Ovako piše prof Armando Moreno:
…ta razmišljanja povukla su me da se setim Beograda i drugih gradova tadašnje pred šestoaprilske Jugoslavije i, naravno, mnogih drugova, koji su nestali bez traga zajedno sa svojim familijama. Oni nemaju grobova, a preživeli članovi porodica ne znaju gde da im postave spomenike.
Ja sam nakon Drugog svetskog rata tragao za sudbinama mojih haverima iz Hašomer Hacaira i osećam za svoju dužnost da ih pomenem posle makar i 60 godina.
Evo ko nedostaje:
TRAGANJE ARMANDA MORENA ZA HAVERIMA IZ HAŠOMER HACAIRA – NASTAVIMO SA TRAGANJEM!!!
? Cane
? Zoltan Zole
Altaras Ruta
Altaras Moša
Arueti Josif Jole
Baruh Bela
Baruh Bora
Baruh Izidor Isa
Baruh Josif Joža
Baruh Rašela Šela
Baruh Vinka
Bihalji Omri
Bojtl Malka
Davičo Bata
Davičo Lujo
Demajorović Benko
Demajorović Rašela Šela
Dojč Leopold
Gostl Erih Guzl
Grinvald Sahara
Grinvald Tirca
Haravon Hajim Lule
Hason Hajim
Kapon Ika
Karić Josif Kara
Kario Avram
Kazes Mešulam Miša
Koen Erih
Koen Jakov Žaki
Koen Valter
Konfino Bukica
Konfino Mosko Mole
Levi Avram Aca
Levi Jichak Vivi
Majer Josif
Moreno Frida
Poljokan Paula
Poljokan Ruža
Romano Salomon
Rot Hilda
Rotšild Hajim
Sekelji Jakov
Somer Leo
Sonenšajn Meir
Testa Nisim
Vajner Zehava Zlata
Vamoš Tamara
Vogel Ari
Verujem da će ovaj spisak doprineti da ovi omladinci ostanu u sećanju mlađih generacija,
kao opomena da opasnost genocida postoji i danas.
Prof. Armando Moreno
tekst dopuna Emila Klajna
Dopuna sećanja
Bilten / Jevrejski pregled, februar 2003
U Biltenu bv.5 (maj 2002) objavljena su sećanja na drugove iz Hašomer hacaira, koje je napisao Armando Moreno. U tom tekstu je, izmedu ostalih, objavljeno i ime Salamona Romana - Salamončeta. To me je podsetilo na njegovog nerazdvojnog druga Jakova-Jakila Kabilja.
Pripadali smo istoj generaciji -kibuc bet - kako se to tada zvalo. Njih dvojica su bili u kenu, u Sarajevu. Zajedno su završili srednju zanatsku školu, odsek za stolare, 1937. godine. Zajedno su se opredelili i za odlazak u Palestinu i život u kibucu. Zajedno su došli na zanatsku hahšaru u Novom Sadu, 1938. Tamo su radili kod istog majstora, u stolarskoj radionici Leopolda Šenbergera. Kada je hahšara u Novom Sadu preseljena na poljoprivredno dobro Golenić (Podravska Slatina), počekom aprila 1939, tamo su pošli njih dvojica. Radili smo poljoprivredne radove. Salamonče je izvesno vreme bio i na dužnosti saran avoda, tj. odredivao je za svaki dan gde će ko da radi. To je vršio u dogovoru sa rukovodiocem tog dobra, gazda Markom, kako smo ga svi zvali.
Krajem marta 1940, mi sa dužim stažom na hahšari, odredeni smo da idemo u Palestinu i da se priključimo transportu jevrejskih emigranata u Kladovu. Opet su tu bili zajedno Jikile i Salamonče. U Kladovo smo stigli 31. marta 1940. godine. Tu smo svi zajedno čakali da krenemo u Erec. Posle nekoliko meseci čekanja, kada je izgubljena i poslednja nada da ćemo otići, vratili smo se svojim kućama. Njih dvojica vratili su se u Sarajevo, gde su nastavili da rade stolariju. Ja sam 30. oktobra 1940. godine došao u Sarajevo na odsluženje redovnog vojnog roka, u školi za rezervne pešadijske oficire. Nedeljom, kada sam imao izlazak iz kasarne, dolazio sam u kuću Salamončeta, gde je dolazio i Jikile. Poslednji put smo se tamo videli u nedelju, pre 27. marta 1941. godine.
O njihovoj daljoj sudbini posle izbijanja Aprilskog rata, saznao sam iz knjige Jaše Romana "Jevreji Jugoslavije 1941-1945" kao i iz sećanja Aleksandra Mošića u knjizi "Mi smo preživeli". Kod Romana piše: "Kabiljo Jakica, stolar iz Sarajeva, po dolasku ustaša na vlast, pobegao je u Split, odakle je konfmiran u Velaluku. U NOVje od januara 1943. Borac u Korčulanskom partizanskom odredu, a zatim u 5. proleterskoj crnogorskoj brigadi. Poginuo aprila 1943, kod Rogova, u IV neprijateljskoj ofanzivi".
Za Salamončeta, kod Jaše Romana - potpuno isti podaci kao i za Jakila. Poginuli su zajedno.
U sećanjima Aleksandra Mošića piše da se "izlazak iz konfinacije odlagao do kraja januara 1943… Petnaestak jevrejskih omladinaca su od Mesnog komiteta, pre polaska, dobili potvrde da su kandidati za članove Komunističke partije. Bili su tu izmedu ostalih: Jakov-Jakile Kabiljo i Salamon Romano. Od cele grupe, preživeli su samo dvojica. Među njima nisu ni Jakile ni Salamonče."
U članku Armanda Morena ima nekoliko netačnih podataka pa želim da se to popravi.
Hajim Rotšild bio je na dosluženju vojnog roka u Bileći, 1940/41. Zarobljen je aprila 1941, u Sarajevu. Videli smo se tada u Kasarni kralja Aleksandra, jer sam i ja tada bio zarobljen. Tu sam se video i sa Jichakom (Ervinom) Klajnom, drugom sa hahšare u Golenići. Hajim je bio zajedno sa Jichakom u zarobljeništvu, negde u Čehoslovačkoj. Hajim je pobegao iz logora i pridružio se slovačkim parizanima, gde je poginuo 1944. To mi je ispričao Jichak Klajn, kada smo se sreli u Varaždinu, 1970. godine.
Sahara Grinvald, iz Vukovara - njeno prezime je Angelus a ne Grinvald.
Tirca Grinvald - napisano je da je odvedena u Jasenovac, što nije tačno. Odvedena je avgusta 1942. iz logora Tenje, u Aušvic, gde je ubijena. Rođena je 1921, a ne 1922.
Rašela Demajorović, zvana Šela - ime njenog muža je Gabi Bokor. On je preživeo Holokaust i umro u Novom Sadu, posle rata. Šela je bila polaznik početnog tečaja hebrejskog jezika, kojeg sam ja vodio na hahšari u Goleniću.
I pored nedostataka, mislim da je članak za pohvalu. Ostalo nas je vrlo malo, nas bivših članova Hašomer hacaira, a posebno onih koji bi mogli i želeli da napišu svoja sećanja, ili da dopune sećanja koja su već objavljena.
Da ne zaboravimo naše haverot i haverim. Naš pozdrav: Hazak veemac!
Emil Klajn Beograd