Tri Nedelje U Posjeti Izraelu

Tri nedelje u posjeti Izraelu

Za vrijeme i nešto iza Drugog svjetskog rata živeo sam u Rimu. Rimljani vole anegdote. Tako se pričalo da su tri strana novinara tražila audienciju kod Pape. Vatikanski Sekretarijat je obavjestio novi-nare o danu i satu kad će biti primljeni. Nakon pozdravnih riječi, Papa pita prvog novinara: "Je li sine, kako dugo ćeš biti u Rimu?" Novinar odgo-vara: "Nedelju dana."
"Vrlo ljepo," reče Papa, "ti ćes vidjeti mnogo toga za 7 dana."
Isto pitanje postavlja Papa drugom novinaru. "A ti?" "Vaša ekselencijo, ja ću biti ovdje tri nedelje."
"A pa ti ćeš vidjeti mnogo manje nego tvoj kolega," reče Papa, pa se okrene trećem novinaru. "Koliko ćeš ti biti u Rimu?"
"Ja ću biti ovdje 4 mjeseca." Na to Papa usklikne: "Za tebe se brinem. Ti ćeš malo toga vidjeti i razumjeti o ovom čarobnom gradu."
Sjetio sam se te anegdote početkom oktobra prilikom zadnje posjete Izraelu.
Prvi put u Izraelu, 1961. vodila nas je familija od Ejlata do Metule. Bili smo svugdje. Mitzpe Ramon, Aškelon, Tel Aviv, Jerusalem, Caesarea, Kineret, Mrtvo More, Safed, i sve izmedju. Iskopine, sinagoge, crkve i džamije. SVE SMO VIDJELI u 10 dana.
Idućih godina smo dodali Yamit, Šarm el Šeik, predgradje El Ariš, Suecki kanal, Gazu, Jordan i Egipat.
A sad? Tri nedelje, sa bazom u Tel Avivu, je-dva smo stigli da vidimo novi dio Muzeja Izrael, Mamilu, te brzi skok u Haifu, u Hederu, i to je sve. Ipak, umjesto posjete ljepim i važnim mjestima Izraela, vratili smo se u Ameriku sa mnogo utisaka, osjećaja i pouka o duhu i stanju izraelske stvarnosti. Ovog puta, iz mnogo razloga, to je bilo važnije.
Česti posjetilac Izraela sa čudom prati njen fizički napredak. Svuda se vide nove ceste, gradnje, neboderi, parkovi. U mnogim slučajevima veoma uspješne i estetski krasne gradnje. Kombinacija slobodnih arhitektonskih stilova, često u zelenilu, daje Izraelu naročiti utisak uzevši u obzir da je sve to stvoreno na rubu pustinje.
Tesko je razumjeti kako je Izrael izbjegao ekonomsku krizu koja vlada u Evropi, Americi i mnogim drugim državama. Životni standard u Izraelu je na prilično visokom nivou, bar tako to vidi turista! Po objavljenoj statistici prosječan prihod u Izraelu je 8,602 šekela godišnje ($ 2390), što je blizu ili više od prosječnog prihoda u nekim evropskim zemljama, a da i ne govorimo o susjed-nim. Kakva su objašnjenja za ovakav uspjeh? I koliko ima onih koji još ne djele prosječne dohotke? Izgleda da je cijlokupni finansijski aparat zemlje bio oprezniji nego drugdje. Treba tome dodati intelek-tualno bogatsvo i vrlo naprednu tehnologiju. U ši-rem smislu, ovo je od velike važnosti za Izrael.
U današnjem Izraelu ima i ironije. Ko bi mogao misliti još, recimo, prije 35 godina da će ta zemlja imati imigracioni problem!? Hiljade ljudi iz Sudana, Somalije, Filipina, Moldavije, i drugih zemalja, pla-ćaju velike sume da bi mogli ući legalno ili ilegalno u Izrael. Oni koji dolaze iz Afrike moraju preći Sinaj, gdje egipaske patrole pokušavaju da ih zaustave. Mnogi ginu na tom putu. Kako se može objasniti arapskom svijetu da Afrikanci stavljaju sebe u životnu opasnost da bi mogli ući u Jevrejsku državu!?
Kao u svakoj familiji tako i u našoj u Izraelu, postoje različita ekstremna gledišta. Naravno, to je pravo slobodnih gradjana da se opredjele prema svojim interesima. Treba istaći da izraelska štampa sa velikim elanom slobodno komentariše zbivanja o društvenim i medjunarodnim dogadjajima. Teško je reći da li postoji ravnoteža izmedju ekstremnih po-gleda, ili vlada neka ravnoteža u političkim anali-zama. Mi, Jevreji, imamo talenat za kontroverzne stavove.
U medjunarodnim odnosima, u ovom slučaju u Sjevernoj Americi, postoji niz predmeta koji traže objašnjenja i rješenja. Odmah pada u oči stav o "dva naroda; mogućnost izraelske intervencije protiv iranskog atomskog naoružanja; pokušaj riješenja "palestinskog" pitanja i odnos sa 57 islamskih zemalja.
U Izraelu čovjek dobije prilično skeptične odgo-vore. Većina onih sa kojima smo razgovarali su po-menuli da su svi pokušaji u pravcu mira do sada odbijeni sa arapske strane. Povlačenje iz Lebanona, stvaranje Palestinske autonomne vlasti na Zapadnoj Obali, povlačenje iz Gaze, pripreme po školama i društvu o mogućnosti stvaranja Palestinske države, sve to nije još imalo efekta na pregovore. Istinu rečeno, Palestinci su tokom godina uspjeli da veliki dio svjeta "vidi" postojeće probleme sa njihovog gledišta. Mnoge definicije internacionalnih razgovora se zasnivaju na palestinskim obrazloženjima. To se ovdje u Americi zove "the Palestinian narrative." (Palestinska priča). U Izraelu o tome postoji samo djelomična svjest. Na primjer, svijet je prihvatio izvjesne pojmove i pojave sljedeći palestinske propagatore: "prava Palestinaca", "zelena linija kao granice buduće Palestine", "okupacija", "gubitak ljudskih prava i imovine", "uništavanje palestinskog identiteta, grubost okupatora" itd.
S tim u vezi, moj nećak, izraelski oficir u rezervi, odveo nas je na brdo na Zapadnoj Obali, oko 7 kilometara istočno od Rosh Ha Ayin, skoro nekoliko metara od "zelene linije". Pita me moj nećak: "Šta vidis?" Odgovorio sam: "Tamo vidim avione kako se spuštaju na aerodrom Ben Gurion, malo prema zapadu predgradje Tel Aviva, a sjevero-zapadno, svjetla Natanije" (bio je sumrak).
"Eto vidiš", reče moj nećak, "to je naš problem Ako ovo mjesto postane arapski teritorij, sve što vidiš može se napasti najobičnijim vojnim arse-nalom. Ipak, uzevši u obzir veći horizont, da li je pametnije tražiti neku vrstu rješenja za osnovne probleme, ili ostaviti idućim generacijama Izraela da kroz sukobe održe sudbinu zemlje.
Kao pripadnik Americke Federacije, znam da su ovdje mnogi zabrinuti zbog pritiska teoloških krugo-va koji imaju previše veliki uticaj u važnim odluka-ma Vlade. Teško pitanje, jer u anglo-saksonskim zemljama vjera je odvojena od civilnih vlasti.
Naravno, ovo teološko pitanje je još komplicira-nije, jer postoji niz novih pojava u jevrejskom svijetu. U Izraelu se na to gleda sa nepovjere-njem. Mnogi Jevreji u svijetu ne pripadaju ekstrem-nim strujama judaizma.
Niko nema "kristalnu loptu" da sagleda buduć-nost. Ipak, ako se vidi dosadašnji razvoj Izraela, kao i energija za obrazovanje novog naraštaja, budućnost je optimistička.
Tu ne spadaju oblaci mogućih ratova, već nada da će Izrael savladati sve napade izvana.
Nakon bezbroj tragedija kroz stoljeća, trebalo bi da budemo optimisti u pogledu budućnosti Izraela.

Joseph Gottfried, West Palm Beach, FL.

NEKAD I SAD Godina 1 Broj 6 Novembar/Decembar 2010

BlinkListblogmarksdel.icio.usdiggFarkfeedmelinksFurlLinkaGoGoNewsVineNetvouzRedditYahooMyWebFacebook

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License