Tri Pisma Iz Sibenika O Sportskim Dogadajima Iz

Tri pisma iz Šibenika o sportskim doga|ajima iz šezdesetih godina proššlog veka

Iako sam dulje vrijeme me|u knjigama tražio, tek sam danas našao jedan rokovnik-dnevnik iz 1969. godine, gdje ima bilježaka iz vrjemena posjeta Izraelu (i Nataniji). E sad, imam jednu razglednicu, ništa naročito, grada Natanije iz 1968. pa ako vas zanima, mogu vam ju poslati, da vidite kako je grad nekada izgledao? Pronašao sam i fotografiju odbojkaške momčadi Hapoel iz kibuca Hamaapil, pa sam mislio da vam ju pošaljem, možda bi se mogla objaviti, da se pokušaju ti ljudi prepoznati. Od tada je prošlo gotovo 42 godine.
Kada su oni, Hapoel, došli u Zagreb, veljače 1969. dočekalo ih je proljeće s temperaturama većim od 20 stupnjeva. Izraelci su se "naljutili" na nas, jer - kako su rekli - mi smo došli vidjeti snijeg i sanjkati se, a ono visibibe na Trgu. Utakmica se igrala jedne nedjelje, a u noći između četvrtka i petka (oni su došli već u ponedjeljak, malo se provesti), kao da ih je Onaj gore čuo, naleti neki hladan val sa sjevera u kombinaciji s vlažnim zrakom s juga, i tijekom noći napadne preko pola metra snijega. Dok smo mi ludovali zbog kaosa u gradu, oni su bili oduševljeni, kao mala djeca, i nisu se dali sa Sljemena i sanjaka, nisu se - naravno - mogli skijati, tako da su se neki od članova uprave prehladili od cjelodnevnog valjanja po snijegu.
***

Neke doga|aje ću vam napisati (jednog dana!), o onom boravku u Izraelu, ali evo jednoga ukratko.
Domaćini su nas «okružili» sa Židovima porijeklom iz Jugoslavije, zbog jezika, tako da taj boravak od tjedan dana gotovo da nije izgledao da smo u drugoj, stranoj zemlji.
Glavni «prevoditelj», koji nas je pratio na sva putovanja po Izraelu (osim u Jerušalajm i Betlehem, kada su domaćini angažirali stručnog turističkog vodiča, po narodnosti Armenca, koji je izuzetno znao jezik: bio je oženjen zagrebačkom Židovkom), zvao se Šmuel i bio je porijeklom iz Ogulina. S njim sam bio u vrlo srdačnim odnosima.
Jedno kasno popodne su nas odveli u kibuc, u posjet obiteljima, da vidimo kako se živi u domaćem okruženju. Kada smo stigli, domaćini su predvidjeli da se podijelimo u dvije skupine, jedna će ići u Šmuelov stan, a druga u jedan drugi (domaćin je bio neki vojvođanski Židov, ne sjećam se imena). I ja, kada smo se dijelili, sasvim slučajno krenem u skupinu s Lalom. U to mi priđe Šmuel, potegne me za rukav i tiho kaže: «Josipe, kako god ti hoćeš, ali ne idi tamo, tamo ćete piti samo voćne sokove i jesti torte».
Nismo mi, naravno, bili pijanci, ali kako nismo bili profesionalci (to su u to vrijeme u Jugoslaviji profesionalci bili samo nogometaši) nisu nas mogli «prisiliti» da ponekad ne «zavirimo» u čašicu.
I ja s polovicom momčadi krenem u Šmuelov stan. Koliko se sjećam, tada su kibucaneri imali stanove bez kuhinja, dosta velik dnevni boravak (s nišom s rešoom kao "čajna kuhinja") i dvije omanje spavaće sobe, uz kupaonicu. Šmuel je imao dvoje male djece, žena je bila porijeklom poljska ili njemačka Židovka i nismo mogli s njom razgovarati bez njegove pomoći.
Bogato nas je dočekao. Bilo je svakojakih suhih narezaka, sireva, čak se potrudio da nam nabavi salamu od svinjetine.
Od pića je bilo "samo" tri vrste viskija, dvije-tri vrste vina i dosta piva. Sve u obilnim količinama.
U ugodnoj obiteljskoj atmosferi proveli smo nekoliko sati i, kako da kažem, nu, malo smo se i nakresali.

Šmuel nije pio, ili vrlo malo.
Već je bila debela noć kada smo izišli i sastali se s drugom skupinom, radi povratka u Nataniju. U drugoj skupini je bio jedan igrač, Josip Tomljenović, već je bio oženjen (s jednom odbojkšicom iz Bele Crkve, oboje su se upoznali na zajedničkim pripre-mama reprezentacije) i bio je stariji od nas.
Sastajemo se kod autobusa za povratak, a taj Tomljenović, Slim mu je bio nadimak, psuje, ljut kao pas. Onaj Lala ih je ponudio s desetak vrsta voćnih sokova, voća nebrojenih vrsta, voćnih salata i torti, jogurata i vrhanja, blaga božjeg; ali niti kavu (ona je štetna, nahon?) nisu dobili.
Mi smo pripovijedali što smo jeli i pili kod Šmuela, i tada on nasrne na mene (naravno, samo verbalno) jer se na mah sjetio da mi je Šmuel nešto šaputao i da sam ja promijenio skupinu; ljuteći se na mene što ga nisam obavijestio da i on ode kod Šmuela. Ja sam se pravio lud, da nisam znao.
Taj događaj smo još godinama komentirali, i on bi se uvijek ljutio jer, kako kaže, nikada u životu nije pojeo toliko voća i popio toliko sokova.

***

Nadam se da ste uspjeli dobiti slike. Ova u boji je slikana u kibucu Naan (tamo smo igrali s mladom reprezentacijom Izraela, pobijedili smo sa 3:0, zanim-ljivo, dok smo čekali službenu utakmicu s Hapoelom, igrali smo još jednu prijateljsku sa seniorskom momčadi Izraela i izgubili s 3:2. Ja sam treći s lijeva. Na drugij slici je odbojkaška momčad Hapoel iz kibuca Hamaapil.
To je bila sezona 1968./1969. kada se prvi put Izrael pojavio u tom europskom kupu. Odbojka je tada bila "ekskluzivan" šport tzv. socijalističkih zemalja i europski mudraci su delegiranim ždrijebom stavili izraelsku momčad protiv jugoslovenske momčadi, znajući da ne mogu proći jugoslavensku momčad. Jer da se išlo normalnim ždrijebom Izraelci bi izbacili bilo kojeg velikog takmaca (Ist. Njemačku, SSSR, Poljsku, Rumunjsku /tada najbolja/, ČSSR itd.) jer ti ne bi išli u Izrael i tako bi ispali.
Iduće sezone (1969./1970.) ponovila se "stvar", samo s tom razlikom da je prvu utakmicu Hapoel igrao u Zagrebu. I tek tada se netko u Beogradu sjetio da se tamo neki "gombaju" s Izraelcima, i Mladost nije išla na uzvratnu utakmicu, i Hapoel je išao dalje. Jedan od razloga zabrane odlaska je bio i taj što je "Ljubičica bela" baš na dan utakmice išla u posjet Egiptu, a to se nije moglo dopustiti.

Pozdrav iz Šibenika,
Jusuf Hećimović

NEKAD I SAD Godina 1 Broj 6 Novembar/Decembar 2010

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License