U Beogradu Je U 97 Godini Preminuo Oskar Danon

In memoriam

U BEOGRADU JE U 97. GODINI PREMINUO
OSKAR DANON
UMJETNIK SVJETSKOG GLASA,
Dirigent koji je znao ispričati glazbu
U Beogradu je, u 97. godini, preminuo dirigent i skladatelj Oskar Danon. Vijest je s tugom primljena među njegovim brojnim prijateljima i suradnicima, svih generacija, jer je Oskar Danon - iako posljednje desetljeće nije dirigirao - ostao do posljednjih dana u kontaktu s glazbom. I glazbenicima…
Tijekom zime u Beogradu, a toplijih mjeseci u Baški na otoku Krku, gdje je obitavao posljednjih dvadesetak godina, obilazili su ga ne samo pjevači i umjetnici svih profesija, već i mladi dirigenti, na koje je prenosio svoju ljubav i strast prema glazbi. A on sam odlazio je redovito na koncerte i kazališne predstave. Na poziv prijatelja i dirigenta Vladimira Kranjčevića, godinama je bio redoviti gost Baroknih večeri u Varaždinu, a sve do ove jeseni i uvaženi gost Rachlinova festivala u Dubrovniku, Bejahada u Opatiji, dirigentskog natjecanja »Lovro Matačić« u Zagrebu… Pozne godine nisu smanjile njegovo zanimanje za glazbu, koja je bila njegov izbor i profesija, do kraja života.
A taj burni život obilježio je ne samo beogradsku sredinu, već i ljubljansku i zagrebačku. Zanimljivo je da je u svom rodnom Sarajevu, koje je bilo na prvom mjestu u njegovom srcu, najmanje radio. Ali to što je napravio - odjeknulo je iznimnošću, tako da je jedini dirigent koji je dobio Zlatni lovor vijenac sarajevskog MESS-a, za izvedbu jedne opere… Bilo je to u vrijeme kad su ga njegove dirigentske obaveze vodile diljem svijeta, kada je za sobom već imao iskustvo višegodišnjeg gosta-dirigenta bečke državne Opere, ali i opernih kuća ili orkestara u Bugarskoj, Rumunjskoj, Turskoj, Čehoslovačkoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, SAD-u, Japanu i SSSR-u.
No, uvijek je govorio kako svoj umjetnički život i razvoj duguje u prvom redu Pragu, gdje je diplomirao na praškom konzervatoriju, ali i prvi put čuo zvuk simfonijskog orkestra. Dok je kao student, s partiturom u rukama, opčaran zvukom Češke filharmonije slušao izvedbe velikih predratnih dirigenata, nije ni sanjao da će jednoga dana i sam stati pred taj orkestar i štoviše -na otvorenju Praškog proljeća 1987. - dirigirati Smetaninu poemu »Moja domovina«, što se daje samo odabranim dirigentima…
Nakon praške diplome 1938. godine, povratkom u Sarajevo, radio je sa zborovima i vodio Sarajevsku filharmoniju, koja je tih zadnjih mirnodopskih dana pred Drugi svjetski rat, bila poluamaterski orkestar, ali je pod njegovim vodstvom radila profesionalnom disciplinom i potpunom predanošću.
Sedamdesetih godina posvetio se više simfonijskoj glazbi, i to je bilo vrijeme rada sa Slovenskom filharmonijom gdje je kao šef dirigent ostvario niz trajnih snimki slovenskih autora. Uvijek je govorio kako je taj period bio napredak i za njega osobno, jer je upoznao mnoga vrijedna djela suvremene slovenske glazbe. Isto tako i tijekom vodstva zagrebačkih simfoničara: S Orkestrom Radio Zagreba ostvario je niz trajnih snimki svjetskih, ali i hrvatskih autora, s našim najvećim solistima. Upravo ovog tjedna, u izdanju Orfeja, objavljen je nosač zvuka s njegovim zagrebačkim snimkama (između ostalog) djela Bjelinskog, Zlatića, Cipre… A Oskar Danon je bio jedini dirigent svjetskoga glasa koji je na svojim koncertima diljem svijeta redovito izvodio i hrvatske autore - od Gotovca i Baranovića, preko Papandopula i Devčića do Milka Kelemena, za što je prije nekoliko godina dobio posebno priznanje Hrvatskog društva skladatelja, čiji je bio počasni član.
Ipak, u svojim se sjećanjima uvijek i ponovo najčešće vraćao operi Narodnog pozorišta u Beogradu i njenom ansamblu, gdje je kao dirigent i direktor Opere, prvi put dirigirao jedno cjelovito operno djelo: bila je 1946, a on je u polusrušenom teatru na Trgu, postavio prvu poslijeratnu izvedbu »Evgenija Onjegina«… Tijekom narednih dvadeset godina ostvario je mnoge svoje ideje i vodio Operu i balet onako kako je mislio da je najbolje za sve, ostvarujući umjetnički uspon i afirmaciju ovih ansambala u zemlji, ali i na čitavom nizu međunarodnih festivala: Edinbourgh, Wiesbaden, Firenza, Pariz, Beč, Atena, Lousanne, Haag, Kairo, Amsterdam…
Uz željezni repertoar, anali bilježe vrhunske izvedbe opernih predstava pod njegovim dirigentskim vodstvom (neke i u njegovoj režiji) - Menotti »Konzul«, Borodin »Knez Igor«, Massenet »Don Kihot«, Gounod »Faust«, Prokofjev »Ljubav za tri naranče« i »Kockar«, Čajkovski »Onjegin«, »Pikova dama«, »Mazepa«, Smetana »Prodana nevjesta«, Muskorgski »Boris Godunov«, »Hovanščina«; zatim baleta Prokofjev »Romeo i Julia«, »Perica i Vuk«, Stravinskog »Orfej«, Bartok »Čudesni Mandarin«. Propagirao je domaće operno i baletno stvaralaštvo - Baranović »Licitarsko srce«, »Kineska priča«, Fribec Vibracije, Hercigonja »Gorski vijenac«, Rajičić »Simonida«, Gotovac »Ero s onoga svijeta«,
Konjević »Knez od Zete«, a kao simfonijski dirigent bio je posebno poznat kao interpret moderne muzike.
Na pločama za Deccu, snimio je cjelovite izvedbe opera »Knez Igor«, »Evgenij Onjegin«, »Ivan Susanjin«; za RCA Victor »Šišmiš«, za His Master's Voice i Supraphon djela Musorgskog, Rimskog Korsakova, Čajkovskog, Smetane, Dvoržaka, Kabalevskog, Hačaturjana, Prokofjeva, Hindemitha, Stravinskog, Enescoa, Ducasa, Francka i Gershwina.
Bio je prvi generalni sekretar Saveza kompozitora Jugoslavije, predsjednik Udruženja muzičkih umjetnika Srbije. U njegovom kompozitorskom opusu ističu se borbene pjesme, pisane za zbor i soliste.
Ali Oskar Danon nije bio samo muzičar. Bio je angažirani demokrat i nije se mirio s nacionalizmima ijedne vrste. Govorio je: »Uvijek sam bio protiv izjednačavanja vjere i nacionalnosti. Nikada u pravoslavcu nisam gledao Srbina, niti u katoliku Hrvata. U našoj kući u Sarajevu jedino se postavljalo pitanje jesi li demokrat ili fašist.«
Ovaj kredo, u njega su, uz oca i majku, usadili srednjoškolski profesori u Sarajevu, a on ga je prenosio dalje… S grupom mladih intelektualaca, u sklopu Sarajevske filharmonije, formirao je 1939. godine umjetničku grupu Collegium artisticum, čijim su priredbama upozoravali na opasnost od nadolazećeg fašizma. Od prvih dana rata 1941. sudjeluje u NOB-u, povezujući razne odgovorne funkcije s kulturno umjetničkom aktivnošću.
Kao jedini živući »kolegiumovac«, ove je jeseni govorio Sarajlijama - posljednji put. Doduše, ne uživo, već snimkom, koja je učinjena 14. listopada u Baški na balkonu njegova stana…
Bio je to jedan od zadnjih toplih ovojesenskih dana, sjedio je u košulji živopisnih boja i s žarom se sjećao demokratskih htijenja koja su vodila njegovu generaciju. Govorio je izravno u kameru, bez zastajkivanja i ponavljanja, iz glave, bez papirića i podsjetnika… čemu sam se mogla samo diviti. A iz Sarajeva su - nakon otkrivanja spomen ploče »Collegiumu artisticumu« i projekcije njegova govora - stizale oduševljene čestitke: »Takvi nam ljudi trebaju! Koji će mladim generacijama govoriti što je demokracija! Budite nam zdravi maestro!«
Oskar Danon posljednji je put bio u Sarajevu u lipnju ove godine, kada je proglašem članom Akademije znanosti i umjetnosti BiH. S nostalgijom je šetao Baš-čaršijom i gradskim parkom uz Miljacku gdje se igrao kao dječak i jedva čekao nedjeljna jutra, kojima je limena glazba svirala promenadne koncerte… Čindarata-bum-bum, kako je zvao limenu glazbu, u njemu je već tada - davnih dvadesetih godina prošlog stoljeća -pobudila ono uzbuđenje i zanos koji su ga trajno vezali uz muziku…
A Bašku je volio od prvog susreta, kada je kao učenik pučke škole tamo ljetovao. Sudbina ga je kasnije i trajno vezala uz taj gradić - svakog joj se proljeća vraćao, zbog obiteljskih uspomena ali i njena mira te nenametljivih stanovnika, koji su uvijek »jednim okom« brinuli o njemu…
Napustio je Bašku 1. studenoga, uspravno, pješice, s nadom da će se vratiti na proljeće. Mještani će ga pamtiti s poštovanjem…
Svojim kolegama, orkestralnim glazbenicima ostat će u sjećanju kao dirigent koji je znao ispričati glazbu, pjevačima kao umjetnik nevjerojatne snage, koji je umio iz njih izvući maksimum… publici kao dirigent koji je uvijek težio uspostavljanju onog magičnog luka između scene i gledališta… Nama koji smo ga bliže poznavali ostavio je u amanet svoju vjeru u umjetnost i radost življenja. Zauvijek ću pamtiti njegov razoružavajući smijeh, vedrinu i optimizam.
Svjetlana Hribar, Novi list, prosinca, 2009.

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License