Umanjivanje Nediceve Krivice

Filip David

UMANJIVANJE NEDIĆEVE KRIVICE
Odgovor Jaši Almuliju

Zaista i dalje ne razumem zašto i zbog čega Jaša Almuli, ne prvi put, umanjuje krivicu oku-pacionih kolaboracionističkih vlasti i Milana Nedića u konačnom rešenju „jevrejskog pitanja“. Kao da se zločini totalnog uništenja jednog naroda kojem su jedni pridoneli logistikom a drugi egzekucijom, mogu deliti na „veće“ i manje“. Nacisti jesu bili egzekutori, ali punu pomoć u pripremi egzekucije dobijali su od domaćih kolaboracionističkih vlasti. Bez te po-moći ne bi bilo moguće tako temeljito, dosledno, do kraja, kao nigde u Evropi, sprovesti rasne zakone i Srbiju već početkom 1942. učiniti „judenfrei“. U svome prethodnom tekstu naveo sam detaljne podatke o učešću Nedićeve spe-cijalne policije, posebnog odeljenja koje se bavilo evidencijom, hapšenjima i progonima jevrejskog stanovništva. Umesto da jasno i nedvosmisleno osudi ulogu Nedića i njegove vlasti, Almuli, okrenuvši sve naglavačke, mene naziva „falsifi-katorom Holokausta“ i nerazumnom osobom koja je pod „opsesijom“ da dokaže Nedićevu krivicu!
Ne želim da se upuštam u polemiku sa tako drskim besmislicama. Naravno, nije u pitanju ni-kakva „opsesija“ nego jednostavno nemirenje sa umanjivanjem krivice notornih ratnih zločinaca.
U jednom pasusu svoga „reagovanja“ Jaša Almuli otkriva suštinu našeg neslaganja. Ta Al-mulijeva rečenica glasi “Time je Filip David izjednačio krivicu Nemaca i domaćih kvislinga, umanjio odgovornost nemačkih okupatora i uvećao krivicu domaćih Srba“.
Dakle, Almuli zapravo brani „domaće Srbe“ a to su po njemu Milan Nedić i Nedićevi poslušnici i saradnici Milan Aćimović, Dragi Jovanović, Ilija Paranos, posle rata proglašeni za ratne zločince, a tu spadaju i specijalna srpska policija, odsek za Jevreje, koji su svakodnevno sarađivali sa Gestapoom… Oni nisu nikakvi „domaći Srbi“ , poštovani Jašo, nego stvarni zločinci i saradnici okupatora. Manite se, Jašo, takve odbrane kojom zapravo srpskom narodu uvaljujete kolabora-cioniste i zločince, kao „domaće Srbe“, samo što ne rekoste srpske domaćine. Ne znam da li ste svesni da na sličan način o ovim kolabora-cionistima govori i ekstremna srpska desnica, pronacističke organizacije poput Nacionalnog stroja, Krv i čast, Obraz, Naši… Zamislite da danas neko u Francuskoj brani maršala Petena kao predstavnika „domaćih Francuza“ ili da je Norvežanin Kvisling slika i prilika „domaćeg Norvežanina“. Nikome tako nešto ne pada napamet, bila bi to čista blasfemija.
Ali, vratimo se Milanu Nediću i njegovom odnosu prema Jevrejima. Citirajući delove iz značajne knjige Branislava Božovića “Stradanje Jevreja u okupiranom Beogradu 1941 – 1944 “ zaobišli ste ono što ne ide u prilog vašem umanjivanju Nedićeve krivice. Božović na strani 209. beleži izveštaj nemačkih vlasti o razgovoru sa Milanom Nedićem gde se doslovno navode Nedićeve reči upućene nacistima: “Ja znam samo jedno rešenje za jevrejsko pitanje: napolje sa njima. Sve dotle dok je i jedan Jevrejin u zemlji, ili dok može da govori sa Srbima, ili dok ga Srbi mogu žaliti, sve dotle nema mira u zemlji”.
28. marta 1942. održan je sastanak između šefa okupacione vojne uprave Dr Haralda Turnera i predsednika srpske vlade generala Milana Nedića. Turner je zabeležio: “General Nedić je dalje naveo teškoće koje mu u zemlji još pri-činjavaju ostaci masona kao i prikriveni Jevreji i Englezi. Ja sam odvratio da je jevrejsko pitanje praktično rešeno i da će sa preostalim Jevrejima i još prisutnim masonima brzo biti rašćišćeno. Gospodin Nedić će posle moći da prisvoji istorijsku zaslugu da je za vreme njegove vladavine jevrejsko pitanje u Srbiji u potpunosti rešeno”. Turner obaveštava generala Badera da je Nedić u toku daljeg razgovora istakao da se mora anga-žovati u borbi protiv više protivnika (navedenih u devet tačaka) Među protivnicima koje je suzbijao, naveo je (pod tačkom šest) i bivše političare, slobodne zidare i Jevreje.
Božović dalje navodi kako je tri meseca kasnije, nastao novi dokument o Nedićevom odnosu prema Jevrejima. U vreme kada je već bilo rešeno ‘jevrejsko pitanje’, tj. kada je za-vršena njihova fizička likvidacija u Srbiji, Nedić se 22. juna 1942. obratio generalu Baderu, koman-dujućem generalu i vojnom zapovedniku u Srbiji, sa predlogom da se preduzmu mere protiv Jevreja, ratnih zarobljenika u Nemačkoj, smeštenih u zarobljenički logor u Osnabriku. On obaveštava Badera da se u tom logoru nalazi oko 340 Jevreja…Zabrinut zbog njihove ‘destruktivne akcije’ predsednik srpske vlade kaže da mu je ‘čast da prednje stavi do znanja’ i da bi njegova vlada bila ‘naročito zahvalna da se protiv jevrej-skih i levičarskih elemenata preduzmu mere…’”
Nije, dakle, Milan Nedić bio samo pasivan posmatrač, on je, naprotiv, vrlo prilježno sprovodio nacističke rasne zakone, lilčno veoma angažovan da se Srbija u popunosti očisti od jevrejskog stanovništva. Moram još jednom da ponovim, a to je ključno mesto našeg neslaganja: braniti Nedića sa uverenjem da se tako brane “domaći Srbi” nije ništa drugo nego uvreda za sve one Srbe koji su rizikovali svoje živote da prihvate, sakriju i sačuvaju Jevreje od nacista i njihovih pomagača, kolaboracionističkog režima Milana Nedića. Vaše umanjivanje Nedićeve kri-vice, Jašo, nije ništa drugo nego “revizija istorije” kojoj teži jedan broj “patriotski” i nacionalistički orijentisanih nazovi istoričara.

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License