Susret U Izraelu

Jasna Ćirić
SUSRET U ISRAELU
Helena Levi-Kabiljo
Prilikom mog boravka u Israelu, bila sam gost Djilde Mandil Kabiljo i njenog supruga Alberta u Ranani. Sa Djildom, mene i moju porodicu vezuje prijateljstvo staro preko 60 godina. Jedno veče smo otišli u posetu u Nataniju kod Albertove mame, bili smo pozvani na večeru. Na vratima stana dočekala me je krepka i vesela baka Helena, osmeh na licu i radost je bio na licu ove ljupke žene od 96 godina, radovala se što sam došla u posetu i kaže mi Jasna, radujem se što sam vas napokon upoznala, čitam vaše tekstove u MOSTu i radujem se svakom broju, drago mi je da vas napokon i vidim. Svaki broj sa nestrpljenjem čekam da bi čitala ono šta pišete.
Bila sam zbunjena da neko sa toliko pažnje prati šta ja radim i šta pišem. Posmatram ovu predivnu ženu, dugo razgovaramo, držimo se za ruke i imam utisak kao da se dugo poznajemo. Rekla mi je da joj je devojačko prezime Levi i da je rodom iz Banja Luke, da sada ima 96 godina, da je bila u braku sa Jakovom Kabiljom koji je rodom iz Žepča ali da su živeli u Zagrebu. U tom braku je rođen sin Albert, 1932 godine u Zagrebu. Helena Kabiljo sa mužem i sinom, 1948 godine dolazi u Israel i od tada živi u Nataniji, suprug joj je preminuo.
Neverovatno, pri planiranju moga putovanja nisam znala da ću biti u poseti ovoj fascinantnoj ženi, čija dobrota pleni svako srce. Ponela sam ipak gomile svojih tekstova, objavljenih u raznim novinama, ne znam ni sama zašto, mislila sam pa da ih poklonim poznanicima da vide šta radim. Slučajno su mi to veče bili u tašni i na zajedničku radost poklonila sam ih Heleni, obradovala se i rekla da će ih pročitati sa uživanjem, tu je bio čak i članak Ljetovanje u Žepču kod None Moše i Tije Rahele od Cezara Danona, koji sam preuzela sa interneta. Helenin suprug Jakov rodom je bio iz Žepča. Slučajnost ili neka druga sila naterala me da to veče ponesem sa sobom sve svoje tekstove, videla sam radost i zabavu koju sam poklonila ovoj ženi, duboko zahvalnoj na mom skromnom poklonu i mojoj poseti.
Bila je Hanuka, upalili smo svećice na hanukiji uz odgovarajuće blagoslove i svi skupa otpevali Maoz cur a zatim smo seli za sto da večeramo.U mislima su mi se vratila sećanja na moju baku, na naše porodične proslave Hanuke a ovde kod baka Helene osetila sam i onaj stari dobri miris kuhinje moje bake Sofije. Na trpezi je bio burekas, gvojus inhaminadus, predivne slane palačinke i puno slatkiša.
Večera se lagano završila ali nikako i naš razgovor. U jednom trenutku Helena me pita Jasna, da li ste poznavali pre II svetskog rata Grasiju Levi učiteljicu u jevrejskom zabavištu u Nišu? Istog trenutka se ispravlja i kaže izvinite, vi ste ipak mladi da bi ste je poznavali, znate ona je bila moja sestra od strica, od dva rodjena brata smo deca, ubijena je mislim u Nišu pa sam mislila….zatim staje sa pričom i ćuti.
Naučila sam svih ovih godina, koliko se bavim »oživljavanjem priče« o niškim Jevrejima i njihovog života u Nišu pre II svetskog rata, da čujem razna pitanja porodice ali ovo pitanje me zbunilo, da li sam ja poznavala Grasiju Levi pre II svetskog rata, mislim u sebi da sam sigurno već dobro ostarila kada dobijam takva pitanja, čula sam i izvinjenje Helenino upućeno meni , misli su mi se motale što kažu po glavi i jednog sekunda mi je izletela rečenica Helena, poznavala sam Grasiju-Grasicu Levi kako su je zvali, učiteljicu Jevrejskom zabavištu u Nišu pre II svetskog rata. Zastala sam na trenutak jer sam izgovorila nešto što definitivno ne ide uz moje godine, ipak sam rođena puno kasnije ali u brzini htela sam da kažem da znam priču o Grasiji Levi i njenom mužu Silviu a jezik mi je bio brži od mozga i izgovorila sam da sam je poznavala.
Okrepljujemo se kolačima koje je pravila Helena specijalno za ovu prigodu, zastajemo za trenutak sa pričom, držimo se dalje za ruke, ja sređujem svoje misli i počinjem da objašnjavam moje “poznanstvo” sa Grasijom Levi.
Setila sam se priče ”Svadba gospodina Fincija” koju sam objavila u Niškim “Narodnim novinama” septembra 1995 godine. A te godine su novine podsetile na je 1982 godine u blizini niške Sinagoge, pri kopanju temelja za novu zgradu niškog muzeja, pronađeno desetak kilograma srebrnog novca i raznog nakita, zavijenog u svilu i zazidanih u zid kuće. Novine su se tada pitale kome je pripadalo blago koje se danas čuva u muzeju ?
Probala sam da uđem u trag vlasniku blaga pronađenog u nekadašnjoj jevrejskoj mahali. Tada sam pozvala Vilija Vajsa, Jevrejina rođenog u Nišu koji danas živi u Haifi. Decenije su izbrisale sećanja i svedoke, ali i oskudna priča o Grasiji Levi i njenom mužu Silviju Finciju nije ostala zaboravljena.
Vili Vajs mi je telefonom sada već davne 1995 godine a i opet pri našem susretu 2007 godine u Haderi, ispričao priču koju pamti, da je njegova mama Luna Albahari udata Vajs, bila pre II svetskog rata u Nišu bila dobra prijateljica sa Grasijom Levi zvanom Grasica. Grasija je bila i učiteljica u Jevrejskom dečijem domu u Beogradu.
Sa dosta pouzdanosti se može se može tvrditi da je Silvio Finci, , početkom XX veka rođen u Nišu a kasnije bio nastanjen u Palestini. U Niš se Silvio Finci vratio iz Palestine 1937/38 godine i u Beogradu sreo Grasicu učiteljicu , izabranicu svoga srca i ona postaje njegova životna saputnica i on je dovodi u Niš.
Vili Vajs mi je ispričao detalj vezan za porodicu Finci, da je pre hapšenja i likvidacije Jevreja u Nišu na početku rata, Silvio Finci posetio porodicu Vajs i ispričao da je u zidu kuće gde je stanovao zazidao deo gde je stavio novac i nakit i da samo on zna gde je to ostavljeno, ali ipak želi da to kaže svojim prijateljima, porodici Vajs, da bar neko još zna o tome.
Drugi svetski rat je zatro trag porodici Finci. Povratak iz Palestine u rodni grad odveo je Silvia Fincija i njegovu ženu Grasiju Levi-Finci u smrt. Nemi svedoci njihove sreće su kasnije pronađeni novac i nakit u zidu kuće.
Radovi su zidanju nove zgrade Narodnog muzeja su stali 1982 godine, iskopan je i ozidan temelj, novac i nakit koju su tada pronađeni u zidu urušene kuće, stavljeni su i depo Narodnog muzeja u Nišu. Te 1995 godine, posetila sam Narodni muzej i molila da mi pokažu šta je tada nađeno, od deset kilograma novca i zlatnog nakita iz depoa Narodnog muzeja u Nišu , doneli su i pokazali mi samo jedan par zlatnih minđuše, tvrdili su da ne znaju gde je ostatak novca i nakita, po mojoj proceni i minđuše koje su bile izlomljene su bile novijeg datuma.
Novac i nakit nađeni u zidu kuće Silvia i Grasije Finci rođene Levi je nestao, nestali su i oni za vreme II svetskog rata, ubijeni negde , grob im se ne zna.
Ostala je samo ova priča kao sećanje na njih, znak da nisu zaboravljeni . Priča o porodici Finci ostaće večno.
Helena Kabiljo ne može da veruje da ja sve to znam, zahvaljuje mi na svemu što sam joj ispričala, kaže da joj je moja priča okrepila dušu i pored tragičnog kraja porodice Finci. Priseća se i rođake svoga muža Regine Kabiljo, udate u Nišu pre II svetskog rata za oficira Miodraga Milinkovića, on je umro 1937 godine a ona je ubijena ne zna joj se ni grob. Ne, nisam mogla joj da pomognem za ovaj deo priče.
Polako se rastajem od moje ljubazne domaćice, ljubimo se i grlimo za kraj našeg predivnog susreta i druženja, zahvaljujem na predivnoj večeri i polako napuštam stan . Kada sam izašla na ulicu, na balkonu je stajala ova dobra duša, anđeo od žene, dugo mi je mahala, ja sam ušla u kola, na licu mi je bio i osmeh i zbunjenost, ispričala sam nekome još jednu tužnu priču koja nas Jevreje prati, ali zadovoljna jer je priču imao ko da čuje i moja priča ostaje samo epizoda u nečijem sećanju ali i večno na papiru . Vratila sam se u Rananu , jaka kiša koja je padala pri dolasku , sada je prestala, stigla sam kod mojih domaćina i dugo pokušavala da zaspim, priča o učiteljici Grasiji i Silviu Finciju koju sam ispričala mi nije dala da spavam, susret sa Helenom Kabiljo naš razgovor i držanje za ruku , previše uzbuđenja i emocija sa moje strane značile su još jednu neprospavanu noć.
Napisala Jasna Ćirić

Unless otherwise stated, the content of this page is licensed under Creative Commons Attribution-ShareAlike 3.0 License