Ivan Ivanji
Titov prevodilac
Tito je ponovo u žiži interesovanja. Nove generacije se interesuju za njegov život i njegovu politiku, starije bi da se podsete. Na televiziji ponekad istog dana i po dve serije o njemu, u trenutku kad ovo zapisujem, u proleće 2013. godine, na RTS 1 niz dokumentarnih emisija pod naslovom Crveno i crno, na B92 Titova kuhinja, bezbroj je knjiga o njemu. Neke su seriozne, ali objavljeno je takođe, po mom mišljenju, krajnje šarlatanskih, ne samo zlonamernih, nego čak i glupih sa mnogo dezinformacija. Nije moj posao da polemišem sa njima. Ne nameravam da pišem o politici, pa ni o spoljnoj politici Jugoslavije, ne bih ni umeo, još manje da nudim neki svoj doprinos istoriji, te snage nemam. Želim, me-đutim, da opširnije nego što sam se usudio pre osam godina, zabeležim svoje viđenje događaja čiji sam neposredni svedok bio pre svega kao Titov prevodilac, ali zahvaljujući tome i moje viđenje ličnosti sa kojima sam imao dodir u tom svojstvu. Rekao bih da pažljivi prevodilac svoje klijente intelektualno vidi u donjem rublju, za-paža ponešto što većini ostalih savremenika iz-miče. A tim povodom ne mogu da nešto ne kažem o sebi kao statisti na jednoj zaista velikoj pozornici.
Nemački nobelovac Ginter Gras je pre mnogo godina ohrabrivao moje pokušaje da zabeležim susrete značajnih političara i državnika. „Prevodi-laca ima mnogo“, rekao mi je, „ali se do sada ni-jedan literata nije našao u takvoj ulozi.“
Pitao me je da li sam pre nego što sam počeo da prevodim na visokom nivou položio zakletvu da ću ćutati. Rekao sam da nisam. Sigurno su me odgovarajuće službe pre toga solidno provera-vale, ali ja to nisam osetio, nisam primećivao. Pretpostavljam da formalnosti nisu bile potrebne, jer je jasno da se osoba, koja namerava da bude izdajnik, koja bi za manje ili veće nagrade proda-vala što bi kao prevodilac saznala, ne bi osećala vezana nikakvom zakletvom, obavezom, pisme-nim obećanjem. U mojoj generaciji jednostavno se podrazumevalo šta se može, a šta je moralno i ljudski nedozvoljeno.
Nisu sve arhive pristupačne u kojima bih mo-gao da proverim važne podatke. U to sam se nekoliko puta uverio. Neki dokumenti, za koje pouzdano znam da postoje, zasada nigde ne mogu da se pronađu. Tešim se da prevodilac pažljivije od bilo koga drugog sluša i odmerava svaku reč, pa tako stiče utisak o onima koji ih izgovaraju i događajima kojima prisustvuje. Lekari svoje paci-jente posmatraju telesno ogoljene, prevodioci u najmanju ruku duhovno ogoljene.
Nažalost, nikada nisam vodio dnevnik. Nisam pravio lične zabeleške o zanimljivim razgovo-rima kojima sam prisustvovao. Često sam pisao zapisnike za svoje poslodavce, Tita ili druge političare, ali nisam potajno zadržavao po jednu kopiju za sebe. Šteta! Ipak se nadam da se sve što je najbitnije i najzanimljivije urezalo u pamćenje, a da sve ostalo i ne zaslužuje da bude zabeleženo.
Imam još jedan problem nešto drugačiji nego većina autora sličnih spisa, koji, kao i ja, misle da moraju da opterete čovečanstvo svojim uspome-nama. U svojim romanima i pripovetkama već sam opisao ponešto od onog što sam doživeo radeći s političarima. Postoji, na primer, jedna scena u mom romanu Barbarosin Jevrejin u Srbiji, u kojoj se izmišljena figura Marko bratimi s ministrom unutrašnjih poslova istočne Nemačke Erihom Milkeom. U ovoj knjizi tu scenu moram da ponovim gotovo doslovno, jer sam je doživeo. O sastanku nesvrstanih u Havani napisao sam knjigu Pisma iz Havane, a sada o tim doga-đajima pišem mnogo otvorenije nego što sam ranije mislio da treba da napišem.
Dosta epizoda prepričavao sam u različitim situacijama raznim sagovornicima, a činilo mi se da me ljudi rado slušaju. U prijateljskom raz-govoru, međutim, ne moraš da obraćaš pažnju na svaki detalj. Način kazivanja može biti važniji od istine. Ponekad izraz lica saopšti ono što se ne usuđuješ da izgovoriš, a kamoli da zapišeš. Niko neće da te, kako se narodnski lepo kaže, “uhvati za reč”. Ako zapisuješ sa namerom da objaviš svoje uspomene ne smeš da kažeš ništa pro-izvoljno, ako opisuješ ono što nije dokumen-tovano odgovoran si pred sobom i čitaocima.
Ovde moram da se zapitam da li je uopšte moguće, kao pred anglosaksonskim sudom, da se kaže „ništa drugo osim istinu i celu istinu“. Bojim se da nije, da „celu istinu“ ne zna niko do Boga. A ja, nevernik, ne mogu da se pouzdam čak ni u njega. Zbog toga unapred priznajem svoju sub-jektivnost. Drugačije ne umem i neću.
Književnici i političari
Najzanimljivije doživljaje sam imao i najviše novaca u životu zaradio zahvaljujući nemačkom jeziku. Odrastao sam u trojezičnom kraju. U mom zavičaju, u Banatu, dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoleća, svako, ama baš svako koga sam poznavao, govorio je srpski, mađarski i nemački. Moj otac, koji je studirao medicinu u Lajpcigu, smatrao je, međutim, da se kod nas nemački jezik ne govori dobro, nije ga čak ni on lično govorio perfektno, pa je za mene angažovao guvernantu kojoj je to bio maternji jezik. Njoj zahvaljujem što pravilno govorim i pišem na tom jeziku. Seća-nje na nju se nalazi u mom romanu Guvernanta, samo što se, za razliku od lika u romanu, zvala Ilze Šluderman, nije bila Austrijanka nego Slo-venka iz sela Vitanje, i u stvarnosti nije bila sekretarica u Gestapou, kao što je lik u romanu, koji liči na nju. Ovde je, međutim, bitno samo to kako se baratanje jezikom, koji sam od nje na-učio, odrazilo na moju biografiju.
Jamu Ivana Gorana Kovačića (1913-1943) pročitao sam neposredno posle rata kao učenik arhitektonskog smera Srednje tehničke škole u Novom Sadu. Bio sam potresen. Danas tu poemu procenjujem s veće distance, i s poetskog stano-višta mi smeta patetika, ali svakako ostaje utisak strašnog događaja, oslepljivanja i ubijanja, pogo-tovo kada znamo da je pesnik kasnije stradao na gotovo isti način.
To me delo toliko opsedalo da sam morao nešto da uradim s njim. Kao učenik sam ga dra-matizovao, režirao i izveo na sceni s drugovima iz škole. Uostalom, to je bio i moj prvi pravi kontakt s dramskom umetnošću. Nisam, međutim, bio za-dovoljan, morao sam nekako i dalje da se bavim Jamom, pa sam je prepevao na nemački jezik. Mnogo toga sam kasnije zaboravio u životu, ali prve strofe na nemačkom još uvek znam napamet.
Nedavno sam sređujući stare rukopise ponovo naišao na taj prevod i shvatio da on, u stvari, nije dobar. Ali tada kada je nastao, 1949. ili 1950. godine, bio sam veoma ponosan što sam mislio da sam uspeo. Hteo sam da mi neko potvrdi da je tako. U međuvremenu sam stekao diplomu arhi-tektonskog tehničara i bio upućen na pedagoški kurs u Beograd da bih posle bio naimenovan za nastavnika srednje tehničke škole. Počeo sam da predajem nacrtnu geometriju, građevinske kon-strukcije i tehničko crtanje. Imao sam devetnaest godina, a moji učenici, među njima i te kako zgodne učenice, bili su samo dve-tri godine mla-đi. Imao sam nameru da vanredno studiram arhi-tekturu. Iako sam već objavio neke pesme, nisam – ili još nisam – pomislio da bi to moglo da bude moje zanimanje. Hteo sam da gradim kuće.
Neko mi je ispričao da postoji književnik Oto Bihalji Merin, koji kod nas najbolje govori ne-mački. Raspitao sam se gde stanuje, i jednog dana drsko nenajavljen zakucao na njegova vrata s izjavom da sam preveo Jamu Ivana Gorana Kovačića, a on neka bude ljubazan da proveri da li to valja. Bihalji me je shvatio ozbiljno, primio je rukopis, rekao da dođem za nekoliko dana, a onda me poučio:
„Vi pišete jezikom Getea i Šilera, ali to nije nikakva pohvala, danas se tako više ne sme pi-sati…“ Dao mi je nekoliko pesama Bertolda Breh-ta prekucanih na pisaćoj mašini. „Nemački se da-nas piše otprilike ovako…“
Nastalo je prijateljstvo koje će trajati do kraja njegovog života. Ako fraza o „očinskom prija-telju“ uopšte ima nekog smisla, onda ona važi za odnos Bihaljija prema meni. Poznanstvo s njim dovelo je do još jednog preokreta u mom životu. On je predložio Čedomiru Minderoviću, general-nom sekretaru novoosnovanog Saveza književ-nika Jugoslavije, da me uzme za svog sekretara. Predsednik je bio Ivo Andrić. Dao sam otkaz u svojoj školi, zaboravio na tablu za crtanje i šesta-re, upoznao najveće pisce svoje zemlje i mogao da ih posmatram izbliza.
Ivo Andrić i Miroslav Krleža za mene su do tada bili polubogovi, a sad su se pokazali kao sujetni, ljubomorni, ali svakako zanimljivi živi ljudi od krvi i mesa. Zahvaljujući svom pokušaju da prevodim poeziju i vladanju nemačkim jezi-kom približio sam se umetnosti baratanja rečima. Sticao sam nova poznanstva u svetu literature. Hteo bih, pre svega, da opišem susrete i doživlja-je s laureatima Nobelove nagrade.
Jednog dana mi je Ivo Andrić u Savezu knji-ževnika dao list hartije na kome je ispisao pismo: „Dajte, molim vas, da se to prekuca…“ Nisam imao kome „da dam“, nego sam ga prekucao.
Sutra je ovlaš pogledao, ispravio nešto na dva mesta i potpisao. Posle sam proverio da li sam ja pogrešio – nisam, on se naprosto predomislio povodom nekih formulacija. Pomislio sam: toliko je učtiv da nije hteo da mi naloži da ponovo sve prekucam, ali ja sam to, naravno, ipak učinio. Kad sam mu ponovo dao pismo da potpiše, opet je, sad na druga dva mesta, nešto ispravio i pot-pisao. Koristio je neke slične, ali ipak drugačije fraze. To mi je bilo čudno. Ponovo sam prekucao pismo. Sve se ponovilo i treći put, Andrić je uzeo penkalo, ispravio nešto i taman hteo da potpiše, ali se trgnuo i pitao:
„Zar nisam već potpisao ovo pismo?“
„Jeste, i to već dva puta!“
„Oprostite“, nasmešio se. „To je nesporazum. Trebalo je da vam objasnim. Ja samo želim da primalac pisma vidi da sam ga prekucanog pa-žljivo ponovo pročitao i svojeručno ispravio, ali zapravo mi je svejedno…“
Jedne večeri sam ga zatekao kako sam sedi za stolom u Klubu književnika. Mahnuo mi je da priđem. Shvatio sam poziv kao veliku čast i priliku, i pokušao da započnem neki pametan razgovor – imao sam dvadeset dve godine, on šezdeset – pa sam mu objasnio da je on za mene kao Gete, a da je sam njegov život, baš kao i život velikog Nemca, njegovo remek-delo, jer ga je proživeo baš kako je hteo… Verovatno je smatrao da sam bezobrazan i danas me je sramota što sam mu se tako obratio, ali uzvratio je samo pitanjem: „A otkud vi znate da sam hteo baš tako da živim kao što sam živeo?“
Mladim piscima održao je predavanje o tome kako treba pisati. Neko ga je tom prilikom zapitao šta misli o socijalističkom realizmu, tada još oba-veznom u Jugoslaviji. Njegov odgovor bio je:
„Pa, znate, kakav socijalizam, takav realizam!“
Predsedništvo Saveza književnika Jugoslavije raspravljalo je 1950. godine, pod njegovim pred-sedavanjem, da li da povodom desetogodišnjice Narodnooslobodilačke borbe izda antologiju pe-sama posvećenih toj temi. Ja sam vodio zapisnik. Počela je oštra diskusija o pesnicima koji bi tre-balo da budu zastupljeni, a naročito o Radovanu Zogoviću, koji se izjasnio u prilog Rezolucije Informbiroa. Jedni su smatrali da se takva anto-logija ne može objaviti bez njegovih zaista tada već gotovo klasičnih stihova, drugi da je nedo-pustivo da on sada bude zastupljen u antologiji iza koje stoji Savez književnika. Andrić je neko vreme mirno drugima davao reč, pa mu je do-sadilo:
„Dao bih sada sebi reč, drugovi. Imam i ja nešto da kažem. Znate, ako ta antologija ikada izađe, evo, obavezujem se da ću sam pojesti ceo tiraž. Da li se još neko javlja za reč? Niko? Prela-zimo na sledeću tačku dnevnog reda…“
Bio sam u osnovnoj organizaciji SKJ pri Savezu književnika kada nam je, kao i svima drugima, stigla direktiva CK da partija treba da se podmladi. U tom sastavu reč su vodili predratni komunisti, a oni, koji su primljeni u toku narodnooslobilačke borbe, važili za relativno nove. Mi posleratni skojevci nikad usta nismo otvorili. Drugi su već drugačije opisali Andrićev prijem u Partijuj, ali ja ga se sećam ovako: Milan Bogdanović je na opšte iznenađenje predložio Ivu Andrića. Pitao sam se kakvo je to „podmla-đivanje“, ali nisam se usudio da išta kažem. Nije, uostalom, ni niko drugi. Bogdanoviću je rečeno da pita Andrića. Na sledećem sastanku Bogda-nović je izvestio: „Drug Ivo se jako uplašio i rekao da će pitati druga Roćka da li baš mora…“ Roćko je bio Rodoljub Čolaković. Na jednom od sledećih sastanaka Ivo Andrić se pojavio, nije rekao ni reči, ali posle više nikad nije dolazio.
Savez književnika dobio je odmaralište u Volo-skom, predgrađu Opatije. To je bila vila koju je svojevremeno austrijski car Franja Josip poklonio svojoj ljubavnici, glumici Katarini Šrat. Prelepa kuća sa ogromnom baštom i naravno sosptvenim prilazom moru. Na prvom spratu dva apartmana. Prvi gosti u njima Ivo Andrić i Miroslav Krleža. To se nekako podrazumevalo samo po sebi. Pošto sam kao sekretar sekretara imao pristupa raspode-li prostorija, dve skromne sobe u suterenu dobili smo pesnik Slavko Vukosavljević i ja. Imao sam prilike da posmatram svoje divove u kupaćem ko-stimu.
Ivo Andrić je u more skakao i sam bi otplivao svoju stazu. Bio je za svoje godine lepo građen. Čvrste, dobro formirane noge, nigde sala. Za to vreme Krleža je u belim pantalonama i sa slamna-tim šeširom na glavi sedeo u hladu. Pitali smo ga da li se ne kupa. Odgovorio je pravom tiradom na temu koliko stanovnika ima Rijeka, koliko tona izmeta i urina se iz tog grada uliva u riječki zaliv i da mu ne pada na pamet da uđe u to – moram bukvalno da citiram – u to govno.
Mi mlađi smo naravno nastavili da se kupamo, a sa nama se u moru praćakala i Krležina supru-ga, slavna glumica Bela. Ispričali smo joj šta nam je Krleža upravo rekao i pitali šta kaže.
„Ma pustite ga, ugojio se kao krmak, pa ga je stid da se skida pred vama svima…“
Da ostanem kod nobelovaca. Gintera Grasa, koji je samo dve godine stariji od mene, upoznao sam nešto kasnije, ali indirektno opet zahvaljujući Ivi Andriću. Andrića su pozvali na Kongres knji-ževnika istočne, Nemačke Demokratske Republi-ke, ali on nije hteo da se odazove. Ispostavilo se da nijedan naš poznatiji književnik nije imao volju da putuje za Berlin. Generalni sekretar na-šeg Saveza književnika tada je bio Aleksandar Vučo, pa me je pitao da li ja hoću da putujem. I te kako sam hteo. Tek na licu mesta shvatio sam zašto od starijih i pametnijih niko nipošto nije že-leo da krene na taj put.
Posle takozvane Rezolucije Informacionog bi-roa komunističkih partija, kod nas uglavnom po-znatog kao Informbiro, koji je neka vrsta na-slednika Kominterne, kao izraz konflikta između Staljina i Tita, došlo je do dramatičnog kvarenja odnosa između Moskve i Beograda. I još gore, u Istočnom Berlinu Tita su zvali „psom čuvarom na lancu imperijalizma“ a krstili su njega i njegovu zemlju i drugim pogrdnim izrazima. Sad su formalni međudržavni odnosi donekle bili sre-đeni, ali u Istočnom Berlinu još uvek nisu bili si-gurni kako da se odnose prema nama, gde da smeste našu zemlju i kako da tretiraju njenog izaslanika. A to je u ovom slučaju išlo na račun delegata Saveza književnika Jugoslavije, to jest na moj račun.
Na aerodromu me dočekao predstavnik njiho-vog Saveza, predstavio se, čini mi se da se zvao Šnajder, i rekao da će biti moj prevodilac. Rekao sam mu na nemačkom da meni prevodilac nije potreban.
„Onda ću uvek biti tu da vam se nađem…“
Pratio me uvek i u toalet, baš bi uvek i on morao. Ispričao je da je podunavski Švaba iz mog kraja. Nekoliko puta sam mu rekao da upravo mi-slim to i to i da može to da zabeleži u svom izve-štaju. On bi se tada samo tužno nasmešio. A imao sam o čemu da razmišljam i na što da se žalim.
Počelo je već redosledom zvaničnog pozdrav-ljanja gostiju na početku Kongresa. Na prvom mestu su, razume se, pozdravljeni delegati slav-nog Sovjetskog Saveza, zatim, po abecedi, pisci iz ostalih socijalističkih zemalja, pa su posle njih navedena imena prisutnih autora iz Afrike i Azije, a na kraju onih iz „kapitalističkih zemalja“. Tek sasvim na kraju, kao poslednja, pomenuta je Jugoslavija, to jest, moja malenkost. Stvarno sam po godinama bio jedan od najmlađih, pa valjda i nisam imao razloga da se zbog toga osećam povređenim, ali uskoro sam morao da ustanovim da su me uvek i svuda namerno zapostavljali. Kad su se sastavljale delegacije da polože vence na grobove poznatih nemačkih pisaca, izrazio sam želju da se priključim onima koji će obići spo-menik Bertolta Brehta. Hladno mi je rečeno da za mene nema mesta. Odgovorio sam: ako je pro-blem to što nemaju dovoljno automobila, siguran sam da će mi jugoslovenska ambasada staviti kola na raspolaganje. Posle toga sam, naravno, mogao da pođem sa ostalima. Bilo je mesta u kolima.
Osim jednog kolege iz Zapadnog Berlina, niko nije primetio šta mi se događa. On je upravo izazvao veliko uzbuđenje svojim prvim romanom Limeni bubanj koji su neki kritičari napali kao polupornografski. Tada, moglo je to biti 1959. ili 1960. godine, Istočna Nemačka se veoma trudila oko Gintera Grasa, u kome su videli borca protiv fašizma, možda čak i svog saveznika na Zapadu. Koristilo mi je što se Gras prema meni odnosio pokroviteljski. Pozvao me u svoj tada još veoma skromni stan u Zapadnom Berlinu, a upravo su mu se bile rodile dvojke. Pravio se važan: „Kad ja odlučim to su, naravno, blizanci!“ Posle je imao dece, nikad više blizance, ali voleo je da se poka-zuje kao mudar. I pored toga mi je bio – i ostao – beskrajno simpatičan.
Posle sam preveo njegove romane Pseće go-dine i Lokalna anestezija. Ostali smo u vezi: on je više puta dolazio u Beograd, a viđali smo se i u Nemačkoj. Kad mog sina Andreja pitaju zašto tako dobro govori nemački, ima običaj u šali da kaže da mu je Ginter Gras bio bebisiterka. Bio je to, zaista, dvadesetak minuta. Došao je kod nas u stan na Voždovcu, ja sam kasnio, a moja žena je bila ludo uzbuđena, jer je morala na baletsku probu. Gras je imao razumevanja – njegova prva žena takođe je bila balerina – pa je pristao da pet-naestak minuta čuva dete sve dok ja ne stignem.
Gras me upoznao s Egonom Barom, bliskim saradnikom Vilija Branta, koji je tada još bio gra-donačelnik Zapadnog Berlina. Sa Brantom sam, opet zahvaljujući Grasu, napravio intervju za naš list Omladina. Između zapadne Savezne Repub-like Nemačke i Jugoslavije formalno su bili pre-kinuti diplomatski odnosi na osnovu takozvane Halštajnove doktrine, jer smo priznali istočnu Nemačku Demokratsku Republiku. Bar mi je rekao, ukoliko Brant postane ministar spoljnih poslova, što još nije bilo sigurno, ali tada već predmet političkih pregovora, on će prvo usposta-viti diplomatske odnose s Rumunijom, a tek posle toga sa Jugoslavijom, i to isključivo iz taktičkih razloga, ali treba da znamo da mu je, naravno, kontakt sa Beogradom važniji nego sa Buku-reštom. Shvatio sam da to nije za objavljivanje, već sam znao da u svetu diplomatije postoji običaj da se neke poruke prenesu preko nefor-malnih, privatnih lica, što smo u ovom slučaju bili i Bar i ja. Ja sam, razume se, sve što mi je rečeno i pismeno preneo našem Ministarstvu ino-stranih poslova i tadašnjem ministru Marku Nike-ziću, pa mi je to, u stvari, bila i prva prava tajna diplomatska misija.
Godinama kasnije, za vreme mog gostovanja u diplomatiji u ulozi savetnika ambasade u Bonu, Gras je došao kod nas na ručak, a moj već deseto-godišnji Andrej začuđeno je pitao:
„A zašto vas dvojica govorite jedan drugom vi, kad se tako dugo poznajete?“
„Zaista, zašto?“ pitao se i Gras. Tako smo pre-šli na ti. Jednom, kad nisam bio prisutan, Gras je zamolio našeg sina da svojoj majci, koja još nije znala nemački, prevede:
„Reci joj, ona mi izgleda kao da se gola kupa u reci punoj govana, ali svako govno je obilazi u velikom luku…“
Drugog nemačkog nosioca Nobelove nagrade za književnost, Hajnriha Bela, upoznao sam čak i ranije, 1953. godine, kada sam kao mladi novinar Omladine prvi put posle rata išao u Nemačku. Napravio sam s njim intervju. On me tada upo-zorio na jednog mladog pisca, koji je takođe poreklom iz Jugoslavije, a čiji se roman Mrtvaci na odsustvu upravo pojavio. Tako sam upoznao Milo Dora, rođenog kao Milutin Doroslovac, koji će mi postati jedan od najdražih prijatelja u životu. Znatno kasnije, kad je situacija u Jugo-slaviji za to postala zrela, zajedno sa svojim sinom preveo sam taj roman na srpski jezik. Doroslovac to nije umeo ili nije hteo. Ja mislim da nije hteo, jer uprkos decenijama koje je proveo u Austriji i dalje je savršeno govorio svoj mater-nji jezik. Biće da mu je bilo isuviše bolno da se izvorno ponovo sretne sa svojim mukama u spe-cijalnoj policiji u okupiranom Beogradu. Ali znam takođe, iz sopstvenog iskustva, da je teško prevoditi samoga sebe. Ja sam nekoliko puta svoje stvarčice prevodio sa jednog na drugi jezik. Sebe prevoditi doslovno prilično je dosadno. Zbog toga uvek ponešto i promenim u tekstu u nadi da ga popravljam. Zapravo ne prevodim, nego na drugom jeziku pišem nanovo. Ni veliki španski pisac i borac protiv fašizma, Horhe Semprun, koji je zbog Frankovog režima svoje romane morao da napiše na francuskom jeziku, kasnije, kao španski ministar kulture nije više imao snage da svoja dela prevodi. Prevodili su ga drugi na njegov maternji jezik.
Prevodio sam i Hajnriha Bela. Bilo je mnogo jednostavnije nego mučiti se s Grasom. Sa sta-novišta prevodioca, rad na Belovim tekstovima lakši je, pre svega zbog toga što je njemu stalo do priče, do fabule, a nema smisla za jezičke ekspe-rimente. Kod Grasa, međutim, svaka reč pred-stavlja novi, nesavladivi problem. Jedan od nje-govih naslova je, na primer, Die Rättin, izmišlje-na, do objavljivanja te knjige nepostojeća reč, iz-vedena iz reči die Ratte, što znači pacov. Ali pacov je na nemačkom jeziku izvorno ženskog roda, a svojom novom varijantom Gras pojačava taj feminini prizvuk. Šta da kažemo na srpskom, pacolinka, pacovčica? Ništa ne asocira na origi-nal. Neka poglavlja romana Pseće godine napi-sana su na danciškom dijalektu. Danzig–Gdanjsk, leži na Baltičkom moru. Pokušao sam da pre-vodim na dalmatinsko narečje, ali nije išlo. Dal-matinski je pun sunca, čempresa, zlaćanog od-sjaja na talasima, a danciški tmuran, maglovit, tamnosiv. Liče jedan na drugog kao maslina na ćilibar. Izmislio sam tim povodom nekakav svoj dijalekat. Kritika me zbog toga nije izgrdila, naprotiv, čak je i strogi Mihiz pohvalio taj pre-vod. Dozvoljavam sebi da idem i korak dalje. Niče je napisao da postoji jedno i u nemačkoj književnosti koje ne razume i ne prihvata, Gete i Šiler. Za mene postoji još jedno takvo nera-zumljivo i, naime Gras i Bel. Hoću da kažem da je Gete za mene do te mere neuporedivo veći od Šilera, kao Gras od Bela.
Toliko o nosiocima Nobetove nagrade među mojim poznanicima u svetu književnosti.
Vraćamo se u Berlin, Grasu i Brantu.
Voleo bih da saznam da li o mojoj prvoj poseti Istočnom Berlinu povodom kongresa književnika postoji zabeleška u arhivu tajne službe Stazi (Staatssicherheit). Pretpostavljam da postoji do-sije o meni. On počinje već na aerodromu pred međunarodni skup književnika kad me dočekao simpatični čovek koji je hteo da bude moj prevodilac. Njegov izveštaji o meni su svakako sačuvani.
Pouzdano znam da postoji izveštaj o mojoj poseti Zapadnom Berlinu kad sam upoznao Branta i Bara. Kao novinari omladinske štampe dobijali smo male dnevnice za putovanja u ino-stranstvo, a štedeli smo iz sve snage ne bismo li što više kupovali i poneli kući. Kad sam kretao u Zapadni Berlin, nemački novinar Ansgar Skriver, koga sam pre toga upoznao na jednoj međuna-rodnoj konferenciji omladinskih listova i časopisa u gradu Špejeru na jugozapadu Nemačke, organi-zovao je da u Berlinu besplatno stanujem kod jednog njegovog prijatelja, koji se prezivao Gromnika. Reče mi da je mladi socijaldemokrata. Gromnika i ja smo diskutovali o svemu i svače-mu, najviše o samoupravljanju u Jugoslaviji. Ubr-zo posle toga nekoliko dana bio je moj gost u Beogradu.
Posle nekog vremena Ansgar mi je ispričao da se ispostavilo da je dotični Gromnika „radio za Istok“. Kad mu je zapretilo hapšenje, u posled-njem trenutku je pobegao u istočni deo grada. Mladi socijalisti su sve saznali pre nemačke kon-traobaveštajne službe Verfassungsschutz i pre nje stigli u njegov stan. On se toliko žurio da je zabo-ravio fasciklu u koju je uredno odložio kopije svojih izveštaja. Tu su našli zapis o meni uz konstataciju da nisam „dobar komunista“. Zašto? Ja sam tada stanovao u ulici Stevana Sremca u staroj, oronuloj zgradi, a njemu ustupio sobičak prema dvorištu. Pošto zavesa nije bila dovoljno široka, zatvarao sam je pomoću partijske značke koja je bila na čvrstoj, dugačkoj igli. On je utvr-dio da je to svetogrđe, pouzdan drug ne sme tako da se odnosi prema partijskim simbolima. Znatno kasnije sam opet preko nažalost rano preminulog Ansgara Skrivera saznao, da je naš Gromnika takođe radio i za zapadnonemačku tajnu službu BND i njoj pisao izveštaje sa istim ili sličnim sadržajem, kao za Istok. I o meni, takođe.
Kad je već reč o zapadnim službama i njiho-vom interesovanju za ljude, poput mene, ponekad mi nisu delovale ništa bolje od istočnih. Nepo-sredno pošto sam se oženio, zapadnonemačka ambasada mi je ponudila „studijsko putovanje“ – ako želim, može i sa suprugom. Rekoh da želim, nisam im, naravno, priznao da ništa ne name-ravam da „studiram“, nego samo da zajedno malo proputujemo na račun bogate države. Pitali su me s kim bih voleo da se sretnem i koga da upoznam. Naveo sam stare prijatelje, kao Gintera Grasa u Berlinu, književnika Gabriela Lauba u Hambur-gu, funkcionera Socijaldemokratske partije iz Frankfurta na Majni, Freda Gebharta, koji je bio u prvoj nemačkoj omladinskoj delegaciji u poseti Jugoslaviji posle rata. Sa tihim užasom zapažam da smo u trenutku kada ovo beležim od svih njih živi samo još Gras i ja. Gebhart mi je pokazao službeno pismo kojim su me najavljivali. Pisalo je da sam Titov prevodilac i da kao takav imam „veliki uticaj“, pa neka moji domaćini budu lju-bazni da posle napišu izveštaje o čemu smo razgovarali. To se događa u demokratskoj Zapad-noj Nemačkoj! Razume se da nikakvog uticaja u svojoj zemlji nisam imao, to je izmislio nemački ataše za kulturu, prezivao se Sikora, koji je time prikazivao važnijim svoje kontakte sa mnom. Ja sam njemu u šali govorio da bi bio perfektni špijun, jer je odlično govorio naš jezik, da ne izgleda tako „špijunski“, što je on prihvatao sa prilično kiselim osmehom. Ali nekoliko godina kasnije uhapšen je baš kao špijun, i to u svojoj Zapadnoj Nemačkoj, ali kao agent koji je radio za Istok. Posle Jugoslavije postavljen je za „mini-stra-savetnika“ u Varšavi, tamo mu je sekretarica postala ljubavnica, a ona je radila za poljsku oba-veštajnu službu…
Formalni domaćin u Nemačkoj bila nam je tada organizacija Inter-nationes sa sedištem u Bonu. Kada sam skoro deceniju posle toga postao savet-nik za kulturu i štampu naše Ambasade, sprija-teljio sam se sa šefom te službe. Rekao sam mu da i mi u Jugoslaviji često imamo goste iz ino-stranstva, ali da ne umemo da sređeno vodimo podatke, iako mnogi od njih, naročito iz nesvrsta-nih zemalja, ponekad postanu i važne političke ličnosti, čak i ministri. Zamolio sam ga da mi zbog toga da što iscrpnije podatke o radu svoje kuće. „Kako da ne, vrlo rado!“ Poslao mi je brdo izveštaja Parlamentu i Ministarstvu inostranih poslova, samo što nisam našao ništa zanimljivo. Otišao sam ponovo kod njega i rekao mu da sam čuo da oni u svom kompjuteru imaju dosijee za pedesetak hiljada ličnosti koji su im bili gosti. To bih voleo da vidim. Tada, sredinom sedamdesetih godina, kompjuteri su bili glomazni, još su bili čudne, pomalo misteriozne sprave.
„Ah, taj naš kompjuter, dragi gospodine Iva-nji!“ nasmešio se ljubazno. „Jeste, jeste, svašta mi ukucavamo, ali posle ne znamo šta da radimo s tim…“
To me malo naljutilo, pa sam ga direktno pitao:
„A vaše kolege iz Pulaha, da li oni znaju šta da rade s tim podacima?“
Pulah je malo mesto pored Minhena u kome je bila smeštena centrala obaveštajne službe BND. Moj sagovornik se nasmešio još ljubaznije i zna-čajno potvrdio:
„Oni znaju!“
Često sam putovao u Nemačku, čudno je reći, ali mora se: u obe Nemačke. U Istočnu Nemačku u različitim ulogama. Odlazio sam kao Titov prevodilac ili u pratnji drugih državnih i partijskih funkcionera. Odlazio sam u ime naše Televizije, jednom da snimim svoj film o Bertoltu Brehtu, drugi put da kupim njihove filmove. Kasnije sam ponekad privatno prelazio iz Zapadnog Berlina u Istočni. Od 1974. do 1978. godine bio sam savetnik naše ambasade u Bonu. Kad sam postao sekretar predsedništva Saveza književnika Jugoslavije između 1982. i 1988. godine, odlazio sam i u tom svojstvu. Njihovoj službi verovatno sam delovao kao neko, ko je s raznih pozicija zadužen za Nemačku. Nisu mogli da znaju da mi je veliki reditelj, Život, sve te uloge dodeljivao slučajno, da nisu međusobno imale nikakvu vezu.
Sa tajnom službom Stasi - Staatssicherheit- Državna bezbednost, od čijeg imena se mnogim Nemcima starije generacije još i danas ledi krv u žilama, mnogo više nego kad se kod nas pomene Ozna ili Udba, imao sam čak jedan kontakt na najvišem mogućem nivou.
Pre toga je zapadnonemačka televizija emito-vala prilog o životu diplomata u Bonu. Uzeli su ambasadora Indije, ministra savetnika Sjedinjenih Američkih Država i savetnika za kulturu i štampu Jugoslavije – mene. Nešto posle toga u državnu posetu Jugoslaviji došli su predsednik Nemačke Demokratske Republike, Erih Honeker, pred-sednik vlade, Vili Štof, i ministar unutrašnjih po-slova i državne bezbednosti, Erih Milke. Kabinet predsednika pozvao me iz Bona da budem prevo-dilac. Honeker mi je tim povodom rekao da je video emisiju o meni. To me začudilo, zar taj čo-vek nema pametnija posla?
Sutradan u Titovom „plavom vozu“ krećemo prema Belju. Posle večere se Honeker, Štof i Stane Dolanc, koji je bio u njihovoj pratnji, povlače, a ja nekako neoprezno i slučajno ostajem s Milkeom u salonskom vagonu. Nudi mi da pi-jemo i kaže:
„Ti radiš u Ambasadi u Zapadnoj Nemačkoj, a dolaziš da prevodiš nama, to nije u redu!“
„Zašto da ne, gospodine ministre, gde god da sam ja radim za Tita!“
„Koješta! Prestani da mi govoriš gospodine mi-nistre, mi smodrugovi. Sad ćemo se pobrati miti!“
Tako učinismo. On mi i dalje naliva konjak, ja se čudim kako dobro podnosi alkohol, a stariji je od mene 22 godine. Pratim ga koliko mogu, ali ga upozoravam:
„Ako popijem isuviše, moraću povremeno da otrčim do toaleta, ali svejedno neću ništa da iz-brbljam što ne bi trebalo!“
„Pa ja bih samo voleo da znam šta ti to radiš u Bonu!“
Pošto sam ipak popio isuviše, odgovorim mu:
„Samo ti pošalji nekog da me pita, neka kaže da si ga ti poslao…“
Nekoliko nedelja kasnije u Bonu mi javljaju da je u Ambasadu Istočne Nemačke došao novi sa-vetnik koji je pročitao „sva moja dela“ i želi da se upozna sa mnom. Uspeo sam da ga nikad ne sretnem. Sada mi je žao što sam ga izbegavao. Bilo bi zanimljivo saznati kako bi mi prišao, da li bi otvoreno pokušao da me o nečem ispita, da li bi mi nešto nudio? Da li je Milke lično nešto iz-diktirao o razgovoru sa mnom, nešto pismeno naložio? Arhiv organizacije Stasi u Berlinu posle ujedinjenja Nemačke otvoren je za zaintereso-vane. Svako može da vidi svoj dosije, ali dosta dugo treba da sečeka. Provera je dozvoljena samo ličnostima kojih se zabeleške tiču, niko drugi ne može da se ovlasti. Dakle, zbog toga bi trebalo neko vreme da boravim u nemačkom glavnom gradu. Do sada nisam imao priliku da proverim kako su me oni videli.
Dve druge priče o mom kolegi, romanopiscu Hermanu Kantu, dugogodišnjem predsedniku istočnonemačkog Saveza književnika, imaju donekle veze s njegovim i mojim odnosima pre-ma tajnim službama.
Prva se događa 1968. godine. Ja sam na leto-vanju u Budvi. Kant i slavni istočnonemački kompozitor Paul Desau odmaraju se na Svetom Stefanu. Kant mi je pričao da su trojica ministara morali da potpišu dozvolu da on dođe sa poro-dicom: ministar kulture da ga preporuči, ministar finansija da dozvoli da zameni novac za konver-tibilnu valutu i, na kraju, ministar unutrašnjih poslova, onaj isti Milke, da svi dobiju vize. S Kantom je bila i njegova žena, lepa glumica Vera Elšlegel, a sa Paulom Desauom njegova supruga Rut Berghauz, balerina, koreograf scenskog po-kreta u mnogim Brehtovim režijama, posle i sama reditelj. Jednom rečju, bili smo u društvu velikih i priznatih umetnika.
Jedne večeri odemo da ih posetimo na Svetom Stefanu. Nemaju gde da slušaju vesti, a interesuje ih šta se to događa sa Čehoslovačkom. Referišem im i kažem da mislim da će Rusi okupirati tu zemlju. Nastaje nekoliko trenutaka ledene tišine, pa će Desau:
„Pa, ako naši prijatelji, Sovjeti, budu mislili da treba, onda će to uraditi!“
Svađamo se. Moja me žena gazi ispod stola nogom da ne ljutim starca, jer će ga udariti kap. Kant ćuti.
Sledećeg jutra sedimo za doručkom pred našim hotelom „Slavija“ u Budvi. Iznenada stiže Desau u taksiju, izgleda drugačije nego sinoć, prestrašen je, pita da li je sve zaista tako tužno i šapuće, kao da će ga i ovde neko prisluškivati:
„Oprostite mi zbog mog sinoćnjeg ponašanja, ali videli ste kako je Kant ćutao. Šta ja znam šta će on posle da napiše u svom izveštaju!“
Tek što je otišao, stiže Kant prvim autobusom iz Svetog Stefana:
„Oprosti moje sinoćnje ponašanje i što sam ćutao, ali video si kako se Desau ponašao. Šta ja znam šta će da napiše u svom izveštaju!“
Gotovo iste reči. To me je zaprepastilo. Dva poznata, pa rekao bih, dva velika umetnika iz Istočne Nemačke, uz to obojica istaknuti, stari komunisti, mislim da su čak bili članovi njihovog CK! Na više od hiljadu kilometara udaljeni od Berlina oni se toliko boje jedan drugoga i senke tajne službe.
Kant je o tom našem razgovoru o Čeho-slovačkoj nešto zapisao u svojoj autobiografskoj knjizi Odjavna špica (Abspann, izdavačko preduzeće Aufbau, Berlin 1991. godine). U detalju se njegovo sećanje prilično razlikuje od moga. Citiram ga doslovno:
„Za vreme našeg godišnjeg odmora u Crnoj Gori na jadranskoj obali, što je bio najrazumniji način da iskoristim privilegiju da putujem i da iskoristim jedan dinarski honorar pre nego što će se obezvrediti zbog anemije transfera deviza, bili smo na Svetom Stefanu sa Rutom Berghauz i Paulom Desauom, a susedi su nam bili u blizini, Ivanjijevi. Međutim, more i planine, vreme i ku-hinja nisu igrali veliku ulogu u našim razgo-vorima, jer beše to onog leta koje je sledilo posle praškog proleća. Ivanji je događaje, koji će tek uslediti, opisao kao da on, Titov prevodilac, ima potpuno saznanje o njima, a posle 21. avgusta stvarnost se držala onog što je on predskazao. Kao da još od avgusta 1961. godine nisam poka-zao da ne valjam kao prorok, žustro sam odbijao da poverujem u mogućnost nasilnog ulaska drža-va Varšavskog pakta u zemlju članicu tog save-za. Paul Desau je odlučno podržavao moje po-glede, ali se, kao što mi je Ivan Ivanji pričao desetak godina kasnije, iste večeri ponovo vratio zamornim priobalnim drumom da bi jugosloven-skim prijateljima saopštio da nipošto nije na mojoj strani…“
Pošto nije red samoga sebe da hvalim, nastav-ljam da citiram Kanta:
„Ivan Ivanji govori tako neverovatno dobro nemački, da bih to rekao čak i da je Nemac, a zna i druge jezike. Iako je daleko više građanin sveta nego državljanin svoje zemlje, umeo je, kada bi se radilo o upoređivanju, da svoju domovinu slavi na pravi kaustični način, pa sam još i danas u stanju da se nosim s novostima iz Jugoslavije bo-lje nego drugi. Pogotovo što su njegova kazivanja uvek nagoveštavala i poraze. Taj uspešni čovek uvek je govorio kao da je spreman na svaku vrstu poraza…“
Ako je uslov da on bude u pravu sa svojom pohvalom, prihvatiću i njegovu verziju o leto-vanju 1968. godine na Svetom Stefanu.
Sredinom osamdesetih, mnogo godina kasnije, desila se druga priča s Kantom.
Kao sekretar predsedništva Saveza književnika Jugoslavije oko podne stižem na berlinski aero-drom Šenefeld u zvaničnu posetu njihovim pisci-ma. Dočekuje me jedna sekretarica i vozi u hotel Unter den Linden. Daje mi koverat s dnevni-cama i saopštava da će sutra ujutro doći po mene. Besan sam, ali njoj ne kažem ništa. Odšetam do jugoslovenske Ambasade, koja je tu sasvim blizu. Objašnjavam našem ambasadoru, Majeriću, da moj kolega, generalni sekretar nemačkog Saveza pisca baš i nije morao da me dočeka na aero-dromu, ali svakako jeste u hotelu, da bi me po-zdravio i predložio program za posle podne i veče. Kant, kao predsednik Saveza, protokolarno je, doduše, na stepeniku višem od mene, ali pošto smo stari prijatelji trebalo je bar napismeno da ostavi mali lični pozdrav. Kažem to u kabinetu Ambasadora jasno, glasno i razgovetno, jer iz iskustva znam da tajni mikrofoni ponekad štraj-kuju baš onda kada bi ti hteo da se pouzdaš u njih. Ambasador Majerić se smeši s razumeva-njem, jer, naravno, zna, zašto mu to ovde go-vorim na takav način, pa me poziva na ručak. To potraje dva-tri sata. Na povratku u hotel zatičem Kantovo pisamce s privatnim pozivom na večeru mimo zvaničnog programa. Znao sam, ako nešto kažem maloj sekretarici, ona mora da to javi sekretaru za međunarodne odnose, on će referisati generalnom sekretaru, pa će taj da telefonira Kan-tu. Dok sve to bude svršeno, ja ću možda već biti na putu za Jugoslaviju. Ali ako svoje primedbe saopštim u Ambasadi prikrivenim mikrofonima, što znači njihovoj tajnoj službi – ona će ih odmah preneti dalje na pravu adresu.
Jedan drugi pesnik i dobar prijatelj iz Nemačke Demokratske Republike, Paul Vins (Paul Wiens) često je dolazio u Jugoslaviju, jednom neposred-no posle smene Marka Nikezića kao predsednika Saveza komunista Srbije, što je tada bila velika senzacija. Čim smo se sreli, saopštio mi je:
„Slušaj, oni moji kod kuće hteli bi da znaju šta ti kažeš o tome. Pa reci mi, molim te, šta da im kažem da si mi rekao…“
Da li sve to stoji u mom dosijeu, ukoliko on postoji? Nije baš važno, ali me zanima. Spadam u generaciju koja je uvek pretpostavljala da neko prisluškuje moje govore ili piše izveštaje o njima. Meni je to bilo smešno, a ne strašno. Da li je to možda samo vid paranoje moje generacije?
Dobro sam poznavao i filmskog reditelja, dugo predsednika Akademije umetnosti Istočne Ne-mačke, Konrada Volfa. Volim neka njegova dela, najviše rani film „Imao sam devetnaest godina“. On je u Dubrovniku snimao i svoju verziju „Goje“, u kojoj je glavnu žensku ulogu, vojvotki-nju od Albe, igrala Olivera Vučo, danas poznata kao Olivera Katarina. Jednom mi je predložio da glumim sovjetskog reditelja Sergeja Ajzenštajna u nekom njegovom budućem filmu, jer po Volfo-vom mišljenju fizički ličim na njega. Ja sam mu odgovorio: „U vašoj režiji pristajem na sve, jer vi ste u stanju čak i mene da pretvorite u glumca…“
Taj plan nije ostvaren, jer je Konrad Volf iznenada umro od raka. Pišući ove uspomene, pitam se ko je uopšte još živ?
Zamolio sam Konrada Volfa da me nekom pri-likom upozna sa svojim slavnim, nešto starijim bratom Mišom, poznatim kao Markus Volf, ali to se nije desilo. Još dva puta sam bezuspešno poku-šavao da lično upoznam tog čoveka, koji je valjda bio najbolji špijun druge polovine XX veka. On je od 1952. do 1986. godine bio načelnik istočno-nemačke obaveštajne službe. Imao je svog do-ušnika u gotovo svakom zapadnonemačkom mi-nistarstvu. Vili Brant je morao da podnese ostav-ku, kad se saznalo da je jedan o najbližih sarad-nika u njegovom kabinetu, Ginter Gijom, špijun koga je poslao Miša Volf. Tražio sam vezu s njim i preko Volfganga Leonharda, koji je s Volfom pohađao školu Kominterne u SSSR-u, još za vreme Drugog svetskog rata, u kojoj je, uostalom, studirao i Titov sin, Žarko i kćerka slavne špan-ske revolucionarke, La Pasionarije. Ni to nije uspelo. Kad je Miša Volf napisao roman pod naslovom Trojka, objavio sam o njemu pozitivnu recenziju u NIN-u i na kraju rekao: "Le Kare, čuvaj se, ti si po činu valjda bio kapetan, ali sada se javlja jedan general-pukovnik da bi ti konku-risao pišući o tajnim službama.“ Poslao sam tada već penzionisanom Volfu taj laskavi tekst. Ne znam da li ga je ikada primio, ali, nažalost, tog zanimljivog čoveka nisam upoznao. Stariji je od mene šest godina. Objavio je, pored ostalog, i kuvar s receptima za ruska jela. Posle ujedinjenja dve Nemačke često je davao intervjue na tele-viziji ili novinama. Jednom je rekao da je radio isti posao, kao raniji nemački šef obaveštajne službe BND, Klaus Kinkel.
“Ali Kinkel nikad nije izdavao naređenja da se neko ubije!”, rekao je novinar.
„Nikad nećete moći da dokažete da sam ja iz-davao takva naređenja!“ odgovorio je. Nije rekao da nije, nego samo da ne može da se dokaže.
Bio je u pravu u tom pogledu. Umro je naj-lepšem smrću koja se može zamisliti u osamdeset trećoj godini života. Bio je na prijemo u ruskoj ambasadi u Berlinu, jeo, pio, pričao, potom sa svojom mnogo mlađom ženom otišao u bioskop, normalno legao da spava i umro u snu.
U Zapadnoj Nemačkoj su postojale, a postoje i dalje u ujedinjenoj Nemačkoj, tri službe: „Zaštita ustava“, (Verfassungsschutz), skraćeno VS, „Sa-vezna služba za informacije“ (Bundesnach-richtendienst BND), i „Vojna kontraobaveštajna služba“ (Militarischer Abwehrdienst, MAD).
BND je obaveštajna služba kao MI6 u Velikoj Britaniji ili CIA u Americi. VS je kontra-obaveštajna služba, kao MI5 u Velikoj Britaniji, ali sa mnogo užim ovlašćenjima od FBI-a u Americi. MAD radi i obaveštajne i kontra-obaveštajne poslove samo za vojsku. VS je u ingerenciji ministra unutrašnjih poslova, MAD ministra odbrane, a BND neposredno vezan za kancelara, to jest Predsednika vlade. Konci sve tri službe spajaju se u kabinetu Predsednika vlade, gde zamenici ministara odgovarajućih resora imaju sastanke jedanput nedeljno.
Kad je Helmut Šmit postao predsednik vlade prezrivo je rekao da mu lektira švajcarskog dnev-nika Neue Züricher Zeitung pruža kompletnije i brže informacije od njegovog BND-a. Poznato je da taj švajcarski list i ne pokušava da se takmiči sa elektronskim medijima, s vestima obično kasni 24 sata i više, ali temeljno i pouzdano istražuje. Zamolio sam Horsta Graberta da mi prokomen-tariše tu izjavu. Grabert je u kabinetu Vilija Branta bio koordinator tajnih službi, a posle toga ambasador u Beogradu. Tu smo se upoznali, a ostali smo prijatelji decenijama. Grabert mi je rekao: „Tajnim službama treba postaviti precizna pitanja, onda možeš da računaš na valjane od-govore, inače svašta izmišljaju…“
Ponekad naiđete na neverovatne podatke koje romanpisac nikad ne bi smeo da izmisli. Memo-rijalni centar koncentracionog logora Buhenvald zamolio me je da održim predavanje povodom otvaranja izložbe bivšeg logoraša Franca Erliha, arhitekte i umetnika, koji je iskovao od gvožđa kapiju logora sa natpisom „Svakome svoje“. Odmah sam počeo da proučavam njegov život i naleteo na podatak da je kao vojnik nemačkog kažnjeničkog bataljona pao u jugoslovensko ratno zarobljeništvo i da je zime 1945/46, kao takav, radio na raskrčavanju ruševina u Pančevu. Glavni rukovodilac bio je direktor Pokrajinskog građe-vinskog preduzeća, moj rođeni ujak, inženjer Imre Šomlo, a te zime sam i ja raspust proveo u Pančevu, što znači da smo bar mesec dana bili u istom malom mestu, mada se nismo upoznali.
Ali, kako se ono kaže, „ima još“. Erlih je završio čuvenu arhitektonsko-umetničku školu Bauhaus u nemačkim gradovima Vajmar, a posle Desau. Profesori i studenti su bili mahom levičari. Sekretar ćelije Komunističke partije Nemačke bio je izvesni Selman Selmanagić, rođen u Srebrenici 1905. godine. On je dobio diplomu pod brojem 100 te slavne visoke škole. „Ima još!“ Kao pametan čovek, Selmanagić je odmah, posle dolaska Hitlera na vlast, pobegao na Bliski istok i radio u Carigradu, Haifi i Jerusalimu. Ali, 1939. godine se vratio u Berlin. I ne samo da se bivši komunistički funkcioner vratio pred sam rat u lavlju špilju nacističke Ne-mačke, nego je odmah dobio posao u filmskom studiu „UFA“ što bez ličnog Gebelsovog saznanja teško da je bilo moguće. Ali itekako „ima još!“ Crvena armija ulazi u Berlin i ne samo da ne zameraju bivšem komunisti da je radio za neprijatelja, nego ga odmah slave kao borca protiv fašizma, redom dobija sve nagrade i ordenje koje Istočna Nemačka dodeljuje svojim najzaslužnijim građanima, postaje profesor uni-verziteta, gradi li gradi. Sve je to dokumentovana istina, ali objašnjenja nema. Međutim, objašnje-nje se nameće. Momak iz Srebrenice, Selman-agić, bio je za vreme Drugog svetskog rata dvo-struki agent, ali sa znanjem sovjetske obaveštajne službe, bio je i agent nemačke špijunaže na Bli-skom istoku. Bar ja nemam drugog objašnjenja. Ali još jednom „ima još!“ Selmanagić je, pored ostalog, kao arhitekta projektovao najveći sport-ski stadion u Istočnom Berlinu, „Stadion Valter Ulbriht“. Posle ujedinjenja dve Nemačke stadion je porušen, a na njegovim temeljima je sagrađeno novo sedište nemačke obaveštajne službe BND. Selmanagić je spokojno umro 1986, u Berlinu. Naravno da te podatke, na koje sam naleteo pri-kupljajući materijal za govor u trajanju od petna-estak minuta, nisam mogao da ostavim po strani, bili su mi inspiracija za roman Slova od kovanog gvožđa. Zamišljam da se Selmanagić javlja kao duh u hodnicima i kabinetima BND kad se radi o njegovom rodnom mestu, o Srebrenici.
Meni kontakti s takozvanim tajnim službama nikada u životu nisu predstavljali veći problem, a često me je zabavljalo ono što bih saznao o njima. Ja njihove mahinacije nikada nisam shvatao naro-čito ozbiljno, a meni nisu naškodili. Ponekad sam bio radoznao, ali bi se sve svelo na to.
Moja generacija je u Beogradu imala široka po-znanstva, poznavao sam i ljude iz Udbe. Jednom me jedan od njih počeo da zapitkuje o mom prijatelju, poznatom novinaru Politike, Đuki Juliusu. Kad sam primetio u kom pravcu treba da teče naš “nevini” razgovor prekinuo sam i rekao da o svojim poznanicima njegovoj službi ništa neću reći. Odmahnuo je rukom, rekao “svi ste vi intelektualci isti”. I ostavio me na miru. Ali „ima još!“ Đuka je osetio da se oko njega nešto muti i otišao pravo šefu Udbe, ^eći Stefanoviću, da se požali. ^eća mu je pokazao dosije. U Đuku se posumnjalo, jer je kao novinar razmenjivao razna saznanja sa jednim ruskim novinarom. Đuka mi je to posle ispričao i rekao: „Samo ti i Gavra Altman ste odbijali da me cinkarite, svi ostali, kojima su prišli, požurili su se da mi nabace ne-što, kad su osetili da se oko mene plete mreža…“
Od 1982. do 1988. bio sam sekretar pred-sedništva Saveza književnika Jugoslavije u Francuskoj 7. Neki čovek, koga nisam poznavao, pisac svakako nije bio, počeo je da navraća i stalno nešto šaputao sa našom sekretaricom zaduženom za međunarodne poslove, Bubom Vasić. Kad mi je dosadilo, pozvao sam ga u svoju sobu i pitao ko je?
„Državna bezbednost!“ pokušavao je da vadi nekakvu legitimaciju, ali ja sam odbio da je po-gledam i pitao.
„Beogradska Udba?“
„Da!“
„Ovo je savezna organizacija. Ako ne dobijem nalog iz kabineta Staneta Dolanca da vi ovde možete nešto da ispitujete, ne želim više da vas vidim.“
Ode čovek. Znao sam da se neće usuditi da pita Dolanca, ali čak i da je pitao, prevodio sam i za Dolanca, dobro smo se poznavali. Sa Vasićkom sigurno je nastavio da se sastaje u kafanama, kao što im je bio običaj, ali bar sam isterao svoje.
Kao literata sam imao iskustva s tim kako se saznanja iz realnog života menjaju, ponekad ople-mene, ponekad falsifikuju, tako da s izvorom, koji mora ili čak i želi da se sakrije, više ne mogu da se povežu. Znam da ne mora da bude tačno sve što su doušnici napisali. Ponekad svašta izmi-šljaju samo da bi sebe prikazivali važnijim. Za-nimljiv je svakako i jezik kojim se pišu izveštaju, ali o tome više na kraju ove knjige. Sve u svemu od „otvaranja dosijea“ kod nas ne očekujem ništa naročito.
Sa radom obaveštajnih službi bavio sam se u više mojih romana, u Barbarosinom Jevrejinu, u Stajinovoj sablji i U slovima od kovanog gvožđa.
Ginter Gras me je jednom pitao da li sam kao Titov prevodilac morao da položim zakletvu da ću ćutati o svemu što bih saznao u tom svojstvu. Nisam. Njegovo me pitanje čak iznenadilo, pre toga nisam ni razmišljao o tome da bi to bilo moguće, možda čak i logično. Naravno da po-lazim od toga da su me naše odgovarajuće službe „dobro pretresle“ pre nego što su me prvi put an-gažovale, ali ja to nisam primećivao. Ja sam prosto znao šta treba da se tretira diskretno, o čemu valja ćutati. Tek mnogo kasnije, kada sam radio u Ministarstvu inostranih poslova, učili su me koji stepen poverljivosti stupa na snagu kada su u pitanju određena dokumenta i saznanja.
Na kraju sve mora da se izrazi rečima. Može biti da je evangelista pišući logos hteo da koristi širi pojam nego što iskazuje reč reč, ali na svim jezicima dobro zvuči kad se kaže U početku beše reč. Smeta mi što u najnovijem zvaničnom pre-vodu Svetog pisma na srpski jezik stoji U početku beše logos. Ja sam napisao čak i jedan naučno-fantastični roman s naslovom Na kraju ostaje reč.
Odlomak iz drugog izdanja knjige Ivana Ivanjija Titov prevodilac, Laguna 2014.