Sulejman Bosto
Predrag Finci: Priroda umjetnosti
( Antibarbarus, Zagreb 2006)
Knjiga Predraga Fincija «Priroda umjetnosti» (Antibarbarus, Zagreb 2006) javlja se na estetičkoj scenu u vremenima koja su obilježena ne samo dramatičnim promjenama i ambivalencijama umjetničkih praksi nego (tom stanju stvari adekvatnim) «promjenama paradigmi» i u estetici, u teoriji ili u filozofiji umjetnosti koje se u novim okolnostima (s obzirom stanje «nove nepreglednosti» suvremene umjetnosti i u odsustvu njezinog «središta») – na novi način suočavaju sa teškoćama određivanja ne samo njezinog nego i vlastitog pojma. Riječ je, naime, o dvostrukoj teškoći: o teškoći (jednoznačnog) određenja same umjetnosti ali i o određenju same teorije umjetnosti, odnosno o opravdanju refleksivnog rada na umjetnosti i njezinim svjetovima. U takvom polivalentnom, disperznom, heterogenom stanju kako umjetničkih praksi tako i raznorodnih znanjâ o umjetnosti, kao i s obzirom na to da sama estetika podliježe zakonima mijene i transformacije, - svaki refleksivni rad na umjetnosti se (usprkos već anakronog verdikta o «kraju umjetnosti» ili unatoč poznatog skeptičnog iskaza na račun estetike kao kćerke metafizičke tradicije i iz tog iskaza izvedene kritike estetičkog otuđenja umjetnosti) – pokazuje koliko teškim toliko i nužnim.
S obzirom na takav ambijent, s obzirom na takvo stanje stvari, u takvim općim okolnostima i njima pripadnim determinantama u kojima s nalaze i umjetnost i estetika, - treba čitati i razumjeti ovu Knjigu Predraga Fincija, koja predstavlja dragocjen prilog suvremenim raspravama o umjetnosti, naime, treba je čitati kao slojevitu, višeznačnu, poliperspektivnu raspravu u kojoj Finci odvažno na sebe preuzima izazov (uvijek starog i uvijek novog) pitanja: šta je zapravo umjetnost, odnosno šta je umjetnost uistinu jest; jer ovo «zapravo» smjera na ono «prâvo», «stinsko» ili «autentično», ili na ono čemu se filozofija nada pod imenom «bîti».
Naravno – a to Finci sasvim dobro zna i to pokazuje u ovoj knjizi - nastojanje oko čvrste jezgre nečega kao «bîti», u slučaju umjetnosti (s obzirom na njezinu njezinu fluidnu, živu, vibrantnu i vremenitu narav) – uzaludan je posao (ukoliko se intendirana «bît» umjetnosti nastoji fiksirati i nadvremeno univerzalizirati). Stoga i na vlastito pitanje koje stoji u naslovu knjige - pitanje o «prirodi» umjetnosti, a to znači o «naravi» ili takoreći «unutarnjem liku» i karakteru fenomena o kojem se pita - autor (tokom cijele knjige i u svim njenim partijama) odgovara, - postulirajući (za njegovo stajalište regulativni) princip da govor o umjetnosti, tumačanje i razumijevanje njezine «prirode», ne operira niti može operirati sa nikakvim nadvremenim mjerilima, nikakvim konačnim odredbama niti sa nečim što bi se izdavalo za tobožnju «vječnu prirodu» ili «idealnu bît» umjetnosti. Stoga autor, u složenoj eksplikaciji prirode umjetnosti bazično računa sa njenim višeznačnostima, bavi se njezinom višedimenzionalnošću, njezinim unutarnjim proturječnostima, njezinom unutarnjom (poietičkom) i vanjskom (društvenom, historijskom i receptivnom) dinamikom, njezinom historičnošću, njezinim porijeklom, kao i njezinom neuhvatljivom «bîti» i nadasve (a do toga je Finciju posebno stalo) njezinim ljudskim (egzistencijalno, antropološki ili kulturološki mišljenim) razlogom. Posve svjestan komplesnosti fenomena kao i kompleksnosti govora o fenomenu (govora koji u nepreglednim slojevima iskustva umjetnosti i sam mora poprimiti nešto od fizionomije i strukture svog predmeta) – Finci nastoji odrediti bitne relacijske tačke ili dimenzije koje - uz svu poietičku i historijsku promjenljivost i varijabilnost umjetnosti – obilježavaju strukturne konstantne umjetničkog iskustva koje uključuju i umjetničku proizvodnju i umjetničku recepciju i društveno posredovanje umjetnosti. Te relacije su djelo- autor, djelo-recepcija, umjetnost-društvo, umjetnost-tržište, umjetnost egzistencija, umjetnost historija, umjetnost-suvremeno društvo, umjetnost tehnika, umjetnost u uvjetima moderne tehničke i medijske civilizacije, e.t.c.
Na ovim pretpostavkama knjiga je tematski i problemski strukturirana pod slijedećima naslovima: Riječ, na početku, Umjetnost i njena izvorišta, Slučaj autora, Voljom pokrovitelja, Stvar ukusa, Izvor u djelu, Rađanje jedne umjetnosti.
Predrag Finci je kao autor senzibilan duh. Teorijski instrumentarij estetike i svoje razumijevanje estetike i njezine zadaće, on ne upotrebljava kao sredstvo kojim bi da «gospodari» svojim predmetom ili da svoj estetski stav oblikuje kao «nadmoćan», kao «pedagoški» ili kao «normativan» za umjetnost. Naprotiv, Finci je - i kao estetičar i kao esteta – dovoljno blizu fenomenu te ga uzima, ophodi se s njime, ne bez unutarnje strasti u kojoj on se sa svojim predmetom odnosi gotovo osobno. Tako – sa iskustvom koje uči o fragilnosti i same umjetnosti i znanja o umjetnosti – Finci sebi može priuštiti i sasvim intimistički ton na uvodnim stranicama knjige: «Što sam stariji pitanja sve teža - i ona jednostavna mi postadoše komplicirana - odgovora sve manje. Svatko tko se bavi estetikom goneta i podrijetlo vlastite strasti, vlastite ponesenosti onim što pripada domeni osjetilnog, što osobi pripada kao životno iskustvo, bilo kao iskustvo umjetničkog djela» Ali iza ovog tona – koji govori jezikom zrelog iskustva - slijede istraživanja umjetnosti, koja (u ovoj knjizi) autor uokviruje dvjema vodećim perspektivama u odnosu na umjetničko iskustvo: jedna je historijska (u kojoj se odgonetanje umjetnosti i umjetničkog djela situira u totalitet historijskog vremena kao medija njihovog života i posredovanja) a druga je transhistorijskska ili, ako hoćemo, metafizička (u kojoj se autor pita o «djelu po sebi, o idelitetu djela») Riječima autora: «/kopka me/ jesu li umjetničke vrijednosti (ako ne svima, ono bar nekima) oduvijek i zauvijek. Ako je tako, onda su djela u 'horizontalnoj' povijesti pojave u kronološkom nizu, dok se u 'vertikalnoj' povijesti iskušava metafizičko značenje, važenje, dubina i transhistorijski smisao djela» (str. 10). I okviru ovih vodećih koordinata, Finci tematizira otvoreno problemsko polje u širokom registru pitanja: od pitanja o naravi estetskog iskustva «koje uvijek nanovo sebe stavlja u pitanje (…) i u odnosu na estetski akt i u odnosu na ukupne estetske moći i sposobnosti bića … / koje je/ « i sâmo otvoreno pitanje», - pa do razlôga teorijskog postavljanja pitanja u kojemu je »i sama teorija izmjenljiv 'stvaralački proces'», /jer/ «otvorenost upita pripada otvorenosti djela» (str. 5.).
Vlastiti posao propitivanja autor egzemplificira na (gore navedenim) tematskim cjelinama: o porijeklu umjetnosti (koje, po autoru, nije jedno nego je «višestruko») o povijesnom rađanju autora i 'smrti autora', o ulozi sponzorstva i tržišta u društvenoj promociju umjetničkog djela, o relevantnosti receptorovog ukusa u prosuđivanju djela, o prirodi samoga djela, njegovoj izvornosti i značenju, te o nastanku filmske umjetnosti (kao umjetnosti u epohi tehničke reproducibilnosti ). Finci, pri tom, razmišlja s one strane matrice poznatog spora tradicionalno versus moderno metodološki podrazumijevajući unutarnje jedinstvo umjetničkog iskustva (čak i kad se ono razotkriva kao iskustvo ambivalencija, protuslovlja, otpora, disonanci, sporova, potiranja, razlaza -, naprosto kao nužno jedinstvo protuslovlja). Ambivalencija djela bi, utoliko, mogla biti jedna od ključnih rječi Fincijavog tumačenja umjetnosti/umjetničkog djela: «A upravo u tome počiva čar djela: da je ono što jest i još nešto drugo; da je po samome sebi i po onome što mu daje značenje; da je svijet po sebi i 'svijetov svijet'; da je egzistentnost koja potvrđuje egzistenciju i njima biva potvrđena; da je o sebi (i) za Drugog; da je – u ovom paradoksu paradoksalnosti nama – autonomna heteronomnost.».
Dakle, pored modusa: «djelo-po-sebi», Finci (razumjivo) otvara dimenzije i modalitete društvenog i historijskog posredovanja djela, ukazuje na vremenski karakter djela, na spoznajne i komunikativne kapacitete i učinke umjetnosti, na umjetnost kao formu egzistencijskog i historijskog svjedočenja, i.t.d. («Umjetnost je od iskona pamćenje, bilježenje i svjedočenje, vječnost postojanja i igra trenutka, događaj između jednog 'zauvijek' i promjenljivoh 'sada'. Nema konstante u dinamičkoj strukturi međuodnosa umjetnosti i postojanja, nama uporišta za metafizičku vjeru o neprolaznosti onih 'vrijednosti' koje istodobno potvrđuju sebe i egzistenciju bića» …(…)….»Vremenitost djela na kaže samo da je dkelo prpces, a sva umjetnost našto što ima početak i time nužno kraj, nago i da je svako djelo uvjetovano, privremeno, prolazno»)
Tako Finci svoju teorijsku i iskustvenu pripovijest o umjetnosti razvija u aspektima antropološko-egzistencijskih izvora djela, u upućenosti umjetničkog djela u komunikacijski društveni horizont i njegove simboličke poretke. Kada je, na primjer, riječ o porijeklu umjetnosti i umjetničkog čina, Finci – između ostalog - odbacuje biologistički shvaćene ( čitaj: «instinktivne» ili «intuitivne») korijene umjetničkog kreativnog čina, i taj čin situira u složeni društveno-kulturni kontekst kultiviranja u kojemu je «umjetnost u svom razvoju crpila i čak nastojala obuhvatiti iskustvo refleksije, jezika i stvaralačke slobode» …(…) i dalje: …»U tvrdnji da je umjetnost 'prirodna' samo se kaže da je umjetnost biću pripadajuća aktivnost, da je u biću ukorijenjena, da se kroz biće otjelovljuje…(…)…»Prirodno je stvoreno, umjetničko se stvara; prvo je dato, drugo nastaje; prirodno je nađeno, djelo načinjeno, prvo je nužno, drugo izabrano da takvo bude».
Već ovi iskazi – koji u punom kapacitetu, naravno, funkcioniraju u složenijem kontekstu autorovih izvedbi – kazuju da Finci zapravo postupno gradi svoju apologiju umjetnosti, njenog važenja i digniteta, pretresajući i stara i nova pitanje o umjetnosti, budući da umjetnost – i kad se čini da je istumačena, shvaćana ili klasificirana u teorijskim ili historijsko-umjetničkim shematizmima - uvije stoji kao pitanje koje i kao «stâro» može imati svoje suvremeno važenje i obaveznost.
Pitanje umjetničkom autoru Finci reaktualizira razmatrajući široki registar njegova statusa i značenja u cjelini ljudskog djelovanja. Naročit položaj autora-umjetnika Finci ispituje i u sklopu kulturno-historijske pozadine «autorstva» ili stvaralačkih činâ uopće, ali i u sklopu stvaralačkog akta kao individualnog čina, te ,između ostalog, ustvrđuje ( tajnovitu?) višeznačnost uloga i naravi umjetnika: «Umjetnik ja bio zanatlija, koji je vremenom stekao status majstora, potom maga, znalca, i napokon stvaraoca. Bio je profesionalac-autor-proizvođač-tvorac-izvođač. Osoba koja oponaša-izvršava-otkriva-stvara-gradi-uobličava.»…ali i: «Umjetnik ja spoj anđeoskog i demonskog bića. Katkad i sam izigrava takvu osobu. Mistificira svoju ulogu, podražava sveca, poput Tolstoja, ili demona poput Rimbaulta.». «Slučaj autora» Finci poentira tezom o «smrti autora» kojoj je (u tradicionalnoj estetici prethodila «odbrana Autora») a koju («smrt autora») Finci formulira u slijedećoj formulaciji: «Odbrana Autora je, bar u metaforičkom smislu, odbrana individualizma a time i zastupanje određenog političkog stava. Smrt autora je kraj orignalnosti kao Jedinstvenosti i Neponovljivosti, čime je pripremljen teren za umjetnost pastiša, mozaika i citata.». Rezultat ovog procesa je gubitak značaja Autora «jer nije Djelo po Autoru, nago je netko autor po ostvarenom djelu. Autor dakle nije izvor djela: Djelo stvara autora.»
Da se umjetnost u svom nastajanju, u svom postojanju i važenju ne može razumjeti izvan i bez svoje bitne društvene posredovanosti (koja uključuje društvenu interakciju interesa i moći, obrasce društveno ili kulturno oblikovanog ukusa i želja, i.t.d.) – Finci pokazuje u poglavlju «Voljom pokrovitelja» - nudeći zanimljivu analizu toga što naziva «evropskim pokroviteljstvom», kao važnim društvenim mehanizmom koji određuje opstanak ali i forme umjetnosti, mehanizmom koji predstavlja interakciju i sintezu ekonomskih, esteskih pa i političkih interesa, kao i instrumentaliziranje umjetnosti unutar društvenih poredaka moći.
Poglavlje «Stvar ukusa» - otvara temu receptivne strane iskustva umjetnosti, te od kritike trivijalnog pojma ukusa i njegovog relativizma dospijeva analitičkog propitivanja strukture recepcije i percepcije djela. Povod za poglavlje «Izvor u djelu» Finci zapravo nalazi u (među filozofima dobro poznatoj) cirkularnoj tvrdnji o izvoru umjetničkog djela po kojoj umjetničko djelo ima izvor u umjetnosti a umjetnost u umjetničkom djelu. Fincijev izbor je na strani djela, jer: «Djelo je logos koji postoji na osnovi svog unutrašnjag pravila. Djelo je samoostvaranje….Djelo je smisao stvaralaštva. Smisao stvaralaštva nije u stvaranju 'smisla' nago u stvaranju samom…..(…). Djelo je prizivanje svijeta, ideja oblika, vizija i pamćenja, ono je prizivanje onog oduvijek, koje je tek». Knjiga se zaključuje raspravom o filmu, «Rađanje jedne umjetnosti», koja govori o filmskoj fascinaciji, o novosti njegove artističke i iskazne strukture, o zavodljivoj moći filmske slike i jedinstvenosti filmske percepcije stvarnosti, o filmu kao atrakciji ali i kao «istini privida i prividu u svojoj istinitosti, o filmskoj bajci o stvarnosti i stvarnost bajke», o vizualiziranoj vremenitosti…
Tako ova knjiga – koja se nalazi na fonu onog načina mišljenja kojeg jezgrovito izražava Adornov uvid da «umjetnost ima svoj pojam u povijesno promjenljivim konstelacijama momenata, pa se zato i opire definiranju» (Adorno, «Estetička teorija») – predstavlja glas apologije umjetnosti, usprkos svim nedoumicama i nevoljama koje su umjetnost snašle u našem dobu.
(Objavljeno u: Dijalog, No. 1, Sarajevo 2007.)
Web stranica Predraga Fincija: http://www.predragfinci.com/