U Znaku Sefer Tore

Organizovanje verskog života

Da bi se u potpunosti sagledao položaj pripadnika jevrejske nacionalne grupacije u Jugoslaviji, gledano sa aspekta njene pripadnosti jednoj od priznatih, mada manjinskih, verskih zajednica, neophodno je, najpre, upoznati se sa stavom vladajuće ideologije prema verskoj problematici uopšte i zakonskom regulativom kojom je, u posmatranom periodu, bila uredjivana ova oblast državnog i društvenog života. U skladu sa preporukama Kominterne, a zbog potrebe stvaranja širokog narodnofrontovskog i antifašističkog bloka, posle 1935. godine je, KPJ je ublažila vokabular i oštrinu nastupa prema vernicima i verskim zajednicama. Ipak, ključni momenti i opredeljenje u odnosu KPJ prema religiji i verskim zajednicama su ostali nepromenjeni: odvajanje crkve od države i škole od crkve, konfiskacija imovine svih verskih zajednica, ravnopravnost konfesija i sloboda veroispovedanja i, posredno i postepeno, eliminacija crkve iz političkog života zemlje.
U toku Drugog svetskog rata, KPJ je, kao i u prethodnoj fazi politike Narodnog fronta, polazila od shvatanja da je verska pripadnost gradjana njihova privatna stvar i da u antifašističkom pokretu ne može biti diskriminacije prema veroispovesti. Na to je upućivala realnost i činjenica da je Narodnooslobodilački pokret bio sastavljen od pripadnika raznih veroispovesti. Sem toga, takvo jedinstvo je odredjivalo i postojanje koalicije izmedju SAD, Velike Britanije i SSSR.
U peridu 1945 – 1952. godine bio kodifikovan niz zakona i bile preduzete mere koje su tebalo da stvore neophodne uslove za veću liberalizaciju u oblasti uredjenja privatnog života. Promene u ovoj sferi su medjutim, i pored toga bile izvodjene daleko sporije. Položaj verskih zajednica se nije promenio preko noći. Naprotiv, uprkos generalnom poboljšanju uslova u ostalim oblastima države i društva, i u narednih nekoliko godina su i dalje postojala ograničenja u pogledu javnog ispoljavanja verskih osećanja. U neposrednom posleratnom periodu, do potvrdjivanja legitimiteta na izborima novembra 1946. godine i donošenja Ustava kao najvišeg pravnog akta, čime je bio završen proces pravnog utemeljenja nove države, komunističke vlasti su se nalazile u poziciji koje je zahtevala krajnje promišljno i fleksibilno ponašanje prema svim iole značajnijim društvenim subjektima. To su zahtevali razlozi, kako spoljnopolitičke, tako i unutrašnjepolitičke prirode. U jeku krize koja je nastala oko “tršćanskog pitanja“, vlasti nove Jugoslavije su se susrele sa zadatkom da pronadju način da Narodni front i koalicionu vladu konvertuju u željeni oblik komunističkog državnog uredjenja i, pri tome ostvare mrdjunarodno priznanje. To ih je sprečavalo da prema verskim zajednicama nastupaju dosledno svojim ideološkim opredeljenjima.
Upravo u tom periodu je bilo obnovljno delovanje Saveza jevrejskih veroispovednih opština. Obnavljanje Saveza je bilo izvršeno u trenutku dok su borbe na jednom delu teritorije još trajale, a realnost holokausta još uvek prisutna. Savez je od prvog dana pokazivao svoju kooperativnost, priznavao i prihvatao sve mere novih vlasti i nastupao kao reprezent nacionalne zajednice. Verska komponenta je bila predmet delatnosti tek jedne od njegovih sekcija.
Komunisti su smatrali da se potpuno jedinstvo svih jugoslovenskih naroda može postići samo ostvarenjem korektnih odnosa izmedju države i verskih zajednica. Bili su svesni da bi politika progona vere otudjila veliki deo stanovništva i loše delovala na željenu demokratsku reputaciju vlasti. Oni, medjutim, nisu nameravali da verskim zajednicama dozvole da igraju bilo kakvu ulogu u političkom životu. Moglo se očekivati da poredak koji je počivao na ujedinjevanju svih zagovornika proleterske ideje i predvidjao da čak i državne granice medju njima budu odredjene kao ustupak nedovoljno klasno svesnom i sazrelom vremenu u kojem su, pored proletera, postojali i “oni drugi“ neće sa simpatijama gledati na insistiranje na opstanku bilo čega što bi iskakalo iz projektovane slike, u svim oblastima i sferama države i društva. Rukovodstvo jugoslovenske jevrejske zajednice je toga bilo svesno i, poučeno gorkim iskustvom iz prethodnog perioda, preduzimalo je sve napore da izbegne sve moguće greške i da ničim ne ugrozi njen opstsnak.
Katolička i pravoslavna verska zajednica otvoreno pokazivale da ne veruju u opstanak i dugotrajnost komunističkog režima i suprostavljale se načinu njegovog vodjenja državne politike. Jevrejska verska zajednica, pak, je u tom pogledu nastupala sa mnogo više opreza i diplomatske veštine. Ona je otvoreno iskazivala svoju lojalnost upravo komunističkim vlastima , u trenutku kada su ostale verske zajednice svoje simpatije i očekivanja upravljale u drugom pravcu. Na taj način, ona je uspela za sebe osigura, gledajući sa strane ostalih, unekoliko privilegovan položaj.
U periodu posle donošenja Ustava, država je podjednako oštro nastupala prema svim delatnostima sa otvoreno verskim predznakom. Posledice takvog stava su osetile sve verske zajednice, pa tako i jevrejska.
Posle uspešno sprovedene akcije na osvećenju Sinagoge , koje je bilo obavljeno 2. decembra 1944. godine, a o čemu je opširnije bilo pisano u jednom od ranijih poglavlja, članovi Verske sekcije su se angažovali oko pronalaženja relikvija i nameštaja koji su, u toku rata, bio opljačkani i razvučeni po raznim antikvarnicama i privatnim kućama. Raspitujući se kod svakoga ko bi o tome nešto mogao da zna, obilazeći postojeće starinarnice i antikvarnice, uspevali su da udju u trag izvesnom broju relikvija i drugog materijala koji je bio odnet iz raznih verskih objekata, tako da su, u relativno kratkom roku, uspeli da stvore pristojan, i obavljanju bogosluženja podoban, ambijent u jedinoj beogradskoj sinagogi.
Jedan od zadataka koji je na sebe preuzela Verska sekcija je bilo obnavljanje rada društva “Hevra Kaduša–Rehica“ koje se staralo oko pravilnog, u skladu sa verskim kanonima, sahranjivanja umrlih članova zajednice u svim većim opštinama na teritoriji Jugoslavije. Prvo ovakvo udruženje je bilo obnovljeno u Beogradu.
Na inicijativu beogradskog sveštenika Alberta Altaraca i još trinaest članova beogradske JVO je 27. decembra 1945.godine bio održan skup na kojem je odlučeno da se obnovi rad ovog udruženja. Skupu je, zvanično, u ime Saveza prisustvovao Ruben Rubenović. Sa skupa su članovi obnovljenog društva poslali zvanično obaveštenje Savezu o obnovi rada u kome su naveli da je bilo neophodno što pre pristupiti obnovi ovog Udruženja “… (sveštenik Altarac im je sa ogorčenjem) izneo nekoliko smrtnih slučajeva, na kojima se nije moglo sakupiti od 1.800 Jevreja kojliko danas broji Beograd, ni za MINJAN na groblju, a tako isto da se izvrši pogreb po propisima i tradicijama nase vere. Sveštenik je apelovao na nas, da i mi uzmemo učešće i obnovimo tu toliko potrebnu ustanovu u vezi sa verskim tradicijama. …(…) Izabran je odmah… da radi u zajednici sa verskom sekcijom …”
U toku rata, pripadnici okpatorskih vlasti su iz svih javnih ustanova na zauzetim teritorijama odnosili razne dragocenosti i relikvije, kao ratni plen, za svoje privatne zbike. Ono sto je preostajalo iza njihovog pustošenja, raznosili su lokalni lopovi ili meštani koji su smatrali da neki predmet, čiju stvarnu funkciju i značenje često nisu znali, može imati upotrebnu vrednost u njihovom domaćinstvu. Svi jevrejski sakralni objekti, na teritoriji cele Jugoslavije su, u većoj ili manjoj meri, bili oskrnavljeni. Od svih skralnih lokaliteta i objekata, u najalarmantnijem stanju su se nalazila jevrejska groblja obadva obreda. Ograde su bile odnesene, nadgrobno kamenje upotrebljeno kao gradjevinski materijal, a grobovi, ponegde, prekopani i oskrnavljeni. Situacija sa grobljima je bila slična na teritoriji cele Jugoslavije. Dok se o sinagogama, kao gradjevinama koje su bile locirane najčešće u širem jezgru gradova i koje su posedovale spomeničku vrednost kao dela osobenog arhitektonskog izraza, groblja su bila tretirana kao deo komunalne infrastrukture, te je tako i bilo postupamo sa njima.
U manjim opštinama, gde su groblja bila locirana na zemljištu koje se nalazilo u svojini VO, bio je prisutan problem oko nedostatka sredstava za njihovo održavanje, naročito obzirom na okolnosti da je, u novouspostavljenom ateističkom sistemu vrednosti postao evidentan izostanak osećaja pijeteta prema takvim mestima, te su groblja postala meta lokalnih vandala, ili su služila kao mesto odakle su uzimani nagrobni spomenici i upotrebljavani kao gradjevinski materijal.
Pored grobalja, koja su bila vandalizovana i opustošena iz razloga što su nadgrobni spomenici moli da posluže kao upotrebljiv, već poluobradjen, gradjevinski materijal, iz istog razloga su bile, na celoj teritoriji Jugoslavije, bez izuzetka i u potpunosti opustošena i ritualna kupatila – mikve. Neke od njih su demontirali i prodali sami članovi lokalnih JVO. Najindikativniji i najplastičnijie opisani primer takvog ponašanja je bio slučaj iz Bačkog Petrovog Sela, o čemu saznajemo: “ .. Nakon oslobodjenja te Mikve je bilo još čitave. Instalacije su demontirali sami Jevreji, i prodali, a novac medjusobno podijelili..“ .
Savez se, u neposrednom posleratnom periodu suočio sa problemom nemogućnosti obnavljanja svih oštećenih i ruševnih sinagoga i ostalih zgrada verske namene. Ovaj problem je bio utoliko aktuelniji što se pojavila nesrazmera u ukupnom broju bogomlja i vernika. Naime, veliki broj vernika je stradao u ratu, a izvestan broj nije pokazivao interes da prisustvuje bogosluženjima. Sem toga izvestan broj JVO, koje su u predratnom periodu postojale, a od kojih su neke bile brojne i imale po nekoliko hramova, uglavnom na teritoriji Vojvodine i Hrvatske, nisu uopšte obnovile svoj rad. Posle sagledavanja ovog problema i dileme da li da se takve zgrade ustupe na upotrebu mesnim narodnim odborima, na odredjeni vremenski rok bez naplate kirije, uz obavezu da zgrade budu popravljene i upotrebljavane samo za realizaciju kulturnih sadržaja, ili da se izvrši njihova prodaja, Savez se opredelio za prvo rešenje, kao prikladnije. Većina gradskih vlasti je ispoštovala dogovor i u ovim, nekada osvećenim i sakralnim objektima je i realizovala isključivo kulturne sadržaje. Medjutim, u nekim mestima je namena objekata bila promenjena. U takvim slučajevima, Savez je intervenisao kod nadležne republičke Komisije za verska pitanja i prvobitni dogovor o upotrebi bi bivao ispoštovan.
Medjutim, dešavalo se i da zgrade sinagoga budu prisvojene od strane mesnih narodnih vlasti bez prethodnog dogovora.
Pošto je za vreme rata vladela opšta oskudica upravo za ovakvim verskim predmetima, a izvesni delovi odeće za jevrejske sveštenike, naročito mantije crne boje, bile vrlo slične onima koje koriste pravoslavni sveštenici, dešavalo su se situacije, iz današnje perspektive sasvim neshvatljive i bizarne. Ostalo je zabeleženo da je pravoslavni sveštenik iz okoline Beograda (Ritopek) dobar deo ratnog perioda pravoslavne liturgije služio u odeždi koju je, kao sebi podobnu nabavio kod antikvara Ahmeda Ibrahimovića na Jovanovoj pijaci u Beogradu. Kada je, neposredno posle oslobodjenja Beograda, Savez pokrenuo akciju za nalaženje ritualnih predmeta i drugog inventara koji je tokom rata bio odnesen iz sinagoga, odeća je bila pronadjena, a pravoslavni sveštenik je saznao pravu prirodu i poreklo svoje mantije. Bez protivljenja, on je tu odeću vratio. Antikvar Ibrahimović je, sem te odežde, od neimenovanih lica na prodaju dobio još neke predmete koji su poticali iz neke od beogradskih sinagoga. Iz raspoloživih dokumenata se vidi da on nije imao nameru da te predmete vrati dragovoljno, pa je AD HOC uspostavljena “Srpsko–Jevrejska verska verska opština“ Beograd 9. decembra 1944. godine službenim dopisom, upućenom III odeljenju komande grada Beograda, zamolila da se dotični predmeti vrate: “Kod Ibrahimovića, trg, antikvitetima, na Jovanovoj pijaci pronašli smo crkvene svete odore iz zavetne škrinje u kojoj se umotavaju svete knjige… Ove odore pripadaju našem hramu koji je neprijatelj opljačkao (…) Na koji je način Ibrahimović došao do tih stvari nećemo se upuštati, ali tvrdimo da su te stvari ukradene nrama i da je taj Ibrahimović do tih stvari dospeo preko lica koja su to uradila. Molimo da se taj Ibrahimović pozove da te stvari za nas preda odeljku ili namaneposredno u našoj kancelariji u ulici Kneginje Ljubice 34. Smrt fašizmu–Sloboda narodu.“ Organi narodne vlasti su, u ovom neposrednom posleratnom periodu, pokazali zavidnu spremnost na saradnju. Već istog dana, udovica dotičnog antikvara je vratila trinaest komada odeće za sfer tore o kojima je bilo reči, a samoinicijativno je donela i dva svećnjaka za koje je tvrdila da ih je njen muž kupio za vreme okupacije. Za takav gest, koji je, kako smo to videli iz prethodnog dopisa bio iznudjen, dobila je od Opštine zahvalnicu sledeće sadržine: “U ime naše opštine izjavljujem Vam zahvalnost što ste nam te odore sačuvali i predali bez ikakve nagrade. Vašem pok. Mužu Ahmedu, koji je bio toliko dobar i otkupio ove odore da bi nam se predale, dragi Bog dati njegovoj duši rajsko naselje, jer je učinio svetu dužnost prema našem hramu.“
Neki gradjani su, kao vać spomenuti sveštenik iz Ritopeka, aktivistima Opštine svojevoljno predavali jevrejske relikvije koje su kod njih dospele na razne načine. Tako je izvesnoj gospodji Katici Katić bila pismeno izražena zahvalnost na “… Darovanim crkvenim predmetima, koje će biti upotrebljene za obnovu sinagoge u Kosmajskoj ulici 19. Medju stvarima nalazi se: 1/ Menora 2/ Molitvenik 3/ svitak Megilat Ester i 4/ Pehar za vino.“ Slične zahvalnice za predavanje svetih relikvija dobili su i Milutin Zlatanović, Jozefina Hauzer, Ivka Melamed, Kršnja Ljubomir i Zorka Aćimović, svi iz Beograda. Naročito vredne poklone su Savezu učinili Iver Janoš, Komar Janoš i dr. Irić Desider iz Debeljače koji su Savezu predali po dve Sefer Tore , spasene iz sinagoge u Debeljači, koja je bila srušena 1941. godine. JVO je, u tom periodu, od jednog neimenovanog pravoslavnog sveštenika iz Nove Kanjiže dobila izvestan (nije navedeno koliki) broj Sefer Tora.
Smatrali smo da je važno podrobnije navesti proces prikupljanja ovih najranije pronadjenih relikvija i njhove dardavce jer su ritualni predmeti predstavljali prvi inventar sinagoge u Kosmajskoj 19, u Beogradu čijim je osvećenjem i zvanično bila priznata jevrejska verska zajednica u Jugoslaviji.
Kasnije je od strane Saveza bila sprovedena organizovana i sveobuhvatna akcija prikupljanja ritualnih predmeta, raznih relikvija i molitvenika na teritoriji cele Jugoslavije. Težilo se da se svi ovi predmeti, ukoliko se nisu neposredno upotrebljavali u bogosluženju u JVO u kojoj su se nalazili prikupe u Beogradu. Ovo je bilo činjeno iz dva dva razloga. Prvi je bio da se relikvije i ritualni predmeti, a takodje i molitvenici i druge sveta knjige, naročito iz ostavštine ugaslih opština, prikupe na jednom mestu da bi se, kasnije, distribuirale opštinama koje su oskudevale u ovom materijalu. Drugi razlog je bila želja, koja je kasnije bila i realizovana, da se u glavnom gradu otvori Jevrejski muzej.
Odziv JVO je bio različit. Neke od njih, kao na primer upravo zagrebačka, koja je posedovala čak sedam Sefer Tora, dok mnoge opštine nisu imale ni jednu, nije želela da neku od svoih svetih knjiga ustupi Savezu. Uvidevši da je, ipak, potrebno da se izvestan broj primeraka ustupi i drugim JVO koje su imale potreban minjan, a nisu imali svoje Tore, zagrebačka JVO je sama izvršila izbor opština kojima je podarila po jedan primerak Sefer Tore, uz napomenu da se prema njoj odnose sa dužnom pažnjom. Sarajevska opština nije, u principu, imala ništa protiv toga da neki od svojih primeraka Sefer Tora i ostalih svetih knjiga i moltvenika preda drugim opštinama koje su u njima oskudevale, jer je i sama sve Tore koje je posedovala, kao i većinu drugih knjiga, dobila iz JVO Travnik, gde su bile sačuvane u zgardi tamošnje Gimnazije. Medjutim, sarajevska JVO, kao i zagrebačka je smatrala da bi muzejska odeljaenja trebalo osnovati pri svim velikim JVO .
( ovo dodajem - bilo je negde u tekstu koji sam obrisala, a Travnicani su mi mnogo simpaticni zbog takvog ponasanja – Dok su stanovnici pojedinih vecih JVO, i pred toga sto su imali neophodan broj vernika za odrzavanje bogosluzenja, pornalazili razne izgovore da istima ne prisustvuju redovno, pripadnici jevrejske populacije iz Travnika su, za velike praznike, organizovano odlazili kod prijatelja i rodjaka u Sarajevo i tamo prisustvovali bogosluzenjima. Inace, sakralni objekti u Sarajevu su bili osteceni/ ukupno cetiri/ te je sluzba Bozija bila obavljana u prostorijama Sarajevske JVO.)

U neposrednom posleratnom periodu je u svim jevrejskim veroispovednim opštinama vladala velika oskudica u ritualnim premetima i nedostatku uredjenog prostora za obavljanje bogosluženja. Ovaj problem je delimično bio rešen jula 1946. godine, raspodelom ritualnih predmeta preuzetih iz depozita Državne uprave narodnih dobara koji su se tamo nalazili, a poticali su iz zaplenjenih magacina okupacinih snaga, a koji su bili opljačkani iz raznih porušenih ili demoliranih jevrejskih verskih objekata. Sem toga, velikom akcijom Autonomnog odbora početkom 1948. godine sve opštine, koje su za time izrazile potrebu, bile su snabdevene neophodnim verskim predmetima. Posle izvršenih alija i iseljavanja velikog broja vernika u Izrael, u pojedinim JVO se pojavio suvišak relikvija, pa je Savez doneo odluku da se one prikupe i na taj način je bio uspostavljen početni fond budućeg Jevrejskog muzeja u Beogradu.

1 Radić R, 2002, str 126.
2 Kada je 23. juna 1950. godine Radio Vatikan objavio vest da su u Jugoslaviji uvedene visoke državne takse na verske obrede, Svetski Jevrejski Kongres je zatražio obaveštenja od Saveza o situaciji u Jugoslaviji po tom pitanju. U svom odgovoru SJK “.. Savez je podvukao opšte poznatu činjenicu da su u našoj državi crkva i država potpuno odeljene, da je Ustavom zajamčena sloboda veroispovesti i svesti, a shodno tome učešće u verskim obredima i korišćenje sa verskim ustanovama ostavljeno je slobodnom nahodjenju svakog gradjanina. Takodje je istaknuto, da se u smislu prednjega, država ne meša u odredjivanje taksa i nagrada za verske obrede bilo koje verske zajednice… Savez je najzad ukazao, da je ova vest Radio Vatikana neistinita i nesumnjivo rezultat zlonamerne propagande protiv Jugoslavije. Svetski jevrejski kongres zahvalio je Savezu na obveštenju, te je dobivene podatke objavio u biltenu Svetskog jevrejskog kongresa.“ Bilten, broj 3, Beograd 1950, str 5.
3 O potpunoj neosnovanosti ovakve percepcije položaja jugoslovenske jevrejske zajednice, u pogledu mogućnosti slobodne organizacije verskog života u svim oblicima govori i podatak da je pripadnicima tri najbrojnije konfesije u Jugoslaviji bilo dozvoljeno da obnove rad srednjih i visokih škola. Istina, ove škole su radile sa samnjenim obimom i pod nepovoljnijim uslovima nego pre rata, ali su ipak postojale: na teritoriji N.R. Srbije je bio dozvoljen rad Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, a u Prizrenu i Rakovici su bile obnovljene bogoslovije SPC. Radaić R, 2002, str. 221.
U Sarajevu je, neposredno posle rata, bio obnovljen rad medrese. Član Verske komisije N.R. Srbije Mustafa Canhasi je intervenisao da se, pored ove, odobri otvaranje još jedne medrese (srednja verska škola) u Prizrenu jer je “ … za dalji život i rad Islamseke verske zajednice u NR Srbiji od velike potrebe da ( i ) u NR Srbiji postoji jedna medresa. Ovo utoliko pre što bi se u toj medrsi predavalo na šiptarskom i srpskom jeziku…” AJ, SKVP, 144, 5/86. Predlog je bio prihvaćen i medresa je 1951. godine bila osnovana u Prištini 1951. godine. Nasuprot tome, Ješiva, koja je pre rata postojala i radila u Sarajevu, iako je podnela molbu za obnavljanje rada, nije, u posmatranom periodu, dobila dozvolu za nastavak rada, iako je i jevrejska zajednica imala potrebe za školovanim svešteničkim kadrom. AJ, SKVP, 144, 5/88.
Usled opstrukcije i otezanja državnih organa da izdaju dozvolu izlaska iz zemlje, nisu, takodje, mogli biti ostvareni ni odlasci zainteresovanih na proseminarske rabinske studije u Londonu, za koje je SJK odobrio stipendije, ni tokom 1950, ni tokom 1951, a ni tokom 1952. godine. Na osnovu pregledane gradje, uverili smo se da ni u naredne dve godine (do 1954. godine) ni jedan zainteresovani kandidat nije dobio dozvolu za odlazak na proseminarske rabinske studije u Londonu, što je bilo nemoguće logično objasniti, obzirom da u Jugoslaviji nije bilo ni jedne jevrejske verske škole. AJIM, PA, 795.

4 Jevrejski sveštenici su smatrali da vlasti, i u nekim drugim slučajevima, pripadnike jevrejske vreske zajednice ne tretiraju ravnopravno sa ostalima. O tome svedoči dopis nadrabina zagrebačkog, Hinka Urbaha, upućen Savezu, sa molbom za intervenciju. “ … Od komisije za vjerske poslove pri pretsjedništvu vlade N.R.H. dobio sam… Naredbu Ministarstva prosvjete N.R.H ( …) u kojoj su školski praznici svih vjeroispovjesti tako odredjeni da na rimokatolike pada 8 dana/ i još jedan dan o kojem odlučuje kotarski ili gradski N.O./ , za pravoslavne 8 dana i Krsna slava/ i još jedan dan o kojem odlučuje N.O./ za muslimane 7 dana, a za Jevreje svega 4 dana, i to 1 dan Pashe, 2 dana Roš-hašane, 1 dan Jomkipura.
Molim vas da se pokrene kod nadležnih vlasti ispravka ove očite nepravde, koja je time nanešena…( …) djeca čija je vjeroispovjest u manjini takodjer trebaju biti oprošteni od pohadjanja škole i u najmanju ruku od rada.“ Savez je na ovaj nadrabinov zahtev odgovorio vrlo ljubazno, ali negativno. Istaknuto je da jevrejska deca mogu, takodje, zamoliti poštedu od pohadjanja škole na velike jevrejske praznike i da će im to, sigurno, biti uvaženo. AJIM, PA, 795.
5 U Arhivu Jevrejskog muzeja je ostalo sačuvan veći broj fotografija koje su zabeležile ovaj svečani dogadjaj.
6 Minjan je činilo deset odraslih muških članova zajednice.
7 AJIM, PA, 975.
8 Sem toga, u neposrednom posleratnom periodu je bila prisutna opšta pojava: “ …. nižih narodnih vlasti sa crkvenom imovinom…(bile su prisutne) učestale provale i skrnavljenje crkvenih utvari i bogoslužbenih knjiga.. ( …) oduzimanja crkvenih zemljišta i parohijskih zgrada…“ AJ, KAR, 97, 3/35.
9 AJIM, PA, 795.
10 “Na teritoriji FNRJ su, za kulturnoistorijske spomenike bila proglašena 1933 objekta verske namene. Od ukupnog broja hramova, 1346 crkava i samostana su pripadali Katoličkoj crkvi, 453 Srpskoj pravoslavnoj crkvi i 115 islamskoj zajednici. (… ) Na teritoriji Srbije pod zaštitu je stavljno ukupno 157 objekata, od čega 146 pravoslavnih, 4 katolička i 7 muslimanskih“ Radić R, 2002, str. 261.
Od svih postojećih jevrejskih sinagoga, na teritoriji Jugoslavije za kulturnoistorijski spomenik je bio proglašen ciglo jedna, a na teritoriji Srbije ni jedna.
11 AJIM, PA, kutija 795. 12 AJIM, PA, Isto.
13 AJIM, PA, Isto.
14 Sefer Tore – Svici Tore.
15 AJIM, PA, Isto.
16 Zapisnik sa zajedničke sednice Izvršnog i Autonomnog odbora od 6. juna 1952. godine.
17 Na osnovu odluke Privrednog saveta Vlade FNRJ, AJIM, PA,795.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License