velika hleba. Vojnici biciklističkog bataljona napipali su u hodniku, desno, vrata ostave i tu, sa police, digli ceo venac lu'ka, teglu turšije i poveći komad slanine sa klina. Sve su to poneli u kuhinju. Tamo se već sedelo za stolom, čaše su izvađene iz ormana, krompir se kusao kašikama, pravo iz tepsije, a mast. je kapala po stotnjaku. I oni se proguraše i uhvatiše mesto. Rasekli su glavicu luka, zagrizli kao u jabuku, i prihvatih se mesa i krompira na stolu.
„Prijatno! I živeli!" podigao je čašu civil. koji je znao gde se šta može naći u kući. Doneo je još nekoliko boca rakije i vina, nasuo sebi i nazdravio starešinama i svim ostalim, kako li se zovu, koji, evo, i na druge misle i daju i drugima da žive.
„Pukovniku Grašiju! Njemu pre svega!" dodao je narednik Zeld. „Bez njega ne bi ni ovoga bilo, a ni onoga što će sutra biti." Desnom rukom zagrlio je Nađa i uhvatio ga za kosu. „Pij, Nađ!" Zabacio mu je glavu i u otvorena usta nasuo punu čašu ralkije.
Na kuhinji se otvoriše vrata. Nečija čupava glava proviri, i, uplašena. odmah se povuče. U toploj prostoriji poteče razgovor.
„Služio sam ovde neko vreme kao baštovan i vratar, pre no što sam prešao u policiju", rekao je civil zavaljujući se u stolici i zevajući. „Patakijevi", objasnio je. „Jevreji. Držali su doskora gradsku sodaru. Stari je umro lanjske godine. Oko stomaka i zadnjice bio je širi no viši. Sad je samo baba gore u kući; drži i nekog isuludog slugu, subotara, koji joj čuva kučiće. To je on provirivao i dolazio po večeru.".
Opet je zevnuo. Dremalo mu se i osvrnuo se po kuhinji tražeći mesto gde bi mogao da prilegne. Narednik i policajci zauzeli su sto. Pred njima je bio raširen plan varoši kroz koji se već probijala mast sa stolnjaka. Dva žandara stajala su iznad njih i, zainteresovani, proveravali po planu svoja vojna znanja stečena u školi u Seksardu.
Sedeći u uglu, do peći, vojnici su, siti i dokoni podrigivali i, da bi ubili žestinu u stomaku, jednako se još nalivali rakijom. Neki su se već spustili na pod i spremali se da legnu. Dva brkata seljaka iz Nađ Kanjiže pevušili su i između dve pesme tiho razgovarali.
„Nađ je jutros u kancelariji čuo zastavnika kako je govorio da ćemo posle ovoga ići kući. I zlatne krstove ćemo dobiti. Neki spomendan ili spomenicu; tako je nešto rekao."
„Slagaće. I u Žablju su nam to obećali", odgovarao je stariji mirno i ozbiljno. „Znam ja to još odprošloga rata. Te prestaće danas, te pobedićemo sutra, pa je trajalo pune četiri godine, sve dok ja nisam rekao: ,Zbogom! Dosta mi je!' i otišao kući. E, moj dragi, velika je Rusija. Samo od Cernovica do Kijeva ima godina dana da se ide peške."
„Dobio sam pismo", žalio se mlađi. „Ilonka je bolesna. Marton sve više pije, tuče majku, a svinje niti ko hrani, niti ko pazi. Ako nas ne puste posle ovog bar nedelju dana na odsustvo, ja ću zaista sam. otići. Nađ kaže da je pročitao u novinama …"
„Nađ! Čuvaj se ti, Imre, toga Nađa. On je narednikov… znaš šta. A sem toga, on i ne ume da čita."
Stariji je ispod peći izvukao komad drveta i golemim nožem poče da ga delje. Onda je opet zapevao dubokim glasom, a mlađi ga je pratio.
„Hej, Dunavo! Hej, Dunavo!"
Narednik je sklonio plan. ,,U redu, sutra, dakle!" rekao je i udario šakom po stolu. Čaša sa vinom se preturila i polila ga po rukavu. Pirgavi Imre Kete, koji je stalno nekud izlazio i vraćao se, klateći se prišao je naredniku, izvadio iz džepa maramicu i ženskim maznim pokretom, koji je naučio u Budimpešti, od žena po javnim kućama, obrisao ga. Maramica je bila bela, gospodski optočena čipkom. Naredniku se pogled ustavi na njoj, podiže oči na Ketea, a ovaj se zbuni i brzo je vrati u džep. Pošao je do brkatog vojnika i nagnuo se tamo nad njim, tobože da bi video šta to delje.
Nekoliko vojnika već je spavalo na podu. Kete sačeka neko vreme pa opet iziđe, prođe mračnim hodnikom, u sobi natrapa na otoman i pruži se po njemu obučen. Uskoro mu bi hladno pa ustade. U pomrčini pokuša da podigne ćilim, ali se splete i pade preko nekog čoveka koji je ležao na podu. Ovaj se samo promeškolji u snu i opsova. Kete poznade Nađev glas, napipa rukom pokrivač koiim se ovaj pokrio, skide ga s njega, ponese do otomana, pofcri se i zaspa.
Znak za uzbunu je, prema Grašijevom planu, trebalo da bude dat neposredno pred početak akcije, uveče, u utorak dvadesetog januara, ,,da bi se tako, i tim simboličnim znakom trube, pojačalo oduševIjenje boraca i njihova rešenost za borbu", kako je to u svom poznatom govoru još prvoga dana fcazao Feketehalmi, Ali je Litomericki, kome je bilo povereno da organizuje celu stvar, udesio da sve počne tek u samu zoru dvadeset prvoga, pre znaka za ustajanje.
„Tako će bolje delovati. Preko noći vojnici bi prespavali bes i ohladili se", objasnio je Litomericki Harkaju, koji se radije držao Feketehalmijevih naređenja. „Naspavan vojnik je dobroćudan. Probuđen iz sna, naplatiće svoju zlovolju na drugima. Preuzimam na sebe svu odgovornost za izmenu naređenja!"
Noću između dvadesetog i dvadeset prvog januara, svuda po ulicama izlepljene su objave kojima je, „zbog mučkih, izdajničkih napada na vojsku i mirno stanovništvo, izvršenih od strane buntovnih elemenata" zahranjeno, do daljega, izlaženje iz kuća bez specijalne dozvole i objavljeno da je u varoši proglašeno opsadno stanje. Na švakom drugom telefonskom stubu bio je prilepljen po jedan proglas, a pred samu zoru, negde olko pet časova, kad još nikog nije bilo na ulicama, sišao je Litomericki iz svog stana da bi iza bivše banske palate, gde je bilo određeno zborište, rasporedio svoju vojsku. Momci, jedna četa vojnika, jedva su se nazirali pod svodovima i u kapijama, gde su se sklonili od vetra i mraza.
I Litomerickog je studen počela da štipa u nosnicama. On podiže okovratnik, pritisnu krzno o sleđene uši i oceni da je moralo biti bar trideset stepeni ispod nule. Pozdravio se kratko sa poručnikom Zeldijem. Taj momak mu se dopadao! Nije mogao imati više od dvadeset pet godina. Lepuškast je, crn, dobro građen i, što se Litomerickom najviše svidelo, poletan, smeo i odlučan, oslobođen svih unutrašnjih problema koji bi ga razdirali i sputavali. Na njega se čovek mogao osloniti. Sveže obrijan, utegnut kaiševima, stajao je već na mestu, a vojnici su mu bili spremni.
Odred „buntovnika", kojim je rukovodio Jožef Harkai, trebalo je da se koncentriše tu, u blizini, pred „Narodnim domom", da bi izvršio „napad" na Županiju, bio odbijen od straže, gonjen i uništavan po ulicama Novog Sada.
Dom je bio blizu, pet je već prošlo, a od Harkaja ni traga ni glasa. On je bio tačan u sledenju naređenjima, ali je uvek zakašnjavao sa izvršenjem. Litomericki je početak uzbune pomerio na svoju odgovornost, a naređenje je moralo biti izvršeno pre zore. Bio je već nestrpljiv i svakog je časa pogledao na fosforni brojčanik svog sata. Nije ih bilo. Ništa se nije čulo. Do đavola!
Kao i obično u odlučnim easovima, pala mu je na um misao, koju je, mada malo neobičnu, prema sopstvenom iskustvu, uvek trebalo slediti. Verovao je u svoje instinkte i u svoju srećnu zvezdu. Pozva Zeldija i nešto mu šanu, a ovaj se nasmeja i klimnu glavom, vrati se vojnicima i izvede četu iz dvorišta. Napolju je još bilo tamno, ali su se po ulicama već nazirala bleda, neispavana lica kuća. Prvi vod, sa Zeldijem, odimah se odvoji i zaobiđe Dunai ulicom, drugi, sa Litomerickim, uputi se kroz park i oba, prikradajući se, izbiše pred Dom upravo u času kad je stigao Harkai i primio raport od svog ađutanta Duška Aloioša. Lhomericki ga nije video, ah mu je čuo rapavi glas i kašalj kojim je Harkai izjutra čistio grlo od duvana koji je preko dana popušio.
Litomericki uze od najbližeg vojnika bombu, otkide sa nje jezičac i baci je u pomrčinu, pravo pred sebe, što je dalje mogao. Eksplodirala je strašnim treskom, na svega dvadesetak koraka od Harkajevih „buntovnika". Na svetlosti eksplozije Litomericki je za čas ugledao prestravljena lica vojnika i video neke kako odmah polegaše po zemlji. U istom času odjeknuli su rafali iz Zeldijeve mašinke i ceo prostor pred Domom izmeša se i zakuva jekom i dobovanjem prave bitke. Raspoređeni u strelce, ljudi Litomerickog i Zeldija ležali su po ulicama i u parku pred Domom, na snegu, i gađali iz pušaka kao u istinskoj borbi. Zeldi je i ovog puta položio ispit. „Bravo!" radovao se Litomericki. „Sad će dobiti svoje. Pokazaćemo im kako se vodi računa o .taćnosti. Zapaprićemo im sad čorbu!"
Iznenadeni opkoljavanjem i vatrom „neprijatelja", Harkajevi „pobunjenici" odmah su razbijeni. Predviđeni napad je osujećen, a vojnici, naterani u bekst.vo zaista su bez reda, kao zečevi, trčali ulicama koje su od Doma vodile na sve četiri strane grada. Oko njihovih glava zujali su meci; čulo se kako udaraju o zidove kuća. Ponekad bi sasuli i neki prozor. Ljudi Litomerickog kao da su se istinski ostrvili. Od pucnjave pala im je krv na oči i pucali su nišaneći pravo u meso.
U tom krkljancu Litomericki je razabrao Harkajev glas. I pored sve tajnosti ovog poduhvata, Harkai je, sa „buntovničkog, neprijateljskog fronta" vikao čistim mađarskim jezikom: „Litomericki, stani zaboga! Jesi li poludeo. Stoj! Stoj! Ne pucajte! Prekini sa vatrom!" ali ga niko nije slušao i niko više nije za nj mario. Ni njegovi sopstveni vojnici.
Borba je već odmicala sporednim ulicama. Harkajevi ljudi bežali su šorovima. Ponegde, uplašeni i zbunjeni pucnjavom, građani bi upalili za čas svetlost i oclmah bi je utrnuli, jer je Litomericki iz puške koju je uzeo najbližem vojniku, gađao svaki osvetljeni prozor i, kao na vašarskim strelištima, gasio po sobama upaljene sijalice. On ugleda gde pored jednog prozora promače neka oficirska kapa. Učini mu se da je to Harkai, pa podiže opet pušku ka ramenu. Sačeka da Harkai naiđe na sledeći osvetljeni prozor. Nanišanio je i nije mogao da se uzdrži da ne okine. Čuo je samo gde se sasuo prozor, izgleda da nije pogodio. Litomericki zametnu pušku na rame i pođe polako natrag, put svoga stana. Svoj posao je obavio i završio s uspehom. Novosadskim ulicama, sve dalje i dalje i sve slabije, odjekivala je pucnjava. Počinjalo je da sviće.
U jednoj pekari, iz čijih je razbuktalih peći tek izvađen hleb, zaseo je poručnik Marton Zeldi s ćetnim narednikom i grejao se. Nekoliko vojnika, određeni da prilikom „napada" budu „ranjeni", u međuvremenu su od gladi, i od zabave, otkidali tople komade hleba, a narednik im je, redom, nameštao zavoje oko ošišanih, okruglih glava i ruku.
Kad je borba prošla dugom Futoškom ulicom i doprla do poslednjih kuća, upravo se toliko razdanilo da je čoveka bilo mogućno poznati sa nekoliko koraka. Na kući Patakijevih, na uglu Futoške i Totove ulice, jedan zalutali metak razbio je prozor sobe u kojoj je spavao Kete. Probuđen iza sna skočio je kao oparen i, onako bunovan, poleteo u kuhinju. Jedva je otvorio vrata koja je neko pritisnuo leđima. I ovde su čuli pucnjavu, a civil i policajci, koji su izišli na ulicu da vide šta je, nisu se vraćali. Prasnula su još dva pucnja pred samom kućom. U kuhinji skočiše na noge i uskomešaše se i oni koji su do tada oklevali. Potrčaše da uzmu oružje. Žandari su prvi istrčali i napolju, na kapiji, našli civila i policajce. Uzbuđeni, nešto su im dovikivali i mahali rukama da priđu i požure.
„Buntovnici, komunisti! Noćas su napali Županiju. U Dvadesetom puku ima mrtvih i ranjenih. Dvojicu oficira ubili su dole, pred pekarom. I sad leže unutra, rascopanih glava."
Zapraštaše još neki meci. Kete, sa preostalima, izlete na vrata. Ulicom su, kao u streljačkom stroju, trčali vojnici pod šlemovima, sa puškama u rukama, zastajali samo da opale metak i izbace čauru, pa nastavljali da trče. Vetar je nosio snežnu prašinu, i Kete je jedva mogao da drži oči otvorene. Ipak, on vide kako se dva žandara spustiše na kolena i u klečećem stavu otvoriše vatru na kuću ukoso preko puta. Jedan civil, onaj sinoćnji, što je s njima večerao, otkači bombu i ubaci je kroz prozor. Narednik Zeld, tek što beše navukao šinjel i izleteo pred kapiju, povika: „Napred momci! Odande su pucali, iz one kuće! Napred, pobiti ih treba!"
„Pobiti, pobiti! Udri ih, udri!" vikao je policajac, izvukao je pištolj i, prazneći u trku ceo šaržer, poveo ih sve ka kući sa zelenim kapcima.
Kete, koji je u Čurugu već učestvovao u sličnim akcijama, dobro je znao šta je u pitanju i povukao se natrag. Požurio je kroz hodnik, čuo neki lom u gostinskoj sdbi, provirio u nju i zatekao debelog Nađa kako obija vrata na ormanu i teškom pepeljarom udara po bajonetu koji mu se zaglavio u bravi. Kete potrča uza stepenice, na sprat, i upade u sobu.
Za jednim stolićem spazi suvu, postariju ženu, koja brzo zatvori fioku i uhvati za ključ da ga obrne. Kete se seti kako se dole, u prizemlju, Nađ mučio oko vrata ormana, pa pritrča, u prolazu dohvati sa police teški bronzani svećnjak i zamahnu njime. Žena zinu da vrisne i, razrogačenih očiju, uprtih i njega, spusti se na kolena još pre no što je stigao do nje.
Četvrt časa docnije Kete je, sa puškom o ramenu, naglo odebljao i nadošao, kao prekonoć uskvašen, u šinjelu koji mu se naduo na prsima kao da je pamukom postavljen, oprezno izišao na vrata. Osmotrio je ulicu, video kako vojnici, trčeći, upadaju u susedne kuće i uputio se za njima.
Vetar je duvao i okretao sneg u kovitlac. Na jednom zidu, upola odlepljen i već pocepan, visio je komad jutrošnje naredbe, treperio i lepršao na vetru.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License