Darko Glavan
Sustavno oslikani svijet snova
Pokušavajući u više navrata pojasniti jedinstvenost umjetničkog svijeta Melite Kraus došao sam do zaključka kako već od njezinih prvih izlagačkih istupa, koje sam okrstio "spo-menarskim nadrealizmom", do zapažene izložbe skulptura u zagrebačkoj galeriji "Milan Steiner", postoji lako uočljiva autorska dosljednost: izbjegavanje općeprihvaćenih likovnih konven-cija u korist autoričinih iskaza u prvom licu jednine.
Usprkos akademskom obrazovanju i više-desetljetnoj pedagoškoj praksi, Melita Kraus je u svom stvaralaštvu autodidakt koji sustavno pretvara svoj svijet mašte u upečatljive plastičke znakove neskriveno oniričkog nagnuća. To nije napor oličavanja izvanjskog svijeta, nego su-stavno poniranje u vlastitu intimu, ali bez mučnih ispovjednih detalja tako da postiže daleko širi spektar asocijativnih krugova od prikaza emo-cionalnih životopisa. Kao što sam već napo-menuo, i u tim prvim likovnim zapisima neprikri-veno konfesionalnog značaja, umjetnica je poku-šavala iznaći prikladne vizualne ekvivalente svojih emocionalnih stanja bliskih umjetničkim svjetovima izdignutih od realnosti poput onih Marca Chagalla ili Oscara Hermana. No, nije riječ o preslikavanju njihove morfologije ili iko-nografije, nego o samosvojnom pokušaju da na tragu njihovih poetika i kompozicijskih invencija naznači svoje vlastite doživljaje.
Osim slikarstva, Melita Kraus opetovano je prihvaćala izazov ilustracija dječjih knjiga čime se još izrazitije ističe bajkovitost kao jedna od okosnica njezinih crteža, slika i ilustracija, no, u isto vrijeme, radi preglednosti i prepoznatljivosti nužne za dječji uzrast, i pospješilo ulančavanje u lako čitljive nizove slika s istim ili sličnim protagonistima. Upravo stoga sam u proslovu već spomenute izložbe skulptura, prepoznao iskustvo ilustracije dječjih knjiga kao izvorište uzoraka (patterns), odnosno, vješto i upadljivo stiliziranih plastičkih znakova koje susrećemo kao "pre-krivače" autoričinih objekata i kipova. Isto tako, istaknuo sam i značaj "međurazdoblja" u kojemu je Melita Kraus oblikovala dojmljive toteme i bumerange, što se može shvatiti i kao svojevrsna globalna metafora cikličnosti i dosljednosti nje-zinih umjetničkih postupaka i opredjeljenja. Lica ljubavnika iz njezina ranijeg slikarstva na tim se, maštovito oblikovanim, umjetničkim predmetima pretvaraju u ukrasni uzorak i likovni ornament što, posebice, dolazi do izražaja u skulpturama naglašenije geometrijske strukture.
Na kraju bih želio ponoviti zaključak proslova zagrebačke izložbe skulptura gdje sam napo-menuo kako se nakon plodonosnog intermezza dječje ilustracije, likovni svijet Melite Kraus vraća na svoje doživljajno ishodište ali kao još upadljiviji i prepoznatljivi plastički znak. Ova izložba, koja okuplja ponajbolja ostvarenja iz svih dosadašnjih razdoblja i raznolikih likovnih disci-plina, svjedoči ne samo o sustavnosti snova nego i o zavidnom umijeću njihova oblikovanja.