ODBOR ZA STANDARDIZACIJU SRPSKOG JEZIKA
Odluka br. 1
16. februar 1998. godine
Tri pitanja i tri odgovora
…
3. Ni na treće pitanje, u vezi s nazivima jezika jevrejskog naroda, jevrejski/hebrejski/ivrit, nije moguće govoriti u sasvim jednoznačnim kategorijama, niti je moguće na to pitanje odgovoriti kratko i odsečno.
3.0. Oba prideva, jevrejski i hebrejski, legitimno koegzistiraju u srpskome jezičkom standardu, ali se samo hebrejski dosad vezivao za jezik. Vezivao se prvenstveno u značenju – jezik starih Jevreja, kojim su pisani Stari zav(j)et, Talmud i drugi jevrejski verski spisi, a ređe se javljao u značenju vezanom za religiju (judaizam) i kulturu jevrejskog naroda. Ti spisi i njihova bogoslužbena upotreba kroz vekove omogućili su da se još u prošlom stoleću javi pokret za oživljavanje mrtvog jezika. Taj pokret imao je uspeha: oživeli jezik uspostavljen je kao službeni jezik jevrejskog naroda u njegovoj novoj (obnovljenoj) državi, nazvanoj Izrael, osnovanoj posle Drugoga svetskog rata.
Mada je posredi jezik koji nije imao prirodnog razvoja, drevni hebrejski i savremeni hebrejski jezik jedan su entitet (jedno biće), jedan jezički sistem, i u lingvističkom i u sociolingvističkom smislu. Istina, potonji je obogaćen nizom inovacija primerenih savremenom životu i potrebama nacije, naroda i države Izrael. Međutim, nije bilo niti ima razloga da eventualnom upotrebom sintagme jevrejski jezik uspostavljamo dvojezičnost koje nema, jer se i u Izraelu pod izrazom ivrit razume i odumrlo i oživelo jezičko biće, razume se, dakle, jedan jezik. Tome biću i u srpskome jezičkom standardu pripada jedan naziv – hebrejski jezik.
Pridev jevrejski ostaje na svome mestu (na svojim mestima) – u spoju sa svime drugim što se odnosi na jevrejski narod, njegovu istoriju i kulturu, moć i uticaj u savremenoj svetskoj privredi i trgovini, nauci i politici, uključujući ponekad i veru i državu, pa i jezik (npr. judaizam je uobičajeni naziv za jevrejsku religiju; Japan i Izrael zvanični su nazivi dveju savremenih država, ali se prva ponekad naziva Zemljom izlazećeg sunca, a druga Jevrejskom državom; hebrejski je ne samo drevni jevrejski jezik nego i savremeni službeni jezik u Izraelu).
Što se tiče izvornog oblika ivrit, on nam kao termin nije potreban, jer ne označava ništa što ne bi bilo iskazano izrazom hebrejski (jezik). To ne znači da pisci i putopisci nemaju pravo da ga upotrebe kao stilski obeležen sinonim, za postizanje lokalnog kolorita, onako kao što ponekad kažemo kastiljanski (za španski jezik) ili farsi (za persijski). Obrazloženje
3.1. Pridevi hebrejski i jevrejski istoga su porekla (od grčkog Χεβραιος, ali su u naš jezik stigli različitim putevima i s različitim značenjem. Njihov međusobni odnos sličan je odnosu između prideva betlehemski i vitlejemski, od kojih prvonavedeni nema potvrde u srpskome književnom jeziku, a kamoli u jezičkom standardu. Međutim, pridev hebrejski odavno je primljen učenim putem, preko nemačkog hebrdisch, da označava prvenstveno jezik kojim su pisani Stari zav(j)et, Talmud i drugi verski spisi starih Jevreja, a ređe se upotrebljava za njihovu religiju i kulturu. Oblik jevrejski došao je usmenim putem sa srednjogrčkim izgovorom (bez h i sa v umesto b); upotrebljava se kao etnički pridev prema imenicama Jevrej(in), Jevrejka. Kao naziv jezika nije upotrebljavan, budući da su Jevreji donedavno govorili ili jezicima zemalja u kojima su živeli ili jidišom (jevrejskonemačkim), odnosno ladinom (jevrejskošpanskim). Ipak, u naše vreme situacija se izmenila. Jidiš i ladino praktično su izumrli, a među Jevrejima javio se pokret za oživljavanje mrtvog hebrejskog (još od početka XIX veka, a pogotovu po doseljavanju cionista u Palestinu), i on je danas državni i govorni jezik u Izraelu.
3.2. O ustaljenosti termina hebrejski u našoj lingvističkoj literaturi svedoče, između ostalog, Mala enciklopedija Prosvete (pod odrednicom Jevreji), Kembrička enciklopedija jezika Dejvida Kristala (Nolit, Beograd 1997: "Indeks jezika" na str. 455 pokazuje da se termin hebrejski javlja na tridesetak mesta u knjizi, dok nema termina jevrejski niti ivrit) ili studija Ranka Bugarskog Jezici (III izdanje Beograd 1997: vidi posebno na str. 18 i 72–73). U prilog obliku hebrejski govore i izvedeni termini hebraizam (pozajmljenica iz hebrejskog jezika, a u drugom značenju versko, moralno ili filozofsko učenje starih Jevreja), hebraista (stručnjak za hebrejski jezik ili kulturu), hebraistika, hebraistički. Rečnici nam u ovom pogledu, nažalost, nisu od velike pomoći jer rečnik Matice srpske, dovršen pre više od dvadeset godina, definiše hebrejski kao pridev "koji se odnosi na Hebreje, jevrejski, židovski" a lik Hebreji daje kao sinonim za oblike Jevreji ili Židovi, što može delimično važiti za upotrebu u Hrvatskoj, ali nikako u Srbiji, Crnoj Gori i Srpskoj. Vujaklijin Leksikon stranih reči i izraza (Beograd 1991. godine) nema odrednica hebrejski i jevrejski, a ima ivrit, s definicijom "modernizovani hebrejski jezik, službeni jezik u Izraelu".
3.3. Nepostojanje oblika Hebrej(i/n) u Srbiji, Crnoj Gori i Srpskoj nije smetnja za upotrebu prideva hebrejski. Naime, bez obzira na svoje naknadno "vaskrsavanje" posle viševekovne pauze, hebrejski se i danas, zbog nedovoljno živih komunikacija s Izraelom, shvata pretežno kao mrtav ili bar kao klasični jezik (npr. na bogoslovskim fakultetima, gde se izučava naporedo s grčkim, latinskim i staroslovenskim). Za mrtve jezike, podudarnost između njihovog naziva (lingvonima) i imena naroda (etnonima) nije neophodan kanon. Primera radi, jezik kojim su govorili stari Rimljani nazivamo latinski; stare Grke često nazivamo Helenima (Jelinima), ali se pridev helenski (jelinski) gotovo nikada ne primenjuje na jezik; najzad, lingvonimu sanskrit ne odgovara ime naroda.
3.4. Za izraz ivrit treba uočiti da je po vrsti reči imenica. Imenički nazivi obično postoje samo za mali broj egzotičnih jezika, npr. urdu, afrikans, svahili, dok inače veliku većinu jezika označavamo pridevskim nazivima na -ski. Ti nazivi se redovno upotrebljavaju i kao imenica (npr. Ruski je lep jezik; To je prevod s francuskog na srpski), dok obrnuto nije moguće. Ako bi se ivrit redovno upotrebljavao, bilo bi neophodno skovati i naziv ivritski (up. sanskrit – sanskritski). Ali, kako je gore rečeno, ne bi trebalo da ivrit ima terminološki status u srpskom jeziku, jer, pored naziva hebrejski, upotreba i drugog naziva istog jezika mogla bi izazivati samo zabunu.
3.5. U jeziku srpske književnosti, kao i u supstandardnom jezičkom izrazu, ponekad se sreću i turcizmi Čifutin/Čivutin, čifutski/čivutski. Oni danas imaju pejorativnu konotaciju, vrlo retko se javljaju u savremenom jeziku, i kao izrazito supstandardne lekseme ne dolaze u obzir za lingvističku terminologiju.
Izrazi Židov i židovski postoje, naporedo s drugima, i u drugim slovenskim jezicima (ruskom, poljskom, bugarskom i dr.). Mada su etimološki vezani za jevrejsku religiju (judaizam), ili baš zato, oni se u rečnicima pojedinih slovenskih jezika označavaju kao zastareli ili pogrdni (pejorativni). U hrvatskom jezičkom standardu ti su nazivi normativni, dok se nazivi Jevreji i jevrejski žigošu kao srbizmi. Nazivi Židov i židovski u srpskom jeziku, književnom i supstandardnom, retka su pojava, vezana za publikacije iz razdoblja srpsko-hrvatske standardnojezičke simbioze, koju je obeležavala upotreba naziva srpskohrvatski jezik. Navodimo ih kao svedočanstvo o slojevitosti jezičkog fenomena, koji nudi dosta posla za standardizaciju.
3.6. Kad su posredi Jevreji, ni u našim ni u drugim slovenskim i neslovenskim jezicima nema sklada među nazivima pripadnika naroda, njihove države i jezika (srp. Jevrej([i/n]; Izrael, hebrejski; rus. evreй[i]; Izrailь, ivrit; polj. Zyd[zi] i Hebrajczy[k/ci], posebno za današnje i za stare Jevreje, Izrael, hebrajski; engl. Jenj[s], Israel, Hebrenj; nem. Jude[n], Israel, hebrdisch; fr. Juif[s], Israel, hйbreu. Sklad među takvim odrednicama privilegija je srećnijih naroda, prvenstveno u Evropi (Francuz[i], Francuska, francuski; Mađar[i], Mađarska, mađarski; Polja[k/ci], Poljska, poljski; Rus[i], Rusija, ruski). U srpskom književnom jeziku, do obnove države Izrael, upotrebljavao se oblik Izrailj (sa i i lj), overen i u knjizi kakva je Novi zavjet, objavljen prvi put, u prevodu Vuka Karadžića, 1847. godine. Međutim, u savremenom jezičkom standardu učvrstio se zapadnoevropski oblik Izrael, dok oblik Izrailj ostaje u Svetom pismu kao svedočanstvo o tome da književni jezik i standardni jezik ne moraju biti podudarni ni kad je reč o pozajmljenicama iz klasičnih jezika (Jelini/Heleni, Omir/Homer, klir/kler, simvol/simbol i mnogi drugi slični parovi). Neke od tih dubleta mogle su se izbeći da je bilo pravovremene brige o standardizaciji književnog jezika. Naknadno ispravljanje teži je posao, koji ne mora uvek dati najbolje rezultate, jer nije lako lomiti jezičke navike ni onda kad je to poželjno i opravdano.
Pluralizam naziva vezanih za Jevreje sličan je mnoštvu naziva vezanih za Srbe, njihove države i njihov jezik. Nije teško dokazati da su srpski jezik preuzeli i drugi, menjajući mu naziv ili mu dodajući svoj, uz nastojanje da se vlastitim modelom standardizacije postignu i radikalni izvanjezički ciljevi. Nije teško dokazati ni to da su se mnogi Srbi, i silom i milom, pretopili u druge narode, ili su se denominirali, što je povezano s preveravanjem, ideološkim omamljivanjem, gubljenjem jezika ili države. Pretopili su se i denominirali i mnogi Jevreji, ali je verska samozaštita mnogih od njih doprinela očuvanju svesti o narodnoj pripadnosti i omogućila obnovu i jezika i države kad se za to ukazala prilika. Nazivi država na današnjem govornom prostoru srpskog jezika (SR Jugoslavija, Republika Srbija, Republika Crna Gora, Republika Srpska, pa i Bosna i Hercegovina, čiji je drugi entitet dobio naziv Federacija Bosna i Hercegovina, s nosećim svojim delom koji je istovetan s nazivom međunarodno priznate celine) – nude razloge za sociolingvističku zabrinutost, koju ni naknadna standardizacija (tj. restandardizacija) neće moći lako otkloniti.