TRI BORA
Stablo je uvijek znak…
Zimzeleno stablo svjedoči o snazi života koji pobjeđuje i onda kada
većina stabala poklekne pred krutošću zime i gubi svoje zelenilo.
Bor je znak pobjede života.
Stablo se svojim korijenom čvrsto drži na zemlji, ali čitavo je usmjereno prema visini.
Neprestalno se propinje prema gore, prema visini, propinje prema nebu što označava i našu čežnju za nebom.
I ne samo to – ono je znak duboke povezanosti čovjeka, neba i zemlje.
Sva tragedija ratnih zbivanja rušenje, paljenje kuća, ubijanje nevine
djece, majki, žrtve, razaranje domova….
Samo su pojedina stabla živi svjedoci tih stradanja.
Mnogi su životi nestali nepovratno, mnogi su uspjeli spasiti gole živote, raselili se širom svijeta, preletjeli oceane…
Borovi su ostali i opstali, još uvijek zeleni i puni životnog nadanja da opet ćemo se družiti, skupa živjeti i ljudi i borovi.
Kod nas je rat počeo 16.09.1991 godine.
Rano jutro u 5 h i 20minuta, odjednom iz sna su nas probudile granate.Sneni u svojim toplim krevetima nismo se mogli ni snaći toga trenutka, a niti obući usnulo dijete.
Većer ranije upravo smo proslavili useljenje u novi stan u predgradju
Krešimirovog grada Šibenika.
Okupili smo svu obitelj, kumove, prijatelje tu večer u oči napada.
Taj dan je za nas značio rješenje životnog sna, riješiti krov nad glavom pa makar i dugogodišnjom hipotekom.
Jedan novi početak koji nam je trebao donjeti radost i zadovoljstvo.
Jutro je dopnjela granate, orkane, bombardiranje u samu zoru.
A bilo je miholjsko ljeto koje je obečavalo toliko novih prilika…
Upravo su počele prve berbe grožđa, punili smo predhodnih dana škrinje paprikama, patlidžanima, pomidorima.
Kuća je bila puna hrane, a zalihe su se odjednom istopile u nekoliko dana.Stizale su izbjeglice iz susjednih mjesta, zaselaka, susjedi sa malom djecom u povojnim jastucima iz Čiste velike, Konjevrata, Bilica.
Sedmica puna neizvjesnosti, straha učesteale sirene navješćuju bombardiranja, nadletanje aviona sa teretom punih eksploziva.
Nekoliko njih su u jednom trenu raznjeli i našu šibensku hraniteljicu,
Našu majku TLM- ovu elektrolizu.
Najpoznatija tvornica aluminija na Balkanu je u to vrijeme brojila
5500 radnika.Od toga kruha hranila se svaka naša druga kuća u Šibeniku i okolici.
Noći su bile najteže ležeći sklupčan u malenoj drvarnici na betonu
sa još 90 nepoznatih osoba, nepripremljen što nam je to jutro 16 listopada priredilo.
Muževi, očevi, braća, susjedi su dragovoljno krenuli u domovinski rat da odbrane zemlju i steknu dugoželjenu neovisnost.
Dvije kćerke, starija 9 godina, mlađa niti punu godinu dana još ni
prohodala nije, a čula je zvona rata.
Što kuda gdje, tisuću pitanja isto toliko potpitanja, molitvi…
Zašto, zbog čega?- tko prekida miran san našoj djeci, školu, djedu
igru na baloti, odlazak na redovan posao, obavezu prema bolesnom
roditelju, dati ruku susjedu u vinogradu da obere grožđe, obrati maslinu.
Sve je zaustavljeno u rano jutro tog listopadnog ponedeljka kada je čekao veliki tanjir kolača namjenjem kolegama na poslu radi useljenja da započnemo novi život u slasti i ljubavi.
Muž dobiva radnu obavezu, uopšte danima ne znam gdje se nalazi.
Mladja kćerka ga stalno traži, starija shvata, lekcije u školi su je učili da su ratove vodili i prije.
Prolaze dani, mjeseci već i tri godine, a borbe ne jenjavaju, puno je mrtvih i naših boraca i civila.
Nedugo rat je zahvatio i moju koljevku djetinjstva moju dragu Bosnu gdje mi je najdraža majka, obitelj.
Najsretniji trenutak za nas u Šibeniku kada je naš grad odbranjen na velikom Šibenskom mostu koji nas povezuje sa sjeverom Dalmacije.
« Pala oba su pala» naši su borci srušili 2 neprijateljska aviona, tada se pisala povjest herojskog Krešimirovog grada odbranjenog sa Zećeva.
Postepeno smo se organizirali, imali smo radnu obavezu.
Svakodnevno stopiranje nepoznatih prolaznika do posla za mene je prestavljalo veći strah nego granata, svi su nosili uniforme, puške, sirene su neprestalno bile uključene , strah je bio stalno prisutan.
Djecu sam odvela kod bake i tete u siguran podrum.Škola se organizirala prema jugu u Vrpoljcu put Splita, predivnom selu punom vinograda, smokava, nepregledni maslenici koji su davali novu nadu za nova sutra…
Bilo je dana da nisam mogla ići na posao, dučan, pijacu su bombardirali, nastradalo je 27 ljudi sličan masakr kao u Sarajevu na Markalama.
Trebalo je pojesti bar jedan topli obrok, a što skuhati, gdje nabaviti hranu, više ni novca nismo imali za svakodnevno preživljavanje.
Svi artikli najosnovniji odjednom su postali deficitarni, kao i neophodni ljekovi za bolesne i kronične bolesnike, djecu.
Snalazili smo se svakodnevno, kemijali zaboravljene recepte naših baka i mama, od ampren čorbe, uštipaka, raznoraznih pita, a najviše krompira i makarona.
Došlo je i proljeće 1995 godine, utihnula su ratna ratna zvona.
Htjeli smo u slobodnim satima urediti veliku površinu livade ispred zgrade. Livada se šarenila samoniklim bijelim margaretama. Susjeda
Jasna i ja smo posadili peruniku, cvijeće mojega djetinjstva koje me je pratilo kroz cjelu moju osmogodišnju školu u Bosni.
Uvijek sam s ljubavlju gledala te visoke ljubičaste stabljike tako ponosno uzdignute prema nebu.Miris me je njihov uvijek pratio do učionice i davao mi snagu da će nastava proći uredu sa dobrom ocjenom i da ću biti raspoložena čitav dan, tjedan.
Jednoga dana neko je donio mlada tri bora. Posadjena u veljaći kada se sade mladice. Tako sam bila zadovoljna da je novi život udahnut u zemlju pored već posadjenog nara i olijandra.
Počeo se nekako graditi pararelno sa njihovim rastom i veliki Šoping centar.Dobiva se nova forma na zapuštenoj livadi, posjekli su moj najdraži samonikli maslinik izmedju kojih su svakodnevno meštri od zanata igrali na balote.
Rasla su tri prekrasna bora, rasla su naša djeca, susjedstvo se širilo.
Sagradjena je i nova velika crkva svetog Jerolima ispred koje je prekrasnu bistu Svetog oca Pape Ivana VI, isklesao naš proslavljeni kipar i ribar Ale Guberina iz stare loze težačkog Šibenika.
Došlo je proljeće 2008 godine, borovi su već stasali u prava kršna stabla.Upravo su mladice prosule polenov prah koji sam svakodnevno čistila sa balkona pod tepihom peludi koji me nije smetao.Grane su toliko velike bile da su mome jatu vrabaca postali stalno stanište.
Jedan prelet od par metara ih je dijelio od jutarnje plitice sa namočenim kruhom i vodom koju sam im svaki dan ostavljala ujutro i poslije ručka.
Vrhovi borova su se približavali svojom visinom već prema mome drugom katu, još godina, dvije i stvaraće mi ugodan hlad u ljetnim danima kada su dalmatinske vručine nesnosne.
Nedjelja, sunce visoko na horizontu obasjalo je čitavo prostranstvo, samo žalim da mi okolno brdo zaklanja najljepšu pučinu Jadranskog mora prema Kornatima..
Zvuk motorne pile i jedan susjed bez srca, emocija… koji valjda nikada nije čuo za zaštitu prirode i okoliša.Riječ ekologija je za njega nepoznanica, kisik, zrak, ljepota, stanište, omotač, crne rupe…
Stablo novi život kolibri – polen – reprodukcija novo sutra za čovjeka..
More, borovi, galebi, majka..te četri male najveće riječi su dovoljne da bi preživjeli, opstali, preporodili…
Prippremljena je bila i prikolica, plan je ranije bio skovan za sječu
« Moja tri bora «
Htjela sam uzeti foto aparat da snimim još treći polegnuti moj bor,
ostala dva su već bili natovareni na prikolici i isječeni u cjepanice.
Ukučani me zaustavljaju ne, ne smiješ navučičeš nam probleme na vrat, on je « zaslužni branitelj».
Drvosječa danas nema ni 40 tu, on voda pudlicu sa pedigrejom, uživa visoku mirovinu i nije ga briga za okoliš.On je to mogao uraditi sasjeći moja tri bora on je Atila i batina.
Nikakvo pitanje nisam se usudila niti postaviti zbog moja sasječena tri bora..
Moji vrapci su pobjegli glavom bez obzira i oni su ostali zbunjeni,
pregupirani, vjerovatno povredjeni kao i ja.
Danas više nema moja tri bora, a «onaj» tko ih je posjekao zaklanja se od sunca «in» tendom umjesto hlada prekrasna tri bora
Blanka Atijas Levi