TI NE ZNAŠ KOGA JUBIŠ
(Svjetlo moje u noći, zaobiđi rabija iz drugog sazviježđa! ,
povodom JOM HAŠOA, a posvećeno S.i D.B.S.)
Ljubo. R. Weiss
Ti ne znaš koga jubiš,
I koga ovaj svemirac,
Malo više jubi,
Samo slutiš,
Za vlas kose više,
I drugačije, otprije.
U sazviježđu iz kojeg stigoh to piše.
Ti bi da me toplinom usne usniš,
A kažem ti: ne znaš koga jjubiš!?
Odakle sam, tko sam, što sam?
Od onih iz Rubenova plemena,
Prastanovnika Kanaana,
Sigurno iz drugog sazviježđa,
Od onih gaženih i spaljivanih,
Od onih što niču poput feniksa, iz pepela,
Od onih koje bi obilaziti valjalo,
Ako je moguće, jer kažu, držasmo raspela,
Dok su Oni razapinjali Njega.
I kruh smo svagdanji i voda, i sol, i grožđe i nar,
I znamo iskušenja koje nam Hašem sprema.
Mi znamo svoju prošlost, nosimo istine žar,
Mi iz drugog sazviježđa, obilježeni, iskušavani,
Žilavi, malobrojni, kažu, izabrani narod,
Od pravremena držimo plavičasti svod,
neprilagođeni, predodređeni za sve budućnosti,
Vjerni dovijeka Tebi, Mojsiju, čekajući Mesiju, sebi…
A imaš li ti mudrice uistinu 24 godine?
I zašto šapćeš o holokaustu, zlu i boli,
Što tvom i mom plemenu učiniše zlotvori?
O tome se ne šapće, to nije za «inter nos»,
O tome se smjelo i na sav glas govori,
Nisu to obični fakti za udžbenike, to je UDES!
To nisu povijesni detalji, s time se ne šali,
To su GUBICI, imamo za njih spomenike.
Podsjećat ćemo ravnodušne još tisuće godina…
S pijetetom pod miškama i molitvama
EL RAHAMIM, KADIŠ, ŠMA ISRAEL…
Do zadnjeg Šaula, Salamona i Davida.
A ovaj u dimu Auschwitza harfu nalazi,
I svira zadnju pjesmu i slaže zadnji psalam,
i pleše možda zadnji svoj ples,
ponavljajući LJUBAV, LJUBAV, LJUBAV,
ŠALOM; ŠALOM; ŠALOM!
Da i stoga me voliš, svog sjajnog pjesnika,
A koga ovaj svemirac
malo više ljubi,
Samo slutiš,
za vlas kose više,
drugačije, otprije.
Zaobiđi me jer sam iz drugog sazviježđa,
Ne vooooliiiii me do neba,
Rabija s malo učenika, rasute duše, gubitnika…
Ne zaslužujem tvoj dah velikog djeteta,
Te boje proljetne što rasplićeš nehajna,
I riječi-žeravice na srce mi pribadaš,
Cvijećem mi tugu rastapaš,
Stručkom žutih, plavih i bijelih cvjetova,
Ljiljanom iz šaronske doline,
Raspršenim u moru zelenih livada.
Poželjela si da ti se rabi javi,
Poslije zalaska sunca, nakon Šabata,
I zvao sam te zdvojan, jer nakon Šabata,
Mrak nadolazi, premalo je svjetla,
Iako ga donosiš plaveći očima predvečerje,
I crno u bijelo pretvarajući,
Alkemičarka koja ne zna da rabija valja zaobići,
Još k tome rabija iz drugog sazviježđa,
staklenih nogu, umornih vjeđa.
Samo sam malo drugačiji smrtnik,
Žid -Ahasfer, možda Sizif, Don Kihot, Kopernik, Ikar.
Bez smirenja, suputnik tvoj i sapatnik,
Som zapleten u mrežu, ulovljen,
Na obalu obraslu dračem, bačen,
Obalu rijeke bez mostova,
Vode koja ponire u najdublje bezdane.
Rabi neshvaćeni, heretik, rastrošan, glavobolan,
Predvodio bi bune, posložio nanovo svijet,
Ljubio druge i tebe, a ne zna sebe,
želi za ideale –slobodu, pravdu, mir – mrijet.
Sin iz obitelji koja sa strahom liježe i ustaje,
Od pamtivijeka u bijegu,
Ali nikada se ne predaje,
Osim što u ljubavi izgara,
On, iz plemena onih Azra…
I tako, ti bi da ti se uvučem pod kožu,
A ne znaš koga ljubiš,
i koga ovaj svemirac
malo više ljubi,
samo slutiš,
za vlas kose više,
drugačije, otprije.
Htjela bi dijeliti sa mnom nemire i damare,
Dočekivati svitanja i kukurijek pijetlova,
Postavljati sa mnom pitanja na koja nema odgovora,
Tražiti putokaze prema Edenu,
A oni su srušeni i travom obrasli.
Hodala bi uz mene pustinjama,
Suzne šarenice ispod trepavica.
Tebi to ne treba, već svjetlo hanukije u očima,
Zaslužuješ više, vedrije i – vjernije!
Jer, ti ne znaš koga jubiš,
I koga ovaj svemirac,
Malo više jubi,
Samo slutiš,
Za vlas kose više,
I drugačije, otprije
( Virovitica, 4.05. 2008.)
