Tisma U Kalgariju
lam2.png

David Albahari
Tišma u Kalgariju

U biblioteci u Kalgariju nalazi se šest knjiga Aleksandra Tišme na srpskom, tri romana i tri zbirke priča. Čitam ih jednu za drugom, prvo jed-nu knjigu priča, potom jedan roman. Tišmu sam do sada uvek čitao u Zemunu, na rubu Vojvodine, i odjednom shvatam da ga ovde, u Kalgariju, čitam na drugi način. Tačnije, moj doživljaj čita-nja je drugačiji. Tišmina opsednutost tragičnom novosadskom racijom, koja se odigrala januara 1942, zvučala je bolno u Zemunu, ali ovde, gde postoje fantomi raznih ratova ali ne i Drugog svetskog rata, užas koji on maestralno opisuje gotovo da osećam pod prstima, kao i u vazduhu koji udišem. Koliko snažnije, ubedljivije i bolnije zvuče njegove stranice kada se čitaju izvan konteksta tamošnje istorije i ideologije, kažem sebi. Koliko poznavanje lokalnog, pripadnost istom okruženju, oduzimaju delu i čine ga manje značajnim nego što doista jeste, kažem takođe sebi. Možda bi uvek tako trebalo čitati knjige, izvan bilo kog društvenog i istorijskog konteksta? Pomišljam na Foknera, na iznenađenje u Americi kada je objavljena vest da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Dok ga je Evropa videla i čitala kao velikog pisca, u rodnoj zemlji je bio viđen kao regionalni pisac, što drugim rečima znači, kažem sebi, da je smatran za beznačajnog autora. Slepilo koje sami sebi dodeljujemo jeste, u najmanju ruku, strašno, kažem sebi, mada je tačnije reći da je mučno. Mučno je naše slepilo, kažem naglas. Napolju je jesen. Lišće je žuto, crveno i riđe, i raznosi ga vetar. U prvoj knjizi priča koju sam pročitao ima devet priča i gotovo sve se završavaju smrću, najčešće od sekire. Tišmina priča se rastvara polako, sporo, ali smrt je uvek brza, kao da žuri da nadoknadi sporost pripovedanja, kao da tu naglost trenutka smrti želi da istakne naspram razvučenosti života. Roman Knjiga o Blamu, koji čitam posle priča, zapravo je enciklopedija umiranja, zbornik smrti nanetih stotinama ljudi tokom novosadske racije. Smrti se tu ukazuje posebna pažnja, možda čak ne i samoj smrti koliko besmislu koje prethodi izboru smrti – ne, naravno, kod žrtve, već kod dželata. Sve vreme dok čitam, a čitam brzo, za kuhinjskim sto-lom ili u fotelji, mislim koliko mi ta opsednutost krivicom i smrću ne liči na Aleksandra Tišmu kojeg sam poznavao. Dobroćudno lice, znati-željan ali obazriv pogled, smirenost tela, izvesna veselost koja mu se caklila u očima, ništa od toga, dakle, nije asociralo na smrt, a sada, hiljadama kilometara udaljen od Novog Sada, vidim Tišmu kao ambasadora smrti i pomišljam da je, zapravo, on sebe video kao svojevrsnog krivca u tom lancu beznađa i umiranja. Jedne godine putovali smo zajedno u Lenjingrad, koji se tada ponovo zvao Petrograd ili, možda, Sankt Petersburg. Tamo smo proveli pet-šest dana kao učesnici neke konferencije koja je trebalo da zbliži ruske pisce i autore iz Evrope. Ni sa kim se nisam zbližio. Onda me je Tišma pozvao jednog prepodneva da prošetamo Nevskim prospektom. Gledali smo prazne prodavnice, pokušavali da pronađemo neku kafanu, bili smo veseli, Tišma je stalno nešto pričao, što me je iznenadilo, premda sada uopšte ne uspevam da se setim o čemu smo razgovarali. Bilo je to 1990. godine. On je do tada objavio većinu svojih proznih knjiga; narednih godina, ako dobro pamtim, objavljivaće uglav-nom dnevničke zapise. Jednom je tih godina valjda izjavio da je sve već rekao, odnosno, napisao, što je trebalo da znači da ne voli ponavljanja. Ali, zašto onda taj zamah sekire iz priče u priču? Verovatno zato što je to omiljeno oružje u našim selima, efikasno, tiho, uvek na dohvatu. U realističkim pričama o krivici, kakve je Tišma tada pisao, sekiri je svakako pripadalo posebno mesto. Ako se ne ubija sekirom, ubija se udarcima noge, eventualno nožem, sasvim retko pištoljem. Otkud malim ljudima sa sela i peri-ferije pištolji? Tišma je uvek znao šta radi, kažem sebi. I to je znak veličine jednog pisca, kažem sebi. I zato sam od Tišme uvek mogao da učim, kažem sebi, i da budem siguran da neću pogrešiti. Nikada nisam pogrešio kada sam poslušao neki Tišmin savet, kažem sebi, bez obzira što sada ne mogu da se setim nijednog njegovog saveta. Se-ćam se kada sam mu odneo rukopis moje druge knjige, romana u pričama o trapavom sudiji Dimitrijeviću. Tišmina kancelarija u izdavačkom preduzeću Matice srpske bila je mala i mračna. U jednom uglu nalazila se kartonska kutija puna knjiga. Doputovao sam iz Zemuna, predao ruko-pis i onda nisam znao kako da odem. Sedeo sam i odgovarao na Tišmina pitanja, a onda je on zaćutao. Ćutao sam i ja. Tišma je ustao i stao ispred prozora. Ćutao je. I ja sam takođe ćutao. On je gledao kroz prozor, ja sam piljio u kutiju sa knjigama, i na kraju je Tišma rekao da ima ne-odložan sastanak, pozdravio se sa mnom i otišao. Ja sam još neko vreme stajao u njegovoj kancelariji, tada je neko ušao, iznenadio se što me vidi i pitao gde je Tišma. Otišao je na neodložan sastanak, rekao sam. Kod direktora? Nije rekao, rekao sam. Nisam imao šta tu više da radim, pa sam izašao napolje. Uputio sam se na autobusku stanicu. Novi Sad je Tišmin grad, mislio sam dok sam hodao. Lep ritam ima ta rečenica, kažem sebi. U tom istom Novom Sadu jednom sam sa Tišmom otišao na kolače. Odveo me je u poslastičarnicu u blizini Matice srpske. Vlasnica poslastičarnice ga je znala, očigledno nije bilo prvi put da se tu nalazi. Kolači su bili dobri, znao je Tišma gde me vodi. Pominju se ponegde kolači u njegovoj prozi, ali nikada nemaju tako veliku ulogu kakvu su, slutim, imali u njegovom životu. Osećanje krivice zauzima gotovo svako slobodno mesto u njegovim pričama i romanima, nasilna smrt je ravna sudbini, istorija je igralište sa kojeg se ne može pobeći. Na kraju Knjige o Blamu glavni junak zamišlja neki novi rat. «On će istupiti», piše Tišma, «i staviti glavu u omču, ili će stati pred cevi pušaka. Neće se izmaći ovaj put, nego će spojiti krug koji je samovoljno prekinuo: omogućiće da se zbude jedno ubistvo koje treba da se zbude, otkriće ubistvo više, ubicu više i žrtvu više u čoveku za koga se to inače ne bi znalo, koji to možda ni sam ne bi znao – kao što su činili svi njegovi pre njega, izvršavajući, sada mu izgleda, čin najdublje istine.» To je, dakle, sudbina jevrejskog naroda: da u drugima budi zločinački aspekt, da budu unapred pripremljena žrtva za pročišćenje vatrom i uništenjem. Je li to, možda, Tišmin pokušaj da definiše antisemi-tizam? Da u antisemitizmu vidi datost koja pripada svakome, koju svako nosi u svojoj svesti, dok ne dođe trenutak bolnog prepoznavanja i ruka pođe prema nožu ili pištolju ili sekiri? Ne čudi, onda, što je Tišma, kada je počeo poslednji rat, odlučio da ode iz zemlje. Pretpostavljam da nije hteo da vidi ko bi od njegovih poznanika i prijatelja otkrio u sebi zločinački aspekt svoje ličnosti, i možda čak bio onaj koji bi poslao Tišmu na drugi svet. Ne, Tišma nije želeo da bude Blam. On je, verujem, napisao Knjigu o Blamu da bi se oslobodio Blama u sebi i taj teret više nije mogao da nosi. Otuda i nekakva stilska nervoza u tom romanu. Dok su Tišmine priče bile spore i vremenom, ako ne grešim, postajale sve sporije, romani su ipak hitriji, s tim što ta hitrina možda i nije vidljiva, ne postoji na površini već uobličava njegov ritam iznutra. Divan je pisac Tišma, premda odmah pomislim da nije prikladno reći za pisca koji je toliko opsednut smrću da je divan. Može li se divno pisati o smrti, pogotovo kada je reč o nasilnim smrtima? Da li je dozvoljeno reći: lepo je opisao smrt? Priča «Škola bezbožništva» jedna je od najstrašnijih priča o besmislenom ubijanju: sporost Tišminog pripove-danja tu je na vrhuncu, jer i ta smrt dolazi polako, mučno, mada se ne prikrada, ne krije se, već jasno i glasno kaže da je smrt, da je došla po svoje i da je ništa neće zaustaviti. Stara, dobra, besmislena smrt, kažem naglas u sobi u kojoj, osim mene, nema nikoga. Soba ne odgovara. Rekao bih još nešto, ali ništa mi više ne pada na pamet. Onda pomislim: da nije bilo Tišme, možda ne bih postao pisac. On je bio urednik mojih prvih knjiga i uvek je znao šta treba da kaže. Podsticao me je kada su podsticaji bili potrebni, kažem sebi, a kritikovao me je kada sam to zaslužio. Slušao sam ga bez protivljenja, kažem sebi, jer nije trebalo da se protivim. Kao urednik, Tišma je skoro uvek bio u pravu. Nije voleo prazne razgovore, gubljenje vremena, po-navljanja već zaključenog. Radije je ćutao, kažem sebi, kao onomad u njegovoj kancelariji, kada nisam znao kako da se oprostim od njega i odem. Mnogo godina kasnije, kad god bih imao književno veče u Novom Sadu, on je dolazio, prilazio da se pozdravimo, uvek sa onim svojim blagim osmehom, iskreno zainteresovan za ono što pišem i spreman da odgovori na bilo koje pitanje. Da, od svih pisaca koje sam upoznao Tišma-čovek najmanje mi je ličio na Tišmu-pisca. Ne znam šta to kazuje, a ako i nešto kazuje, ne znam kazuje li o njemu ili o meni. Osim smrti u svim pojavnim oblicima, najviše ga je zanimao erotski aspekt čovekove egzistencije. U većini njegovih priča, oni koji se ubijaju prvo se vole, na ovaj ili onaj način, ili bi voleli da mogu da se vole. Smrt je, dakle, kažem sebi, zamena za ljubav. Kada smo bili mali, pevušili smo u dvorištu: ko se bije, taj se voli. Može li se reći za Tišminu prozu i njegove junake: ko se ubija, taj se voli? Je li smrt njegovih junaka zapravo oblik krajnjeg prisvajanja? Ubijam te da bi samo meni pripadao ili pripadala, da budeš samo moj, samo moja? Pamtim kako je Tišma ćutao, kažem sebi, retko ko ume tako da ćuti. Tišmina tišina je nešto najlepše što sam čuo, kažem naglas. Tišmine knjige leže oko mene. Zatvaram ih jednu po jednu. Kome li je palo na pamet da naruči nje-gove knjige za gradsku biblioteku u Kalgariju? Tišmu bi to, verujem, radovalo, a možda i ne bi. Ne znam ja bogzna šta o Tišmi. Putovao je u Lenjingrad sa jednom sasvim malom torbom, ali u njoj je, rekao je, imao sve što mu je potrebno. Ja sam imao mali kofer, dovoljno čvrst da se na njega sedne kada se čovek umori. Pamtim da je u Lenjingradu dan veoma dugo trajao. Veče u ponoć, zapisao sam u dnevniku. A sledećeg jutra je Tišma zakucao na vrata moje sobe i pozvao me da prošetamo.

Iz knjige - David Albahari:
Ljudi, gradovi i štošta drugo
DOO DNEVNIK, Novi sad

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License