U Jerusalimu I Oko Jerusalima

Jelena Ј. Dimitrijević

U JERUSALIMU
I OKO JERUSALIMA
Odlomak iz dela
Sedam mora i tri okeana.
Putem oko sveta,
Beograd, 1940.

I ja Jovan vidjeh grad sveti, Jerusalim nov,
gdje silazi od Boga s neba, pripravljen
kao nevjesta ukrašena mužu svojemu
(Otkrovenje Jovanovo)

Jerusalim je grad na visinama, na brežuljcima Sionu i Moriji, 2.600 stopa nad morskom po-vršinom. Drugi brežuljci što se dižu oko grada mnogo su niži od ova dva. Pored toga što su živopisni, zbog čega se grad i čini toliko lep, svako je od njih još po istorijsko mesto. Na istoku Gora Maslinska, viša od svih brežuljaka, čak i od Siona i Morije, okružena je pričama iz Starog i Novog Zaveta i svetija je od svih gora oko Jerusalima. Jer je na njoj obožavan Jehova; i jer je na njoj Car David, pobegavši ispred neprija-teljstva svoga nezakonitog sina Absalema, našao utočište. Ali život Isusa Hrista daje Gori Ma-slinskoj naročito značenje; jer je On na njoj provodio po čitave noći u molitvi, i sa nje se uzneo na nebo.
Kakav pogled na Sveti Grad sa Gore Ma-slinske! I kakav pogled na njegovu okolinu! Panorama od talasavih brežuljaka što u pojedino doba dana daju impresiju ili iluziju uzburkanog mora; široke doline kao razlivene vode u sezoni kiše: i jedno i drugo s imenima poznatim iz Svetoga Pisma utiču na dušu kao poslednji psalm Davidov ili poslednja molitva Hristova. Ali ne manje se uzbuđujete kad se okrenete i bacite pogled na nisku nizinu, Mrtvo More, što se odavde ne plavi, no beli kao da je sva njegova so izišla na površinu, i skamenila se; i u Jordansku Dolinu koja bi se činila kao jedan deo Mrtvog Mora, kad ne bi bila suva. Onamo su Moavski Bregovi s istorijskim vrhom Prorokova Brda; ovamo Brda Venijamenova; a tamo divljina Ju-deje s plodnim vitlejemskim i hevronskim rav-nicama. I dok poklonik stoji i sanja, vođ ga budi rečima: „Pogledajte ovamo: ovo je breg na kome je Pilat ugovorio s Judom Iskariotskim: da mu Juda izda Hrista”. I vi se trzate; i pogledavši na tu stranu pitate se s nevericom: „Je li moguće da je na tom brežuljku koji se ni po čemu ne razlikuje od ostalih brežuljaka pripremana drama i po formi i po sadržini veća od svih drama od postanka sveta do danas?” I za drugo ne biste se setili da skrenete oči na drugu stranu da vas vođ ponovo ne budi, govoreći vam: „Pogledajte onamo! To je Njiva krvi!… A ono je Judino Drvo: na njemu je izdajnik završio život– obesivši se.”
Jerusalim ima deset kapija od kojih je pet otvo-reno. Najglavnije su dve: Jafa-Kapija i Damask-Kapija, kao što su od ulica dve glavne: Davidova ulica i Hrišćanska ulica. Grad se deli na kvartove: Jevrejski, Grčko-Franački, Muslimanski i Jer-menski.
Jerusalim je na visinama, ali on je i u nizini. Po fizionomiji je pravi istočni grad, a ipak me ne potseća ni na jedan grad koji sam ikada i igde na Istoku videla. On je tamo gore malo moderan, a dole je stari grad – grad iz Biblije. Sa svojim tesnim, krivim ulicama i uličicama, ćor-soka-čićima, s visokim ogradnim zidovima, nadvi-šenim kućama zidanim kamenom interesantan je. Prozori su uski i visoki, na svod, gdegde s rešet-kama. Visoko zeleno drveće. Okolo brežuljci. Reklo bi se da je potpuno sačuvao lik od starina. Kao što se Jevrejin pozna među stotinama ljudi koji nisu njegove rase, tako bi se Jerusalim poznao među stotinu drugih gradova, ne na Zapadu, nego na Istoku, iako je on istočni grad. Tesnim ulicama i pokrivenom čaršijom čitavi karavani kamila; pa tovarni magarci, koze, ovce i pastiri. Pastiri su sačuvali potpuno biblijski tip! I kao što u svakom starom i otmenom Jevrejinu u narodnoj nošnji poznate Avrama i Jakova i u svakoj mladoj i lepoj Jevrejci, bilo iz Jerusalima ili iz njegove okoline, vidite Rebeku ili Rahilu, tako u ovim pastirima, ne samo zbog nošnje, no i zbog fizionomije gledate one pastire.
… Juče kraj Banje Vitezde, kad sam se razgovarala s kaluđerom Francuzom što čuva Banju Vitezdu, ja sam se najedanput trgla, srce mi je jako zalupalo. Među bolnima i nevoljnima, što su došli ovde da ozdrave, stajao je jedan zdrav, mlad i lep čovek blaga, bleda lica i zelen-kastih svetlih očiju, duge smeđe kose, u dugačkoj i širokoj beloj haljini, gologlav, u sandalama – i ja sam Ga poznala… poznala sam Isusa Nazare-ćanina… Pod ovom verskom sugestijom učinilo mi se da živim u onom vremenu u kome je On živeo, i čekala sam da ove bolne i nevoljne, što su ležali kraj Banje Vitezde, isceli…
Ali iz zanosa me trže moj vođ, mali Jermenin, pruživ mi u jednoj čašici vode koju je zahvatio iz Banje Vitezde: da njom operem oči… Ah!… Kako sam ga blago odbila, pa ipak, njemu su zasuzile oči kad je rekao: „Vi ne verujete?!”
Krećem se između starih razvalina, i što mari što su jevrejske. Ne kažemo li i mi praotac Jakov i pramajka Rahila? Ne uzbuđuju li i nas Psalmi Davidovi? Ne pokreću li i nas na razmišljanje Priče Solomonove? Ne rastužuje li i nas Plač Jeremijin?…
„Kako sjedi sam, posta kao udovica, grad koji bješe pun naroda, velik među narodima, glava među zemljama potpade pod danak!”
Ljudi u dugačkim haljinama, s čalmama ili u fesu, stari s dugim belim bradama; beduini u belom s crnim šalom ili ćečem povrh kapuljače; arapski šeici u skupocenim kostimima na arap-skim konjima s bogatom opravom; žene jevrejske i hrišćanske iz Jerusalima, Jerihona, Vitlejema Judejskog i Hevrona i drugih mesta iz okoline Svetoga Grada, u živopisnoj narodnoj nošnji; muslimanke u crnim čaršafima s dva crna vela na licu; Evropljani i Amerikanci, radoznali turisti i pobožni poklonici s peškirom oko kolonijalnog šlema; Evropljanke i Amerikanke, turiskinje i poklonice u kratkim suknjama i svilenim, pro-vidnim čarapama…
A jezici? Vavilonska Kula! Po uličicama Svetoga Grada, oko njegovih svetih mesta; jevrej-skih, hrišćanskih i muslimanskih čuju se svi na svetu jezici.
Iako je Jerusalim pravi istočni grad, ipak je čistiji i od Kaira i od Aleksandrije, što liče na Zapad…
Pa i ovde ima mesta što liče na Zapad: Jevrej-ska kolonija Montefjori s više od sto pedeset kuća i s preko hiljadu stanovnika; i jedna druga velika kolonija, severo-zapadno, s prijatnom atmosfe-rom, i gde se pri svakom koraku opaža uspevanje: duh ustalaca.
Hajdemo još malo dole u grad, u pokrivenu čaršiju. Samo čuvajmo se da nas neka kamila ne prignječi ili neki magarac ne očepi dok kroz silnu graju, viku i dreku uličnih prodavaca i kroz njakanje magaraca idemo i razgledamo dućane i dućandžije, a i dućance sa džakovima ili sandu-čićima u kojima su trave i začini s Oliveta; s reklamama prikovanim nad dovratkom na kojima piše – Lipton Tea… I bacimo pogled u prolazu u onu otvorenu kafanicu gde na klupama, obučeni u belo, sede starci-muslimani belih brada, i puše na nargile ili na duge čibuke. A posle, pođosmo tamo gore, u grad na visinama, u nova predgrađa, kod velike i najlepše od svih jerusalimskih kapija, Damask-Kapije, da čujemo džaz-band, što trešti iz jedne moderne kafane i da vidimo Gloriju Svenson kako briljira i po Jerusalimu… O Glorija! Da li si radoznala turiskinja ili si po-božna poklonica? Ali, Bože moj, kako bi bila poklonica Zvezda kad se njoj klanjaju?! O kako trešti džaz-band na visinama Grada Jerusalima i kako briljira Glorija!… A na vratima jednoga modernog lokala, opet na visinama trepere, zlatna slova na objavi: Dancing…; dok je tamo dole u svečanoj tišini Grob Hristov… Dim se diže od izmirne s Njegova Groba, ali ne dopire ovamo… I, najedanput, meni padoše na pamet jedne moje zaista glupe misli: „Kako se hrišćani ovde rađaju? Zar se ne osećaju bestelesni?”
Ne znam zašto, požurih se da pobegnem od veselja, a gle, ja naiđoh na veselje. Tu, baš više Jafa-Kapije, protegla se jedna zgrada s otvorenim dugačkim doksatom, orientalska kafana, gde se narod, meštani i ljudi iz Vitlejema Judejskog i iz Jerihona uz bubnje i zurle vesele… Bubnjaju bub-nji i ore se zurle – trešte kao jerihonske trube; a novi Jerihonci padaju u sevdah – dok je tamo dole u svečanoj tišini Grob Hristov. I ja bežim i od ovog profanog mesta, a za mnom kaska mali Jermenin. Silazim niz stepenice, prolazim pored pravoslavne Patrijaršije i kuće odakle izlaze i kud ulaze, kao obično, grčki popovi, duge kose i brade, u visokim kamilavkama i crnim manti-jama. Oseća se miris izmirne iz Patrijaršije; čuje se odnekud crkvena pesma i molepstvije…
Vratih se, ne znam zašto… I uputih se. Kuda? I opet gore! Oko Kaza-Nove vrzmaju se franciskanci u dugim haljinama kafene boje, bosi, u sandalama, gologlavi, obrijana temena, a s brkovima i bradom… Ah, kakvi bi bili popovi i kaluđeri bez brkova i brade?”, pita mali Jermenin s čuđenjem, kad mu ja rekoh da katolička sveštena lica brijaju brkove. „Ovde ih niko ne bi smatrao ni za popove, ni za ljude”, završi dečko. Slušam šta govori, i mislim, pitam se: Kuda ću? Na koju stranu? Uselio mi se užasan nemir u srce. „Na Sion!”, najedanput se setih i pođoh s malim Jermeninom na Sion. Ovih dana kad god sam bila vrlo tužna, ja sam išla na Sion da slušam Psalme Davidove… Prolazimo pored prodavaca pomo-randži iz Jafe – krupnih i divnih – i pored onih što prodaju slatke lokume i „anziht-karte”… Pro-davci nude svoju robu i viču; prosjaci traže bakšiš i bogorade. A jedan s punim korpama pomorandži na magarcu, pritera magarca uza zid, pa sede i zapali nargile. I jedan čistač obuće seđaše tu i pušaše na nargile. Iz jednog dućanca izlete jedan dečak, Grk, i na moga Jermenina nalete kao besan pas, ujede ga za ruku i reče mu da je poganac. Što idete s tim lopovom? Pokrašće vas. Čuvajte dobro kesu od njega. Uzmite mene za vođu, jer ja sam Jerusalimac. On Jerusalim ne poznaje, jer je stranac, došljak je. I on nije pravoslavne vere, nije Grk. On je Unijat. „Pfuj!”, završi i lupi ga pesnicom u grudi. Ja uzeh da ga branim, i pomislih sad će Jermenin da reagira, te će se pokrviti, Bog i duša. A prevarila sam se. Jer Jermenin samo diže oči k nebu i reče: „Ako! Vidi Bog”. Da mi nije kazao kojoj veroispovesti pripada pomisila bih da je Nazaren. Da li je ova-ko „dobar” što je u ovom gradu stranac, tuđinac, „došljak”, pa pred domorocima mora da se pokazuje dobar, čak i ponizan, ne znam; a znam, sâm mi je pričao da mu je otac poginuo u pokolju jermenskom, da mu je porodica izbegla u Jerusalim i da on ovako mlad, mora da hrani majku i dve male sestrice.
I silazeći na Jafa-Kapiju, gde pijačna gungula, narod iz okoline Jerusalima, u živopisnim kostimima – nabuja jutrom kao potok Kedron u proleće, a gde je predveče to mesto gotovo sasvim prazno, ja sam bila duboko zamišljena a i rastužena. Kakva mržnja među ljudima, Bože moj! Ko nije bio u Jerusalimu, taj ne zna šta je mržnja. Naročito među hrišćanima različitih crkava! I kako se rodi ono Jagnje Božije među ovakvim narodom, ili narodima? Mora biti da su bili isti ovakvi i oni među kojima je On živeo, hodao i govorio, u čijem je hramu propovedao i Bogu se molio. I onda je morala biti ista ovakva mržnja, te stoga je i propovedao ljubav. Svađa je bila, i zato je govorio: Mir! Čupao je korov, a sejao cveće. I gle – korov! Trnje – onakvo od kak-vog su mu napravili venac… Nigde se ovoliko o veri ne govori, koliko u Jerusalimu; ili samo se o veri govori. Netrpeljivost, užasna! I da li će se pojaviti nov Hristos da ih izmiri na Grobu Hristovu?
Jerusalimski hrišćani, s profesijom „vođ po Judeji, Samariji i Galileji”, potsećaju me na one Makedonce pre oslobođenja što… Ko da više! Ovi, kad su vođi pravoslavnima i oni su pravo-slavni; katolicima se pretstavljaju kao katolici… One tamo bile su iskvarile političke propaganda; a ove ovde još i sad kvare verske misije.
Baš kod Jafa-Kapije pridruži nam se, na moj poziv, jedan sedamnaestogodišnji Jevrejin, gim-nazist, tipičan dečak što govori i zna dobro engleski, čak toliko dobro da na engleskom jeziku piše pesme. S njim sam se upoznala kod Zida Plača, gde mi je pročitao jednu svoju pesmu s naslovom Gospod na Visini, i žalio mi se… Svi viču na nas (na Jevreje) kao na prokažene. Razjapili su usta na nas kao Misirci i Asirci. U svom gradu mi smo tuđini. Iako smo u Jerusalimu u većini – strani putnici nas nigde ne opaze do kod Zida Plača, kad plačemo”.
Kad mi se danas pridruži za Sion, Jermenin htede da se vrati, govoreći turski, da ne bi razu-meo Jevrejin: „Šta ću vam ja kad ste dobili vođu Jahudiju. Ja neću da idem s onim koji je raspeo Hrista”. „Ne luduj dete”, rekoh ja… I ne dadoh mu da se vrati.
Sedosmo u kola, i kočijaš potera na Sion.

Na Sionu je tišina. Gradska vreva, ona iz donje čaršije dopire gore, ali sve slabije i slabije, jer je sunce na zahodu. Smokve i masline polako se uvijaju u predvečernje rujevilo i mirišu na sve-žinu. Bilo bi sasvim pusto putem kojim idemo da ne prođe mimo nas poneki verni za crkvu svetu Mariju Sionsku, ili da ne opazimo gde niz breg silazi sa nekog studenca, s krčagom na ramenu, neka Reveka: zarumenjena i nasmejana kao da ju je večeras Gospod namenio nekom Isaku…
***
Sve veća tišina, jer se grad Davidov poče da uvija u suton kao u neki mističan veo ili plašt; od talasavih sivih brežuljaka što se malo čas ocrt-avahu jasno na nebu kao na slikarevu platnu – dobi se iluzija mrkog uzburkanog mora. Zidine Jerusalima sasvim se izgubiše. Tišinu prekide, s vremena na vreme, krupan sirov glas nekog mla-dog magarca. U jednoj smokvi u blizini svete Marije Sionske zaguguta golub. Iz crkve dopire pojanje. Ja, zamišljena, pođoh u pravcu Groba Davidova; ali se brzo trgoh, jer dečaci viknuše da je to drugi pravac, i ozbiljno me opomenuše da će skoro noć. A ko bi se od stranaca, naročito žena, usudio da prolazi kroz Grad Jerusalim noću, kroz njegove slabo osvetljene ulice, puste, gde dnevnu vrevu i graju zamenjuje neobična, mrtva tišina.
… I dok dečaci davahu rukom znak kočijašu da se s kolima približi, ja stadoh kraj jedne stare masline pretvorivši se sva u uho. Do dušina mi sluha dopiraše jasno Psalm Davidov Aliluja. Pevaše uz Harfu sâm David: „Hvalite Gospoda u svetinji Njegovoj, hvalite ga na tvrđi slave Njegove.”
I u tome zabruja s neke crkve zvono: Ave Maria!… Ja se trgoh, prekrstih se i pođoh…

***
Kad sa svojim vođama i pratiocima stigoh do Kaza-Nove, i kad žureći se da se spremim za ve-čeru prolazih kroz vestibil i bacih pogled u trpezariju, ja se iznenadih, i zbog netačnosti zastideh…
Za dugačkom manastirskom trpezom samo je moje mesto bilo prazno.

d
Jelena J. Dimitrijević, srpska književnica i borac za žensku emancipaciju, rođena je u Kruševcu 1862. godine. Nakon boravka u Aleksincu i Nišu, i nakon udaje za artiljerijskog kapetana Jovana Dimitrijevića, seli se u Beograd gde će ostati sve do svoje smrti 1945. godine. Kao književnica se oprobala u poeziji i prozi, a posebno se istakla u putopisima. Obišla je skoro ceo svet, putujući Evropom, Afrikom, Azijom i Amerikom. Govo-rila je nekoliko stranih jezika (engleski, francuski, grčki, turski…) Njena najznačajnija dela su: zbirka poezije Jelenine pesme (1894), roman Nove (1912) i putopisi: Pisma iz Niša o haremima (1897), Pisma iz Soluna (1918), Pisma iz Indije (1928), Pisma iz Misira (1929), Novi svet ili u Americi godinu dana (1934), Sedam mora i tri okeana (1940)… U 2012. godini obeležava se dvostruki jubilej ove književnice – vek i po od rođenja, i vek od prvog izdanja njenog najce-njenijeg književnog dela – romana Nove koji će, u ovoj jubilarnoj godini, doživeti i svoje drugo izdanje, odnosno, nakon sto godina, ponovo ugledati svetlost dana.

Priredila mr Ana Stjelja

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License