Uvod U Tora Antropologiju Eliezer Papo

Uvod u Tora-antropologiju – Eliezer Papo

PLOD DRVETA POZNANJA DOBRA I ZLA I IZGON IZ EDENA - MIT, ISTORIJSKI DOGAĐAJ ILI UVOD U JEVREJSKU ANTROPOLOGIJU

Posebnu zahvalnost dugujem Branki Pavlović čije su bilješke sa predavanja održanog u Jevrejskoj Opštini Beograd poslužile kao osnova za ovaj esej.

Kako pisana riječ zahtijeva potpuno drugačiji stil od izgovorene - pomenute bilješke pretrpjele su velike izmjene - no nema sumnje da bez njih ovog eseja ne bi bilo.

Priča o uzbiranju ploda drveta dobra i zla i izgonu iz ’Edena nejasna je sama po sebi - a činjenica da joj u Tori prethode dvije različite verzije stvaranja čovjeka, u najmanju ruku, ne dodaje na jasnoći.
Time je storena prava prilika za lovce u mutnom. "Kontradikcija" između dva izvještaja o stvaranju čovjeka obskurnom kultu biblijske kritike jedna je najdražih biblijskih kontradikcija. Sveštenici i sveštenice rečenog kulta svojim ritualnim ubistvima biblijskog teksta često daju formu teze zasnovane na rješavanju nesuglasica između različitih biblijskih iskaza koji govore o istim događajima. Za razliku od iskrenih tragača za istinom koji tekstu (ili bilo kom drugom predmetu istraživanja) pristupaju bez predrasude i ličnih agendi, prepuštajući radije unutrašnjim i spoljašnjim znakovima da ih vode ka skromnim i nenametljivim zaključcima – ovi savremeni inkvizitori koji su zaposjeli katedre biblijskih studija po univerzitetima i akademskim ustanovama širom svijeta, upravljeni su prije svega (ako ne samo i jedino) na "dodatno ilustrovanje" unaprednih tvrdnji i retroaktivno "dokazivanje" već poznatih neupitnih rezultata. Jedan od članova simbola vjere ove fanatične sekte je dogma po kojoj različita hebrejska imena za Boga ukazuju na to da je konačni (današnji) tekst Tore rezultat stapanja raznorodnih tekstova koji su nastali u različitim kultovima. Odjeljci u kojima se spominje termin Elohim (Bog) razvili su se unutar Elohističkog kulta koji je djelovao u jednom dijelu biblijskog Izraela - dok su oni odjeljci u kojima se Bog radije naziva vlastitim imenom JHWH nastali unutar JHWH-ističkog kulta koji je djelovao u drugom području biblijskog Izraela. Činjenica da se u u mnogim stihovima pojavljuju oba imena (najčešće jedno do drugog) po savremenim biblijskim kritičarima samo ukazuje na nerafiniranost konačnih svešteničkih redaktora koji su tekstove kasapili i skrajali na brzinu i nespretno, sasvim nesvjesni činjenice da ostavljaju otiske prstiju na osnovu kojih će u dalekoj budućnosti nepristrasni stručnjaci otkriti različito porijeklo tekstova. Međutim, tekst Tore ne potiče samo iz ova dva izvora. U procesu stapanja Elohističkim i JHWH-ističkim izvorima dodati su i sveštenički izvori koji su (po biblijskim kritičarima) usmjereni prevashodno na osiguravanje svešteničkih privilegija i regulisanje opštenarodnih obaveza prema njima. Uz sve ove izvore Tori je dodan još i pokoji ne do kraja prerađeni mit – a ponekad i različiti mitovi na iste teme. Svaki naučni rad koji ne bi sadržao ritualne formule poput "prema Elohističkim izvorima…", "istovremeno JHWH-istički izvori ukazuju…" i slično - unaprijed je osuđen na neobjavljivanje - a jeretika koji bi se usudio sumnjati u sveti nauk akademije očekuje etiketiranje kojim će biti označen kao njekatelj očiglednog ili kao slabić koji vuče unatrag. Ako bi i pored svega kod zabludjele ovčice izostalo javno kajanje i ritualno zaklinjanje u buduću vjernost dogmi - dalje dovođenje u pitanje stubova na kojima sve počiva biće spriječeno energičnom ekskomunikacijom kojom nenaučni element biva izbačen iz krila Svete Majke Akademije izvan koje nema spasenja. Ova sankcija povlači za sobom i zastrašujuće i nepodnošljivo uskraćivanje sakramenata (doktorata, stipendija, katedri, profesura, objavljivanja radova i slično). Jednaka sudbina očekuje i onog ko bi se usudio tvrditi da egipatski lingvistički tragovi kojih je tekst Tore pun ukazuju na vrijeme Izlaska iz Egipta kao na stvarno vrijeme nastanka Tore. Onaj kome iz samog biblijskog teksta nije jasno da je nekolicina ljudi koja je u različitim periodima (u razmacima od po nekoliko desetina godina) djelovala pod konspirativnim imenom Isaija kumovala stvaranju ilegalnog anti-vladinog materijala koji će kasnije biti objavljen pod šifrom "Knjiga Proroka Isaije" također nema mjesta u ovom fundamentalističkom kultu koji se regrutuje samo iz redova čvrstih momaka jake vjere koji su spremni na potpunu poslušnost.

Ako se ono što je o stvaranju čovjeka rečeno u prvom poglavlju I Knjige Mojsijeve uporedi sa onim što je na istu temu rečeno u drugom poglavlju iste knjige – neumitno se dolazi do zaključka da između ovih dvaju izvještaja zapravo i nema sličnosti. Tekstovi su kontradiktorni do te mjere da, ili su nastali kao konačni rezultat timskog rada potuno slijepih ljudi - ili, u najmanju ruku, potpuno nezainteresovanih plaćenih radnika od kojih je svaki odradio svoj dio posla bez i najmanjeg uvida u to kako su drugi odradili svoj dio, i bez ikakve svijesti o cjelini koja obuhvata sve etape projekta – ili, možda, treba tražiti druge razloge diskrapanciji između dvaju tekstova.
Šta, međutim, ako "kontradikcija" nije slučajni propust aljkavih i šlampavih redaktora? Šta ako se radi o svjesnoj i namjernoj kontradikciji usmjerenoj na dijalektičko usuproćavanje dvaju različitih pogleda – teocentričnog i antropocentričnog?
Zapravo, jedina sličnost između ova dva teksta svodi se na činjenicu da i jedan i drugi govore o stvaranju čovjeka.
Možda "kontradikcija" i nije slučajni propust aljkavih i šlampavih redaktora? Možda se radi o svjesnom i namjernom usuproćavanju dvaju različitih pogleda – teocentričnog i antropocentričnog?

Nakon svega što je stvoreno u prvih pet razdoblja stvaranja. – Naravno, ne radi se o danima od dvadeset i četiri sata – jer, prema samom biblijskom izvještaju, sunce i mjesec su stvoreni tek trećeg dana.

“Po tom reče Bog: da načinimo čovjeka po svom obličju kao što smo mi”. Šta Bog ima na umu kad kaže: “Hajde da načinimo čovjeka po svome obličju”? Kome se Bog obraća? Najdublji mogući odgovor i vjerovatno onaj kojega je Tora imala na umu je: B. obraca čovjeku, drugim riječima – “hajde da ja i ti napravimo čovjeka”. Znači, ovim odbacujemo tumačenje po kome se radi o kraljevskoj množini (Mi, kraljica Engleske..). Takođe odbacujemo pretpostavku po kojoj se B. obraca anđelima i anđeli su sudionici u stvaranju. B. se , zapravo, obraca čovjeku, iz čega proizilazi jedna vrlo zanimljiva teorija: da sama činjenica da je neko rođen od oca, čovjeka i majke, žene, uopste ne znači da je on čovjek. Znači da on ima šanse da bude čovjek koliko žaba ili krava ali to uopšte ne znači da će on da ih iskoristi više nego što bi žaba ili krava. ”Potom reče Bog: Da načinimo čovjeka po svome obličju, kao što smo mi” Hebrejski original kaže” becalmenu u kidmutenu”, što bi značilo, ajd’ nek bude, po našem obličju i kao našoj podobnosti. E, sad se postavlja pitanje šta to znači obličje, po našem obličju, da li B. ima obličje, otkud Bogu obličje…..do principa da je bestjelesan ….U principu, dakle, odgovor na ovo pitanje glasi : radi se o predlogu osnivanja zajedničke firme, u zajedničkoj firmi ja ulažem, recimo novac, vi ulažete, recimo, mozak i onda to definišemo: znaš šta ćemo da uradimo sa našim parama i našim mozgom. Svo imanje se obično definiše kao zajedničko. Tako je i ovde. B. kaže hajde da ja i ti, čovječe, napravimo čovjeka po našem obličju a, de fakto, radi se o ljudskom obličju o i izvođenju čovjeka iz potencijala u ostvarenost. “Kao što smo mi” ili po na našoj pododobnost ili kao našoj podobnosti, to se već odnosi na Boga ali to je ono što daje čovjek. B. se obraća čovjeku i kaže mu “ hajde da ja i ti napravimo čovjeka po našem obličju, dakle po ljudskom obličju, a da bude nama podoban, to jest da bude meni podoban, ili Bogu podoban. Nastavak glasi “koji će biti gospodar….”, dakle funkcija čovjeka u ovom prvom opisu stvaranja je vlast nad zemljom. “I stvori B. čovjeka po obličju svojemu”. Gdje je ovdje podobnost. Nema podobnosti jer podobnost je ono što čovjek treba da napravi. Znači B. kaže “ hajde da napravimo firmu, ja ću dati 50% , ti ćes dati 50%. Evo tvojih 50% odmah. Onih tvojih 50%, ako hoćes, daj. Ja sam svoj ulog dao. Bog je dao svoj ulog time što nas je stvorio i dao nam potencijal. Svako od nas može na osnovu božanskog uloga da ostvari bogopodobnost ili sličnost Bogu. B. predlaže dvije stvari od kojih jedna zavisi samo od njega i nju automatski ispunjava a druga stvar koja ovisi o čovjeku, prepuštena je čovjeku na izbor. “I stvori Bog čovjeka njegovom po božanstvenom obličju, muško i žensko stvori (interesantna stvar ovde su dakle već u prvom momentu stvaranja opisani muško i žensko, kao jednaki i istobitni, istovremeni ). I reče Bog i rađajte se i množite… (ovde je, dakle, druga funkcija čoveka, prva funkcija je bila vladanje zemljom, druga funkcija, premda se ovo može doživjeti kao da se ne radi o funkciji nego kao da se radi o sredstvu ostvarivanja funkcije. Funkcija je ponovno ovladati zemljom, međutim ljudska vrsta može vladati zemljom samo ako se namnozi u dovoljnoj mjeri)….. i budite gospodari”
Sada slijedi drugo poglavlje koje nije moglo biti bolje prevedeno nego što je prevedeno, s obzirom da u srpskom jeziku ne postoji određeni član, koji ima vlo bitnu ulogu u ovom stihu. Na hebrejskom stih glasi: ”… ovo je pripovijest o “the” nebu i “the” zemlji”. U prvom dijeli stiha smo imali nebo i zemlju, u drugom dijelu stiha imamo zemlju i nebo, podvlačim još jedanput da prvi deo stiha govori sa određenim članom. Drugi deo stiha, međutim, govori bez određenog člana i obrnutim redoslijedom, dakle, govori prvenstveno o zemlji, pa onda o nebu. To bi moglo da znači da prvi deo stiha govori o nekom kosmičkom nebu i zemlji, ili o principu neba i zemlje, a drugi govori o stvarnom, ili ostvarenom nebu ili zemlji. Zašto je to bitno, vidjećemo. I, sad se opisuje, kaže ovako “ i svog bilja poljskog… “Znači ranije smo imali priču kako je u prvi dan stvorena svijetlost. U drugi dan razdvojene vode pod svodom od voda nad svodom i tako ima čitav postepeni opis stvaranja dok, na koncu konca, nismo dosli do toga da je šestog dana, kao kruna stvaranja, stvoren čovjek. Dakle neposredno prije toga stvorene su životinje, zvijeri i tako dalje. Od biljnog svijeta preko faune. Ovdje, međutim, imamo sasvim drugačiji izvještaj. U drugom izvještaju stoji: “I svaku biljku…”Dakle prije čovjeka nije bilo bilja poljskog, …. dakle prije čovjeka nema dažda,…….ovde vidimo da je čak i funkcija čovjeka sasvim drugačija nego u prvom. U prvom izvejstaju o stvaranju, funkcija čovjeka je osvajanje planeta. U drugom izvještaju o stvaranju, funkcija čovjeka je rađenje zemlje. Prvi izvještaj o stvaranju je teocentričan. Drugi izvještaj o stvaranju je antropocentričan. Sada je suprotnost upravo u tome što ovaj drugi izvještaj, koji je antropocentričan (bilo bi logično da u jednom antropocentričnom izvještaju imamo jednu visoku fukciju za čovjeka , funciju tipa da osvoji cijeli zemlju. a da u onom prvom izvejstaju, koji je teocentričan imamo funkciju tipa: Ajd, bogati, stvorio ga Bog da obrađuje zemlju”). Međutim, postoji očevidna diskrapancija između onog ko je u centru prve pripovijesti i onog ko je u centru druge pripovjesti i funkcije propisane čovjeku u oba izvještaja o stvaranju. E sad, obratite pažnju - kaže:” nego se stvori para ….(ovde se po prvi put spominje priča o prahu zemaljskom, ne zaboravite da u prvom izvještaju o stvaranju mi govorimo o “celem i kdmut”, dakle o obličju božanskom i podobnosti božanskoj, uopste nije pomenut nikakav prah zemaljski, nikakvi bakraci) i posta čovjek duša živa”. Duša živa, kao što je u prvom izvještaju o stvaranju, obratite paznju, je termin koji se koristi za životinje. Covjek uopste nije opisan ni putem praha ni putem duše žive. Čovjek je opisan isključivo kao stvoren na priliku i podobnost Božju. Sad ide još ljepše. “ i nasadi Gospod Bog…..” i sad o božanskim hortikulturalnim aktivnostima preko 10 stihova. Isto tako Bog je vrlo materijalistički nastrojen, sobzirom na činjenicu da on, kao Tvorac, ne zaboravlja da naznači gdje je kristal a gdje je zlato, gdje je srebro i tako dalje, što isto dovodi u pitanje ko je zapravo pravi tvorac ovog poglavlja.” I drvo života usrjed vrta, (obratite pažnju da je drvo života usred vrta i, uzgred, drvo od znanja dobra i zla, ono uopšte nije opisano kao usred),……(zašto Bog koristi priliku da nam skrene pažnju na to gdje ima zlata, antisemiti bi imali na to Šta da kazu,……bedel je kristal……Druga funkcija čovjeka u drugom izvještaju o stvaranju)“….namjesti Gospod Bog čovjeka u vrtu Edenskom da ga radi i da ga čuva”. Znači konstantno u ovom drugom, antropocentričnom izvještaju, imamo to da je funkcija čovekova rad, rad, rad. Rad je stvorio čovjeka. Poznato mi je. “I zaprijeti Gospod Bog čovjeku: ”jedi…. (ovo je Bog malo Crnogorac : -slobodno)”. Bog očigledno fenomenalno poznaje psihologiju i ne formulise zabranu prije nego što je dozvolio sve ostalo . To zvuči daleko optimističkije kada kažete nekome:”Gledaj, sve što ima ovdje, sve je tvoje, samo, znaš, ima ovdje jedna stvar koju nebi bilo zgoreg da ne dodirujes. Dobro, Bog zna psihologiju. “I zaprijeti gospod Bog…..(ovo je prijetnja)….(i pazite sad ovo. Vrhunac. Nema nikakve veze ne samo sa prvim poglavljem nego i sa zdravim razumom ) “nije dobro da je čovjek sam….” Drugim riječima, sve osim drveca je nastalo kao neuspijeli božanski pokusaj, kako se to zove, provodadzisanje. Zasto bog stvara kompletnu prirodu. E sad i Bogu kad je stvarao čovjeka jedanput mu se omaklo sad ne može ponovo da stvori zenu nego od istog tog materijala, od kog je mapravljen čovjek, i to pod uslovom da čovek zaspe, pa mu otme deo materijala. U prvom izvještaju o stvaranju je žena opisana kao, uopste se ne radi o čovjeku i ženi nego muskarcu i ženi. Jer tamo su termini musko i zensko. Stvori, ne čoveka i zenu stvori, nego musko i zensko stvori, znači dvije različite strane iste medalje. Postoji ljudska vrste koja se ostvaruje u dva oblika: muski i zenski. Tamo su termini “zahar” i “neqeva”.

“neka joj ime bude čovječica jer je uzeta od čovjeka ….”ovdje žena ima prvenstveno, samo i isključivo seksualnu ulogu ….nema ni rađajte se i množite se, isključivo lepljenjem …..E sad, ja mislim da ne treba dodeljivati Nobelovu nagradu za percepciju nekome ko uoči razlike između ova dva izvještaja a ja bi definitivno dodelio Nobelovu nagradu za percepciju onome ko uoči sličnost, jer ih nema, tako da bibliski kritičari moraju potraziti neku malo manje očiglednu stvar. Jer, ako misle da su ovde pronašli nesto što se nepazljivom omaklo, onda su grdno u krivu, iz prostog razloga što ovđe vidimo da se radi o svjesnom karikiranju i svjesnom usuproćavanju dveju potpuno različitih predstava. Sada se, naravno, postavlja pitanje, osim toga što možemo da kažemo da biblijska kritika nije u pravu iz prostog razloga što priča nije ni pretendovala na to da bude identična, a Bog da je htio, znao bi da ponavlja priču do u besvjest. Možemo reći nešto o pozitivnom aspektu ovih dviju usuproćenih priča. Drugim riječima, bez ikakve veze sa biblijskom kritikom, šta je zapravo Biblija imala na umu da jedan pošteni intelektualac shvati kad pročita ovih par redaka u prvom i drugom poglavlju. Prvo poglavlje opisuje intelektualno stvaranje čovjeka, međutim, opste je poznato da, sa stanovista Tora, Bog ne može razgovarati sa osobom koja bi zivjela u svetu maste. Ako mi znamo da je Bog razgovarao sa Adamom, onda to znači da je Adam bio racionalna intelektualna osoba koja je dosegla vrhunac ljudskog razvoja u njegovom istorijskom periodu. Šta to znači? Postoje četiri predstave o eventualnom razgovoru između Boga i ljudi. Jedna predstava je agnostička. Ona glasi: nema razgovora između Boga i ljudi i time je priča zavrsena. Postoji predstava, kao Grčka, po kojoj, onog momenta kada čovek sebe usavrsi do određene mjere, nedvojbeno mora mu se objaviti Bog. Drugim riječima to je fizičko pravilo, nesto kao snimljena traka u svemiru, i kad čovjek sam sebe razvije u dovoljnoj mjeri, onda čuje glas koji kaže birali ste nepostojeci broj, Bog trenutno nije kod kuće. Postoji treca pretpostavke po kojoj se Bog objavljuje ljudima kad mu nesto treba. Pa onda prvi ko naiđe-naiđe. Ili u zavisnosti od toga da li mu trebaju cigare u datom momentu, poslaće prvog ko je najbizi trafici. Jevrejska predstava, međutim, ne slaže se ni sa jednom od ove tri iz prostog razloga što smatra da nije veca mogucnost da Bog razgovara sa čovjekom koji nije dostojan nego da Bog razgovara sa zabom. Znači, ako je moguće zamisliti žabu koja bi postala prorokom, tako je moguće zamisliti čovjeka koji živi opsjednut mitoligijom ili živi opsjednut iluzijom, živi u iracionalnom svijetu, koji bi postao prorok. Istovremeno, međutim, sama cinjenica da je neko postao racionalnim bićem, još uvijek ne garantuje da će Bog govoriti s njim. Dakle, on prvenstveno treba da radi na svom karakteru. Mi znamo da su 3 diskvalifikaciona momenta u razgodvoru na relaciji čovek-Bog : mudrac, hrabar i bogat. Haham, dakle, čovjek koji je ovladao naukom. GIBOR, JUNAK, ČOVJEK KOJI JE OVLADAO SOBOM, ZNAČI VLADA SVOJIM STRASTIMA. Ashir, čovek koji je bogat. Šta to znači BOGAT. Bogatstvo je subjektivna, ne objektivna kategorija. ZNAČI ČOVJEK KOJI JE ZADOVOLJAN SVOJIM ĐELOM I SAMIM TIM NEPODMITLJIV. E sad, mi znamo da je Bog govorio sa nekim Adamom, iz čega, dakle, proizilazi da je taj Adam zadovoljavao ove 3 stvari: morao je biti mudar, morao je vladati vlastitim karakterom i morao je biti zadovoljan svojim dijelom. U principu, nacin da se ova dva poglavlja shvate kao dvije pripovijesti o istoj kontinuiranoj stvari, što se shvata u pripovijedackoj harmoniji što je Bog definitivno imao na umu objavivsi Tora, jedan od nacina je da predpostavimo da cijelo drugo poglavlje zapravo ne govori iz persprektive Boga. Zapravo ovđe su dve potpuno razlicite perspektive. Drugo poglavlje Prve knjige Mojsijeve govori iz ljudske perspektive. Tim smo rekli da je čovjek, ako je uopste bio u prilici da razgovara sa Bogom, morao ovdladati prije dakle relevacije dolazi racio, prije objave dolazi razum. Na ovakakav nacin je prvi čovjek koji je uopste smislio, jer nije bitno samo ucestvovati, bitno je pobijediti. Dakle, prvi čovjek koji je mislio bez božanskog upliva i bez božanske intervencije, ovo su zaključi do kojih je došao. Ako uporedite sa nekim teorijama, koje su bile popularne početkom stoljeća, ustanovićete da taj prvi čovjek i nije bio mnogo primitivniji od naših otaca i djedova na početku ovog stoljeća. Znači, onog momenta kada ne postoji objektivna informacija o nastanku svijeta, čovjek aplicira zdrav razum na prirodu koja ga okruzuje. Naravno, buduci da mu oci ne stoje na grani, vec na njemu, da mu usi ne stoje na grani, nego na njemu, on sebe doživljava kao arsin i sebe kao centar. Drugim rijecima cijeli svet oko sebe merio je sobom. Taj i takav prvi racionalni čovjek, bez obzira na to da li mu je prethodilo 40.000 čovekolikih majmuna ili 40 milijardi, sasvim nebitno, prvi, međutim, racionalni čovjek, dosao je do ovih zakljucaka : da je on najsavrsenije biće na planeti da sve životinje postoje iskljucivo kao neuspeo božanski pokusaj da se njemu nađe partner, da žena nije drugo nego seksualni objekt, da je sve što je stvoreno, stvoreno tek nakon što je on stvoren i, unatoc cinjenici da je on centar takvog svijeta, njegova funkcija je, međutim, da radi. Rad je stvorio čovjeka. Dakle, čovjek je istovremeno dragulj prirode i podrijeđen prirodi i cela ta zavrzlama nam je poznata pod terminom “Materijalisticko shvatanje istorije-jedan pokusaj” od Kauckog. Mnogi su ostavili Tora kad su procitali prve tri i po rečenice u toj knjizi. Vidimo dakle da taj prvi adam nije nije bio ni izbliza tako primitivan, barem nije bio primitivniji od Kauckog.
Sva su slova u Tora napisana određenom veličinom. Ovo He i još na par mjesta napisano je manjom velicinom. Postavlja se pitanje o cemu se radi? Odgovor je ako cijelu rijec citamo kao da slovo HE postoji, dobijamo jedno tumacenje, jedno znacenje rijeci, a ako cijelu rec citamo kao da ne sadrzi slovo HE, dobijamo drugo tumacenje. Ukratko, dilema koju je Adam, taj prvi racionalni čovjek imao, glasi iskljucivo ovako: da li nebo i zemlja postoje oduvijek, da li vijecni ili su stvoreni u određenom momentu? To je cuvena pođela u misljenjima između filozofa Grcke i filozofa Izraela. Ocigledno kroz cijelo srednjevekovlje, smatralo se da ne postoje dokazi u prilog jednoj ili drugoj tvrdnji. Veci broj ljudi prihvata teoriju trenutnog stvaranja. Ocigledno, onom Adamu o kome se ovđe radi, stvari nisu bile sasvim jasne i on se dvoumio između mogucnosti da je svijet oduvjecan, da postoji oduvijek i da je svijet stvoren u jednom momentu. Ako citam sa HE : “be hitbaream” , onda je: kad su bili stvoreni. Ko citam bez HE onda je :”be boream”-ovo je stvaranje neba i zemlje sa njihovim tvorcem. Znači nebo i zemlja su istovremeni tvorcu, znači kao što čovjek ima sjenku koja ne nastaje nakon njega, nego je istovremena njegovom bitku, tako je i svijet istovremen božanskom bitku. Sad se pojavljuje naša tema:” Ali zmija bijaše lukava….”Oni koji u Bibliji traže mitove i koji na takav način pokušavaju da se jeftino istupe od micvot, procitaju cijelu pricu, posvete joj, između jedne do dve jedinice za intelektualni napor, zatvore knigu i sretni su što ne moraju drzati micvot, jer ova i niz drugih Crvenkapica, koje se nalaze na pocetku Tore dokazuju da je cijela stvar napisana od strane ljudi. Međutim, ako se pozabavimo dubljom porukom, a ona definitivno postoji, Šta zapravo znači “ali zmija bijese lukava….”. Obratite paznju da je Bog upravo rekao suprotno:”jedite sa svakog drveta….”(ali ne možes sa jednog-ne možes ni sa jednog). Kad je Bog rekao :”ne dirajte u nj?”. Rekao je : u onaj dan u koji okusite, umrijećete.
3.6: :”I vidje žena da je drvo dobro(kako se vidi da je nesto dobro za jelo? Kako se to može ustanoviti okom, to je pitanje koje ćemo ostaviti ženama)….i da je milina ocima …. i lijepo je drvo da se njime prosvijeti”. Kakve veze ljepota i prosvijeta imaju?”…..i videse da su goli”. Kad bi u srpskom jeziku postojao određeni clan, ustanovili bi da ovđe neradi o Adamu vec o “HA”Adamu ili “the” čovjeku, što znači ne o istorijskoj licnost,i nego o principu čovjeka. Ne pise Adam nego HA Adam. HA Adam bi bilo blize. Ovđe vidimo iz ove pripovjesti da zmija govori, kasnije, kada Bog kaznjava zmiju, on govori sa zmijom, što bi znacilo dakle, još jedna potvrda u prilog tezi da je zmija intelektualno biće. Međutim, kada je kaznjava, on je uopste ne kaznjava oduzimanjem govora. Ako zmija zaista govori, iz toga bi proizaslo da sve zmije, nekad su hodale dvonoske, danas se vuku po zemlji , S obzirom da nije jasno naglaseno da im je nije Bog oduzeo govor, onda bi sve zmije mogle da govore. Znači, pod jedan, sama cinjenica da nije naglaseno oduzimanje onoga što je ocigledno da zmija danas ne posjeduje, i sama cinjenica da Tora nigđe ne opravdava a, odkud bi bas ta zmija mogla da govori, sama cinjenica da Tora ne govori o određenom čovjeku, nego o bilo kom čovjeku, zapravo ukazuje na to da se ovđe zapravo uopste ne radi, pod jedan o istorijskom događaju. Ovde sa radi o necemu što se odvija u svakome od nas svakodnevno. Bio musko ili zensko, Jevrejin ili nejevrejin, svi su ljudi stvoreni od strane jednog te istog Boga i svi imaju istih pet đelova duse. To su :
1. vegetativno-kardiovaskularni
2. cula,
3. imaginacija
4. volja
5. racio
Ako obratite paznju na ovo što se odvija ovde, radi se o snaznim simbolima u kojima Adam ili HA Adam predstavlja intelekt. Zena predstavlja volju. A zmija predstavlja mastu. Zasto zmija predstavlja mastu? Zbog igre rijeci. Vrlo je ocigledno, na Hebrejskom jeziku prestpostaviti, gatati, bacati kockice se kaže “lenahesh”. Zmija se kaže nahash. Jedan od naživa za imaginaciju na hebrejskom je “koah ha nikoush” ili sposobnost unaprednog viđenja, pretpostavljanja. Razlog zasto je imaginacija predstavljena zmijom je “vordstih(ili vordspil”. Zasto je razum predstavljen čovjekom a žena voljom to je valjda jasno k’o dan i prosto k’o pasulj. Pod jedan ima generalno pravilo nemojte Boga optuživati za predrasude, Bog samo govori jezikom kojim govore ljudi. Znači ako postoje predrasude u Tori, one su naše, nisu Bozje. Bog nema nikakve potrebe da vlastite kompleks prenosi na covjecanstvo. Prema tome sve predrasude koje se pojavljuju u Bibliji su zbog toga ukalkulisane u razgovoru između Boga i ljudi. Bog zna da ljudi imaju takve predrasude. Opste je predrasuda, uopste ne znam u kojoj je mjeri predrasuda a u kojoj stvarna, da se muskarci mahom ravnaju po raciju, pod uslovom da ga imaju, a zene mahom po intuiciji, pod uslovom da je imaju, što je cesca pojava nego racio kod muskaraca.
Rekli smo, ne samo da ne postoji kontradikcija između Biblijskog izvestaja o stvaranju i evolucije, nego Šta vise Biblija ima par primedbi na najsavremenije teorije, ali u biti se slaže i verifikuje. Ako prepricamo cijeli ovaj nesklad između dva poglavlja onda to izlazi otprilike ovako: Bog je u 6 razlicitih razmaka prouzrokovavao ili obezbeđivao uslove da se razvije, razliciti nivoi stvaranja. U 6. periodu stvaranja nastalo je biće, obdareno intelektom. Desetine stotina hiljada godina su prosle dok se nije akumuliralo dovoljno znanja da čovek sebe ne posmatra kao dio prirode, nego kao biće ili stvarnost za sebe. Prvi čovjek koji se izdvojio iz prirode je onaj koji o prirodi govori u 2. poglavlju druge knjige. Time on prelazi iz pasivnog uma u ođelotvoreni um, dakle postaje subjektom u diajlogu s’ Bogom. Tako da, de fakto, hronoloski, drugo poglavlje bi trebalo da prethodi prvom. Jer, hronoloski, prvo je čovjek postao racionalnim bićem izdvojenim iz prirode, a tek mu se onda objavio Bog. Prvo poglavlje koje govori o stvaranju čovjeka po oblicju i kao po podobnosti bozjoj, zapravo govori o prelasku iz potencijala u ostvarenost. Zapravo govori o stvaranju nacionalnog čovjeka. Zapravo i ne govori ni o čemu drugom. Prvo poglavlje uopste ne govori o materijalnom aspektu, ono ne pominje ni prah zemaljski ni dusu zivu ni nista. Ono spominje iskljucivo priliku i kao podobnost, što znači da je sav materijal za stvaranje čoveka postojao od ranije. Kad kažem materijal, onda prvenstveno mislim na čovekolike majmune, polunacionalne, koji se setaju. To je materijal. Jedan od takvih ostvari sebe i time dođe do toga da bude kao stvoren na priliku božju i podoban Bogu.
Gan znači vrt i u biblijskom jeziku, bilo koje mesto. Cesto može da se prebaci sa opsteg na pojedinacno, znači sa geografije na individualnost . Mjesto vrlo cesto simbolizira stepen licnog razvoja. Znači vrt može da bude stepen licnog razvoja čoveka. “Even” dolazi od hebrejske reci”meudan”. “Adin”-suptilan. “Meudan”-uravnotezen, kao “meuzan”. Znači gan Ha Eden, zapravo, u prevodu sa simbolickog jezika, ustvari ne znači nista drugo nego stepen licnog razvoja, opisan kao uravnotezen. U tom i takvom stanju, čovjek jede sa drveta života. Šta znači da čovjek jede sa drveta života? To znači da je čovjek za prave živ. Šta znači da je čovjek zaprave živ . Covjek je živ, kad ne živi u proslosti, čovjek je živ kad ne živi u buducnosti, čovjek je živ kad ne živi u masti. Covjek je dakle živ samo kad živi samo sada, ovđe i svjesno. Da li biste čovjeka koji živi u komi , odrzavajuci se na apratima, zvali čovjekom. Da li je to život. Ako je to život onda nema nikakve razlike da preferiramo nikakve definitivne određene razlike…..
Pimer koji sam ja hteo da navedem je ono što mi naživamo vegetiranjem. Dakle ne radi se o stvarnom životu. Iskljucena je svijest. To je u polusnu.
Covjek jede sa drveta života u svakom momentu kad je svjestan ili u svakom momentu kad prelazi iz potencijala u ostvarenost. U svakom momentu kad njegov potencijalni um postaje ođelotvoreni um. Obaratite paznju na cinjenicu da postoji drvo života i postoji plod drvaeta poznanja dobra i zla. U jednom slucaju govorimo o drvetu a u drugom govorimo o plodu drveta. Znači drvo života i plod drveta poznanja dobra i zla. To su dvije razlicite stvari. Ova prica se uopste ne uklapa u filozofiju Biblije. Iz prostog razloga što preoizilazi pod jedan: da se božanska prijetnja nije ostvarila jer čovjek nije umro. Pod dva : proizilazi da Bog mora sprijeciti čovjeka da sada, kada je spoznao dobro i zlo, ne posegne i za drvetom života te da ne bi živio zauvijek. Tako proizilazi. Pod tri, prizilazi da je covijek dobio nagradu za …….Cijela prica se uopste ne uklapa u Tora predstavu Boga i čovjeka. Iz prostog razloga što pod 1. ispada da postoji snaga izvan Boga o kojoj ovisi i Bog sam, za kojom čovjek može posegnuti iako je dohvati on postaje identican Bogu, a Bog se toga boji. Iz tog prizilazi da Bog uopste nije Bog nego je Bog samo prva osoba koja je jela sa drveta dobra i zla i jela sa drveta života, nakon što je jela sa drveta dobra i zla. Proizilazi, dakle, da Bog nije autonomna snaga koja prethodi svemu. Proizilazi, dakle, da, na izvjestan nacin, Tora verificira iskaz zmije, jer se Bog boji znanja kojega će ljudi doci u posijed, proizilazi da covijek biva sprečen i onemogućen necemu što mu je, de fakto, bilo na dohvat ruke i to iskljucivo božanskom surevnjivoscu, zavidnoscu i samovoljom. Sve te stvari se u principu uopste ne uklapaju u Tora viđenje čovjeka i svijeta. Da je ovu pricu ispricao neko drugi, pa hajde de. Ali ako Tora pise sebe samu, onda je suludo da sama sebi puca u koljeno. Nego cijelu pricu treba shvatiti na jednom dubljem nivou. A on glasi otprilike ovako: Tora kaže: U MOMENTU KAD COVJEKOM VLADA RACIO, COVJEK JEDE SA DRVETA OD ŽIVOTA JER JE SVIJESTAN SEBE I STVARNO POSTOJI. U TOM MOMENTU NJEGOV POTENCIJALNI UM POSTAJE NJEGOV OTJELOTVORENIM UMOM I ON STVARNO POSTOJI JER JE PROZET VJECNO. COVJEK SE OKRECE ZA IMAGINATIVNIM VRIJEDNOSTIMA, TIPA DOBRA I ZLA. DOBRO I ZLO SA STANOVISTA TORE UOPSTE NISU BOGU IMAMNENTNE KATEGORIJE. KATEGORIJE U KOJIMA SE IZRAZAVA BOG SU ISTINA I LAZ. DOBRO I ZLO UOPSTE NE MORAJU BITI ISTINITE. DOBRO NE MORA NUZNO BITI ISTINITO, NITI ZLO NUZNO MORA BITI LAZ. NEKAD JE ISTINA LOSA. NEKAD JE LAZ DOBRA. BOGA MEĐUTIM NE ZANIMA AMERICKI PRAGMATIZAM. Na našu srecu, Bog nije Bil Klinton. Bog se ne vlada po pragmaticnim principima ljudskih konvencija. Boga ne zanimaju dobro i zlo. Boga zanimaju istina i laz. Dobro i zlo su plod imaginacije. E sad, obratite paznju na jednu vrlo interesantnu cinjenicu. Pod jedan, Tora govori o raciju, imaginaciji i volji. Interesantno je da zmija ne poseze sama za plodom drveta poznanja dobra i zla. Interesantno je se zmija ne obraca ni raciju. Ne obraca se dakle čoveku da ga nagovori da posegne za plodom drveta poznanja dobra i zla. Ona se obraca volji. Po Tora teoriji o psihologiji čovjeka zasto i racio i imaginacija u principu salju svoje mandate ili svoje komande volji. Covjek može racionalno da zna da će za 5 minuta ovđe eksplodirati bomba ali da uopste nema volje da se makne. Dakle, racio ne znači automatski i đelovanje. Volja je odvojena kategorija. Covek s jedne strane spoznaje racionalno. S druge strane čovjek poseduje imaginaciju. I jedno i drugo salju impulse. Volja može da odgovori na impuls racija, može da odgovori na impuls imaginacije. Vrlo cesto volja odgovara cas na impuls jednog, cas na impuls drugog. Covek, međutim, može i da se navikne i izdresira volju da odgovara samo, jedino, iskljucivo ili prvenstveno na impulse jednog. Bog dakle kaže, kada se čovek nalazi u idealnom stanju, njegova imaginacija, naravno ne miruje. Međutim imaginacija se uopste ne može optuziti. Ako obratite paznju negiranje krivice je islo sve do imaginacije, ali imaginaciju Bog nije pitao zasto. Nakon što je uzabran plod drveta dobra i zla, pita Bog čovjeka Šta si to uradio, on kaže nisam ja nego žena, a ona kaže nisam ja nego zmija, Bog zmiju ne pita nista. Zasto? Apsolutno je smesno pitati imaginaciju zasto si to uradila kad je to njena osnovna funkcija. Jel’ mi možemo pitati racio zasto se nije upetljao i sprijecio relaciju imaginacija-volja. Mi možemo postaviti pitanje volji zasto je popustila pod impulsom imaginacije, ne možemo pitati imaginaciju:” što si ti bila imaginacija?”. Imaginacija se obraca čovjeku i predstavlja mu stvari na drugaciji nacin, iz perspektive dobra i zla, iz perspektive ljudskih konvencija i iz perpektive uputnog, neuputnog, pozeljnog, nepozeljnog i tako dalje. Imaginacija kaže bićete kao Bogovi znajuci dobro i zlo. Treba znati da je u hebrejskom originalu ovde upotrebljen termin “Elohim”. Međutim termin” Elohim “ uopste ne oznacava samo Boga. Može da oznacava Boga, može da oznacava anđela, može da oznacava sudiju. Sudiju u smislu uglednog čovjeka. Dakle ovim ovđe iskazom imaginacija ne govori o Bogu, imaginacija govori o uglednom čovjeku. Tacno je da čovjek koji se vlada racijem, ne može biti ugledan čovjek u drustvu koje se vlada imaginacijom. Covjek koji se vlada racijem ne može trcati za stvarima koje odusevljavaju siroke narodne mase. E sad, postavljaju se dva vrlo bitna pitanja. Pod jedan, koji će đavo uopste imaginacija? Imaginacija samo zbunjije. Kao da salje signale ometanja. I zbunjuje čovjeka! Zasto će nam uopste imaginacija? Zar ne bi bilo bolje da imamo volju i racio. Racio procijeni situaciju, kaže volji:”ajd’ bogati tako.” Volja odradi svoje i zavrsena prica. Koji će nam đavo imaginacija? Šta je funkcija imaginacije? Funcija imaginacije je politika. Funkcija imaginacije je ostvarenje ljudskog dustva. Zasto je imaginacija neophodna za ostvarenje ljudskog drustva. Iz prostog razloga što ocigledno čovjek ima izbor slobodne volje. Kad čovjek ne bi posjedovao izbor slobodne volje, čovek uopste nebi bio čovjek, i u tom slucaju mi bismo govorili o robotima i planetama, ne bismo govorili o ljudima. Međutim ako bi ja čovjeku oduzeo izbor slobodne volje, onda bi zapravo ljudsko drustvo bilo moguće tek kad vecina pojedinaca u određenom vremanu, dostigne takav nivo svijesti i razvoja da se rukovodi samo jedino i prvenstveno racionalnim motivima i da se dogovore stvari koje odgovaraju svima. Nema sansi! Ako bi ljudsko drustvo ovisilo o tome da se ljudi racionalno sloze o principima, a čovjek ima izbor slobodne volje, nema teorije… Vecina ljudi bi, koristeci izbor slobodne volje uvek odabirala pravo da odaberu nesto drugo. Imaginacija je jedini nivo svijesti koji omogucuje da se ljudi organizuju prije nego što shvate. Celokupno politicko organizovanje nije zapravo nista drugo nego organizovanje prije nego što ste shvatili. To politicari kazu:”hajmo tamo, biće….”. Ljudi k’o ljudi, zapravo ne može se reci ljudi k’o stoka. To je ono što ih cini ljudima. Upravo to je nepravilno reci: ljudi idu za njim k’o stoka. Ljudi idu za njim k’o ljudi. Dapace, bilo bi ispravo reci da stoka ida za pastirom ko ljudi za politicarem. To je jedini nacin da ljudsko drustvo opstane kao takvo. Jer prosec racionalnog shvatanja je dugotrajan proces i traje desetinama hiljada godina. Pojedinac može da napreduje, ljudsko drustvo mora biti usklađeno na nekom minimalnom stepenu. Mora da se zna da ja proizvodim opanke, da ti proizvodis sir, evo tebi opanci, daj meni sir i niko nas ne potkrada. Znači drustvo mora biti organizovano na nekom minimalnom nivou da postoji red, rad, disciplina. To volim. Međutim ako bi takva organizacija drustva zavisila prvenstveno o tome da se svaki pojedinac racionalno, licno uvjerio i uopste mu ne smeta i bas misli da tako treba, ljudsko drustvo nikad ne bi postojalo. Zasto? Ucenje je dugotrajan proces. Zamislite da vi date 10-20 godina covecanstvu da svi nauce, dotle bi oni što im se ne uci pobili ostale. Dovoljno je da ima jedan kome se ne uci uopste. Zato postoji imaginacija. Imaginacija je, dakle, iskljucivo ljudska kategorija, neophodna čovjeku zato što čovjek prije nego čovjek shvata(godinama), može da zamisli(odmah). E sad, dođu politicari i kazu vam:”Zamislite”. Mi zamislimo, napravimo ljudsko drustvo i to nam omogucuje da se kolko - tolko funkcionise. Kad kaže:”I zmija bijase lukava….” to zapravo ne znači nista drugo nego da je imaginativna sposobnost bila obdarenija vecom snagom dokaživanja nego druge snage koje stoje na raspolaganju čovjeka, pa reče volji i kaza:” jel’ istina da je bog kazao….”Ovo je ono što imaginacija cini sa svakim pojedinim alkoholicarem, sa svakim pojedinim lopovom. U principu imaginacija vam uvijek predstavi cijelu stvar kao kosmicku gresku. I onda vi zapravo uopste ne radite niste protivzakonito, mozda je formalno protivzakonito ali u principu vi samo ispravljate greske. Vi ispravljte nepravdu koja vam je nanesena. Bog, kao veliki poznavalac ljudske psihologije, kaže:”Jedi sa svakog drveta u vrtu”, uzmi, sve je tvoje ”samo od drveta poznanja dobra i zla, s’njega ne jedi” Imaginacija kaže:”Jel’ istina da ne možete jesti sa svakog drveta”. Jer objektivno, ako ne mogu jesti sa jednog, znači da ne mogu jesti sa svakog. Nije sve moje, nista nije moje. Ima gazda. A volja odgovori imaginaciji:” Mi jedemo ploda sa svakog drveta, samo…….” Što usred vrta? Usred vrta je bilo drvo života. Drvo poznanja dobra i zla uopste nije bilo usred vrta. Al’ s’obzirom da je zabranjeno, nekako se sve koncentrisalo oko njega.”Samo drvo u sred vrta…..nedirajte”. Zasto ne dirajte? Kad je Bog rekao ne dirajte? Da ne umrete! A zmija reče ženi, ili u prevodu imaginacija reče volji:”Ma, neeeće.” Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite…..”, dakle kad se dohvatite konvencija, otvoriti oci, pa ćete postati kao sudije, namerno ne koristim rec Bog, znajuci što je dobro, što li zlo. Videci da je rod na drvetu dobar za jelo….Kako može neko viđeti da nesto dobro za jelo. Ja danas pred vas stavljam blagoslov i probleme. Blagoslov da slusate moje zapovesti. Svak’ bi normalan ocekivao da tekst glasi : Blagoslov, ako budete slusali moje zapovesti. Uslovljeno, slusas zapovesti imas blagoslov, ne -ne. Samo slusanje zapovesti je blagoslov. Ne slusas : nećes imati pril’ku da slusas. Plata za zapovest : zapovest, plata za prestup : prestup. Bog se ne izdrzava od naših micvot, niti mu one produzavaju vijek. Nisu su mu neophodne uopste. Naše micvot, naše zapovesti su za naše licno dobro. Ako ih ostvarujemo, bićemo blagosloveni prilikom da ih ostvarimo. Ako ih ne ostvarujemo, biće nam uzeta pril’ka da ostvarujemo i ono malo što smo ostvarivali. To je najveca kazna. Upravo se ona desila jugoslovenskom drustvu. “I žena videci da je….”Ovđe vidimo da je, de fakto, cijela kazna - kazna za Šta? Prijestup je kazna za prijstup. Volja je vec prestupila, jer volja se vec ravna po principima konvencije. Ako ja kažem da je plod dobar za jelo, Šta znači plod je dobar za jelo? To znači da se ja vec ne ravnam po istini i lazi, ja se vec ravnam po dobru i zlu, prije nego što sam okusio plod drveta poznanja dobra i zla, ja vec koristim termin dobar i to u kontekstu koji je imaginativan. Znači, de fakto, vidimo da je volja prestupila zapovijest o bivanju racionalnim i prepustila se imaginativnom nagonu, zasto je, na koncu konca, bila kaznjena mogucnoscu da to i obavi, da to do kraja sprovede. U principu mi vidimo da je kurs koji je volja zauzela, ovđe se radi o dugotrajnom procesu, tu se neradi o tome da je volja bila pod uticajem racija, pa je onda u jednom momentu, kao nestalo je struje. Nego radi se o dugotrajnom procesu, volja sama sebe svjesno, iz bilo kojih razloga, izlaze propagandi imaginacije zbog osjecaja ugode koji joj imaginacija pruza kao protiv uslugu. I tad, u tom momentu, žena, dakle, volja , “viđevsi da je plod dobar za jelo”,(ona je vec izgubila, vec je pokleknula, vec se opredijelila za konvenciju, vec se opredijelila za dobro i zlo, ne za laz i stinu)”uzabra roda sa njega…i dade i muzu svojemu”. Šta sada znači i dade i muzu svojemu? Rekli smo da cio događaj nije istorijski događaj, da gan eden ne znači, zapravo nista drugo, nego stepen razvoja čovekov, Šta onda znači da žena daje čovjeku? Racio je ostvaren u tijelu i on kao takav, neosporno, kusa iz iste cinije iz koje i ostale snage, koje borave u tijelu. Znači racio ne može reci:”puj, pike, toje imaginacija, mene se to ne tice. “ Sobzirom na cinjenicu da je racio ostvaren unutar tijela, svaka imaginativna odluka na osnovu koje cijelokupno tijelo đeluje. Na koncu, imaginacija kaže, “ubi tog i tog, neće te niko viđeti, uzećes 100.000 maraka, na koncu konca i racio sjedi u zatvoru zajedno. E sada :”tada im se otvorise oci….”. Ovo je sada glas savjesti i sad bi se racio, to je beg racija od savesti, to je opstepoznata stvar “i sakri se Adam i žena mu”, sakri se racio i sakri se volja. A savjest viknu Adamu:”Gđe si?” Valjda Bog zna gđe je Adam. U smislu zasto si tamo gđe nisi trebao biti. Rece:”Glas tvoj cuh u vrtu, pa se poplasih, jer sam go, te se sakrih. “A Bog reče…..”. Dakle racio se izrazava u imaginativnim konceptima, koji definitvno ukazuju na cinjenicu da je čovjek skrenuo sa puta racija. Racio utjelovljem u tijelu, koje đeluje pod impulsima imaginacije, kako racio funkcionise. Ne možemo reci da je takav čovjek iskljucivo iracionalno biće. Kod njega racio ima funkciju politickog komesara imaginacije. Imaginacija je ta koja donosi odluke, a onda racio sluzi da opravda zasto je to bila najpametnija moguca odluka. “Jeste druze Simo vi ste u pravu, sad ćemo videt’ zasto. “ Racio odgovara, on sada mora da opravda, imaginacija stoji na kormilu, racio je mali od palube. On sada treba da objasni zasto je imaginacija u pravu. Adam reče:”nisam ja, žena..”A gospod Bog reče ženi: Zasto si to ucinila?” ”Zmija me prevari”, dakle imaginacija je prevari. Tada reče Bog zmiji:”e, kad si to ucinila da si prokleta….svako zivince”, što preneseno znači mimo svaku snagu u ljudskom organizmu i “na trbuhu da se vuce…..”Kao i SVAKA KAZNA I OVA JE SAMO OPIS STANJA U KOJI JE ČOVJEK DOVEO SEBE. Koje stanje ovde Bog opisuje? ”i još mecem neprijateljstvo između izneđu tebe(imaginacije) i zene (volje)” i između potomstva tvojega (potomtstvo i imaginacija to su imaginativni koncepti) i sjemena njezina(potomstva volje-to su planovi). Ono će ti na glavu stajati (znači ostvareni ljudski planovi će unistavati mastarije), a ti ćes je za petu ujedati. Taman kad čovjek racionalno i do kraja sprovede plan, ođedamput se prepusti mastariji zbog koje ponovo prepusti kormilo zmiji….A ženi reče:” tebi ću mnoge muke zadati kad zatrudniš, znači kad čovek odluči da nešto hoće, to je volja,” s’mukama ćes rađati djecu”. Čovjek ne može odlučiti i onda otiči spavati pošto je već odlučio. Nego smukama ćes đecu rađati, “i volja će tvoja stajati pod vlascu muza tvojega” , odnosi se na racio” i on će ti biti gospodar”(racio). Pa onda reče raciju:”Što si poslusao… zemlja da je prokleta s tebe”. Adam je napravljen od zemlje, znači tijelo tvoje da je prokleto s’tebe. “Smukom ćes se od nje hraniti…”. Raciju će biti tesko da izađe na kraj sa potrebama tjela u kome boravi(taman je isplanirao da narednih 12 sati provede obezbeđivanju ne znam čega, i u to prođe zgodna zenska). I na koncu konca, i reče gospod Bog: eto čovjek posta kao jedan od nas. Taman smo skontali da je čovjek pao ne može nize, kad kaže Bog eto i sam tu i ja sam pao nemože bit’ nize. Ne, pogresan prevod. U originalu stoji, eto čovjek posta JEDISTVEN, po tome što sam po sebi znade što je dobro a što zlo. Drugim rijecima to su imaginativni koncepti, koje čovek može sam od sebe da proizvede,( uz ljudsko drustvo to ide brze i usmerenije), ali ono što je interesantno imaginacija je dovoljna da čovek sam sebi može da priozvede sliku o tome Šta je dobro a Šta zlo.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License