Bila je to blaga zima kada se u kući ESTERINE I MOŠE ELAZARA u Gračanici, u maloj bosnskoj kasabi začuo plač novorođenčeta.Na svijet je stiglo petnaesto dijete, BERTA.
Behar je te davne 1913. godine počeo cvati nešto ranije, već s prvim danom ožujka.
To vrijeme pred PESAH, kada se svaka jevrejska kuća čistila od podruma do tavana i kada su domaćice pekle velike količine MACESA i fritulikas da bi u miru i zadovoljstvu svi zajedno dočekali veliki praznik. Mošo i Sterina (kako su je od milja zvali) su u to vrijeme imali veliku kuću u samom centru Gračanice. Tada je to bila jedina kuća s balkonom, okružena starim bosanskim čardaklijama s mahalom.
Na gračaničku pijacu,a to je stara priča, kada bi se pojavila Sterina sa svojom sluškinjom nije ostajalo skoro ništa od živine, pa ni jedna biba (tuka), patka, kokoš… To bi Sterina sve pokupovala.Trebalo je nahraniti jedanaestero nejake djece i sijaset odraslih sa poslugom.
Četvero je djece umrlo pri porodu. Mošo Elazar, poznati veletrgovac žitom i kafom, markantnog izgleda, jedinstvenog orlovskog nosa, vrijedan i marljiv, rijetko se odvajao od svog crvenog fesa - njegovog zaštitnog znaka.Skinuo bi fes jedino pred počinak.Fes su inače često nosili naši stari Sefardi u Sarajevu.
Berta je do treće godine života živjela u Gračanici okružena dobrotom i ljepotom plemenitih sestara i braće te praćena budnim okom majke Esterine.
Esterina (rođena KABILJO) potječe iz mnogobrojne familije. Bila je izuzetno lijepa i korpulentna žena.Težila je u to vrijeme preko stotinu kilograma koje je s lakoćom nosila.Bila je autoritet, vrijedna i nadaleko poštovana.Ladino je bila njena svakodnevna komnunikacija s djecom, iako je izvrsno govorila njemački i francuski. Uvijek joj je lice krasio osmijeh.
1916. godine cijela familija Elazar seli za Sarajevo gdje Mošo širi poslove na Baš čaršiji i često putuje za Peštu i Beč.Sa tih putovanja su još i danas sačuvane sanak sniju salvete svilenog damasta, jakog kao koža.
Bertica u trećoj godini života dobiva guvernantu za glasovir i francuski koje uspješno savladava.Prolaze godine djetinjstva i druženja, teferiča stiže.
Realka je poznata sarajevska gimnazija, a uporedo s njom je i Klostert gdje Bertica kod časnih sestara uči šivanje i vez.Česte čajanke u jevrejskoj općini, šabati u Sinagogi, svakodnevne posjete familije i mlade jevrejske i mostarske inteligencije, poznate Sarajlije u ulici Hajduk Veljka…To je bila svakodnevnica lijepe Bertice, kako su je od milja tepali.Njene sestre Rahela i ljepotica Flora su se udale u Beogradu.Rahela za poznatog štampara Alberta Kajona, a Flora za Jakova Rubenovića.Bertica je česti gost kod sestara u Beogradu, šetnje Kalimegdanom, Skadarlija, druženja sa uglednim beogradskim Jevrejima…
Tada se već 1940. godine navlaće sjene fašizma nad Europom.Mošo Elazar je već dobro istrošen godinama i životom te oboljeva u Sarajevu.Djeca su svakodnevno uz njegovo uzglavlje, okružen je pažnjom i neizmjernom ljubavlju najbližih ali i strahom.Iznenada dobiva šlag, smješten je u sarajevsku bolnicu.U Sarajevo je već Švabo stigao, grad je okupiran, većina Jevreja nosi žute trake, ograničeno im je kretanje, oduzimaju im kuće, stanove.
Bertica se svakodnevno probija do bolnice.Posljednja želja Mošina je da mu je tahan halve(turska slatka poslastica) sa Baš čaršije.Bertica je pronašla halvu i kroz okupirano Sarajevo nosi ocu na samrtnu postelju.Tako zapamčen okus mladosti i meraka vraća ga malo u život. Nakon par dana pronalazi vječni mir na starom Sarajevskom groblju ispod Trebevića.Većina djece i bližnjih je odvedena u Jasenovac i Banjicu.
Berta i Sara bježe preko Mostara i završavaju u talijanskom logoru na Hvaru, zatim na Rabu.
A jedini preživjeli muški potomak Elazara, Samuel, zatvoren je u Zenici, mučen je i maltretiran dok ga u malom stančiću u strahu iščekuju žena Flora(rođena Pesah iz Dervente) i kćerke Nina, Sonja te majka Esterina.
Elazari netragom nestaju, veze sa najbližima nema.Na Rabu je veliki izbjeglički talijanski logor Jevreja.Nitko ne zna za svoje, svi rade od ranog jutra do kasne večeri. Bolesti, besane noći, tifus, bijeg…
Lađa i bijeg u Partizane, to je jedini izlaz koji je Berta uspjela izvesti i pridružuje se Partizanima preko tajnih veza.Našla se na Kordunu, Lici i Baniji.
Pomaže kao medicinska sestra pri pri glavnom štabu, njeguje ranjenu Katu Pejnović koja će poslije rata biti proglašena narodnim herojem.U toj brigadi je i poznati dr. Jungvirt, često je navračao i poznati pjesnik Vladimir Nazor sa trorogom kapom, po Bertinom pričanju, na bijelom konju.Berta je utočište pronašla kod jedne bake Danice koja je skriva i zajednički se pomažu jer je Berta bila snalažljiva i vrijedna.S Bertom je samo jedan mali kožni kofer sa najnužnijim stvarima i sve obiteljske slike.
A konačno 1945. godina, oslobođenje!
Povratak u razrušeno Sarajevo, susret s majkom Esterom, sestrom Sarom i bratom Samuelom i njegovom familijom.Suze, čupanje kose, suze za izgubljene.Od stijene Estere ostala je sjena, izgladnjelo tijelo i odsutan pogled, ali ipak i nada.
TROJE OD PETNAEST, početak jednog novog jutra.BEJAHAD .
Započeti novi život, kome tada znače jezici, glasovir.Hjeba, samo hljeba i rada treba.Berti su već pune trideset i dvije godine.Crte nekadašnje ljepotice su još tu ali tu su i godine.
Preostale Sarajevske provodađike su krenule u potragu i pronašle mladoženju?!!
Atijas Mihael je naočiti zanatlija koji je ostao sam samcat od plemenitog roda, dobojskog trgovca Solomuna Atijasa.Tek 1946. godine posljednjim brodom izbjeglica iz El Šata dolazi mu jedina sestra Sara s nečakinjom Nadom Levi.(Od jedanaestero djece Blanke i Salomuna samo je dvoje preživjelo II. svjetski rat).
RASTANAK Berte od Sarajeva, majke, brata, sestre Sare i nečakinja.Dolazak u DOBOJ, staru razrušenu bosanksu kasabu na slivu triju rijeka: Bosne, Usore i Spreće.
Stara Gradina ju je pozdravila i ulila nadu da opstoji.
A prva bračna noć, stara čardaklija, jedno vuneno čebe, jedan kožni šinjel, stari fjaker šporet.Mikica je sutradan donio kilo mesa i tražio u podne Pastel. Berta se razletila po komšiluku, svojim šarmom je osvoila komšinice i donjela kući četiri tanjira, stolnjak i oklagiju (valjak za tijesto).Pastel je bio ispečen točno do podne. Stara je anegdota koja se godinama provlačila u Bertinoj i Mikinoj kući, da nije bilo Pastela u podne, Mika bi Bertu vratio prvim vozom materi u Sarajevo, tako se u Bosni uvijek polagala mala matura uz obavezan, dobro spravljen burek od mesa čiji te miris prati čitav život, kao i behar i sefardska romansa ''Kerida mija''… Mikica je bio jako skroman čovjek, veliki vjernik, volio je društvo, lov i prirodu iznad svega. Uvijek su njegovi lovci govorilili da humanijeg lovca nisu sreli. Rijetko je htio ubiti zeca ili srnu, više je išao radi druženja svojih kerova, da osjete miris šume i slobode. Poštenje i obraz mu je bilo iznad svega i nama djeci uvijek je govorio: ''Neka vam ostane dva prsta obraza i sašijte đepove. i U svakom mjestu sagradite kuće, tj. steknite prijatelja.''.Teške poratne godine, jedan nakovanj, jedan čekić, krparenje starih opanaka i cipela sa buvljaka, kalamarenje sa mesarima… Imao je, kao malo tko, nos za prepoznati dobro govedo.
1947. godine dolazi prvi nasljednik, Mordehaj.Rođen u Sarajevu, brit mila je napravio stari i poštovani Rabin Romano.
Godinu i pol poslije na svijet dolazi i drugi sin, Josip.Vječito dijete u duši i srcu, koji je u milosti Andjela.Neka ga i dalje čuvaju i prate te njegovo plemenito potomstvo- Davida, Rahelu i Mihaela, koji se radio drugi dan poslije Mikicene smrti. (Panta Rea)
Jedna krava Perava, potom i druga i čekić nahraniše sve Atijase i namještaj kupiše, a stari Perzijaner iz Bertinog miraza je završio u gračaničkoj džamiji jer svojom veličinom ni u jednu dobojosku kuću nije mogao stati. Stara rustična kredenca od orahovine i Singerica čekaju u nekom zapečku u Doboju.Orahovina ne truli lako…
1951. godine Atijase je iznenadila kćer Blanka.Nije Mika baš želio treće dijete.Težak život i neimaština, spremali su se za Palestinu.Blanka se trebala roditi negdje na brodu prema Egiptu.Zaustavila je stoljetni san odlaska u Obećlanu Zemlju.
Dragi B.. je tako odlučio.Kćer je Mikici i majci poklonila svu ljubav do zadnjeg udisaja života.
Svaki Pesah, Roš Hašana, Jom Kipur nije prošao, a da Mikica nije napravio Kapara.Rano ujutro, u pet sati po mraku, svako od Atijasa je držao svoju kokoš za noge i molio se.I Mikica je prvim vozom žurio u Sarajevsku Sinagogu da odnese ulje za kandilo i da se pomoli sjenama praotaca.Do zadnjeg trenutka života je ostao vjeran svojoj Vjeri i korjenima praotaca, kao i svojoj dragoj Bosni. Nikada nije otišao u Sarajevo, a da nije napunio svoj lovački ruksak i veliki pleteni sepet s grahom, mesom, jajima i drugim potrepštinama da pomogne svoju najdražu sestru Saru Klajnoštajn Montiljo koja mu je bila druga zjenica oka. Malo je bilo takve iskrene bratske ljubavi.Berta i Mika su imali svoju idiličnu harmoniju, nikada nisu bili sami, kuća je uvijek bila puna.Svi bolesni seljani, gladni, gluhi i nijemi, imali su svoje utočište i konak u Mikinoj i Bertinoj kući. Štala je, ako nije bilo mjesta u kući, pružala toplo utočište nadničarima iz Lukavice. Nikada ni jedna usta nisu iz njegovog doma otišla da se nisu nasitila jela ili tople riječi.OD TIH HALALA I DANAS ŽIVIM.
Behar je ove 2005. godine došao kasnoProšla je jedna od najtežih zima zadnjih godina, a prošle godine je na svoj vječni počinak otišla i lijepa Bertica, u dubokoj starosti devedeset i druge godine života. Posljednje dane života provela je u dobojskoj bolnici, za Jom Kipur je odbijala hranu, govorila je da mora držati TANIT.
Bila sam daleko od nje ali sam molila. Neke stvari ne možeš predvidjeti.Tako se htjelo da je unuka otprati umjesto kćeri..
LASTE će i ove godine nadletjeti na staru Dobojsku gradinu i sviti gnjezda.
No one neće zacvrkutati nad kućom Atijasa jer danas tu žive neki drugi ljudi…
Gdje nema iskonske riječi, gdje nema Blagoslova, kako može i lasta zapjevati…??
Prolaze mjeseci, godine. Ja mogu tek upaliti kandilo za Mikicu i Bertu, pomoliti se i oprostiti ali da li mogu i zaboraviti?
Ostajem USAMLJENA SA SVOJIM USPOMENAMA, SA SVOJIM PRELIJEPIM DJETINSTVOM NA SLIVU TRIJU RIJEKA.S mojim jorgovanom u avliji čiju je jedan kočijaš otkinuo kitu i zadio je svome konju na grivu kada nam je davnih sedamdesetih donio MACES za PESAH, a Mika ga je izružio jer je znao koliko mi moj dupli jorgovan znači. Cvijeće se nije smjelo kidati iz vrta taj vrt je bio ogledalo kuće. Hortenzije su bile sa najvećim glavama u gradu,a tome je Perava puno doprinosila.
Novu Sinagogu obnoviše u Doboju, za novi početak, suživot, sječanje na naše stare dobojske Sefarde koji su ostavili veliki trag, kako u kulturi, pogotovo u trgovini.
Tko će danas doći da se pomoli, osim Jože i Davida?Goje dobiše ključ…
Lotova djeca uvijek se pojave…
Vode me oči, koraci.
Hodam danas Šibenskom starom Kalelargom, a DOBOJ je još u meni, u mojoj duši i srcu.
Lea i Tamara ponijet će slike lijepe BERTICE.
Blanka Levi, svibanj 2005.