UMJESTO PREDGOVORA
Poslije Jevrejske opštine Sarajeva brojčano najsnažnija je bila Jevrejska opština u Travniku. Njen postanak datira još iz vremena 1699 g. kada je Eugen Savojski bio osvojio Sarajevo. Iza velikog požara te godine počeli su neki Jevreji iz Sarajeva da sele u Travnik. Njihov đolazak je bio sve veci ođ vremena kada je ovaj postao vezirski grad, Spočetka su dolazile samo neke familige i pojedinci bez porođice, pa kada su se snašli i stvorili uslove za život i rad u novoj sredini, onda su doseljavali i njihovi pojedini rodjaci sa porodicom. Može se slobodno reći da su Jevreji u Travniku od svog dolaska do kobne 1941. godine živili i radili složno sa puno ljubavi i oduševljenja na uzdizanju i razvitku duhovne i materijalne kulture -prosperiteta Travnika i njegove okoline. U granicama svojih mogućnosti i sposobnosti oni su u svim akcijama davali svoj obolj zato u Travniku nije bilo antisemitskih pojava, niti bilo kakvih akcija protiv Jevreja do pojave nacizma u staroj Jugoslaviji četrdesetih godina ovoga stoljeća.
Poslednjih dvanaest godina pred drugi svjetski rat bio sam predsjednik Jevrejske opštine u Travniku. Tada je Travnik imao 376 pripađnika Jevreja. Od toga broja je jedva jedna desetina uspjela da se spasi od krvoločnog dušmanina Nikole Tusuna, koji je već u februaru 1942.g. javno rekao, da je "riješio židovsko pitanje". Gleđao sam na svoje oči kroz suze -nemoćan -kako su od oktobra 1941. đo konca januara 1942. bili odvedeni svi - starci, žene i djeca do dojenčadi - pa i teško bolesni i nepokretni. Nijednoga nisam mogao da spasim. U martu iste godine su ustaše i mene sa porodicom /roditeljima i suprugom/ odveli u logore Jasenovac i Staru Gradišku, odakle sam uspio da pobjegnem u jesen 1943.g. Cijelo vrijeme rata, pa i poslije oslobodjenja, neprestano sam gušio vapaj srca u grudima, u snu i na javi oplakivao sam sve vas, moje opštinare kao i najbližu rodbinu. Ali radost, koju sam osjećao gledajući vas pojedince, povratnike, iz njemačkog zarobljeništva.
i talijanskih logora sa izbeglištva, nije mogla da nadjača stvarnost i svijest, da ni vi niste zatekli skoro nikoga od porodice, pa ni domove u kojim ste rodjeni i odrasli. Nastojao sam svakoga da utješim i da savjetujem kako da nastavimo borbu za goli život i budućnost.
Bilo je svakome jasno, da u gradu u kome su prvi Jevreji prije više od dvjesta gođina počeli da grade gnijezda za porodice koje su rasle, ne može i neće više nijedan ostati. Nekoliko povratnika je 1948.g. iselilo u Israel, pojedini stariji su umrli, a većina je tražila i našla zaposlenje u većim centrima prema strukama i zanimanjima. Mnogi smo ostali u Armiji da čuvamo stečenu slobodu, da obnavljamo porušenu zemlju i da pomognemo u daljoj njenoj izgradnji u bratstvu i jedinstvu svih naših naroda. Sada, trideset godina poslije oslobodjenja, svi preživjeli smo već penzioneri. Prestanak redovne službe ne oslobadja nas od daljeg društvenog rada, tako dugo dok smo u stanju, treba zajedinici da koristimo.
Ja sam sa navršenom 80-om godinom života počeo da mislim i bilježim sjećanja, da tražim pisane i usmene podatke o svim našim predjima. Sastavio sam ovaj materijal za pisanje istorije Jevreja iz jugoslovenskih zemalja, posebno Jevreja Travnika. Ovo namjenjujem u prvom redu svojim preživjelim opštinarima i njihovim potomcima sa željom da to koriste u danima i prilikama, kada budu htjeli da se sjete, ili da doznaju pod kakvim su prilikama živili, radili i nestali naši predji.
Posebno sam zahvalan za pomoć koju su mi pružili u vršenju ovog mog zadatka - vjerojatno posljednjeg -preživjelim sapatnicima u ratu, Jevrejima Travnika:
Braći GAON /prof. Jaki, Moši i Jerki/, dr Salomonu Konforti, apotekaru Miki Abinunu, Miki Altarcu iz Sarajeva, Avramu J. Atijasu iz Splita i dr Avramu R. Atijasu u Beogradu, Miki I. Šalomu u Sao Paolu, dr Jaki Kalderonu u Jerusalimu i drugim prijateljima i znancima, kao i mojim sestrama Rifki Alkalaj i Dijani Kalderon u Beogradu. Svi su mi ovi dali dragocjene podatke i podsjetili su me na lica i dogadjaje, koje sam skoro bio zaboravio. Zahvaljujem i drugovima saradnicima iz Uprave Jevrejske opštine, posebno prijatelju prof. Avramu Pinto, koji su mi pomogli savjetima da bi ovo izdanje što bolje opiremio. Isto tako najljepše zahvaljujem i drugovima. iz Saveza jevrejskih opština Jugoslavije i Jevrejskog istorijskog muzeja za savjete i pomoć pri ostvarenju i opremi ovog izdanja.
Vjerujem da ovaj skroman napis ima i nedostataka; da neki pojedinci, manje ili više zaslužni i pomena vrijedni Jevreji Travnika, nisu spomenuti kao i pojedini dogadjaji da nisu dosta vjerno i tačno prikazani. Biću svakome zahvalan ko me đobronamjerno podsjeti za koji propust ili događjaj iz života niihovih predaka.
Sa ovim mojim posljednjim darom, ili uspomenom, opraštam se ujedno od vas sa vrućom željom za dalju sreću i napredak vaš i vaših potomaka; posebno za čuvanje trajnog jevrejskog identiteta i pripadnosti velikoj i vječnoj porodici
JEVREJSKOM NARODU - AM JISRAELU!
U Sarajevu, marta 1975.
Dr Josef Konforti
Umjesto Predgovora