Izrael priprema taktiku prema novoj palestinskoj vlasti
Uslovi za prihvatanje Hamasa
Ivan Ninić
Sredinom februara Izrael je posetio jedan pravi super-špijun. Zove se Henri A. Krampton. Koordinator je za kontrašpijunažu u američkom Sekretarijatu za spoljne poslove Kondolize Rajs. Došao je na redovnu dvogodišnju konsultaciju sa svojim izraelskim partnerima. Razgovori su se ovog puta odnosili na tri teme: Iran, Hamas i bombaši-samoubice.
Izraelske sagovornike je zanimalo šta ovaj čovek skladne spoljašnjosti, sa južnjačkim naglaskom, misli o organizaciji Hamas nakon preuzimanja kontrole u palestinskim teritorijama.
Po Henriju, Hamasu treba dati vremena da se izjasni. Ako prizna Izrael, usvoji sporazume koji su potpisani sa prethodnom palestinskom upravom i odreknu se terorizma, treba prihvatiti legitimnost njegovog izbornog uspeha. Ukoliko Hamas očekuje da ga međunarodna zajednica prihvati, mora da prizna pomenuta tri uslova.
Složnost međunarodne zajednice u odnosu na Hamas nije potpuna. Rusija, Turska, verovatno još neke zemlje, smatraju da treba pregovarati sa ovom palestinskom organizacijom i videti šta je njena namera. Sa Rusijom razgovor je doživeo fijasko. Hamasovci nisu ni na koji način pokazali nameru da priznaju Izrael, a dobili su satisfakciju što su ih pozvali u posetu predstavnici jedne velike sile. Amerikanac kaže da je njegova vlada upozorila Ruse na takav mogući ishod razgovora.
Henri smatra da će promene u stavovima Hamasa, ako do njih uopšte dođe, biti inicirane iz unutrašnjih potreba. Imidž, identitet Hamasa su terotizam, nepokolebljivost i nepotkupljivost. Ako bude želela da pomogne narodu i vlada odgovorno, sada kada je na vlasti, ova organizacija će morati da izmeni neke svoje stavove. Izraelci, ne verujući baš u takvu promenu, pitaju ga - dobro, a šta da se radi ako Hamas ne promeni svoje stavove? To bi bilo loše za Hamas i još gore za palestinski narod. Treba verovati da je Hamas pobedio na izborima pre zbog toga što je narod bio protiv korumpiranog rukovodstva Fataha, nego za ekstremne terorističke akcije ove organizacije.
Izborni rezultat u palestinskoj autonomiji otvara pitanje u kojoj meri vrede demokratski izbori u društvu gde ne postoje liberalne institucije. Bušova želja da demokratizuje celo područje Bliskog istoka dolazi u pitanje kada na demokratskim izborima na vlast dođu "zli momci". Međutim, šta je alternativa? Da se beskonačno podržavaju autokratski režimi? Dugoročno gledano, proces demokratizacije treba jednom istinski započeti, imajući u vidu da se kreće u akciju koja će trajati dugi niz godina. Kontraterorizam nije samo hvatanje i ubijanje neprijatelja, kaže Henri svojim sagovornicima, već sagledavanje političkog, socijalnog i ekonomskog miljea u kome terorizam deluje. Samo sveobuhvatnom izmenom uslova života može da se promeni stav protivnika. Bez vladavine prava, slobodnih medija i reformisanog obrazovnog sistema, kao osnov demokratskog sistema, neće moći da se računa na fundamentalne izmene u palestinskom društvu.
Pobeda Hamasa na izborima svakakao je melem za međunarodni terorizam, ali istinska opasnost je u rastućoj islamskoj radikalizaciji. Slučaj sa karikaturama u danskin novinama, preteće izjave iranskih vođa, neprihvatljivi su za svetsku zajednicu. Kada se vide silna iracionalna razaranja u sukobima šiita i sunita, shvatate da ste u jednom dugotrajnom, zastrašujućem ratu. Protesti protiv karikatura pokazuju frustraciju muslimanskog sveta što nema mogućnost da u sopstvenoj zemlji uživa u liberalnim uslovima slobodnog društva. Svoj bes usmerava protiv demokratske klime Zapada u kojoj živi. Ta frustracija, međutim, više je političke prirode, nego religiozne suštine. Muslimanski svet je antiglobalistički indoktriniran i pun mržnje prema modernom svetu. On je pod stalnom presijom svojih tradicionalističkih, konzervatinvnih vođa. Takvu usijanu situaciju cinično koriste pojedini režimi, kao što je danas iranski. Baš na tom primeru se vidi da su politički motivi iznad religijskih. Iranski muslimani, šiiti, podržavaju šiitski Hezbolah u Libanu. Istovremeno, podržavaju i sunitske hamasovce, što ukazuje na to da im ne smeta islamski raskol, već prvenstveno žele da onemoguće funkcionisanje jevrejske države na Bliskom istoku.
Henrijevi izraelski sagovornici želeli su da saznaju kako on gleda na taktiku selektivnih atentata koja se primenjuje protiv neprijatelja. Američki stručnjak smatra da, u ovom surovom ratu, oni imaju svrhu ako su efikasni i sprečavaju neprijatelja da nametne svoju taktiku i štite sopstveni narod. Međutim, ako se neprijatelj može uhvatiti i izvesti pred sud, to je najbolja solucija. Jasno, najčešće za to nema vremena.
Neophodno je imati stalno u vidu socijalne, političke i kulturne prilike terena na kome se vodi borba i stvoriti klimu u kojoj će se moći angažovati lokalno stanovništvo. Treba tragati za onima koji su, ili mogu da postanu, vaši istomišljenici. On je u Avganistanu animirao lokalno stanovništvo da bi sa američkim trupama zajednički isterali Čečene, Arape, Pakistance i ostale borce islamske internacionale, koji su kidnapovali njihovu vladu. U tom smislu trebalo bi i Palestinci da shvate ko im je pravi neprijatelj i kojim putem treba da idu da bi postali istinski deo međunarodne zajednice.
Ipak, insistiraju izraelski sagovornici Henrija Kramptona, u Avganistanu su Talibani nametnuli svoju vlast, a na palestinskim teritorijama je Hamas pobedio na izborima.
Suština nije u razlici, kaže Henri, već u tome da li Palestinci žele da sarađuju sa međunarodnom zajednicom ili ne. Ako neće, treba potražiti moguću novu garnituru za vlast. Ekonomske sankcije protiv nekooperativnog Hamasa, mogle bi da budu jedna od mera destabilizacije organizacije Hamas, a ne Palestinaca.
Ne sme se zavaravati. Iranci žele nuklearno oružje, a ne samo nuklearnu energiju za mirnodopsku upotrebu. Produžena iranska ruka u vidu Hezbolaha na severu Izraela i njihov potencijalni partner u vidu Hamasa na jugu, dovode Izrael u smrtnu opasnost, pogotovo ako bi te dve organizacije bile naoružane od strane Irana taktičkim nuklearnim oružjen.
Ruski pokušaj da omekša iranski stav u razvoju nuklearne energije mogao bi da doprinese izvesnoj stabilizaciji, ako bi se ostvarila transparentnost iranskih težnji. To bi bilo moguće, ali nije verovatno, uzimajući u obzir tvrdokornost tamošnjeg režima. Diplomatske akcije ulaze u vremenski tesnac. Otvaraju se nove opcije, pa i vojne, s obzirom na to da je reč o smrtnoj opasnosti.
Izrael interesuje da li bi Amerika bila u stanju da vodi rat na toliko frontova. Po mišljenju njihovog sagovornika, ne radi se o oružanim sudarima velikih razmera, već o taktičkim potezima sa odgovarajućim partnerima u onim delovima sveta gde se ukaže potreba za kontraterorističkom intervencijom. - Uostalom, zato sam i došao u Izrael, - podseća svoje sagovornike Henri.
Postavlja se pitanje: da li bi Izrael drukčije reagovao na raketne napade iz Gaze, da ne postoji iranska pretnja?
- Odlično pitanje! - zaključuje Henri Krampton. - To pokazuje da u današnjem svetu taktičke odluke mogu da imaju strateške posledice.
Danas; 18-19. 3. 2006