Umetnost I Vlast

Simona Čupić

UMETNOST I VLAST
Srpsko slikarstvo 1945-1968

Drinkin’ man listens to the voice he hears
In a crowded room full of covered-up mirrors
Lookin’ into the lost forgotten years
For dignity

Bob Dylan, Dignity (1991)

Knjiga
Knjiga

U vremenu koje posmatra i vrednuje kroz istorijski razvoj dok istovremeno neprekidno preispituje ideju pisanja istorije, pisanja o istoriji isto kao i pisanja istorije umetnosti ili pisanja o umetnosti, čini se da ne preostaje drugo do da se prihvati savet Hansa Beltinga: „ne treba žaliti“, neka umetnici krenu ka novim ciljevima, a istoričari umetnosti ka novim pitanjima. Knjiga Lidije Merenik Umetnost i vlast. Srpsko slikarstvo 1945-1968 (Beograd, 2010) izašla je u ediciji Istorija Fonda Vujičić kolekcije. Istorija srpskog posleratnog slikarstva interpretirana je ovom prilikom kao „istorija njegovih generičkih ideja i ideologija“ – zbog karaktera, intenziteta i značaja ideologije, odnosno preovlađujućih ideja, te njihovih strategija stvaranja istine i sopstvene verzije istorije – da bi se pokazalo kako je tokom te dve i po decenije istina bilo više i „da su sve one, u jednom trenutku, budući preovlađujuće, bile prave istine“ u „sistemu smenljivih istina jugoslovenske kulture“. Citirajući Timotija Dž. Klarka u podnaslovu predgovora (“Ideology is what the picture is, and what the picture is not“), autorka poručuje da će u analizi srpskog slikarstva od socijalističkog realizma do nove figu-racije činjenice o nastanku umetničkih dela, njihova formalna analiza, kao i biografije umetnika imati značaj u meri koliko je neophodno kao polazište prilikom odgovaranja na pitanje – „prvo i možda najvažnije od novih pitanja“ – o odnosu umetničkog dela i njegove ideologije. Istovremeno, izdvajanjem dominantnih idejno-ideoloških modela, upućivanjem na društvena i politička dešavanja, otkrivanjem razli-čitih mehanizama delovanja i dometa kulutre, Lidija Merenik ispisuje jednu moguću mapu značaja i značenja umetnosti navedenog perioda, neretko pra-veći digresije i izvan prostorno-vremenskog okvira u naslovu, pojašnjavajući na najbolji mogući način tvrdnju da je „jugoslovenski i srpski modernizam 20. veka kontroverzna, sinkretička pojava koja ima puno lica i puno maski“. Takođe, kada je reč o istoriji i istoričnosti, nije nevažno podsetiti i da je ova studija prvi sveobuhvatni tekst o umetnosti navedenog perioda, nakon ranih istorizacija/klasifikacije mate-rijala u Srpskom slikarstvu XX veka (1970) Miodraga B. Protića – osnovne teze iznete su 1999. godine u doktorskoj disertaciji Lidije Merenik, da bi kasnije bile samo proširene i dopunjene.
Naslove poglavlja – Bez ogledala: totalitarni mo-del, Pred ogledalom: modernistički model, Kroz ogle-dalo: kritički model, Soba ogledala: Ivan Tabaković – povezuje metafora ogledala kao ideja istinitosti, iskrenosti, spoznaje. Njihova različitost, pak, podseća na tvrdnju Grizelde Polok kako umetnost nije ogledalo, već samo posreduje i predstavlja društvene odnose u polju znakova koji, da bi imali značenje, podrazumevaju prijemčivog čitaoca. Dakle, u periodu socijalističkog realizma, bez ogledala, kada je kultura imala „aktivnu ulogu ideološkog barjaka“, društvo nije želelo da spozna sopstveni odraz. Potom je, stvarajući zaobilazne strategije u periodu posleratnog modernizma, prešlo put „od subverzije do institu-cionalizacije“, našlo se pred ogledalom da bi se, voleći sve više sopstveni odraz, u njemu skamenilo. Zatim je „akcijom negiranja ili kritike zatečenog stanja“, odnosno visokog modernizma, prošlo kroz ogledalo, pokušavajući da sruši jedan etablirani (narcisoidni) model kulture i umetnosti. I na kraju, Soba ogledala – kao davinčijevski prostor koji ništa ne sakriva i sve otkriva, oličena u snazi indi-vidualizma poetike Ivana Tabakovića, njegovoj kreativnoj nepripadnosti i „superiornom odbacivanju da se razmišlja i stvara u kategorijama političko-ideološkog“. Drugim rečima, kako autorka objaš-njava, „modernizam je u srpskom slikarstvu imao tri istorijske, političke i ideološke etape: prva je sadržana u represivnom odnosu socijalističkog realizma prema nasleđu modernizma i u reakciji otpora na tu represiju, druga obeležava zenit posleratnog moder-nizma i simboliše liberalizaciju sveukupne kulturne i društvene klime, treća predstavlja njegovu deka-denciju i oblike njegove kritike.“

Treba, međutim, naglasiti da kada govori o etapama, Merenik razmišlja u kategorijama karak-terističnih tema, konceptualnog referentnog polja predmeta izučavanja, osobenosti poetika od kojih svaka zahteva posebne načine interpretacije, druga-čije strategije, oblikujući na taj način strukturu knjige tako da ne ističe hronologiju, niti u srpskoj istoriografiji toliko omiljenu decenijsku klasifikaciju. Navedeno polazište utemeljeno je u metodološkom pristupu koji autorka opisuje kao ličnu „eklektičnu, brikolaž tvorevinu – snalaženje između rigidnosti koje nekad mogu da daju kako istoriografski, tako i formalistički metod. Jednako kao i svi drugi ako se shvate kao zatvoreni sistem.“ Taj drugi, „otvoreni sistem“, svojevrsni beltingovski zaplet u kome „konfuzija“ generiše produktivnu energiju onda kada se razumeju njeni izvori, očigledan je već u strukturi poglavlja: Novo telo u novom predelu, Boža Ilić, Idejnost likovne kritike ili Zadarska grupa, Umet-ničko delo kao (relativno) autohton sistem, Etabli-ranje ili Nulti stepen enformela, Akumulacija, apro-prijacija, Leonid Šejka, Nova pravila, Beogradski pop-art, tek neki su od naslova. Čar ovog „brikolaža“ ogleda se i u odgovaranju na brojna pitanja nepreten-cioznom interpretacijom koja podstiče na dalja promišljanja, kao i potpunim odsustvom bilo kog oblika političke ostrašćenosti. Iako bez zazora otkriva načine na koji je država, odnosno Komunistička partija, diktirala kulturnu politiku – objašnjavajući njenu nespornu dogmatičnost, ocenjujući ideologiju socijalističkog realizma kao totalitarnu, a kada je reč o likovnoj kritici, pominjući „pogromaške tonove“ i dilemu da li takvo delovanje „može na bilo koji način biti moralno opravdano“ – Lidija Merenik ni u jed-nom trenutku ne prelazi granicu kako bi (pre)sudila o „odgovornosti umetnika“. Kao sastavni deo autor-kinog brikolaža, nesumnjivo, funkcionišu i pedantno promišljene ilustracije. Pronicljivo, ponekad čak oči-gledno duhovito, probrani vizuelni materijal upućuje na razmišljanja o duhu vremena, sugestivno oživljava atmosferu epohe, podstiče (ne)prijatno lunjanje po prošlosti: razdragani Julius Njerere i Josip Broz sa cigaretama, nastup Sedmorice mladih na zatvaranju izložbe savremene američke umetnosti ispred Vor-holove Merlin ili scena kod novobeogradskog pod-vožnjaka nakon sukoba sa policijom 1968, Eva Ras i crna mačka…
I na kraju zašto Bob Dilan… Zato što autorka na početku knjige kaže da joj je najdraža njegova ideja o neprestanom kretanju, takođe i zbog tako prigodnih „prekrivenih ogledala“, baš kao i „gledanja u zabo-ravljene izgubljene godine“ i promišljanja „dostojan-stva“… Ipak, pre svega zato što dobre pesme moraju da sadrže kvalitetnu poeziju. Dobra knjiga mora da sadrži zanimljiv, sugestivan, zavodljiv, delikatan, zanesen tekst. A ovde je upravo o tome reč, o „istra-živačko-deduktivnom tekstu o nastajanju i nestajanju umetnosti u telu politike: o podaništvu – o nemirenju – uspešnim borbama za moć – o debaklima – buntu – nepoverenju – o eskapizmu – moralnim usponima i posrnućima, i najvažnije, o nadmoći kreativnosti, mašte i duha, uprkos svemu“.

ZBORNIK Seminara za studije istorije umetnosti
Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu

__
Drugo dopunjeno izdanje knjige Ideološki modeli: srpsko slikarstvo 1945-1968, Beopolis i NUA Remont, Beograd, 2001

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License