UBIJANjE JEVREJA BERDIČEVA
VASILIJ GROSMAN
Pre rata je u Berdičevu od 60.000 žitelja 30.000 bilo Jevreja. Iako je u jugozapadnim oblastima, gde su ranije bili naseljeni Jevreji, u mnogim mestima i gradovima broj Jevreja iznosio 50 i više procenata stanovništva, Berdičev se odnekud smatrao najjevrejskijim gradom u Ukrajini. To mišljenje vladalo je odavno, pa su još pre revolucije antisemiti i crnostotinaši Berdičev nazivali „jevrejska prestonica". Proučavajući pitanje nastanjenosti Jevreja u Ukrajini, nemački fašisti su pre njihovog masovnog ubistva uvek posebno isticali Berdičev.
Jevrejsko stanovništvo živelo je u prijateljskim odnosima s ruskim, ukrajinskim i poljskim stanovnicima grada i okolnih sela. Otkad grad postoji, kako za vreme carizma, tako i za hetmanske i petljurovske vladavine, u njemu nikad nije bilo nikakvih nacionalnih ekscesa. To se objašnjava time što crnostotinaši i petljurovci u gradu u okolnim selima nisu mogli naći podrške u organizovanju pogroma niti je crnostotinaška i pogromaška agitacija imala ikakvog uspeha.
Jevrejsko stanovništvo bilo je zaposleno u fabrikama: u najvećoj fabrici kože Sovjetskog Saveza „Iljič", u mašinogradnji „Progres", u berdičevskoj fabrici šećera, u desecima i stotinama fabrika i radionica za obradu kože, izradu odeće, obuće, šešira, u fabrikama metaloprerađivačkih i kartonažnih proizvoda. Još pre revolucije na glasu su bili berdičevski majstori za izradu mekih papuča „čuvjaka", koje su odlazile u Taškent, Samarkand i druge gradove Srednje Azije. Takođe su bili poznati majstori modne obuće i stručnjaci za proizvodnju hartije u boji. Hiljade berdičevskih Jevreja bili su zidari, pećari, stolari, juveliri, sajdžije, optičari, pekari, poslastičari, frizeri, nosači, dimnjičari, kočijaši, staklari, monteri, bravari, vodoinstalateri, obalski radnici itd.
U gradu je živeo velik broj jevrejskih intelektualaca: na desetine iskusnih, starih lekara internista, hirurga, pedijatara, ginekologa, stomatologa, bakteriologa, potom apotekara, hemičara, inženjera, tehničara, knjigovođa, nastavnika mnogih stručnih i drugih srednjih škola, profesora stranih jezika, nastavnika muzike, vaspitača u dečjim vrtićima i kolonijama.
Nemci su u Berdičev upali iznenada: nemačke tenkovske jedinice probile su se prilazima grada, i samo trećina jevrejskog stanovništva uspela je da se evakuiše. Ušli su Nemci u grad u ponedeljak 7. jula, u 7 sati uveče. Vojnici su se derali iz vozila: „Juden, kaput!", mahali rukama i smejali se znali su da je u gradu ostalo gotovo sve jevrejsko stanovništvo.
Teško je iskazati u kakvom je duševnom stanju bilo dvadeset hiljada ljudi koji su odjedanput oglašeni van zakona, lišeni svih ljudskih prava; Jevrejima su čak i oni strašni zakoni koje su Nemci uveli za žitelje okupiranih teritorija izgledali kao nedostižno dobro.
Jevrejskom stanovništvu određena je kontribucija: nemački ratni komandant zahtevao je da se u roku od tri dana dostavi 15 pari kožnih čizama, šest persijskih tepiha i sto hiljada rubalji. S obzirom na ograničenu veličinu, kontribucija je predstavljala ličnu pljačku ratnog komandanta. Kad bi se sreo s Nemcem, Jevrejin je morao skidati kapu. One koji nisu poslušali, Nemci su tukli i terali ih da trbuhom puze po trotoaru i rukama skupljaju đubre s kaldrme; starcima su sjekli brade.
Stolar Gerš Giterman, koji je šestog dana okupacije pobegao iz Berdičeva i uspeo da se prebaci preko linije fronta, pričao je o prvim zločinima koje su Nemci izvršili prema Jevrejima.
Nemački vojnici izbacili su iz stanova grupu žitelja Velike Žitomirske, Male Žitomirske i Štejnovske ulice. Sve te ulice izlaze na Žitomirsku ulicu gde se nalazi fabrika kože. Ljude su doveli u odeljenje za štavljenje kože i naterali ih da skaču u ogromne jame pune jakog korozivnog ekstrakta; one koji su se protivili odmah su streljali i njihova tela takođe bacali u te jame. Ovu egzekuciju Nemci su smatrali šalom: štavili su jevrejsku „kožu".
Sličnu egzekuciju „šalu" izvršili su u Starom gradu, u rejonu Berdičeva koji se nalazi između Žitomirske ceste i reke Gnjilopjat. Nemci su naredili starcima da obuku tales i tfilin i da u staroj sinagogi obave bogosluženje i „mole boga da im oprosti grehe koje su počinili protiv Nemaca". Vrata sinagoge su zatvorili i zgradu potpalili. Treću „šaljivu" egzekuciju Nemci su obavili pored mlina. Pohvatali su nekoliko desetina žena, naredili im da se skinu i saopštili nesrećnicama da će onima koje preplivaju na drugu obalu pokloniti život. Reka je kraj mlina, zajažena kamenom branom „grebljom", veoma široka. Većina žena utopila se ne stigavši do obale. Žene koje su preplivale na drugu obalu terali su da odmah plivaju nazad. Nemci su se zabavljali posmatrajući kako utopljenice gube snagu i idu ka dnu, sve dok se i poslednja nije utopila.
Kao primer takve nemačke „šale" može se navesti i istorija pogibije starca Arona Mizora, rezbara, koji je živio u Bjelopoljskoj ulici.
Pošto je opljačkao Mizorov stan, nemački oficir je naredio vojnicima da ponesu stvari koje je odabrao, a sam je ostao s dvojicom da se još razonodi. Našao je veliki rezbarski nož i shvatio kojeg je zanimanja Mizor.
Hoću da vidim kako to radiš rekao je i naredio vojnicima da dovedu od suseda troje sitne dece. Reži ih rekao je oficir. Mizor je pomislio da se oficir šali. Ali taj je pesnicom udario starca po obrazu i ponovo naredio: Reži!
Žena i snaha počele su da preklinju i plaču, pa je oficir rekao:
Moraćeš da siječeš ne samo decu nego i ove dve žene.
Nož je ispao iz starčevih ruku i Mizor se onesvešćen sručio na pod. Oficir je podigao nož i udario njime starca po licu. Mizorova snaha Lija Basihes istrčala je na ulicu i molila prolaznike da spasu starca. Kad su ljudi ušli u Mizorov stan, mrtva tela Mizora i njegove starice ležala su u lokvi krvi. Oficir je lično pokazao kako valja rukovati nožem.
Svi ovi zločini vršeni su stihijski. Ta zlodela činili su oficiri, vojnici i izdajnici policajci na vlastitu inicijativu, svesni da nizašta neće odgovarati. Vreme sveopšte organizovane akcije protiv Berdičevaca približavalo se ali još nije nastupilo.
Stanovništvo je shvatilo da poruge i ubistva iz prvih dana nisu vršena po nečijem naređenju i pokušavalo je da se žali i traži pomoć protiv samovoljnog nasilja dragovoljnih krvnika, protiv pljačkaša i nasilnika.
U svijest hiljada ljudi nije mogla da uđe prosta i strahotna istina da sama vlast, da država stimuliše i odobrava sva ova „samovoljna" nasilja, da su Jevreji stavljeni van zakona, da su mučenja, nasilja, ubistva, paljevine kad se tiču Jevreja prirodna stvar, da drugačije ne može ni biti, da drugačije ni ne sme biti. Ljudi nisu mogli da pojme tu nečovečnu istinu. Oni su trčali u upravu grada, ratnom komandantu, javljali da u njihove domove upadaju provalnici, da njih izvrću ruglu, da ih ubijaju, pale. Predstavnici vlasti su s psovkama i pogrdama izbacivali žalioce, izjavljujući da se sve to njih apsolutno ništa ne tiče.
Nad gradom se nadvila strava. Strava je ušla u svaki dom, stajala je uz uzglavlje usnulih, ustajala sa suncem, noću hodala ulicama. Hiljade starih i dečjih srdaca zamiralo je kad bi se noću čuo bat vojničkih cokula i glasna nemačka riječ. Strahotne su bile i mrkle oblačne noći i noći punog meseca, strahotno je u rodnom gradu bilo i jasno rano jutro i svetlo podne i tiho veče.
Tako je to trajalo 50 dana.
Avgusta 26. nemačke vlasti otpočele su pripreme za opštu akciju. Po gradu je oblepljena objava prema kojoj se svim Jevrejima određuje da se presele u geto, organizovano u Jatkama, u rejonu gradske tržnice. Zabranjeno je da preseljenici uzmu sa sobom ma šta od nameštaja. Jatke su najsiromašniji rejon grada, smešten duž nepopločanih ulica, s večno neisušenim lokvama. Tu su trošne potleušice, prizemne kućice, stare građevine od cigala koje se krune, s dvorištima gdje raste korov, valja se smeće, gomile starudija i đubreta.
Tri dana trajalo je preseljavanje. Natovareni zavežljajima i kuferčićima, ljudi su se kretali lagano iz Bjelopoljske, Mahnovske, Učilišne, Puškinske, Grčke, iz Velike i Male Juridike, iz Semjonovske i Danilovske ulice. Šiparci i dečica podržavali su iznemogle starce i bolesne. Oduzete i sakate nosili su na ćebadima i nosilima. U susret njima kretala se kolona iz Zagrebeljskog kvarta s onu stranu rijeke Gnjilopjat.
U po jednu sobu smestili su 5-6 porodica. U malenim kolibama sabilo se mnogo desetaka ljudi s bebama, s nepokretnim bolesnicima, sa slepima. Sobice-krletke bile su nabijene kućnim potrepštinama perinama, jastucima, posuđem.
Objavljeni su zakoni ponovo organizovanog geta. Pod pretnjom stroge kazne ljudima je zabranjeno da izlaze izvan granica geta. Kupovati na pijaci mogli su samo posle šest uveče, to jest kad je pijaca pusta i na njoj više ničega nije bilo.
Međutim, niko od preseljenih u geto nije pretpostav¬ljao da je ovo preseljenje samo prvi korak unapred smišljenog i do detalja razrađenog plana o umorstvu svih dvadeset hiljada Jevreja koji su ostali u Berdičevu.
Berdičevski stanovnik Nikolaj Vasiljevič Nemolovski, koji je u getu posećivao porodicu svog prijatelja inženjera Nužnog, prije rata zaposlenog u fabrici „Progres", priča da je žena Nužnoga mnogo plakala i uzbuđivala se što njen sin, desetogodišnji Garik, neće na jesen moći da nastavi pohađanje ruske škole.
Protojerej berdičevske crkve otac Nikolaj i starac sveštenik Gurin su sve vrijeme održavali veze s lekarima Curvargom, Barabinom, s ženom doktorkom Blank i drugim predstavnicima jevrejske inteligencije. Pokušavali su da im izdadu hrišćanska matična dokumenta ili da ih pokrste. Nemačke centralne vlasti koje su se nalazile u Žitomiru poručile su arhijereju da će i najmanji pokušaj sveštenika da spasavaju Jevreje biti najsurovije kažnjen, sve do osude na smrt.
Berdičevski starci lekari su, po pričanju sveštenika, neprekidno živeli u nadi na povratak Crvene armije. Jedno vreme tešili su se verzijom koju su navodno čuli preko radija, da je nemačkoj vladi uručena nota sa zahtevom da se prekine sa zlodelima prema Jevrejima.
Ali u isto to vreme zarobljenici koje su Nijemci doterali s Lise Gore počeli su da kopaju pet dubokih rovova na polju u blizini aerodroma, na mjestu gde svršava Brodska ulica i počinje popločani put prema selu Romanovki.
Septembra 4, nedelju dana posle organizovanja geta, Nemci i izdajnici policajci odredili su hiljadu i po mladića da pođu na poljoprivredne radove. Mladež je pokupila zavežljaje s hranom i, oprostivši se od svojih, krenula na put. Istog dana svih hiljadu i po mladića je streljano između Lise Gore i sela Hažino. Dželati su vešto pripremili ubistvo, tako prevejano su obmanuli svoje žrtve da niko od osuđenih na smrt nije do posljednjeg trenutka sumnjao u pripremano ubistvo. Njima su tako podrobno opisivali gde će da rade, kako će ih podeliti u grupe, kad će im i gde dati lopate i druto oruđe za rad, da niko nije ni najmanje posumnjao. Čak su im rekli i da će po završetku radova svakome biti dopušteno da uzme malo krompira za starce koji su ostali u getu.
I tako oni koji su ostali u getu u ono malo dana koliko im je još preostalo da žive nisu doznali za sudbinu tih mladih ljudi.
Gdje je vaš sin? pitali bi ponekog starca.
Pošao je da kopa krompir podjednako su odgovarali starci.
Ovo streljanje mladeži svakako je predstavljalo prvu kariku u lancu unapred smišljenih mera za umorstvo berdičevskih Jevreja. Ovim ubistvom izvučeni su iz geta gotovo svi mladi ljudi koji bi bili sposobni da pruže otpor. U Jatkama su ostali uglavnom starci, starice, žene, učenici, učenice i dojenčad. Procenat preostalih muškaraca jako se smanjio i bio sasvim satrven brigom o nemoćnoj deci i starcima. Tako su Nemci osigurali sebi potpunu nekažnjivost za sprovođenje opšteg masovnog ubistva.
Pripreme za akciju bile su završene. Iskopane su jame na kraju Brodske ulice. Nemački komandant upoznao je s planom operacije predsednika gradske uprave Redera rusiziranog Nijemca i ratnog zarobljenika iz prvog svetskog rata i šefa policije izdajnika Koroljuka. Te osobe Reder i Koroljuk aktivno su učestvovali u organizovanju i izvršenju umorstva. Četrnaestog septembra u Berdičev su stigle jedinice SS-puka i mobilisana je gradska policija. Noću između 14. i 15. septembra vojska je opkolila čitav rejon geta. U četiri ujutru, na zadati signal, esesovci i policajci počeli su da upadaju u stanove, da podižu ljude i odvode ih.
…
Ponekad su ljudi sa daljine prepoznali svoje bliske i tad bi novi, strahovit jauk zaglušio vazduh, izvikivana su draga imena, davana poslednja uputstva. Starci su se glasno molili, ne gubeći veru u boga ni u tim strašnim trenucima obeleženim vlašću đavola. Tog dana, 15. septembra 1941. godine, na polju u blizini berdičevskog aerodroma, na putu koji vodi od Brodske ulice do sela Romanovke, pobijeno je dvanaest hiljada ljudi. Ogromna većina njih bile su žene, devojke, djeca, starci i starice. Svih pet jama do vrha je ispunjeno telima, pa je trebalo još nasuti zemlje kako bi se tela prikrila. Zemlja se grozničavo dišući pokretala. Noću su mnogi od neusmrćenih izmileli ispod humke ogromnog groba svež vazduh probio se kroz rastresitu zemlju u gornje slojeve poleglih tela i dao snage onima koji nisu bili usmrćeni, čije je srce nastavljalo da kuca i povratio onesvešćene.
Oni su se razmileli po polju, instinktivno nastojeći da otpuze od jama, većina od njih je, gubeći snagu i krvareći, umirala odmah, još na polju, na nekoliko desetaka sežanja od stratišta. Seljaci koji su u zoru išli iz Romanovke u grad videli su jezivu sliku: celo polje bilo je pokriveno tijelima u krvavom belom rublju.
Nemci i policajci su pokupili tela, dotukli one koji su još disali i iznova ih zakopali.
Tri puta se za kratko vreme, potisnuta pritiskom iznutra, otvorila zemlja nad ogromnim grobom, i krvava tečnost pokuljala je preko rubova jama i razlila se poljem. Tri puta su Nemci dogonili seljake i terali ih da na ogromne humke iznova nabacuju nove količine zemlje.
Postoji svjedočanstvo o dva dečaka koji su bili na ivici otvorenih grobova i spasli se.
Jedan od njih je desetogodišnji sin inženjera Nužnog Garik, čiji su otac, majka i mlađa, šestogodišnja sestra ubijeni. Kad je Garik, s majkom i sestricom, prišao ivici jame, majka je, u želji da spase sina, povikala:
Ovaj dečak Je Rus, to je sin moje susede, on je Rus, Rus! Osuđenici pored nje su je podržali.
To je Rus, Rus je! vikali su.
Esesovac je odgurnuo dečaka od ljudi nad jamom. I tek što se mališan odmakao, odjeknuo je rafal iz automata. Do mraka je dečak ležao u grmlju kraj puta, a onda je krenuo u grad, u Bjelopoljsku ulicu, gde je proživio svoj kratki život.
Pošao je u stan Nikolaja Vasiljeviča Nemolovskog, očevog prijatelja, i čim je ugledao poznata lica, pao je u histeričan napad plača.
Ispričao je kako su mu ubijeni otac, majka i sestra, kako su ga spasli majka i nepoznati ljudi, od kojih niko više nije u životu. Svu noć je jecao, skakao s postelje, trzao se da se vrati na mesto streljanja.
Deset dana krili su ga Nemolovski. Desetog dana, pošto je doznao da je među četiri stotine zanatlija i majstora specijalista i brat inženjera Nužnog, Nemolovski je pošao fotografu gdje je radio Nužni i obavestio ga da mu je bratanac živ.
Nužni je noću došao da vidi dečaka. Kad je Nemolovski piscu ovih redova opisivao susret Nužnog, koji je izgubio celu porodicu, s bratancem počeo je da plače i izgovorio:
To se ne može ispričati!
Nekoliko dana kasnije Nužni je došao po mališana i poveo ga k sebi. Sudbina obojice bila je tragična pri narednom strijeljanju ubijeni su i stric i bratanac.
Drugi dječak koji je otišao s mjesta umorstva bio je desetogodišnji Haim Rojtman. Na njegove oči ubijeni su mu otac, majka i mlađi brat Borja. Kad je Nijemac podigao automat, Haim je stajao na kraju jame i rekao mu:
Pogledajte, sat i pokazao na staklence koje je blještalo na zemlji. Nijemac se sagao da podigne sat, a dječak se dao u beg. Meci nemačkog automata probušili su mu kapu, ali dečak nije ranjen. Bežao je sve dok se nije, bez svesti, srušio. Spasao ga je, sakrio i usinio Gerasim Prokofjevič Ostapčuk.
To je po svoj prilici jedini od dovedenih na streljanje 15. septembra 1941. godine koji je ostao u životu i dočekao Crvenu armiju.
Posle ovog masovnog streljanja ljudi koji su pobegli iz grada u selo i stanovnici obližnjih mesta gde se u to vreme vršilo opšte ubijanje jevrejskog stanovništva, došli su u ulice određene za Jevreje. Ali novo ubijanje, koje je usledilo odmah, dokrajčilo je sve koji su došli da žive u tim ulicama. Pri tome su Nemci i policajci pokazali tvkvu neobičnu surovost koja je nadmašila sve ljudske predstave o strahotama.
Maloj djeci razbijali su glave o kaldrmu, a ženama sekli grudi. Svedok tog pokolja petnaestogodišnji Ljeva Milmejster, ranjen nemačkim metkom u nogu, pobegao je s mesta streljanja.
Dvadesetog oktobra 1941. godine počele su racije na Jevreje koji su tajno živeli u za njih zabranjenim ulicama. U tim racijama učestvovali su Nemci i policajci, a pomagali su im doušnici crnostotinaši.
Trećeg novembra u zgradu drevnog manastira monaškog reda bosih karmelićana, koja se dizala nad strmom obalom rijeke i bila opasana visokim i debelim zidom-tvrđavom, uterano je 2000 ljudi. Tu su dovedeni i onih 400 majstora specijalista sa svojim porodicama, koje su bili odabrali Reder i Koroljuk za vreme streljanja 15. septembra 1941.
Trećeg novembra ljudima sateranim u manastir saopšteno je da, na specijalno obeležen krug, slože na pod sve dragocenosti i novac koji su imali uza se. Nemački oficir objavio je da će oni koji budu sakrili dragocenosti umesto streljanja biti živi zakopani.
Nakon toga stali su da odvode na streljanje grupe od po stopedesetoro. Ljude su svrstavali u parove i tovarili ih na kamione. Najpre su izvedeni muškarci, oko 800, a potom žene i deca. Neki od zatvorenih u manastir bili su, posle strašnog batinanja, mučenja, posle gladi i žeđi, posle četiri meseca nemačkih zlodela i posle gubitaka bliskih, toliko duševno ubijeni, da su u smrt išli kao u izbavljenje. Stali su u red za smrt, ne trudeći se više da na sat ili dva odlože trenutak smrti. Neki čovek koji se probio do izlaza, povikao je:
Jevreji, pustite me naprijed: pet minuta i gotovo, šta da se bojimo!
Tog dana streljano je 2000 ljudi, među njima lekari Curvart, Barabin, zubni lekar Blank, doktor Liberman, stomatolog Rubinštejn i njegova, po lepoti proslavljena, sedamnaestogodišnja kći. To streljanje obavljeno je iza grada, u rejonu sovhoza Sakulino.
Prilikom ovog streljanja iznova je, već kod samih jama, pokupljeno 150 najboljih zanatlija specijalista. Njih su smestili u logoru na Lisoj Gori. Postepeno su u taj logor dovedeni i najbolji stručnjaci iz drugih rejona. U logoru je ukupno bilo oko 500 Jevreja.
Aprila 27. godine 1942. streljane su Jevrejke koje su registrovane i živele u gradu, udate za Ruse, i deca rođena u mešovitim brakovima. Bilo ih je oko 70.
Logor na Lisoj Gori postojao je do juna 1942. godine.
Petnaestog juna, u zoru, Nemci su pobili nz mitraljeza zanatlije i članove njihovih porodica koji su bili u logoru. Logor su zatvorili. I prilikom tog streljanja Nemci i policajci su na mestu umorstva opet izdvojili 60 najboljih među najboljim majstora krojača, montera, zidara. Zatvoreni su u tamnicu i tu su radili za lične potrebe saradnika SD i ukrajinske policije.
Ove poslednje preživele Jevreje Nemci su streljali u vreme prve ofanzive Crvene armije na Žitomir. Prilikom tog streljanja poginuo je i, u čitavom gradu poznati, starac Ejslfeld.
Tako su Nemci planski usmrtili dvadeset hiljada stanovnika Berdičeva od iznemoglih staraca do novorođene dece.
Okupaciju je od 20.000 Jevreja koje su Nemci zatekli u Berdičevu preživelo svega nekoliko, deset-petnaest. Među spasenima je i pomenuti petnaestogodišnji Ljeva Milmejster, desetogodišnji Haim Rojtman i braća Vulf i Mihelj Pekelis, sinovi berdičevskog pećara.
Na kraju, da navedem nekolike reči objavljene 13. januara 1944. godine u crvenoarmijskom listu „Za čast domovine":
„Jedna od prvih koja se probila u Berdičevo bila je gvardijska četa starijeg poručnika Baškatova. U toj četi borio se redov Isak Špeer, rodom iz Berdičeva. Na putu do Bjelopoljske ulice ubio je tri nemačka puškomitraljesca. Uzbuđen, crvenoarmejac se okretao oko sebe. Pred njim su bile razvaline iz detinjstva znane ulice. Izišao je u Ulicu Ševčenka. Tu mu je i roditeljski dom. Čitavi su zidovi, čitav je krov, čitavi prozorski kapci. Ovde je Špeer doznao od suseda da su Nemci ubili njegovog oca, majku, sestru i malene Borju i Doru.
Nemci su se još držali na Lisoj Gori. Ujutru su se crvenoarmejci prebacili preko zaleđene reke Gnjilopjat i pošli na juriš da osvoje Lisu Goru. Redov Isak Špeer bio je u prvim redovima. On je dopuzao do njemačkog mitraljeza i bombom ubio dva mitraljesca. Komad mine odneo mu je nogu, ali je on ostao u stroju. Špeer je usmrtio još jednog Nemca i pogođen dum dum metkom umro na Lisoj Gori, gde su Nemci ubili njegovu majku. Redov Isak Špeer sahranjen je u rodnom gradu u Bjelopoljskoj ulici."
Berdičev, 4. novembra 1944.